pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Nakon što sam u prvome dijelu izvukao opću crtu, u drugom i trećem dijelu secirao najvažnije elemente neverbalne i verbalne komunikacije javnih nastupa Sanadera, Milanovića i Čačić, došli smo do samog Grand finalea. Preostaje mi samo ponovno posložiti raščlanjenje elemente u završni mozaik (interpretacija) i njemu pridodati karakter naših aktera kako bi slika svakog od njih postala potpuna.

INTERPRETACIJA PORUKE
U interpretaciju poruke ulaze svi elementi neverbalne, paraverbalne i verbalne komunikacije.
Kad sadržaju poruke (dakle, izrečenom) pridodamo način na koji je interpretiran taj sadržaj, dobivamo ukupan dojam, a pritom su teoretski moguća samo četiri ishoda. Dobra interpretacija sa šupljim sadržajem prije će donijeti pozitivni dojam publike, nego loše interpretiran kvalitetan sadržaj. Preostala dva rezultata su: potpuna vjerodostojnost do koje se dolazi formulom kvalitetan sadržaj + kvalitetna interpretacija, dok je ono posljednje najniže rangirano i dojmovno nevjerodostojno: loše interpretiran nekvalitetan sadržaj. Da karikirajući pojasnim. Ako želite poslati poruku: „Ja sam uspješan“, na dojam koji ćete ostaviti kod publike nije bitno samo to što ste izgovorili (dakle, sadržaj), već i forma vaše rečenice ili rečenica, ton kojim ste to rekli, gesta, izraz lica, pogled, odjeća u kojoj se nalazite i držanje koje ste zauzeli. Dojam na publiku sigurno neće biti pozitivan ako ste izgovorenu poruku izrekli nježnim glasom i to vrlo tiho, pritom bili obućeni kao klošar i držali se srkušeno pogleda uprtog u pod. Baš tu je poanta cijele priče. Ta tvrdnja može biti i apsolutno točno, no nekvalitetnom interpretacijom niste ostavili kod publike dojam vjerodostojnosti. Kvalitetnom interpretacijom prodati ćete gotovo bilo kakav sadržaj, a nekvalitetnom ćete izuzetno teško prodati i onaj najbolji. Upravo u tome leži razlika između dobrog i lošeg govornika ... u vještini „prodaje“ sebe i svojih ideja.

Sanader je majstor interpretacija poruka kojih šalje i to isključivo i samo zato što radi na sebi.
Kad uspije suspregnuti svoj karakter koji sugerira aroganciju, a koji se povremeno može iščitati iz njegovog držanja, gestikulacije i tona, njegov opis izgleda ovaka: Odjeća na njemu stoji kao salivena, držanje mu je samouvjereno, glas ima potrebnu dubinu da njome može komunicirati snagu i odlučnost, jasnoća izgovora je dobra, tempo izgovora je u pravilu dobro odmjeren, ton povisuje u trenucima kad treba, gestikulacije su mu energične i vrlo dobro prate izgovoreno, forma rečenica je kratka i jednostavna, a sadržaj ... sadržaj je kategorija koja kod mene ostavlja dvojbe. Zašto? Zato što, kad je pripremljen naprosto je bez premca, ali kad nije ... onda mu se dogodi Mislav Bago.

Milanović još nije u svim elementima pronašao dobru formulu za interpretaciju svog sadržaja.
Izborom ležerne odjeće je pogodio, cool držanjem je zauzeo drugačiji „gard“ od Sanadera i dobar je dok ne postane precool, glasom komunicira mirnoću, ali ponekad i pretjeranu flegmatičnost, jasnoća izgovora mu je dobra, kao i tempo, oscilacija u tonu nema, no, na žalost isto nije odlika vrhunskih govornika, gestikulacija mu je dobro odmjerena, no forme rečenica su preduge. Njemu nužno nedostaje doza energije i hitna promijena složenih rečenica u jednostavne, a što može postići samo kvalitetnim treniranjem. On je vrhunski materijal za dobrog govornika, a da li će to postati, ovisi samo o njemu samome.

Čačić je školski primjer kako lošom interpretacijom dobar sadržaj postaje neatraktivan. Ili da to opisno pojasnim. I najkvalitetniji proizvod neće se dobro prodavati ako nije upakiran u atraktivnu ambalažu i popraćen odličnim marketingom. Odjeća (u posljednje vrijeme) na njemu je vrhunska, držanje (kad nije u pasivi) sigurno, glas mu ima dovoljnu dubinu za komuniciranje odlučnosti, izgovor mu je jasan, tempo mu ubrzava i usporava, ali ne planski da bi se nešto naglasilo, već prepušteno slučaju, ton podiže ne onda kad bi u svom govoru trebao nešto naglasiti, već ona kad je isprovociran, gestikulacija mu je prirodna, a forma rečenica toliko komplicirana (osim u trenucima kad odluči biti drzak). Čačiću nužno treba dobar trening govorništva i to ne sutra, već jučer ... no, bojim se da je u njegovom slučaju već prekasno.

KARAKTER
Nakon što smo svu trojicu potpuno ogolili u ovoj analizi najbitnijih elemenata neverbalne i verbalne komunikacije, istima moramo pridodati izostavljeni sastavni dio svakog od nas i to upravo onaj po kojemu se razlikujemo od drugih. Karakter! Jer bez njegovog uključivanja u ovu analizu ne bi dobili završnu sliku o njima, ali ni pojašnjenje njihovih dobrih i loših elemenata neverbalne i verbalne komunikacije, upravo iz razloga jer su karakterne crte vidljive u stavu (držanju) i gestikulacijama kod neverbalne i tonu glasa kod verbalne komunikacije i koje stvaraju upravo onaj ključni dojam koji će birače ili privući ili odbiti.

Sanader (kao i većina političara) u sebi ima dozu samoljubivosti, no kod njega, barem sudeći prema povremenim ispadima „iz sustava“ (slučaj „Verona“, prijetnja izbacivanjem Sisačkog gradonačelnika sa sjednice Vlade), primijetna je i doza arogancije i apsolutizma i pritom se ne bih baš složio da je spomenuto samo posljedica dalmatinskog temperamenta, već prije da su iste (tendencije aroganciji i apsolutizmu) stalno prisutne kao dio njegove osobnosti, no u većini situacija samo dobro kontrolirane i prikrivene. Ako je moja procijena dobra, mora mu se odati priznanje zbog prilično dobre samokontrole u većini situacija i zbog dovoljno političke mudrosti da dosljedno sluša svoje savjetnike, ali i zbog političke inteligencije da konstantno radi na sebi, jer bez toga ne bi bio ono što jest.

Milanović je prekratko na političkoj sceni da bi se dovoljno kvalitetno mogao iščitati njegov karakter. No, ono što je primijetljivo, a što sam spominjao i u dijelu neverbalne i u dijelu verbalne komunikacije jest njegova povremena flegmatičnost, a što nije karakterna crta koju birači žele da ima njihov lider. Oni žele osjetiti emociju i energiju, a koje tako na kapaljku pokazuje Milanović. Nadalje, ono što je primijetljivo jest i činjenica da je od svojeg pojavljivanja na političkoj sceni pa do danas ostao isti, a ono što je u tome za iščitavanja njegovog karaktera bitno jest, da nije radio na sebi, da i dalje koristi prekomplicirani vokabular, a prema infu koji imam da ne sluša savjetnike. Potonje navedeno sugerira samo na jedan mogući uzrok, prejaku dozu egocentričnosti, jer da tome nije tako promijenio bi vokabular (a što sam mu sugerirao još prije godinu dana u tekstu: Zoran Milanović – buduća politička zvijezda? ) i slušao bi svoje savjetnike za javni nastup (a što mu je također sugerirano u tekstu Zoran Milanović prije 7 mjeseci i sada, netom nakon što je postao predsjednik SDP-a), jer ... blog je čitao.

Čačić je pojam bahatosti na hrvatskoj političkoj sceni. Nemogućnost suzdržavanja i nereagiranja na provokacije apsolutno mi je neshvatljiva za osobu koja ima prilično godina života iza sebe i više nego dovoljno godina provedenih u politici da je već odavno trebao pronaći kontrolni button. No, ono što mi je još neshvatljivije, jest činjenica da je on sam, barem prema njegovom vlastitom priznanju, toga svijestan, a i dalje ne radi na sebi. Upravo ta njegova crta samodovoljnosti i bahtatosti (ja sam super upravo takav) mu je glavni limitator u ostvarenju njegovih ambicije, jer da promijeni na sebi upravo spomenute nedostatke postao bi prihvatljiv onoj grupaciji birača na koje cilja njegova stranka.

UKUPNI DOJAM KOJI SVOJIM NASTUPIMA OSTAVLJAJU SANADER, MILANOVIĆ I ČAČIĆ PREPUŠTAM VAMA (svakome ponaosob) NA PROCJENU

(kraj)