pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Današnji Jutarnji list donosi ekskluzivno obraćanje sir Geoffreya Nicea, glavnog Miloševićevog tužitelja, hrvatskoj, a samim time i svjetskoj javnosti sa skandaloznim priznanjem u kojemu optužuje svoju bivšu suradnicu Carlu del Ponte da je činila ustupke Srbiji. – Ukoliko se pokaze istinitim da je Carla del Ponte napravila nagodbu koja nije imala "nikakvu pravnu osnovu" i koja je išla samo Beogradu u korist da prikrije dokaze o umješanosti Jugoslavije u ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije ( goliko god on to bio, tj. ne bio! ) i od javnosti, taj isti Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije je funkcionirao na principu nepravednosti i sve presude koje su donešene trebaju se staviti pod upitnik, pogotovo presuda u kojoj je BiH izgubila u sporu sa Srbijom, a Carla del Ponte bi, svakako, trebala odgovarati za ovaj dogovor sa Srbijom u kojemu nije omogućeno pošteno suđenje kakvo se očekuje od Međunarodnog suda pravde. – Pismo Geoffreya Nicea glasi:

U vašem listu od 12. travnja 2007., u članku “Sanader: I Hrvatsku zanima zašto dokumenti nisu došli do ICJ-a”, piše:
“New York Times u ponedjeljak je objavio da je u postupku pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) u Den Haagu Srbija zatajila neke od ključnih dokaza svoje uloge u ratu u BiH od 1992. do 1995., učinivši tom najvišem sudu UN-a nedostupnim dio transkripata sa sjednica Vrhovnog vijeća obrane, uz odobrenje Tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY)”.

Od 2002. do 2006. bio sam zadužen za suđenje Slobodanu Miloševiću i dokumenti koji se ovdje navode bili su upotrijebljeni kao dokaz protiv Slobodana Miloševića. Ovim putem želim naglasiti da ni moj tim ni ja nismo bili dio tog “odobrenja”, kako citat gore može eventualno sugerirati.

Odluka o odobrenju za zaštitne mjere (materijal zatvoren za javnost) za veliki broj stranica iz dokumenata Vrhovnog vijeća obrane (VSO-a) SR Jugoslavije potječu osobno od gospođe Carle Del Ponte. Ona je u pismu tadašnjem jugoslavenskom ministru vanjskih poslova Goranu Svilanoviću, u svibnju 2003., dala suglasnost za zaštitne mjere “razumnog” dijela iz kolekcije dokumenata VSO-a, a da nitko iz Tužiteljstva prethodno nije pregledao te dokumente. Njezinoj namjeri sam se suprotstavio i putem pisma je upozorio da ne radi nikakve ustupke Srbiji. Naime, taj sam isti mjesec inicirao pravni postupak, prema kojemu Tužiteljstvo preko sudskog vijeća može tražiti da se ti dokumenti dobiju od Beograda, kako to već propisuju Statut i Pravila MKSJ-a. Moja namjera je bila dobiti dokumente i upotrijebiti ih na otvorenim sjednicama suđenja. Stoga nije slučajno da je upravo u to vrijeme Beograd preko gospođe Del Ponte pokušao postići “deal” i time pokušao ojačati svoju poziciju u pravnoj proceduri koja je bila pred njima. To im je i uspjelo. Moje pismo je gospođa Del Ponte u potpunosti negirala.

Nagodba Carle Del Ponte s Beogradom nije imala nikakvu pravnu osnovu. To je bio nepotreban “deal” koji je Beogradu služio samo da prikrije dokaze o umiješanosti Jugoslavije u ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovina od ICJ-a, ali i od vlastite javnosti. S druge strane, nova vlast u Beogradu nije imala ništa protiv da se na zatvorenoj sjednici ti materijali upotrijebe kao dokazni materijal protiv Slobodana Miloševića. Motivi gospođe Del Ponte da pristane na takvu nagodbu meni ni dan-danas nisu jasni, ni poznati. Naime, Tužiteljstvo ne samo da nije ništa dobilo od tog “deala”, nego je stvorilo nepoželjan presedan jer je poslije toga Beograd počeo primjenjivati iste uvjete za slične dokumente - i to s uspjehom, jer je gospođa Del Ponte opet osobno odobravala takve inicijative Beograda. S druge strane, moj tim i ja potrošili smo mnogo vremena i radne snage uvjeravajući suce da skinu zaštitne mjere s tih dokumenata, u ime transparentnosti sudskog procesa, a osobito u ovakvim slučajevima gdje je riječ o suđenjima na kojima se raskrinkavaju djela državnih institucija koja su se krila i još se kriju, ne samo od raznih sudova i žrtava, nego i od vlastitih građana. Samo u iznimnim okolnostima suđenja mogu i smiju biti zatvorena za javnost.
Sir Geoffrey Nice

pismo objavljeno u dnevnom listu JUTARNJI LIST, 14.04.2007.; broj 3179, str. 3.

Iz pisma gospodina Nicea veoma se jasno može zaključiti po kojem principu je radila Carla del Ponte, te kako njena uloga u suđenju i pokušaju zadovoljavanja pravde na ovim prostorima ne može biti nikako ispunjena. Samim time se veoma jednostavno može doći do zaključka da takva osoba nema više što raditi na jednoj takvoj visokoj poziciji.

Cijela priča je dospjela u središte javnosti onog trenutka kada je The New York Times objavio članak u kojemu tvrdi kako je ICTY pomogao Srbiji zatajiti ključne dokaze za genocid koji bi zasigurno značajno utjecali na odluku glede genocida u Bosni i Hercegovini, a samim time i na presudu u slučaju Republike Hrvatske koja se čeka. – Gotovo nevjerojatno zvuči da su bili nedostupni transkripti ( dio! ) sa sjednice Vrhovnog vijeća obrane u kojima su se nalazili ključni dijelovi sa ratnih sastanaka jugoslavenskih političkih i vojnih čelnika, a koji su davali snažan uvid – kako kaže NY Time – u ondašnju ulogu Srbije u ratu u BiH. Takvo nešto, niti pod pozivanjem Srbije da je riječ o "interesu nacionalne sigurnosti" nisu se smjeli zanemariti, jer naravno da su snažni dokazi o ulozi Srbije u ratu protiv BiH i Hrvatske za Srbiju "od interesa nacionalne sigurnosti!", jer pobogu, naravno da Srbija čini sve da se što više zataškaju dokazi koji upućuju ( svima znanu! ) umješanost u rat, a to je potvrdio i jedan od članova odvjetničke ekipe Srbije kada je Nataša Kandić, direktorica Centra za humanitarno pravo u Beogradu, kazala za NY Times za jedan svoj razgovor u kojemu je rekla jednom od članova odvjetničke ekipe Srbije: "Vi niste rekli istinu", a koji joj je na to odgovorio: "To je normalno, svaka zemlja čini sve što je moguće da zaštiti državu. Bosna je željela puno novca za odštetu". - I sve je to u redu, Srbija se brani ( sigurno je da neće stajati prekriženih ruku i čekati presudu koja je ne bi koštala samo puno novaca, nego i više! ) no, problem nastaje u onome trenutku kada tužiteljica pomaže Srbiji i službenom Beogradu da zataška vlastitu umješanost.

Naravno da je opravdana skeptičnost građana Hrvatske i Bosne i Hercegovine kada je u pitanju vjerodostojnost, ili bolje rečeno nevjerodostojnost Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, jer ukoliko glavna tužiteljica Carla del Ponte radi nagodbe koje u samom startu onemogućuju istini da izađe na vidjelo, tada je sve samo po sebi jasno. Tužiteljstvo nije reagiralo na Niceovo pismo, no do reakcije će sigurno doći, i bit će zanimljivo vidjeti kako će se dalje ovaj slučaj odvijati, jer jedno je sigurno, a to je da je bačena ljaga na sud koji radi na velikom i značajnom pitanju. – Hrvatska bi trebala reagirati na ovo, jer sud, a to je sve očiglednije, teži kreiranju sasvim drugačije povijesti, a Srbija – također očigledno – tek sada dobiva pravi rat.