pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

U ovdje linkanom filmiću se pojavljuje poznati riječki mešetar Eduard Nodilo kao glavni lik iz "Jackovog sindroma" - jednog prastarog (bradatog) vica! Možda ste ga čuli, možda niste, ali ću ga unatoč svemu ukratko ispričati:

Izvjesni Jack je odjednom čuo unutarnji ali jasni glas koji mu je naređivao: "Hajde Jack u Monte Carlo!" Čudio se ali dakako nije poslušao, no glas je učestao stalno ga nagovarajući da ide u Monte Calo. I kod psihijatra je bio, ali nije bilo pomoići; glas je bio sve uporniji – i Jack počevši o tome misliti kao nadnaravnom, božanskom pozivu, prodao je sve što je imao, i krenuo u Monte Carlo. Sav sretan glas se javio odmah po dolasku i počeo ga voditi: "Hajde Jack ovom ulicom!" - "Sad skreni iza ovog ugla!" - "Vidiš onaj Cassino!" - "Uđi u njega!"- "Vidiš ona stol za rulet u uglu?" - "Stavi sve što imaš na "crveno"!
Jack je bio neizmjerno sretan, jer je vidio da ga vodi prst Božji. Stavio je sve na "crveno", rulet se vrti, kuglica skače, zaustavi se u hipu na crvenoj boji, Jack skače od sreće, ali se kuglica zadnjom snagom inercije prevali na sljedeće polje.
"Eh, jebi ga Jack!" - posljednji put se javi glas.

Možda ste vic čuli u nekoj drugoj formi, možda postoji i na webu u vicotekama - to nije toliko važno koliko aktualnost i globalnost poruke koju stari vic zadnjih dana oslikava, danas više nego ikada. Na što mislim evo nekoliko primjera:

Eduard Nodilo, glavni diler Riječke Banke podlegao je Jackovom sindromu i počeo se po burzama kockati i prokockao kažu 98 milijuna dolara bančinog novca, što je Banku zaljuljalo, prouzročilo danje osipanje i dovelo pred kolaps. Država je s novcem poreznih obveznika sanirala gubitke, jer bi poremećaj bio preveliki da je išla u stečaj i likvidaciju. Zli jezici i danas govore da Nodilo nije radio sam, i bez znanja managementa koje je također bio dohvatio "Jackov sindrom".

Nedavno čujem kako je isti "Jackov sindrom" uhvatio i neke druge managemente. Tako je jedna dobrostojeća turistička tvrtka (da ne spominjem imena - važna je samo pojava koju opisujem, a ona je učestala i kod drugih), u par prošlih godina na burzovnim igrarijama ekstra "zaradila" cca 4-5 milijuna kuna, da bi ove godine izgubila preko 5 milijuna kuna. Nije problem u tome što su dobili pa izgubili (i financijski na nuli) nego je ekstra novac ekstra potrošen, pa je sada nastao i ekstra gubitak kojeg treba pokriti iz redovitog poslovanja (a to nije lako u turizmu koji nije toliko akumulativan), dapaće prilično je problematično, budući da su ove godine "kockastoglavi" Šuker i "jajoglavi" Rohatinski sve njih nagrdili enormnim negativnim kursnim razlikama (jer je nepobjediva "jaka kuna " isforsirala kursne razlike kao neku vrstu dodatnog državnog poreza i očajnički lijek za vraćanje sve većeg državnog duga), što predstavljaju katastrofu za sve one koji stvaraju dohodak i konkretne nove vrijednosti.

Gore opisani sloučaj kockarske strasti nije jedinstveni slučaj; slične stvari (ne na burzama ali i kroz neozbiljne bankarske transakcije i na razne druge načine) su činile mnoge hrvatske banke u tranzicijskim vremenima (o čemu priča novinarka Snježana Mlinarević u Večernjem listu od 4.10.2008. pod naslovom "DAN POSLIJE Počinje sanacija američkoga financijskog sustava, ali nema slavlja - Americi slijedi faza tranzicije i privatizacije. Ona u tekstu spominje i nama poznate skandale gdje između ostaloga piše:

Dok se u Americi u 21. stoljeću spašava financijski sustav zemlje, mi se možemo vratiti 10-ak godina unazad, kada se u nas događalo gotovo isto. Tadašnji ministar financija Borislav Škegro spašavao je posrnule banke, PBZ, Dubrovačku, Riječku, Istarsku banku... (neke je, pak, pustio da propadnu, Glumina...)

No pogledajmo realno: Škegro je samo vadio iz državnog proračuna, dakle izvodio "bravure" na račun hrvatskih poreznih obveznika, na isti način na koji je to ovih dana učinio George W. Bush sa 700 milijardi dolara za ukupni financijski sektor u Americi , ili što se Angela Merkel muči zasada samo s Hypo Real Estate bankom s oko 50 milijardi eura, ili jutros čujem da je Unicredito talijanska vlada "pomogla" s 6,6 milijardi eura (to su samo manji djelovi ugrožene cjeline). I sve to iz novca poreznih obveznika. Treba se sjetiti, da i među poreznim obveznicima postoje razlike: neki stvaraju nove vdrijednosti i pune porezom državni proračun, drugi pak uzimaju iz državnog proračuna (za funkcioniranje i prinadležnosti pa njihovo naknadno plaćanje poreza i doprinosa je ustvari samo recikliranje novca koje su drugi stvarali). U Americi, Njemačkoj i Italiji omjer onih koji stvaraju poreze i onih koji ih recikliraju je daleko manji od hrvatskog, radi ogromne administracije i sporog rasta BDP-a. No, ako se sjetimo da je Unicredto vlasnik Zagrebačke banke, onda se treba suočiti s činjenicom da je tsunami finansijkog potresa u Americi zapljusnuo i hrvatske obale.

Samo jutrošnje vijesti o burzovnim kretanjima govore kako sve ove vrlo skupe vatrogasne mjere nimalo ne impresioniraju burzovne indekse ( jutrošnjim trgovanjem su svjetski indeksi pali za 4 % a hrvatski Crobex više od 7 %). Prema tome, razbacivanje novcem poreznih obveznika s vrtoglavim iznosima se ustvari pojačava osjećaj nesigurnosti kod ulagača/dioničara, a to znači da se povjerenje u europski financijski sektor uopće ne oporavilja, i to također znači da će, osim direktnih financijskih injekcija "porezni obveznici" raznih europskih država vjerojatno morati, i ne znajući, dodatne"plaćati" intervencije vlasti, koje će na burzama morati činiti da bi zaustavili negativne trendove i spriječili paniku (najpogubniju stvar u financijskim poslovima). Amerika 700 milijardi dolara, Njemačka samo na jednu banku 50 milijardi eura, talijani 6,6 milijardi na Unicredito; čekaju se nove vijesti iz Francuske, Španjolske .... O kakvim se tu vrtoglavim novcima radi sjetimo se samo da je projekcija USA godišnjeg budgeta za 2008 iznosila 2.521 milijardi dolara, a vojni proračun vojno najjače države svijeta iznosi "samo" 515.4 milijardi dolara. . Osiguravši 700 milijardi dolara američke vlasti su ustvari dale skoro trećinu golemog američkog budžeta, a znatno više od onog što troši američki vojni sektor (koji je još k tome u svojstvu globalnog žandara s velikim operativnim potrebama). Usporedbe radi, hrvatski godišnji proračun od oko 120 milijardi kuna je blizu samo cca 25 milijardi dolara (od kojeg jedva dišemo, a da na razvoj i ne pomišljamo).

Stvari nisu nimalo ružičaste! Koliko je potrebno prevrnuti prometa, napraviti ukupnog prihoda, ostvariti prometa, riskirati broja zaposlenih da bi se ubralo toliko poreza?? U Americi je vidljiva gospodarska recesija - samo prošli mjesec je zatvoreno 160.000 radnih mjesta (prema članku iz Večernjega lista od 04. 10. 2008. pod naslovom "ODJECI AMERIČKE FINANCIJSKE KRIZE - SAD: Najveće rezanje radnih mjesta u posljednjih pet godina" . Radi problema uravnoteženog preživljavanja, kod njih se redovito smjenjuju Republikanci (koji zastupaju liberalni visoki kapital i njegove interese) s Demokratima (koji zastupaju razvoj srednjeg sloja i jaku socijalnu politiku). Kad Demokrati potroše previše novaca (na javne službe i socijalne potrebe) dolaze Republikanci koji će s liberalizacijom tržišta ponovno pojačati ekonomiju ali srezati socijalna prava. Tako je to trajalo desetljećima, i sve se lijepo poklapalo.

Sada se dogodilo nešto neugodno, što je destabiliziralo ovu idiličnu američku sliku, a kako je zapadnoeuropska civilizacija impregnirana s američkom (i obrnuto), sve lijepo i ružno se vrlo lako prelijeva s američke scene na Europsku (i obrnuto), a s Europske na Hrvatsku (na njihovu sreću ne obrnuto). Iako su nas hrvatski "kockastoglavi" financijski stručnjaci uvjeravali da svjetska kriza s nama nema veze, a "jajoglavi" upozoravali da se na ovo treba pripremiti, kriza je i kod nas već opasno prisutno, a mogu slijediti još teža urušavanja ionako izuzetno teške situacije (koje se samo  naivnim statističkim mudrolijama uljepšavaju - što kvaliteta unutarnjeg hrvatskog društvenog života razotkriva). Došlo je sebično vrijeme u kojem svatko misli na sebe. Tako su EU zemlje odlučile svaka za sebe rješavati probleme financijskog tsunamija koji ih je zapljusnuo iz Amerike. I naša bi zemlja trebala isto činiti. Ali što?? Naš proračun je premali, i biva potrošen prije nego što se izglasa..

Ostaje nam definirati što se to ustvari dogodilo?? I zašto se baš tako događa?? I kako prevenirati krizu koja je izvanjski samo financijske naravi, bez obzira na to koliko su banke kod nas naše ili svjetske. Ako Unicredito škripi, sve će učiniti sam za sebe prije nego za Zagrebačku banku, baš kao što njemački T-mobile koristi sve za saniranje stanja u Njemačkoj prije nego u Hrvatskoj. To što smo sve prodali, sada nam se vraća svom silinom. Pliva, T-com, Ina – da Ina i mađarski Mol- Ina gospodari priličnim vlastitim izvorima energije koja je uvijek stabilizirala naše stanje potreba za energijom – kad zavlada još veća kriza, koliko će Hrvatska imati koristi od svojih izvora energije. Onoliko koliko i Hrvatska ima od DTK kanala koje je T-com otuđio. U vremenu koje dolazi nema milosti, i otkidanje hrvatskih resursa od nacionalnih interesa je zločin (Hanhan tu ima pravo bez obzira koga je prozivao).

Mada će mnogi govoriti ovo i ono, u ekonomiji stvari stoje vrlo jednostavno (barem se meni tako čini). Potrebno je stalno stvarati nove vrijednosti, jer jedino one znači razvoj. Mešetarenja je samo recikliranje već stvorenih vrijednosti. Do pada Berlinskog zida svijet je bio podijeljen na Istok i Zapad (i manje-više neutjecajni i siromašni treći svijet). Istok i Zapad su bili podijeljeni "željeznom zavjesom":

-Zapad nekada:Dok je na Zapadu cvjetao kapitalizam (koji se pokazao potentniji i malo pomalo urušio Istok). Nepravde u odnosima (koje generira svaki sustav pa i kapitalizam) amortizirala je jaka socijalna politika, poznata u teoriji i praksi kao "socijalna država" ili "država blagostanja".
-Istok nekada: Istočni svijet (zapamćen pod samodopadnim nazivom "realne demokracije") nepravde u svojim odnosima je rješavao tzv. "neprincipijelnom koalicijom" između masa (kojima je elita osiguravala onu minimalnu egzistencijalnu sigurnost, a ovi vladajućoj oligarhiji vlast - prema definiciji Josipa Županova). U takvoj sredini masama ljudi nije bilo stalo do razvoja jer nije bila motivirana, a oligarhija je krala sad i odmah, pa su zajednički urušavali razvoj Tako je Istok baš na pitanju razvoja izgubio dah i doživio infarkt.
-Danas:Promjene poslije Gorbačova i pada istočnog (komunističkog) carstva je slavljen simboličnim mrvljenjem Berlinskog zida (i rađanjem mnoštva novih slobodnih neokapitalističkih zemalja, uglavnom nacionalno zadrtih - radi neiživljenih povijesnih frustracija), nitko nije primijetio da su te promjene u sebi nosile klice slabosti, koje se danas ukazuju u svom punom svjetlu. Naime, istočni komunizam je svojevremeno panično plašio zapadne elite, a mamio niže društvene slojeve prema osvajanju što većih razina sigurnosti (koju svaki čovjek neizmjerno voli i preferira). Pad Istoka je na Zapadu doživljen kao oslobađanje "aveti komunizma", ali se to pretvorilo u nekontrolirano širenje sve okrutnijeg neoliberalizma, u kojem su ljudi postajali tek trošak - (HR - Human ressources). Od kreatora povijesti i temelja blagostanja su se pretvarali u golu troškovnu stranu,. To je bio teški udarac razvoju i motivaciji, jer jedino bogatstvo bilo koje države su njeni ljudi (Irska je to uživo dokazalo).
- "Jackov sindrom" Zaostajanje u razvoju (i stvaranju novih vrijednosti) počelo se nadoknađivalo "Jackovim sindromom", tj. neumjerenim kockanjem na burzama, u kojem su ekonomska i političke elite koristile premoćnu globalnu ulogu dolara i eura kako bi nabijali svoje zarade, a svako nabijanje bez stvarne podloge i opravdavanja je obično napuhavanje, pa svaki "balun" kad se prenapuše prije ili kasnije će se rasprsnuti.

Prvo golemo prenapuhavanje je bilo slučaj "Enron" (s globalnim posljedicama), ali i onaj slučaj Merill Lynch i Lehmans Bros banaka, no i pljačkaški pohodi na nekretnine u tranzicijskim zemljama (kada su se masovno uništavala proizvodnja i radna mjesta). Da bi se sve nezadovoljnije radno ovisno stanovništvo (novogovorni naziv za radnike) ušutkalo, svugdje u neoliberalnim demokracijama počeli su nasilno mijenjati radno zakonodavstvo, da bi smanjenjem sigurnosti radnike učinili ovisnima o poslodavcima. Zako i kod nas. Takvom neugodnom, nepopularnom i nemilosrdnom trendu na Zapadu, u međuvremenu se suprotstavio liberalizirani treći svijet (Daleki istok – Indija, Kina, Malazija, Koreja) koji je počeo svoj razvojni galop baziran na ubrzanom transferu tehnologija u prostore još uvijek niskih cijena rada.

Tako je nastao globalni debalans moći u kojem su neoliberalne elitne perjanice zapadnog svijeta poklekle u kontraproduktivnoj trci za profitom. Da li je to kraj nama poznatog svijeta, i nenadani otriježnjavajući kraj tek rođenih "ideala" o izuzetnim elitama i liberalnom kapitalizmu koji nas je navodno trebao izvući iz siromaštva i neimaštine (a samo nas još dublje gura pod vodu).

Treba se ostaviti priča o kapitalizmu i socijalizmu, to su bile umjetno stvorene kategorije, jer je i Staljinov model bio kapitalistički - samo ne na privatnim nego državnim osnovama (a i to je upitno jer su on i njihove elite bile stvarni vlasnici država). Treba se ostaviti priča o desnim i lijevima (to je bila tek slučajna navika sjedanja u klupama zaostala iz vremena francuske revolucije). Treba se ostaviti priča o "crvenim" i "crnima" (jer među elitama ionako već odavno prevladava daltonizam). Pred svijetom (i nama) najvjerojatnije stoji prevažan zadatak - da se vratimo vrijednostima koje predstavlja uravnoteženo društvo, u kojem će prevladavati javni interesi (nasuprot uskogrudnih i sebičnih) u kojem temeljni pojedinačni interesi moraju biti zaštićeni. Razvoja i dobrog života očito nema sve dok se svi slojevi društva u državnoj zajednici ne počnu osjećati zadovoljni, sigurni i motivirani da stvaraju.

Mešetarenja na burzama su samo recikliranje već stvorenih vrijednosti, a kad vrijednosti nisu novostvorene, i ako se stalno ne stvaraju nove, mešetarenja su obične fikcija koja nužno završavaju ovakvim financijskim injekcijama države u preživjeli sustav vrijednosti. Pritom se treba upitati, otkuda sada ima toliko viška novaca, da se nemilice usipaju u financijski sektor, koji ne garantira razvoj nego opet nova mešetarenja, a ne opću sigurnost i motiviranost za razvoj a ne za ono što se danas tako dehumanizirano naziva "Human ressources", jer se bez ljudi nikada neće moći zamisliti ljudsko društvo (kao uravnotežena i potentna društvena zajednica usmjerena k razvoju i boljitku).

Jack se vratio iz Monte Carla. Da li pametniji, tek trebamo vidjeti. Najnovija događanja nažalost pokazuju da tamo gdje je rad kao kretaivna ljudska vrijednost zapostavljen, a klanjanje "Jackovonm sindromu"postao dominantni model društvenog poželjnog ponašanja, prostor Hrvatske posve normalno postaje plodnim tlom za nasilje i organizirani kriminal (mafiju). Sa svim posljedicama!!