Neovisni, ali ne i neutralni

Sljedeći svjedok obrane bio je Stjepan Šterc. On je trenutno viši predavač na geografskom odjelu Fakulteta znanosti i matematike na sveučilištu u Zagrebu. Od studenog 1991. godine obnašao je dužnost ravnatelja odjela za specijalni rat Ministarstva obrane, te savjetnika u Ministarstvu vanjskih poslova. A bio je i pomoćnik ministra razvitka i obnove Jure Radića i to sve do promijene vlasti odnosno do 1999. godine. Bio je nadležan za povratak izbjeglica pa je zbog toga i pozvan kao svjedok.

Mišetić: Gospodine Šterc, koliki je postotak Hrvatskog teritorija bio izvan kontrole Hrvatskih vlasti od 3.1. 1992.?
Šterc: U našim procjenama bilo je 15 000 četvornih kilometara i oko 26.5 % cijelog teritorija. Međutim to nije sve, naša procjena bila je da je gotovo jedna trećina bila van kontrole vlast, jer moramo uzeti u obzir i područja direktno ispred granice koje nije kontrolirao nitko.
Mišetić: Od ukupnog broja Srpskog stanovništva u Hrvatskoj, koji je postotak Srba živio u okupiranim dijelovima a koji u neokupiranim dijelovima 1991. godine?
Šterc: Gotovo pola/pola, oko 51 % u neokupiranim dijelovima, a ostatak (49%) u okupiranim dijelovima teritorija.
Mišetić: Što se dogodilo sa Srpskim stanovništvom na neokupiranim područjima nakon što je počeo rat?
Šterc: Srpsko stanovništvo koje je živjelo u drugim dijelovima Hrvatske. Po našoj procjeni 70 000 Srba napustilo je dijelove slobodne Hrvatske i premjestilo se ili na okupirana područja ili u Srbiju ili u BIH.

Mišetić: Koliko je Hrvata živjelo na okupiranim područjima 1991. godine?
Šterc: U tim područjima do 1991. bilo je preko 70% Hrvata u ukupnom broju stanovnika na tom području.
Mišetić: Koliko je Hrvata ostalo živjeti na to području prije operacije Bljesak?
Šterc: Oko 5 %.

Na pitanje suca Oria na temelju čega je došao do ovih podataka odgovorio je iz raznih izvora od podataka dobivenih od međunarodne zajednice, OSCE-a, UNHCR-a do novinskih članaka.

Mišetić je pokazao članak objavljen u Globusu u kojem su objavljeni službeni podatci, a autor je upravo Šterc. Procijenili su da taj članak ne objave u nekom znanstvenom magazinu jer se te novine nisu čitale, tako da je objavljen u Hrvatskoj u magazinu koji je glasio kao oporbeni i koji je imao nakladu od 100 000 primjeraka.
U tom članku stoji da je 40 000 Hrvata napustilo Vojvodinu, 5 000 Kosovo, 4 000 Srbiju i Crnu Goru (dakle ukupno 49 000) većina njih se smjestila u Hrvatskoj. Dalje stoji da je Hrvatska zbrinula približno 500 000 ljudi iz BIH, oko 400 000 Hrvata (60%), i nešto više od 100 000 Muslimana. Podaci su kao i oni o broju izbjeglih iz SFRJ dobiveni iz ureda za izbjegle i raseljene osobe. Također stoji da je u jednom trenutku u Hrvatskoj zbrinuto 750 000 ljudi.

Mišetić: U članku stoje i inicijalni podaci UNHCR-a „90 000 Srba napustilo je okupirana područja i u njihovom oslobođenju taj se broj popeo do 140 000“... U sljedećem paragrafu stoji „Tijekom oslobođenja 95. Godine oko 130 000 ljudi napustilo je okupirani teritorij, a procjenjuje se da je 10 000 ljudi ostalo nakon operacija Bljesak i Oluja.“ Kako ste došli do ovih podataka?
Šterc: Kad usporedimo sve podatke o kojima smo prije govorili kad uzmemo u obzir popis stanovništva moguće je procijeniti ovaj broj na 130 000. U okupiranim područjima pretpostavljamo da je ostalo 10 000 Hrvata. Ovaj broj od 10 000 se odnosi na ne-Srbe.
Mišetić: Da li ste procijenili koliko je Srba ostalo na bivšem okupiranom teritoriju?
Šterc: Mislim da taj podatak postoji u ovom radu i vjerujem da je taj broj oko 13 000.

Nakon Oluje je na diplomatskoj razini, od strane novinara i od javnosti prihvaćen je broj od 300.000 izbjeglih Srba s okupiranih područja, i upravo je zbog toga napravljena ova procjena. Do sada nitko na nju nije reagirao. Za taj broj su mu prigovarali, što je kako sam i kaže u redu ako se radi na znanstvenoj stručnoj osnovi, bez politike, neka se napravi vlastita analiza s brojevima i javna objava. Ali takvo što nitko nije napravio. Profesor Šterc tvrdi da je koristio i znanstveni pristup, demografske procjene, prirast stanovništva i slično.

Mišetić: u ovom članku u dijelu pod nazivom „tragična bilanca“ piše „Danas je gotovo 100 000 Hrvata u Hrvatskoj koji su bili protjerani i koji nisu u svojim domovima na bivšem okupiranom području“ Zašto ovi ljudi nisu u svojim domovima gotovo 3 godine poslije operacije Oluja.
Šterc: Jer su u najvećem dijelu njihovi domovi uništeni.

Mišetić: U dvije godine mandata UNTAES-a, dali ste bili upoznati što se događao sa Srbima koji su živjeli na području istočne Slavonije kad je ta regija prešla pod Hrvatsku vlast?
Šterc: Dio stanovništva je napustio Slavoniju i prešao u Srbiju.
Na Mišetićevo pitanje zna li koji je postotak Srba napustio istočnu Slavoniju od ukupnog broja Srba na tom području Šterc je odgovorio da se ne može sjetiti.
Mišetić: Dozvolite da vam pokažem izvješće OESS-a od 8. rujna 1998. „OESS procjenjuje da je između kolovoza 96. i srpnja 98. godine 16 000 od 67 000 Srba koji su stanovali u toj regiji prije rata napustilo zemlju.“ To znači da se nešto manje od 25% od tog domicilnog stanovništva napustilo istočnu Slavoniju. Moje pitanje za vas, kao pomoćnik ministra zadužen za pitanje izbjeglica i njihovog povratka, kako ste razumjeli što je uzrok da 16 000 ljudi ode iz istočne Slavonije pod mandatom UN-a.
Šterc: Ja mislim da bez obzira na upravu UNTAES-a u Podunavlju politička i ekonomska situacija bila nesigurna i mislim da je to glavni razlog.
Po našim informacijama za vrijeme uprave UNTAES-a u Podunavlju ubijeno je 900-tinjak ne-Srba.

Obrana generala Gotovine ovim želi dokazati da odlazak Srba s područja Hrvatske nije bio posljedica nikakvog udruženog zločinačkog poduhvata, koji je za cilj imao protjerivanje Srpskog stanovništva, već da su Srbi odlazili iz Hrvatske jer u njoj nisu htjeli živjeti, te naravno jer su im njihovi lideri tjerali strah u kosti. Pa se iz ovog podatka vidi da je dobar dio Srpskog pučanstva otišlo sa područja u koje nisu kontrolirale Hrvatske vlasti već UNTAES.

Mišetić govori o agenciji za promet nekretninama, koja je osnovana 24.04.1997. godine, i koja je imala mogućnost da kupi imovinu Srba koji su je htjeli prodati.
Mišetić: Ova agencija ili što se kolokvijalno zove radna grupa, je kao zemljišna banka. (ranije je pročitao dio dokumenta u kojem stoji „APN je ovlašten za kupovinu nepokretne imovine na svoje ime i na račun republike Hrvatske“). Da li ovo postoji još i danas?
Šterc: Da

Mišetić: Rekli ste u izjavi da je ovaj dokument bio vodeći dokument o povratku, na što ste točno mislili?
Šterc: Mi smo htjeli nakon dugih razgovora u radnoj grupi da potpišemo i objavimo dokument koji definira osnovne procedure za povratak u cilju da se pokaže da je u Hrvatskoj pitanje povratka izbjeglih i raseljenih osoba, uključujući Srba, stvarno bilo premješteno sa područja politike na područje humanitarnih pitanja. U Osijeku, gdje su bili prisutni svi predstavnici Međunarodne zajednice, kao i predstavnici Srba, i kad se dokument objavio osjetilo se opće zadovoljstvo.

Mišetić: Kako se ovo odnosilo na povratak u druga nekad okupirana područja u Hrvatskoj (Istočna Slavonija)?
Šterc: To je bio samo jedan od korak koje smo poduzeli kako bi se nosili sa cijelom situacijom u cilju sprovođenja povratka sviju na svoje domove... Što se tiče uspostave agencije prvi nacrt se donio na radnoj grupi od predstavnika „UNTAES-a“. Kada je ova odluka o agenciji objavljena dio Hrvatske javnosti je bio mišljenja da je upravo osnovana agencija za etničko čišćenje. Naravno mi smo svi bili ogorčeni jer je cijeli dokument od početka do kraja bio usklađen sa međunarodnom zajednicom, i takve agencije su također uspostavljene u drugim zemljama.
Kad je ova imovina postala državno vlasništvo ona je stavljena na raspolaganje za povratnike i izbjeglice.

Mišetić: U periodu poslije Oluje i godinama koje su slijedile, da li ste bili upoznati sa stajalištima koje su imali čelnici RSK u egzilu sa pitanjem povratka izbjeglica?
Šterc: Da, bio sam prisutan na zajedničkoj konferenciji o povratku u Banja Luci... Njihovi predstavnici bili su veoma otvoreni na tom skupu na kojem sam bio, na kojem su sudjelovali i predstavnici MZ. Njihov stav je bio da se veliki dio nije želio vratiti u Hrvatsku, ali su željeli nadoknadu za imovinu koju su ostavili iza sebe... Bilo je različitih stavova, jedno od stavova je bilo i da se zahtijeva određene uvijete za povratak u Hrvatsku, da se vlast u Hrvatskoj promijeni.

Mišetić: Da li je bilo stajališta o mogućem masovnom povratku Srba u Hrvatsku
Šterc: Svi smo zauzeli stajalište da masovni povratak ne može biti organiziran kao takav. Oko toga su se složili predstavnici Hrvatske, MZ i Srbije.
Mišetić: Zašto ste zauzeli stajalište da ne može doći do masovnog povratka?
Šterc: Masovni povratak ne može biti organiziran iz različitih razloga, ne samo u Hrvatskoj nego bilo gdje drugo. Prestavnici MZ su nam rekli da nikad nije bilo masovnog povratka u sličnim situacijama. Povratak je morao biti planiran, organiziran i bilo je neophodno da budu ispunjeni određeni uvjeti kao što su rekonstrukcija, određena financijska organizacija i slično.

Mišetić čita dio izvješća iz Banja Luke koje je sastavila AIM organizacija: Ovo je izjava Milana Babića „Nisam za pojedinačna rješenja problema povratka, jer bi to značilo kroatizaciju Srpskih povratnika što bi ugrozilo kolektivna prava izbjeglica i pomutilo problem Srpskog naroda u egzilu. Ja sam za kolektivni povratak, kolektivnu sigurnost i kolektivna prava Srba, koje podrazumijevaju rješavanje njihovog političkog statusa. Zato što Srbi iz krajine imaju političko pravo na teritorij krajine,“ Da li ste bili upoznati s ovakvim stavovima Babića ili bilo koga drugoga iz vodstva vlade krajine u egzilu?
Šterc: Za ove stavove sam saznao iz medija i od predstavnika međunarodne zajednice.

Mišetić u dokaze uvodi nekoliko dokumenata koji govore o programima za povratak Srba i odnos vlasti prema tome. Šterc je potvrdio i da je isti program povratka, s malim izmjenama, na snazi i danas.

Šterc je pozvan na Kosovo u misiju UN-a da napravi sličan program, ali je to odbio jer se kao savjetnik priključio Račanovoj vladi.
Mišetić: Kasnije ste postali pomoćnik ministra obrane u vladi premjera Račana. Moje pitanje je da li ste upoznati u bilo kakve promjene u modelu tog programa za povratak izbjeglica kada se dogodio prijenos vlasti sa vlade predsjednika Tuđmana na vladu Ivice Račana?
Šterc: Kada sam prebačen u MORH u novoj vladi nisam se više bavio ovim problemom. Međutim mnogi moji bivši suradnici ostali su na tim poslovima i s njima sam zadržao kontakt. Svi su mi oni rekli da se program i dalje primjenjuje, i da se proces kojeg smo zajedno definirali nastavlja istim intenzitetom istim tempom i u istom obliku. Nije bilo radikalnih promjena. Proces se samo nastavio u istom obliku u kojem je i počeo.

Mišetić: Kakvi su bili vaša osobna iskustva, s terena, oko problema povratka Srba?
Šterc: Svi oni koji su bili uključeni u ovaj posao gotovo nisu imali odmora. Naši timovi su radili gotovo 16 sati na dan. Mi smo obilazili terene, bavile se sa sukobima koji su se događali na terenu...
Individualan povratak, u relativno kratkom vremenu poslije oslobođenja Hrvatske je uzrokovao ogromne tenzije na terenu. Hrvatska je zbog ovakvih situacija bila izložena međunarodnim optužbama. Na primjer kad se obitelj vratila u Banovinu... nismo mogli očekivat da će se oko kuće povratnika okupit 500-njak prosvjednika, koji su prosvjedovali protiv povratka ove obitelji. To su bili lokalni ljudi čije su kuće uglavnom bile uništene. Naravno morali smo, uz pomoć policije, intervenirati kako bi zaštitili obitelj, ja sam osobno proveo 24 sata na licu mjesta. Tako smo radili kako bi stvorili uvijete za povratak izbjeglih i raseljenih osoba. Razbijajući psihičke barijere na terenu... Ova situacija je bila u ljeto 1996. godine... Mi smo Srpskoj obitelji dali maksimalnu zaštitu sa svim policijskim snagama koje smo imali, ali to je za njih bio prevelik stres te su odlučili otići i čekati neka bolja vremena... Policijska zaštita je otišle tek nakon što je i obitelj otišla...
Poslije smo otišli razgovarati sa susjedima, kako bi se u budućnosti kod drugih povrataka izbjegle ovakve situacije. Ja sam osobno s lokalnim ljudima počeo razgovarati dan nakon što su počeli prosvjedi.
Šterc je rekao da su se Hrvatske vlasti ispričale ovoj srpskoj obitelji i da im je ponuđen alternativni smještaj koji je bio u potpunosti siguran, ali je ova obitelj to odbila.

Mišetić: Da li znate koliko se otprilike vratilo Srba u područja koja se često zovu sektor jug i sektor sjever do objave članka u Globusu 1998. godine.
Šterc: Oko 30 000.
Mišetić: Kako je Hrvatska vlada, u općem smislu, osigurala da će ovi ljudi biti sigurni, do 1998?
Šterc: Nakon događaja u Banovini, koje sam već opisao, napetosti su se po malo smanjivale, jer smo nekoliko puta obilazili teren, a bilo je i intervencija Hrvatske vlade, prije svega na rekonstrukciju infrastrukture. Bilo je sve manje i manje potreba za intenzivnom zaštitom povratnika. Na taj način postajalo je sve više mogućnosti na individualni povratak, pa je tako i bilo sve više i više povratnika.

Mišetić je pokazao izvješće prema kojem se do 2003 godine vratilo 100 000 Srba, još jednom je napomenuto je i da nikakav drugi program povratka osim onog koji je donesen prije nije bilo. Pokazana je i anketa UNHCR-a prema kojoj se dio izbjeglica nije želio vratiti. Po anketi 2/3 Srba se ne žele vratiti u Hrvatsku, a od onih koji su se željeli vratiti 50% ih nije htjelo to učiniti dok se u Hrvatskoj ne promijeni vlast.

Pokazan je dio razgovora između Šterca i Guldimann-a koji je u to vrijeme bio šef OSCE-a u Hrvatskoj. Razgovor se odvijao u emisiji, mislim HRT-a, a voditeljica je bila Hloverka Novak-Srzić. U emisiji je izražena potpora MZ naporima Hrvatske u povratku izbjeglih. Ističe se da se podržavaju Hrvatski potezi te da se ne očekuje masovan povratak Srba preko noći.

Pitanje povratka Srpskih izbjeglica na prostor Hrvatske na ovom suđenju nije bitno s gledišta da bi se ukoliko se čak i dokaže da je Hrvatska vlast imala želju i radila na tome kako bi se što manji broj ljudi Srpske nacionalnosti vratio u svoje domove, moglo donijeti osuđujuću presudu za UZP, jer kako sam čuo od suca Oria prilikom svjedočenja Mate Granića ovo nije optužnica o tome da su Hrvatske vlasti “sprječavale” povratak Srba, već o tome da su Hrvatske vlasti protjerale (etnički očistile) Srbe sa svog teritorija, tako da tužiteljstvu neće biti dovoljno da dokaže da Hrvatske vlasti nisu željele povratak Srba na svoj teritorij, već moraju dokazati da su Hrvatske vlasti protjerale te Srbe.

Ovo pitanje je bitno iz jednog drugog razloga, a to je motiv. Naime ako se pokaže da je Hrvatsko vodstvo na terenu napravilo sve da se Srpske izbjeglice vrate, kao što tvrdi obrana, onda nije postojao motiv da ti ljudi uopće odu sa tog područja. I zato obrana preko ovog svjedoka pokazuje da se napravilo sve što Hrvatska vlast mogla napraviti kako bi vratila svakog izbjeglicu u svoj dom. Te su ti zakoni i programi doveli do toga da se do sredine 1998. godine vratilo 30 000-ak tisuća izbjeglica Srpske nacionalnosti, do 2000. godine se vratilo 40 000-ak tisuća Srba, a do 2004. godine 100 000. Što se tiče razloga zbog čega je došlo do nešto većeg povratka između 2000. i 2004. godine nego prije, je isključivo u psihi Srba, jer kako je i ova anketa pokazala, polovina od onih koju su se željelo vratiti, to nije htjelo dok se ne promijeni vlast, iz razloga što su godinama zastrašivani nekim izmišljenim ustašama od strane svojih lidera, a ne zato što su se nakon 2000. godine donijeli nekakvi zakoni, program koji bi omogućili povratak, dapače oni su ostali isti kao i prije 2000. godine.

Tužiteljstvo u svom ispitivanju uopće nije pobijalo tvrdnje da je povratak na terenu išao dobro, već su pokušali provući tezu da je povratak bio isključivo zbog pritiska međunarodne zajednice na Hrvatsku, što je u svojem svjedočenju svjedočio i Peter Galbraith, nakon što ga je Mišetić suočio s podacima da je povratak na terenu išao jako dobro.

Gustafson: Je li točno da je međunarodna zajednica vršila pritisak na Hrvatske vlasti radi donošenja mehanizama za dopuštanje povratka Srba u Hrvatsku?
Šterc: Bilo je pritisaka međunarodne zajednice na poteze Hrvatske vlasti. Ovom programu povratka prethodilo je nekoliko dokumenata koji su potpisani sa međunarodnom zajednicom. Program povratka je bio kruna koncepta povratka svih u svoje domove.
Gustafson: Da li su pritisci MZ stvorili dileme za Hrvatsko vodstvo jer su sa jedne strane htjeli ući u EU i NATO a s druge strane nisu htjeli dopustiti povratak Srba u Hrvatsku, koje je bilo jedan od uvjeta integracije?
Šterc: Nije bilo dileme prisutne u Hrvatskim vlastima. Ja sam bio onaj koji je zastupao Hrvatske vlasti kao predsjednik radne skupine. I svi smo naravno znali da su prijetnje samo retoričke... Ja nisam bi zainteresiran za razgovore na višim razinama (razgovori između EU i SAD sa Hrvatskim vlastima), ja sam samo znao koji su naši interesi, koji su interesi međunarodne zajednice, i htjeli smo to pitanje dovesti do kraja.

Tužiteljstvo je svoju tezu o tome da Hrvatski vrh nije imao želju da vrati izbjegle Srbe pokušao potkrijepiti “predsjedničkim transkriptima”, no problem za tužiteljstvu je što se ovi dokumenti mogu tumačiti na različiti način, pa im ni dokazna vrijednost nije prevelika. Kako Šterc nije prisustvovao tim sastancima nije mogao ni komentirati razgovore tek je dodavao da se na terenu učinilo sve kako bi se vratio što veći broj ljudi. No ovi transkripti, kao i neki drugi nedavno su predočeni i Markačevom svjedoku Mati Graniću, koji ih je, po meni jako lijepo pojašnjavao, da je dosta toga što je rečeno na tim sastancima potpuno logični i da bez obzira na koji ih način tumačili oni se mogu promatrat samo kroz konkretne korake na terenu. A činjenica je kako je i sam Granić rekao da je Tuđman planove koje je upravo Granić predlagao, podržavao i prihvaćao te da su oni provođeni na terenu.

Gustafson (tužiteljica): Rekli ste da ste dogovorili koncept povratka svih osoba u njihove domove, da li ste mi odnosi na Hrvatsko vodstvo?
Šterc: Da
Gustafson: Ali predsjednik Tuđman i Hrvatski državni vrh se nisu slagali da se svi Srbi trebaju vratiti u svoje domove, i oni su poduzeli mjere da se krajinski Srbi ne vrate u svoje domove. Nije li tako?
Šterc: Kada sam došao u ministarstvo obnove i razvoja počeli su procesi koje sam već opisao povratak svih izbjeglica u svoje domove. Ono što su političari raspravljali na raznim razinama nije moja briga. U to vrijeme u Hrvatskoj vladi nije bilo političara koji mi je mogao dati bilo kakve naredbe koje nisu u skladu s onim što smo se dogovorili i što smo prihvatili kao princip, jer smo vrlo dobro znali koji je interes RH.
Gustafson: Gospodin Jure Radić je bio vaš šef, on vam je davao naredbe?
Šterc: Nitko mi nije davao naredbe. To nije bio odnos gdje bi gospodin Radić meni dao neku naredbu koju bi ja trebao izvršiti, da je bilo tako dobio bi moju ostavku idućeg dana.

Gustafson: Rekli ste da su postojale objektivne okolnosti, koje su netom poslije oslobođenja onemogućile siguran povratak.
Šterc: To je bilo apsolutno nemoguće. Mjesec-dva nakon rata, nakon svega što se dogodilo u proteklih 5 godina, nije bilo moguće stvoriti bilo kakav preduvjet za povratak ljudi. Napetosti su bile nevjerojatne, psihološki, politički, razaranja, infrastruktura nije radila.

Tužiteljica pokazuje niz transkripata sa sastanaka državnog vrha, na kojima Šterc nije bio pa ih stoga nije mogao niti komentirati. Tako se, prema zapisniku od 30. kolovoza 1995. godine, predsjednik Tuđman protivi izdavanju viza za 204 srpske izbjeglice koji čekaju pred hrvatskom ambasadom u Beogradu, jer bi ih brzo moglo biti tisuće, nadodajući da ništa za sada od toga.
Zatim je tužiteljica pokazala transkript sa razgovora od 25.10.1995. godine gdje Tuđman kaže da mu ne bi smetalo da se vrati 3000 Srba. Zanimljivo je i da je današnja premijerka Jadranka Kosor savjetuje da se dopusti određeni broj povrataka starih i bolesnih jer bi to dobro poslužilo u razgovorima sa međunarodnom zajednicom.
Šterc je osim što je rekao da nije bio na tim sastancima i rekao da mu nitko, kao osobi zaduženoj za povratak, da mu nikad nitko nije dao uputu da spriječi povratak.

Mišetić: Kao što možete vidjeti ovo je izjava gospođe Sadako Ogate (Ogata je 4.7.1995. godine postala prva žena koja je primila nagradu za napore kao United Nations High Commissioner for Refugees od 10.10. „Vračanje velikog broja izbjeglica na područja koja nisu spremna da ih prime može imati vrlo ozbiljne posljedice, ne samo za same izbjeglice već i za stabilnost u regiji.“ Zatim kaže „Ja predviđam proces povratka u tri faze: Prvo bi trebao biti povratak izbjeglica iz Hrvatske i BIH, druga faza bi uključivala povratak sa drugih republika bivše Jugoslavije, i treća povratak iz država koje su omogućili privremenu zaštitu ili preseljenje.“

Tužiteljica pokazuje transkript od 22.8.1995. između predsjednika Tuđmana i Jure Radića. Na tom sastanku Radić je iznio kartu i definirao pet prioriteta po važnosti koje treba „kolonizirati Hrvatima“, vratiti Hrvate na ta područja, i na tim područjima na bi smjelo biti više od 10% Srba jer je sa upravo sa tih mjesta „odsječeni“. Prvi prioritet su bile Petrova i Zrinska Gora, zatim Vojnić, Vrginmost, Glina, Petrinja, Kostajnica i Dvor.

Tužiteljica je pokazala još jedan transkript sa sastanka na kojem Radić govori da su Srbi korumpirani i da im treba ponuditi otkup imovine. Radić je prema jednom transkriptu Tuđmanu govorio o useljavanju Hrvata u Srpske kuće, na što mu je Šterc odgovorio da toga u praksi nije bilo.

Mišetić: Da li je bilo kakav plan, ili razgovor o planu koji vam je pokazalo tužiteljstvo, stavljen u pogon iz vašeg znanja kao pomoćnika ministra?
Šterc: Ne...
Mišetić: Sada, da je postojao bilo kakav plan kolonizacije. Vjerujete li da bi vi u tom slučaju znali nešto o tome?
Šterc: Pretpostavljam da bi bio izviješćen o tome.

Mišetić: Može te li nam objasniti, sa stajališta vlade, koji su problemi ili poteškoće nastali kao rezultat toga što je približno 10 000 četvornih kilometara bilo gotovo nenaseljeno?
Šterc: Da, to je bio problem. Ta regija ekonomski nije funkcionirala na bilo koji način, a s obzirom na regionalni razvoj bilo koje zemlje, uključujući Hrvatsku, ako imate prostor koji je relativno bogat resursima, on ne može ostati bez funkcije. Kako bi ta područja funkcionirala potrebno je imati mlade, educirane i sposobne ljude koji će tamo živjeti i od čije će aktivnosti to područje imati koristi.

Tužiteljica je pokazala transkript koji pokušava uvjerit sudsko vijeće da se Hrvatskom vodstvu nije smetao odlazak Srba sa područja Podunavlja, te da su to smatrali pozitivnim. Na ovo je prigovor uložio Mišetić, jer Šterc o ovim sastancima nama pojma, dak za vrijeme svjedočenja Vesne Škare Ožbolt ovi dokumenti nisu pokazani, iako je Škare-Ožbolt bila upoznata sa ovim, sama je sudjelovala u mirnoj reintegraciji, te je o ovome i svjedočila. Ona je dok je bila svjedokinja izjavila „tijekom mirne reintegracije Istočne Slavonije, kad bih dobila informaciju da Srbi žele napustiti određeni prostor, ja bih osobno otišla na to područje i dala zapovijed kako bi se s njima pregovaralo s ciljem da ostanu na tom području.“

Gustafson: Jeste li sudjelovali u izradi zakona o konfiskaciji imovine?
Šterc: Ne.
Gustafson: Da li bi bilo fer reći da je vaša izjava o tom zakonu da služi za zaštitu imovine od uništenja zapravo više manje vaše osobno mišljenje.
Šterc: Mogu govoriti o značenju tog zakona na terenu, nakon što smo osnovali vijeće i vidjeli što taj zakon znači za akcije koje smo planirali.
Šterc je nadodao da je taj zakon vrijedio za sve ljude s tog područja ne samo Srbe.

Mišetić: Je li prije postojao zakon koliko bi stanar mogao biti odsutan a da ne izgubi stanarsko pravo?
Šterc: Ne znam.
Mišetić pokazuje zakon iz 1985. te amandmane na taj zakon iz 1992. i 1993. Godine. Tad je rok u kojem je stanar sa stanarskim pravom mogao biti odsutan bio 6 mjeseci. Ti rokovi su smanjeni na 3 mjeseca.
Mišetić: Koji je bio smisao smanjivanja tih rokova?
Šterc: Po mom mišljenju razlog za takav vremenski rok, koji je koliko se sjećam bio i produžen, bio taj da se nosioci stanarskog prava vrate što prije, te da zatraže otkup stana.
Mišetić: S obzirom na usluge kao što su policajci, vatrogasci, bolnički djelatnici, administrativni radnici, oni koji su po prirodi morali doći na oslobođena područja nakon operacije Oluja zbog odlaska toliko ljudi sa tog područja. Gdje bi po dolasku u ta područja bili smješteni ti ljudi?
Šterc: Oni bi mogli biti smješteni samo u takvim stanovima i nigdje drugdje.

Mišetić:Da li ste bili upoznati sa bilo kakvom odlukom koja bi stvorila administrativne probleme za povratak Srba u Hrvatsku?
Šterc: Ne.
Mišetić: Da li vam je ikad itko, Jure Radić, Franjo Tuđman, Kostović, ili bilo tko drugi poslao poruku da trebate poduzet korake kako bi usporili povratak Srba?
Šterc: Ne.
Mišetić: Da li ste ikad dobili bilo kakve kritike u veze vaših poteza od strane Hrvatskih vlasti?
Šterc: Ne.

Sudac Kinis: Rekli ste da država nije konfiscirala imovinu već da ju je privremenu preuzimala i čuvala. Kako je u praksi izgledala primjena tog zakona?
Šterc: To znači da država nije postajala vlasnik imovine već je upravljala tom imovinom te ju je čuvala. Na početku nam se činilo da će primjena toga biti velik problem, ali iz toga su proizašla dva jako važna prava, a to su da je RH preuzela obnovu te imovine bez obzira tko ju je oštetio. Te drugo bez obzira koliko je imovina oštećena bilo je pravo za naknadu te imovine, kao da je imovina potpuno u funkciji.

Sljedeći svjedok je Timothy Cross. General britanske vojske koji je bio u službi do 2007. godine. Sudjelovao je u brojnim zemljama kao što su Sjeverne Irske, Cipra, Kuvajta, Iraka, Kosovo. I upravo zbog svog iskustva u operacija kao što je Oluja pozvan da napravi ekspertizu . U njoj je izneseno niz zanimljivih primjera sa svjetskih ratišta u kojima je sudjelovao ovaj svjedok-ekspert, i osvrt na operaciju Oluja, tj. usporedba sa drugim akcijama u kojima je sudjelovao. Na kraju ekspertize se nalazi i detaljnija biografija pa koga zanima može se još informirat o ovom svjedoku. O njemu sam našao i nekoliko članaka na internetu . Dakle on je jedan vrlo ugledan vojni dužnosnik, vrlo iskusan u ratnim operacijama.

Meni je u njegovoj ekspertizi među ostalim za oko zapela iduća činjenica (na strani 16, broj 71.) „U Kosovu, KFOR je imao približno 50 000 vojnih osoba čija je osnovna zadaća bila osigurati prostor od približno 11 000 četvornih kilometara, približno 4.5 vojnika po kilometru kvadratnom...“
Tu se lijepo vidi da ako 50 000 obučenih vojnika nisu bili sposobni spriječiti kaos koji se dogodio na Kosovu, i koji je imao veće posljedice nego operacija Oluja onda kako se očekuje da će Hrvatska vojska koja je bila puno neorganiziranija spriječiti kaos koje se dogodio nakon operacije Oluja i povratka tisuća izbjeglih Hrvata na svoje domove.
Zatim na stranici 19 pod točkom 80 m „4.8.1995. u približno 16.45 Milan Martić potpisao zapovijed za evakuaciju civila iz općina oko Knina“ pod točkom r stoji „Gotovina je nakon Oluje primarno bio zadužen kao zapovjednik HV-a i HVO-a da porazi Mladićeve snage republike Srpske i oslobodi zapadnu Bosnu.“...

Cross je na početku svog svjedočenja govorio o primjerima iz drugih država u kojima je on sudjelovao. Detaljno je opisao, ako mogu to tako reći, način funkcioniranja Britanske vojske, odnos između zapovjednika...
Tako je jedan general bio zadužen za vojne operacije, a drugi nakon vojnih operacija, naveden je primjer iz Iraq-a te generala Franks-a, koji je bio zadužen za plan i vođenje rata a generala Garnera bio zadužen za poratne aktivnosti u Iraku.

Kehoe: U vašem radu stoji „Povijest nas uči da se određeni problemi i izazovi mogu očekivati nakon sukoba“ Može te li nam objasniti što ste ovdje htjeli reći?

Cross: Svaki od tih zadataka je jedinstven, ne može se proizvesti predložak, rješenje koje bi se moglo primjenjivati u svakoj situaciji. Što je pogodno za Balkan ne mora odgovarati za Irak, ili za Afriku, ili negdje drugdje. Kad dođe do rata, kad ljudi jedni druge „guše“ u dužem razdoblju u mnogim slučajevima izbija kaos, odmazde, razbojstva i to je prema mom iskustvu neizbježna posljedica, kao što smo vidjeli nakon ulaska KFOR-a na Kosovo ili nakon ulaska u Bagdad.

Cross u svom svjedočenju govori kako se stvorio kaos pri povratku civila na svoje domove, objašnjava da nisu mogli nadzirat povratak nadzornim punktovima na Kosovu, jer su ljudi često dolazili i van glavnih putova, to je kako kaže bilo nemoguće kontrolirati. Spomenuo je i primjer Sjeverne Irske gdje su htjeli osigurati granicu između Sjevera i Juga, na tome su radili veoma mnogo kako bi spriječili krijumčarenje oružja, ali je u potpunosti bilo nemoguće napraviti takvo nešto.

Cross: Pri povratku ljudi u svoja mjesta, događalo se nešto veoma tužno za mene i u Sjevernoj Irskoj i na Balkanu, i na Cipru i u Iraku, a to je da su se ljudi okrenuli kriminalnim djelima i osveti. Oni pokušavaju pronaći one koji su ih izbacili iz domova, neki traže ubojice svojih bližnjih, na tim mjestima nalaze se mase grobova, ljudi pokušavaju saznati tko je odgovoran za to, dolazi do osvete. Nema sumnje da je na Kosovu došlo do odmazde prema Srbima koji su tamo ostali. Iako se KFOR potrudio da to zaustavi, osigura prostor i uspostavi poštovanje zakona, ali to je veoma teško zaustaviti i nije se moglo.

Kao što sam već napisao ukupne je bilo 50 000 vojnika KFOR-a. 40.000 je pokušavalo osigurati sigurno okružje. Ne možete biti prisutni na svakom mjestu u svako vrijeme. Bez obzira o kojoj sredini se radi postoji kriminal. Važno je da ljudi shvate kako će se kriminal istražiti i neće biti toleriran. Trebalo je proći dosta vremena prije nego je KFOR uspio stabilizirati Kosovo i to 6 do 8 tjedana.

Cross: Ono što sam ja vidio da mnogo toga što se događalo nije rezultat naredbi, većinom su to bili obični ljudi koji su se vraćali u svoja mjesta.

Kehoe: Približno 42 000 Hrvata koji su napustili sektor Jug, a koji su se željeli vratit u svoje domove. Da li je ovakav civila u sektor jug nakon Oluje predstavljao sigurnosni problem.
Cross: Da, to je velik broj, i nije lako toliko ljudi kontrolirati... Iz mog iskustva, tužna je realnost da ljudi koje se vraćaju u svoje domove umiješani u različite vrste kriminala.

Kehoe: U cijeloj krajini bilo je 1000 vojnih i 3500 civilnih policajaca. Iz vašeg iskustva, da li bi sa ovim kadrom mogli osigurati visoki stupanj kontrole?
Cross: Nije bitan samo broj već je bitna i profesionalnost kadra (o čemu sam pričao u prošlom dnevniku). Što se tiče broja, iz onoga što sam ja vidio mogu reći da je on definitivno premali u smislu da oni mogu vratiti red u veoma kaotičnu situaciju.

Vrlo zanimljive su i Crossove riječi „Svakodnevno bih morao dobivati izvješća. Ne bi dolazilo u obzir da se podrazumijeva moja odgovornost za nešto na sto ne mogu 100% utjecati.“ Rekao je kako u planiranju akcije želi uključiti sve one za čiji rad će kasnije biti odgovoran, odnosno želi da od iznošenja plana ima ljude koji će provodit svoje zadaće. Orie je komentirao da su to općenite stvari i da vrijede za sve u životu, na što je Kehoe dodao da ako on i tužitelj stvarno tako misle, da je općenitost tih principa dovoljna, neka onda odustanu od tog dijela optužnice te da obrana neće imati ništa protiv.

Protuispitivanje je vodio tužitelj Hederaly, i uglavnom se zajedno sa predsjedavajućim sucom u ispitivanju vrtio u krug, većina protuispitivanja se odnosila na pitanja u vezi toga kako je nastao ovaj izvještaj ekspertnog svjedoka. Uglavnom njegovo izvješće je nastalo tako što je prvo razgovarao s obranom o operacijama u kojima je sudjelovao, zatim je napravio radnu verziju u kojoj je napisao svoja dosadašnja iskustva, zatim je tu radnu verziju svjedok editirao, i to na način da je samo pripremljen za objavu a ne i mijenjan u značenju, zatim je od predstavnika obrane dobio činjenice vezane za Oluju od broja vojnika, površine itd. I na kraju je dao stručnu interpretaciju događaja. Sve to (način rada) je objavljen u toj ekspertizi.

Tužiteljstvo je pokušalo reći da je svjedok već kod prvog razgovora dobio podatke o Oluji te zatim napravio prvi dio ekspertize, koje je prilagodio onome što se događalo u Oluji. Na što je svjedok rezolutno odgovorio da nitko njemu ne može govoriti što da piše i kako, te je odlučno tvrdio da je prvi dio napisan neovisno o Oluji, te isključivo na njegovom iskustvu iz raznih vojnih operacija.

Tužiteljstvo je također pokušavalo s pitanjima bi li promijenio mišljenje ukoliko bi Gotovina bio osuđen i ukoliko bi sud donio odluku o tome da su Hrvatske vlasti htjele protjerat Srbe. Te dali bi promijenio mišljenje ukoliko bi dobio drugačije podatke. Uglavnom nisu pobijali ništa konkretno što piše u toj ekspertizi.

Uglavnom ovim svjedokom je pokazana jedna vrlo važna stvar da je operacija Oluja izvedena u skladu sa svim standardima modernog ratovanja. Da se ničim nije razlikovala od sličnih vojnih operacija diljem svijeta. Da su zločini koji su se događali bili dio kaosa koji se dogodio nakon povratka prognanika u svoje domove, koje su našli spaljene i uništene do temelja. Te da se taj kaos događao svugdje u svijetu u sličnim operacijama, te da ga Hrvatska nije mogla spriječiti u kratkom roku s obzirom na broj i profesionalnost kadra kojeg je imala na raspolaganju, jer niti mnogo brojni, organiziranije, profesionalnije vojske to nisu uspjele postići primjerice na Kosovu, u Sjevernoj Irskoj, Iraku ili slično.

Naravno iz toga se vrlo lijepo da zaključiti da dvije vojske ratuju po istim standardima, da jednako uspješno sprječavaju nastali kaos da i jedni i drug čine zločine u jednakom razmjeru, da sankcioniraju zločine jednako „uspješno“, ali da se jednima sudi za udruženi zločinački poduhvat a druge se diže u nebesa zbog ratnih ostvarenja. Isto taka generalu jedne vojske (Gotovina) se sudi, a drugi (Cross) koji ratuje po istim standardima sa jednakim uspjehom u kažnjavanju zločina je heroj u svojoj državi, i uživa velik ugled. To je ipak bitna razlika između vojne i političke sile i banana države bolje rečeno EU kolonije. Pop.... se ja na to pravo.

Za kraj moram napomenut još nešto iz razloga što sam upravo na ovoj stranici raspravljao o (ne)objektivnosti agencije koja svakodnevno na svojim stranicama izvještava o suđenjima pred ICTY. To je Sense. Navest ću upravo ova dva svjedoka kojim sam se bavio u ovom dnevniku. Izvješće Sense sa svjedočenja generala Cross-a je odlično opisao britanski novinar Brian Gallagher u svom tekstu . On lijepo kaže „izvješće Sense se ne poklapa s onim što sam ja vidio na internetu“. Ovu tvrdnju je i argumentirao u tekstu čiju sam poveznicu već postavio.
Drugi primjer je izvješće sa svjedočenja Šterca. To izvješće također ne odgovara stvarnosti, iz razloga što je naprosto ignorirano protuispitivanje Mišetića, koje daje potpuno drugačiji pogled na to svjedočenje. Toliko o tom (dez)informiranju javnosti.

Moguće su greškice u prijevodu, ali se nadam da se kontekst nije izgubio.