Neovisni, ali ne i neutralni

2. i 3. Srpnja svjedok obrane je bio Ivan Galović županijski državni odvjetnik u Zadru, i to neprekidno od 28 prosinca 1990. do danas.

Galović je prvo objasnio da se njegov princip donošenja odluka u to vrijeme svodio na hitno procesuiranje svakoga tko je mogao biti procesuiran. Konkretno hitno se procesuiralo krivična djela koja su uključivala teške krađe, krađe, pljačke, ali ne i ubojstva jer su ona zahtijevala detaljniju istragu.

Na to ga je Kehoe pitao: Zašto je bilo od izuzetnog značaja za vas da hitno procesuirate kaznena dijela teških krađa, i krađa u slučajevima kad su ljudi uhvaćeni sa ukradenom imovinom? Ako nam možete objasniti da li ste imali veći cilj na umu.

Galović: Situacija je jednostavno bila kaotična. Bilo je neophodna za državu, za pravosuđe da pošalje jasnu poruku da se takve stvari neće i ne mogu tolerirati. Kad se prisjećam tog perioda, često ga karakteriziram kao fenomen stampeda. Kad je teritorij bio oslobođen, ljudi koji su proveli 4 godine kao izbjeglice, tad su se vratili u svoja sela i zatekli svoje kuće kako su potpuno opljačkane, a većina njih čak uništena i spaljena. Oni su, kako su često govorili, jednostavno otišli po svoje stvari. Često su se branili da oni nisu karli već uzimali natrag svoje stvari. Naravno mi to nismo tolerirali, osim u slučajevima kad je to bilo dokazano.
U drugo skupinu spadali su, mnogo opasniji, organizirani „lešinari“. Oni su uvijek iskorištavali svaki trenutak i situaciju kako bi mogli pljačkati sve što su mogli, pod bilo kakvim okolnostima. Mogu vam reći da su oni opljačkali ček i vikendicu moje majke u Karinu, iako sam stavio natpis na vrata „Ivan Galović- državni odvjetnik“. Iz kuće je sve odnošeno, a znak koji nije pomogao jer ga je našao u vrtu.
Jedinu rješenje za takve situacije vidio sam u tome da se takvi ljudi hitno procesuiraju.

Galović je objasnio i da je na njegovoj kući pisalo oznaka minirano (iako nije bilo minirano), iz razloga jer su dvojica pljačkaša izgubili život dok su pljačkali kuću u čijem su vrtu postavljane mine. Ni to mu nije pomoglo.

Kehoe: Da li su kuće oko vikendice tvoje majke također opljačkane, ili je vaša bila jedina opljačkana.

Galović: Sve su bile opljačkane, uključujući školsku zgradu koja je bila odmah do moje kuće. Sve je bilo ukradeno frižider, namještaj, sve što su mogli naći. Zato ja to zovem stampedo

Kehoe: Da li su ovi pojedinci uz pljačkanje kuća i potpaljivali iste.

Galović: To je bio najčešći naći djelovanja, jednom kad su bili gotovi s pljačkom, zapalili bi kuće. Ja vjerujem zbog toga da bi sakrili tragove. Možda postoje neki drugi motivi, ali primarni motiv je bio da opljačkaju, a zatim zapale kuće kako bi sakrili tragove.
Kad sam govorio o procesuiranju, relativno je jednostavno dokazati da se zločin pljačke ili krađe dogodio, ali mnogo je teže bilo dokazati kad je počinitelj dijela kuću zapalio.
Zajedničko obrane takvih pljačkaša u to vrijeme je bilo to da su se branili tako da su govorili da nisu pljačkali kuće, već da su spašavali imovinu iz zapaljenih kuća.

Galović je ovu tvrdnju objasnio i riječima da čak u 40% slučajeva nisu mogli otkriti tko je žrtva pljačke, “mi jednostavno nismo znali tko su vlasnici tih kuća. Za kvalifikaciju samog dijela ovo nije relevantno, ali to je relevantno u smislu motiva i svih naknadnih zakonskih kvalifikacija te njegovih bilo kakvih eventualnih promjena.”

Kehoe: Po pitanju pljački rekli ste da se obrana onih koji su uhvaćeni u pljački zasnivala na tome da su samo vraćali svoju imovinu.

Galović: Da, velika većina takvih ljudi su govorili da su to njihove stvari ili das u ih našli u napuštenim kućama ili da su ih našli odbačene u susjedstvu.

Kehoe: Da li ste u istragama saznali da je to bila istina?

Galović: U nekoliko slučajeva da. Problemu smo pristupali po principu dubio pre reo. U slučajevima u kojima nismo mogli dokazat suprotno, bili smo prisiljeni prihvatiti takvu obranu.

Ovo je zanimalo i Čermakovu odvjetnicu Higgins.

Higgins: Da li možete reći, iz svog profesionalnog položaja, prema onome što ste vidjeli i čitali, koji su bili glavni razlozi zbog kojih su pojedinci radili kriminalna dijela.

Galović: Ako od mene želite taj odgovor, moram se vratiti na početak odnosno 1991. godinu. U područjima u kojima se odvijala oluja gotovo 100% Hrvatske populacije, su bili istjerani, a njihova imovina je bila pokradena ili uništena. U tom vremenu od 4 godine oni su bili odvojeni od svojih prijašnjih života, bili su smješteni u hotele. To je za njih bilo veoma frustrirajuće. Mogu reći das u ove generacije ljudi bile uništene, zbog jednostavne činjenice das u smješteni u okolinu na koju nisu navikli. Ovo se posebno odnosi na mlađe (ruralno- urbani sukob). Ovo je rezultiralo povećanom stopom kriminaliteta, i ovisnosti o drogama.
Sada u 1995. godini, kad je prostor bio oslobođen, ovi su ljudi dobili priliku da vide što je ostalo od njihovog prijašnjeg života, što je rezultiralo šokom. To je rezultiralo fenomenom koji se više nije mogao zaustaviti.
Pod takvim okolnostima dvije vrste ljudi, koje sam već prije opisao, su činili zločine. Prva kategorija su bili kriminalci koji su od toga živjeli…
… ova druga skupina… se nije mogla kontrolirati. Čak bi se usudio reći da smo pod tim okolnostima u kojima smo bili učinili maksimalno od onoga što smo mogli učiniti. Sigurno je da nismo mogli učiniti više.

Obrana generala Gotovine je ovim pobijala navode tužiteljstva u udruženom zločinačkom pothvatu. Naime u optužnici stoji: Ante GOTOVINA je s drugima, uključujući Ivana ČERMAKA, Mladena MARKAČA i predsjednika Franju TUĐMANA, sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu, čiji zajednički cilj je bio prisilno i trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz regije Krajina, između ostalog pljačkanjem, oštećivanjem ili potpunim uništavanjem imovine srpskog stanovništva, kako bi se pripadnike tog stanovništva odvratilo ili spriječilo da se vrate i ponovno nastane u svojim domovima.

Optužnica u točki 3 kaže Optuženi Ante Gotovina je, djelujući sam i/ili u dogovoru s drugim sudionicima udruženog zločinačkog pothvata, planirao, poticao, naređivao, počinio ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje kaznenih djela pljačkanja imovine.

Tužiteljstvo kod udruženog zločinačkog poduhvata mora dokazati da grupa ljudi ima zajednički plan, namjeru ili cilj da počini zločin. Dakle kod ovog svjedočenja je jasno da pljačkanje i paljenje kuća, nisu bili organizirani s ciljem da se Srpsko stanovništvo ne bi moglo vratiti u svoje domove. Već da su ta kriminalna dijela prvenstveno činjena iz koristoljublja, odnosno s ciljem bogaćenja, te da na udaru nisu bile samo Srpske kuće, već sve napuštene kuće, i naravno takvo djelovanje nije bilo prihvatljivo ni državnom vrhu ni generalima (koji takvo ponašanje nisu ni planirali ni poticali), a niti pravosuđu, na kojeg apsolutno nitko nije vršio pritisak da ne procesuiraju neka dijela, što je potvrdio i Galović:

Kehoe: Da li vam je itko ikad rekao da ne procesuirate zločine, dok ste radili kao državni odvjetnik u Zadru. Da li vam je itko ikad rekao ili naredio da ne procesuirate nekoga za zločin?

Galović: Nikad nitko. Mogu vam reći da sam sve odluke donio samostalno.

Jer kako kaže Jadranka Sloković da bi priča o zločinačkom pothvatu mogla opstati, u nju bi trebali biti uključeni svi čimbenici tadašnje vlasti. Dakle i sudstvo, a svi dosadašnji svjedoci iz sfere pravosuđa (koji su na tim mjestima bili 1995. godine) su potvrdili da nitko na njih nije vršio nikakav pritisak, već da su radili potpuno samostalno.

Ovaj fenomen pljačke (looting) odnosno pojava koju spominje Galović se vrlo lako može potvrditi promatrajući psihologiji ljudi u sličnim situacijama u svijetu, recimo pljačka građana Moskve prije nego je Napoleon ušao u grad... čak je nepotrebno odlaziti u dalju prošlost dovoljno je samo spomenuti uragan Catrina (gdje su čak i policajci sudjelovali u pljački „looting“), nerede u Grčkoj, Francuskoj, pa nestanak struje u New Yorku i slično... (ima na stotine primjera koji će potvrditi da su se nakon ovakvih akcija, ili nakon nekakvih elementarnih nepogoda ili slično, u kojima bi nastalo stanje kaosa, događale uvijek slične stvari, a to je da su nekakvi kriminalci, lopovi , pa čak i dotad ugledni i pošteni ljudi nanjušili prigodu da dođu do nekakve imovine, sa smanjenim rizikom od hvatanja, ili su smatrali za normalno da „uzimaju“ stvari jer to „svi čine“).

Dakle promatrajući što se događalo u svijetu nakon sličnih događaja, dolazimo do zaključka da ovi događaji nakon oluje nisu bili nikakvo etničko čišćenje ili ništa slično. Već da su ovi događaji bili „posljedica“ nastalog kaosa, poslije ovako velike operacije, te da su se iste stvari događale svugdje u svijetu, te da je njihovo potpuno zaustavljanje ili procesuiranje svih, bilo apsolutno nemoguće.

Kehoe: Može te li opisati koliki je bio, prema vašem zapažanju, stupanj spaljenih kuća, dok ste prolazili kroz Kistanje.

Galović: Ono što se moglo vidjeti s ceste prolazeći kroz centar grada nije bilo dramatično. Osim u Turnju blizu Karlovca, gdje je sve spaljeno i sravnjeno sa zemljom. S druge strane, ovdje ja nisam našao ništa što se nije moglo očekivati nakon ovakve operacije.
Ne mogu reći koliko je točno kuća spaljeno, mogu govoriti samo o impresiji.

Kehoe je prošao niz dokumenata ministarstva pravosuđa, koja pokazuju da je podignuto više od 1000 kaznenih prijava protiv ratnih zločinaca, i to samo u vremenu od 1995. Godine nakon Oluje, pa do jednog dijela 1996. godine. Iz tih izvješća vidljivo je da je broj kaznenih prijava podignutih protiv osoba za pljačku i tešku krađu, puno veći od podignutih prijava podignutih za palež. Svjedok to objašnjava time što je bile vrlo lako dokazati krađu, a gotovo je bilo ne moguće otkriti i dokazat palež kuća.

Kehoe: Da li su ovi pojedinačni zločini protiv javne imovine bili u osnovi najveći problem koji ste imali u tom području?

Galović: Točno, nije to samo glavni problem već i generator svih naknadnih kaznenih dijela. Na primjer ako se neka osoba zatekla za vrijeme pljačke u kući, ona bi na žalost bila ili ozlijeđena ili ubijena. U svim slučajevima gdje se to moglo spriječiti, bilo je spriječeno. Volio bih reći da je praksa bila uspješnija nego što je bila, ali nažalost nije.

Kehoe: Kakva je bila obrana ovakvih optuženika, da li su bile npr. Samo smo obavljali mop-up operacije ili bili smo na terenu na kraju kolovoza obavljajući mop-up operacije. Da li ste dobili takvu obranu.

Galović: Da, bili su česti slučajevi gdje su takvi pojedinci, koji su svoje ponašanje opravdavali patriotizmom na dužnosti, a u stvari su činili najgore oblike kriminala. Ja sam ih tako i tretirao (kao kriminalce).

Galović je također rekao da je u to vrijeme maksimalna kazna za kvalificirana ubojstva bila 20 godina.

Tužiteljstvo je pokušalo relativizirati ove brojke, pokušavajući Galovića navesti na to da podaci nisu potkrijepljeni. Navela je Srpsku staricu u selu Karin Donji koja je poginula od bombe koju je aktivirao njen suprug, a također je uvrštena u ove brojke. Galović je na to rekao "da je ubojstvo ubojstvo" bez obzira na nacionalnu pripadnost.

Mahindaratne: Da li ste dok ste unosili ovu statistiku procesuiranih kaznenih dijela uračunali sva procesuirana kaznena dijela poslije Oluje na vašem području odgovornosti, bez obzira što su bili zločini.

Galović: Svi zločini su slijedili nakon oluje. Ova metodologija je potpuno drugačija od metodologije kad sam slao izvješća ministarstvu obrane. Na osnovi toga mogu se izvući informacije koji su zločini imali direktno veze s olujom.
Mogu vam reći da svako izvješće jasno navodi pravnu kvalifikaciju kriminalnog dijela i datum kad je državno odvjetništvo sastavljalo izvješća o ovim zločinima. U tome ne bi trebalo biti ništa sporno.
…
Galović je dosta vremena objašnjavao kako se upisivala i kako je nastajala ova statistika.

Mahindaratne: Da li možete pronaći podatke koji će podržati vašu statistiku. Da li ste u mogućnosti pružiti kriminalne datoteke?

Galović: U principu da, To je veliki pothvat jer su neki od tih podataka u Kninu, neki u Gospiću i Gračacu, neki u Benkovcu, neki u Zadru, neki čak u Karlovcu, ali moguće je. Ako vam ovi podaci nisu dovoljni ne bi trebalo biti problema za vas da pokupite sve ove informacije koje tražite. Ja jednostavno ne mogu izmisliti sve ove podatke. Što god želite možete dobiti, ali sam vas već upozorio da su podaci raspršeni. Osobito nakon promjene nadležnosti nekoliko držanih odvjetništva. To je razlog zašto se neke stvari ne podudaraju, ali svaki od njih pojedinačno su točni i precizni. Postoje datum, postoje točno ime osobe, postoje djela, postoji točno kazneno djelo.
…

Mahindaratne: Kažete da imate tablice, koje podupiru vašu statistiku, a možete ih dostaviti raspravnom vijeću

Galović: U principu, da. U tablice na koje se ja referiram možete vidjeti količinu primljenih datoteka, onoga što se kasnije dogodio s tim datotekama, proces koji je poduzet i tako dalje.

Tužiteljstvo tvrdilo da su neki zločini hrvatskih vojnika pripisani civilima kako bi se pripadnike Hrvatske vojske zaštitilo od kaznenog progona. Tužiteljica Mahindaratne je tvrdila da je riječ o namjernom stvaranju pogrešnog dojma o tome tko je činio zločine nad lokalnim Srbima kako bi se zaštitili aktivni pripadnici HV-a od kaznenog progona. Galović je to odbacio te tvrdi da je za sve vojnike koji su bili demobilizirani, nadležan bio civilni sud, čak i ako je bio vojnik u vrijeme kad je počinio zločin. Koliko znam iz 1992. godine postoji zakon koji je to definirao.

Kehoe je zatim u svom ispitivanju prešao na slučaj u Varivodama i Gošićima, gdje su ubijeni Srpski civili, točnije 16 njih, a upravo je zadarsko državno odvjetništvo podiglo optužnicu protiv 8 osoba za ta ubojstva. 2000. godine, prebacivanjem nadležnosti za taj slučaju u Šibenik, gdje je postavljen Žganjer, optužnica je odbačena kao neosnovana.

Kehoe: Zna te li da li je ova grupa počinila druga kaznena dijela osim ubojstva?

Galović: Oni su uzimali sve do čega su mogli doći: Ovce, janjci, telad, auti, lovačke puške, ovisno o tome što je to što su pronašli. Oni su u mjestima u kojima su boravili počinili niz teških kriminalnih dijela. To je bio rezultat naše istrage, na temelju koje smo donijeli optužnice.

Mahindaratne: Znate li da su svi optuženici u slučajevima za Varivode i Gošiće tvrdili da su iskaz dali pod prisilom?

Galović: Naravno da znam, tvrdili su d aim je to učinila policija. Ono na čemu smo mi temeljili optužnicu je bila njihova obrana pred istražnim sucem, jer ono što je navedeno u policiji, prema našem zakonu, koji i danas vrijedi, nije dokaz, to je samo material za pokretanje postupka. Nakon izjave policiji, istu izjavu su dali i istražnom sucu, u oba slučaja gotovo potpuno priznanje.
Cijela ova priča o prisilama i prijetnjama je nastala kasnije (nakon konzultacije s odvjetnicima).
Kako će se drugačije braniti nego da kažu da su bili ugroženi i prisiljeni na prijašnji iskaz.

Mahindaratne: Da li ste uzeli u obzir činjenicu da balistički nalazi nisu poklapali s oružjem uzetim od optuženoga?

Galović: Sve sam ovo uzeo u razmatranje. Što se tiče balističkog materijala material je bio prilično oštećen, a ispitivač je rekao da je teško utvrditi da li je metak ispaljen iz oružja ili ne. Kako bilo, to i dalje ne znači da počinitelji nisu mogli počiniti djelo. Bilo je toliko oružja u okolini, tako da nije bilo moguće precizno odrediti koje je oružje korišteno.

Moram dodat jedan primjer sa suđenja kad je tužiteljstvo htjelo od Galovića da potvrdi jedan document koji je potpisao (što je Galović potvrdio). No dio tog dokumenta je mijenjan ručno, što Galović nije prepoznao, odnosno to nije bilo mijenjano u njegovom uredu, tako da nije mogao potvrditi autentičnost tog dokumenta. Što meni izaziva sumnje tko je nadopisivao i mijenjao službene državne dokumente. Promjene u dokumentima su se odnosile na imena.

Galović je također na pitanje Kehoe izjavio das u ubojstva nakon 7.8.1995. tretirani kao teško ubojstvo, a ne kao ratni zločin.

Sljedeći svjedok je bio Zdravko Židovec. On je za vrijeme operacije oluja bio pomoćnik ministra unutarnjih poslova, odgovoran za informacije, analize, požare te civilnu zaštitu.

Navodi kako je njegova priprema za oluju počela tek nekoliko dana prije same akcije. Bio je zadužen za uspostavu prihvatnih centara za civile nakon oluje. On je također bio odgovoran za pogreb ljudskih ostataka nakon oluje, ovaj zadatak bio je isključivo ovlaštenje civilne zaštite. Ako je uzrok smrti osobe čije su tijelo pronašli bio sumnjiv, odgovornost za kaznenu prijavu je imala kriminalna policija ministarstva unutrašnjih poslova. Svjedok navodi je na oslobođenom području civilna zaštita pretražila 48 000 kuća radi humane i animalne asanacije, a to znači da su uklanjale mrtva tijela ljudi i životinja.

Židovec je također izjavio da Operativna akcija (OA) "Povratak", koja je provedena nakon "Oluje" radi asanacije oslobođenih područja nije služila prikrivanju zločina, što tvrdi tužiteljstvo. Proces kod operativne akcije povratak je obuhvaćao prikupljanje tijela, a kriminalistički tehničar na terenu morao je zatečeno tijelo pregledati. Objasni je da prije nego je civilna zaštita mogla pokopati tijelo forenzičari su na mjestu gdje je tijelo nađeno morali prikupit sve informacije, kao što su pregled tijela, prikupljanje informacija koje mogu pomoći pri identifikaciji tijela, otiske prstiju, način na koji je čovjek umro, tijelo je bilo fotografirano, podneseno detaljno kriminalističko ili forenzičko izvješće. Ako bi bilo sumnji da smrt nije posljedica borbenih djelovanja, već posljedica nasilja, tada bi istragu nastavila kriminalna policija.

Mišetić: Zašto je civilna zaštita pregledala 48 000 kuća?

Židovec: Bila su dva glavna razloga. Apartmani i kuće su bili pregledani da bi se utvrdilo da li u njima postoje mrtva tijela. Drugo, također zbog sanitetskih mjera, mjere čišćenja bile su provedene u svrhu prevencije bilo kakvih zaraza koje su mogle nastati nakon što su te kuće/apartmani napušteni. Dakle, očito ako postoje neki prehrambeni proizvodi životinjskog porijekla, to je područje bilo bez struje, oni su “uništeni” zbog sprječavanja eventualne epidemije.

Mišetić: Kako je civilna zaštita ulazila u kuću ako je kuća bila zaključana?

Židovec: Skupine civilne zaštite bile su u pratnji policije i svaka takva grupa je imala i stručnjaka za eksploziv.
Civilna je zaštita upadala u kuće silom, ako je bilo ikakvog smrada ili nekog drugog razloga, zbog kojeg bi civilna zaštita trebala intervenirati.

Mišetić: Da li ste primili bilo kakvo izvješće međunarodnih organizacija (Crveni križ, Amnesty International, Ujedinjenih naroda…) koje kritiziraju Hrvatsko osnivanje centara za prijem civila.

Židovec: Nikad nisam dobio takvo izvješće.

Mišetić: Koje su nacionalnosti bili ljudi koji su smješteni u prihvatnim centrima?

Židovec: Bili su građani Hrvatske i Srpske nacionalnosti.
…
Mišetić: Da li su prihvatni centri bili uspostavljeni kao dio plana za uklanjanje Srpskih civila sa oslobođenog područja?

Židovec: Ne, ne.

Mišetić: Da li su vlasti transferirali ljude u ovakve centre protiv njihove volje?

Židovec: Ne

Mišetić: Da li je ljudima bilo dopušteno da napuste prihvatne centre, nakon što su u njih ušli?

Židovec: Da.

Mišetić: Možete li nam opisati procedure kad neka osoba želi napustiti prihvatni centar.

Židovec: Takve osobe su bile izbrisane iz evidencije koju smo vodili, a o tome su obaviješteni relevantni centri za socijalnu skrb. Ono što je svakako bio slučaj da je takvim osobama dopušteno napuštanje centra, kad god je neka osoba poželjela otići, bilo da se vrati kući, bilo da ode negdje drugdje.

Postoji nekoliko video uradaka na webu (1, 2, 3, 4.) koji pokazuju kakav je bio odnos prema korisnicima prihvatnih centara, i da li su, kako tvrdi tužiteljstvo, ti centri služili kao plan za uklanjanje Srpskih civila sa tog područja.
...

Mikuličić: Da li ste ikad primili uputu ili naredbu, službenu ili neslužbenu, da civilna zaštita prikrije nekakav prekršaj, kriminal, ubojstvo, pljačku, palež ili nešto slično?

Židovec: Ne, nikada.
Tužiteljstvo je tijekom svog ispitivanja nastojalo provući tezu da je civilna zaštita asanaciju obavljala zajedno s pripadnicima HV-a, no Židovec je ustrajao u tome da je HV pružao samo logističku potporu. Jedino su od vojske zatražili rovokopače i kamione. Tužiteljstvo je velikim dijelom ispitivanja svjedoka, čitalo dokumente, i tražilo potvrdu od Židovca, no ovaj te dokumente velikim dijelom nije nikad video. Tako da se protuispitivanje tužiteljstva uglavnom svodilo na polemike tužitelja Carriera i Luke Mišetića.