pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Hrvati i ostali građani u studenome peti puta od izvojevane suverenosti i nezavisnosti izlaze na parlamentarne izbore. Iako se uvelike razlikuju od svih dosadašnjih, predstojeći izbori predstavljaju točku periodične perfidne zamjene ili ostanka jedno te istih politika. Drugim riječima, ma koliko dvije najjače hrvatske političke pozicije predstavljale dvije različite struje, hrvatski građani promjene, ukoliko do njih dođe osjetiti će jedino u smislu senzualizacija oftamološki različitih političkih etablišmenata koji zagovaraju tanke, do sada već toliko izlizane političke parole – stvarnih promjena nakon izbora, osim ideoloških i svjetonazorskih neće biti.

Iako, dakle, uskraćeni za stvarne promjene na bolje, na gospodarskom i socijalnom planu prije svega, koje će znamo već i sada izostati, ostati mrtvo slovo na papiru, građani sve jedno neće biti uskraćeni ili bolje rečeno pošteđeni svog onog izbornog prostakluka – verbalno akrobatskih sukoba i privlakuša političkih oponenata koje predizborni ples sa sobom donosi.

Promjene, bilo pozitivne ili negativne uvijek dolaze sa velikim ljudima, koje pak nerijetko sa njima i odlaze, i obratno. Zasigurno ona najveća pozitivna promjena povijesnih razmjera došla je sa Franjom Tuđmanom u obliku samosvjesnih težnji za nezavisnošću zaokruženih dosanjanim stoljetnim snom – uspostavom vlastite države. Kažu da su velike promjene došle i sa Ivicom Račanom. Jedno je sigurno; nakon odlaska obojice stvari se mijenjaju. Prva u redu promjena definitivno je rekonstrukcija njihovih stranačkih utvrda, koje su toliko gradili svojim jakim autoritetima i političkom umješnošću, sposobnošću i pronicavošću, što uzgred, konkretno u SDP-u ima za posljedicu nezrela nova vodstva, kako trenutno karakteriziraju većinu kandidata izborne konvencije SDP-a. Poslije Franje Tuđmana «borbaški» dio raskoljenog HDZ-a jasno se odrekao svoga idejnog začetnika - hoće li se to dogoditi i SDP-u za vidjeti nam je!

Nakon smrti Ivice Račana SDP-u slijedi prva kušnja postračanovskog kohezivnog autoriteta u obliku izvanredne izborne konvencije koja će iznjedriti Račanova nasljednika. Dio SDP-a «apelira za kontinuitet SDP-a» bojeći se hercegovizacije i skretanja SDP-a u desno, kakve su se bojazni kod svojedobnog odabira novog HDZ-ovog vodstva i obistinile – tada je HDZ skrenuo u lijevo, ma koliko oni brisali prašinu sa Tuđmanovih slika, dok dio priželjkuje vođenje SDP-a pod svojim budnim okom ispoljavajući svoje do sada Račanovim autoritetom potisnute aspiracije, glumeći velike vođe, čineći to jeftinim parolama i prozirnom manuelnom gestikulacijom i mimikom.

Kada sam ustvrdio da sa odlaskom velikih ljudi promjene mogu sa njima doći, ali i otići, nedvojbeno sam mislio na odlazak Ivice Račana, koji po hrvatsku politiku ima multiplicirajuće efekte, a jasno se odražavaju na predstojeće izbore. Krucijalno dakle cijele priče, na što bih skrenuo pažnju jest utjecaj sutrašnje SDP-ove konvencije na predstojeće izbore, koji, opetujem; uvelike ovise o izboru Račanova nasljednika.

U stranci nema podijeljenosti – poručuju iz SDP-a, to se gorljivo opovrgava. Oni na izborima ne kane sudjelovati, na izborima kane pobijediti, sami kažu. No stvari stoje drugačije. Ma koliko se esdepeovci kunu u jedinstvo stranke (neki među njima i dalje i u bratstvo), u odlučnost jedinog cilja; trijumf nad HDZ-om, prisutna unutarstranačka podijeljenost je eklatantna, a odabiranjem novog predsjednika između različitih kandidata po prirodi nezaobilazna. Oponentnosti i frakcioniranosti nije lišen ni SDP, skrivali to oni ili ne, što će izaći će na vidjelo osobito nakon sutrašnje konvencije - zalud su im tlapnje.

Smrt Ivice Račana, odabir njegova nasljednika i nastup na sljedećim izborima u neprekidivoj su vezi, a očituju se na sljedeći način; novi predsjednik SDP-a, uvjeren sam, onaj je jezičac na vagi trenutno u javnosti podjednakih SDP-a i HDZ-a, bez obzira što oni to nominalno nisu, jer HDZ još uvijek korača, doduše sporije no prije, korak ili dva ispred SDP-a. U tome se upravo očituje snaga SDP-ove konvencije; iako ne kotiraju toliko dobro kolika je percepcija ukupne javnosti, oni se svejedno nalaze u tijesnoj igri, zahvaljujući moralnom solidariziranju javnosti zbog smrti Ivice Račana, ali i zbog popmpe oko odabira novoga predsjednika pred same izbore što pak ima pozitivan psihološki učinak na potencijalne birače, jer neposredno prije izbora odabrati novoga predsjednika jest situacija koja ulijeva nadu u novi početak koji donosi promjene. I zato vjerujem da će odabir novog predsjednika SDP-a uvelike biti uvjetovan predstojećim izborima, što u «mirnodopskom» razdoblju on zasigurno ne bi bio.

U tom smislu izbor u javnosti baš i ne voljene Željke Antunović, koja s druge strane u stranačkim strukturama zbog svog iskustva, predanosti i odanosti stranci stoji jako dobro, za rezultat bi zasigurno imao pojedinačan poraz SDP-a, jer u nametnutoj personaliziranoj kampanji, bez obzira što bi ju vodio Jurčić kao premijerski kandidat, a bitnu ulogu imala Antunović, Antunović bi upravo zbog loše perceptivne vrijednosti u javnosti čak i odmogla stranci na pojedinačnom planu, što bi u konačnici nezaobilazno dovelo do koalicije sa HNS-om. Odabir Željke Antunović odabir je statusa quo, a na umu pri tom treba imati da on onda podrazumijeva i ostanak u opoziciji. Nešto slično dogodilo bi se i sa Piculom.

S druge strane odabir uistinu poduzetnog i sposobnog maratonca Milana Bandića koji slovi kao samostojeći brand, kojeg ni u SDP-u doslovno ne vole, što zbog koketiranja sa desnom stranom što zbog «kamenih» metoda djelovanja, u personaliziranoj kampanji izvrsno bi se snašao i jedini bi mogao sa Jurčićem parirati Sanaderu, jer pobjedu nad njim odnio je već tri puta kako to slatkoriječivo i ponosno izgovara svakom prilikom. Zanimljivo je kako se HNS nadovezuje uz svaki mogući ishod SDP-ove konvencije - u slučaju izbora Milana Bandića, radikalniji dio SDP-a, koji bi to teško primio k srcu ne bi bilo tako teško pogurati u isto tako radikalni HNS, koji bi time ojačao i približio se svome snu vođenja hrvatske lijevice.

Definitivno najzanimljiviji epilog priče dao bi Zoran Milanović. Često nazivan i trojanskim konjem desnice bez iskustva, jer za neke nije dovoljno radikalan, Zoran Milanović je apsolutini nagovjestitelj promjena, te stoga uživa toliku potporu javnosti. No, delegati koji odabiru predsjednika nešto su sasvim drugo. Zoran Milanović upravo je onaj presudni faktor izvanrednog odabira predsjednika SDP-a neposredno prije parlamentarnih izbora, jer kao nešto novo ima pozitivan psihološki učinak na potencijalne birače jer ulijeva nadu u novi početak koji donosi promjene, kako sam to već rekao. Iako će delagati glasati vođeni planovima za predstojeće izbore, nisam siguran da će prepoznati potencijalnu snagu koju sa sobom nosi Zoran Milanović.

U svakom slučaju, nakon izbora 2000. godine, zvanih prekretnicom hrvatske «nove» politike, koja je Hrvatsku pogurala novim putovima u nove-stare političke okvire, a koja ništa dugoročno dobrog, vrijednog istinske dobrobiti mlade države nije donijela, i ovoga puta hrvatska javnost ostaje uskraćena za nove stvarne promjene - to već i sada znamo!! Jedina bitka u stvari vodit će se za svjetonazor i zato je bitka za tron SDP-a bitka za tron vlasti koji sa sobom može donijeti jedino drugačiji svjetonazor, jer gospodarske i socijalne promjene već u naprijed su diskvalificirane.

Otpočelo predizborno vrijeme otvoreno postaje u stvari vrijeme juriša na glavni tron vlasti, borba za vlast i vrijeme bitke za svjetonazor, a prosječan birač svačija poželjna udavača, jer – svaki glas je bitan. To je vrijeme u kojemu na kraju ispada da je narod tu jedino i samo zbog toga kako bi služio političarima (u dolasku na vlast), iako bi stvarnost trebala biti obrnuta. Predizborno vrijeme je dakle vrijeme u kojemu političari umivaju vlastite političke programe, nude saveze i potpore, nastoje djelovati fleksibilno i susretljivo za sve što bi možda moglo donijeti koji glas. To je vrijeme objeda, podmetanja i laži i većih od dozvoljenih desetpostotnih, i to otvoreno pred očima prosječnog motritelja, prosječnog glasača, koji kada se podvuče crta ispod svega postaje i ostaje jedina žrtva tih prljavih političko-medijskih igara, koji i dalje sa svojih 300 E ne može uživati u njihovim «dičnim» autocestama, dalmatinskim ljepotama niti u mnogočemu drugome, jer oni koji sve to koriste ionako nisu trebali nikada izaći na izbore u Hrvatskoj!

ZoomPolitikON BLOG