Samoubojstvo - tragedija ili senzacija?!

• Dnevnik crazy_alen - Čet, 03/12/2009 - 20:28
• Glasujte
  0 Up Down
• Komentari 5 dodaj komentar

U tri mjeseca tri samoubojstva...

Tri samoubojstva mladih prijatelja u samo tri mjeseca u istom selu pokrenula su lavinu pitanja bez pravog odgovora zašto je tome tako i što se moglo učiniti da se tako nešto spriječi. Prije svega važno je naglasiti da je većina samoubojica, pogotovo mladih, neodlučno želi li nastaviti živjeti ili ne pa na ovaj ili onaj način žele tu svoju dilemu prenijeti na okolinu u nadi da će odnekud doći ˝spas˝ i razlog za život.

Teško je shvatiti da si netko može oduzeti život zbog nesretne ljubavi, izgubljenog posla, pa čak i zbog ozbiljne ugroženosti vlastite egzistencije ( zbog financijskih ili kojekakvih drugih razloga ). Međutim, valja imati na umu da nisu svi jednaki i da neke osobe poraze bilo koje vrste proživljavaju kudikamo teže i ozbiljnije od većine ljudi. Ono što je nekome mali korak unatrag u vlastitim nastojanjima, za nekoga drugog to može predstavljati problem veličine Himalaje.

Što je s prevencijom?

Kako spriječiti osobu koja je odlučila ( ili se još uvijek dvoumi ) počiniti samoubojstvo? Odgovor na to pitanje zapravo je nemoguće dati jer bilo koji oblik prevencije ne može spriječiti sve osobe ˝željne˝ samoubojstva. Međutim, postoji velika i u svakom slučaju nezanemariva mogućnost da se određenom broju tih osoba doskoči i pomogne prebroditi velike ili male probleme koji su nastupili u njihovim životima.

Kao i sve bitne odrednice života, tako i prevencija samoubojstva može i zapravo mora početi odgojem. Nauče li roditelji djecu kako se nositi sa problemima malo je vjerojatno da će ona ˝puknuti˝ i na prvi veći problem odgovoriti samoubojstvom. Kako to učiniti? Najlakše je to učiniti smanjenjem prenošenja vlastitih ambicija na dijete. Problem kod traženja od djece da ispune roditeljske želje jest taj što se vrlo često nađu u raskoraku između želja njihovih roditelja i njihovih vlastitih. Kada njihove vlastite želje i interesi budu okarakterizirani kao loši, odnosno kao neuspjesi od strane roditelja ( što je vrlo često slučaj kod ˝preambicioznih˝ roditelja ) gube samopouzdanje i smatraju da je svaki put osim onoga odabranog od svojih roditelja krivi i predstavlja neuspjeh. Ići uvijek istim putem teško je. Manjak samopouzdanja kao i osjećaj manje vrijednosti i neuspjeha skrene li se sa tog pomno zacrtanog puta zbog želje za praćenjem vlastitih želja i interesa vrlo lako može dovesti do samoubojstva.

Nije niti današnje školstvo veliki pomagatelj...

Međutim, nisu samo ambicije roditelja krive za takve stravične odluke. Veliku ulogu u čitavoj priči ima i obrazovanje koje u posljednje vrijeme teži sve većem rasterećenju djece koja gube osjećaj odgovornosti, kao i osjećaj za težinu života. A svima je jasno da je život, koliko god on imao pozitivnih i lijepih strana, zapravo iznimno težak. Kako očekivati da dijete bude spremno na najveće izazove u životu ako je u vrijeme školovanja naviklo da sve što poželi može dobiti na pladnju, a ako se to slučajno i ne dgodi uvijek može okriviti nekoga drugog ( u najvećem slučaju profesore ) i tako opet ostvariti zamišljeno. Što će se dogoditi kada takvo dijete sutra naiđe na pravi problem iz kojeg izlaz nije tako lak? Kako će se osjećati kada shvati da nema riješenje za nešto mnogo teže od škole baš zato što je čitav život navikao dobivati sve na pladnju i uz minimalan trud?

Vrlo važnu ulogu, možda čak i u rangu sa predhodne dvije imaju mediji i razmišljanje današnjeg društva u cijelini. Smrt je danas, na žalost jako dobar način promocije. U svijetu u kojem je značajan broj ljudi spreman na sve za svojih pet minuta slave teško je boriti se protiv nečega što tu slavu ( barem nekima ) donosi. Heath Ledger, Marilyn Monroe ili u našim prostorima Toše Proeski i Dino Dvornik bili su za života poznati, cijenjeni umjetnici – neki više, neki manje. Za njih se znalo, uživali su izvjesne simpatije i pohvale javnosti, bili su tipične medijske ličnosti, međutim ništa ˝Bogom dano˝. Svi oni su svojom smrću postali Bogovi, neprikosnoveni prvaci svojih područja. Heath je osvojio Oscara, Marilyn je poznata i danas, Toše i Dino prodali su veliki broj albuma i osvojili isto tako značajan broj posthumnih nagrada. Kako djetetu objasniti da je smrt, izazvana od nekog drugog ili od samoga sebe zapravo nešto loše? Ako se ˝isplatilo˝ svima nabrojanima i velikom broju drugih pa zašto onda ne bi i njima? Što ima loše u tome? Ionako vjerujemo da postoji život poslije smrti ( barem zaključujući prema broju katolika u našoj zemlji ).

Najlakši put do zvijezda kroz smrt...

Stvara se slika kako je smrt ( a najbrži put za dolazak do nje jest samoubojstvo ) zapravo odskočna daska do zvijezda i kako je to zapravo nešto po čemu će nas ljudi pamtiti. Kako objasniti djetetu koje još uvijek nema jasno formirane stavove glede života da je najbolji način za dolazak do toliko željenih zvijezda ( što ne mora isključivo značiti postati celebrity ) rad na sebi, a ne uništavanje sebe? ˝Glorificiranje˝ smrti u medijima sigurno nije dobar korak ka eventualnoj prevenciji. Objavljivanje imena mladih samoubojica kao i postavljanje vijesti o njihovoj smrti na naslovnice novina veliki je korak ka spomenutom glorificiranju smrti što ne može i neće donijeti ništa dobroga osim možda bolje prodaje novina, ali je li veća prodaja bitnija od barem malog koraka ka uspješnijoj prevenciji?

Ovo su samo neki od mogućih uzroka i riješenja za problem samoubojstva. Naravno, u čitav program trebala bi se uključiti i država što će se navodno i dogoditi 2010. kada bi trebala početi provedba Programa prevencije. Hoćemo li svi skupa uz pomoć države, medija, kao i uz pomoć i nastojanje vlastitih snaga uspjeti pridonijeti smanjenju broja samoubojstava među mladima i uopće, dakako kao i za mnogo drugih stvari pokazati će vrijeme. Ali kada smo već kod vremena zbilja je krajnje vrijeme da se nešto poduzme po tom pitanju i da se maknemo s mrtve točke u koju će bez akcije upadati sve više i više mladih tijela života oduzetih vlastitom rukom. Nisam pisao u ovom tekstu u problemu samoubojstava kod starije populacije jer vjerujem da bi se broj takvih slučajeva također drastično smanjio pravilnom prevencijom od ranog djetinjstva...

Piše :
Alen Bećirović
alen_becirovic@hotmail.com

• Dnevnik crazy_alen - Čet, 03/12/2009 - 20:28
  
• Komentari 5
• 2965 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar