pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Uvriježeno je mišljenje da danas živimo u demokraciji. Takvo mišljenje se temelji na razlici u odnosu na period prije 1990 godine, period koji se iz perspektive današnje "kolektivne svijesti" smatra kao nedemokratsko razdoblje. No, upravo zato što demokraciju nije prihvatljivo uzeti kao jednoznačno odredljiv pojam, jer demokracija označava više specifičnih sfera - političku, ekonomsku, socijalnu - i njihove pojedinačne ili zajedničke aspekte - proceduru, duh, volju, racionalnost, odgovornost itd., želim na jednoj simptomatičnoj povijesnoj usporedbi dokazati koliko je naše današnje (samo)shvačanje, da živimo u razdoblju demokratičnijem nego nekada, pogrešno odnosno ideološki (nad)određeno. Motiv za takvu usporedbu nalazim u potrebi da se specifični paradoksi i proturječja danas vladajuće neoliberalne ideologije osvjeste, jer koliko god se svaka ideologija po definiciji temeljila na isključivanju ili potiskivanju činjenica i argumenata koji ukazuju na njezinu nekonzistentnost ili paradoskalnost, toliko je bitno radi pozitivnih vrijednosti i ciljeva koje ona u vlastitoj idejnoj podlozi sadrži i deklarira, ukazati da se razlog njihovom neostvarivanju prvenstveno krije unutar nje same i onoga što logika njezinog "ideološkog polja" iskljućuje.

Dokaz te teze pokušati ću argumentirati na primjeru jedne od bitnih tema koja je danas vrlo aktualna, a koja je barem najmanje jednako racionalno ali sigurno puno demokratičnije i u konačnici puno pravednije bila rješena u bivšem "nedemokratskom" socijalističkom sustavu. Tema je - način financiranja javne odnosno komunalne infrastrukture jedinica lokalne samouprave (JLS).

U mojem dokazu ograničit ću se na usporedbu specifičnih tipova financijsko-fiskalnih instrumenata i njihovih razlika, a koje su JLS koristile za financiranje izgradnje komunalne infrastrukture, nekada i danas. Naravno, na ovom mjestu ću u cijelini gledajući prikazati vrlo skraćenu i uopćenu usporedbu navedenih instrumenata, ali s naglaskom na ključne razlikovne aspekte koji dokazuju moju tezu da se komunalna infrastruktura JLS-a nekada financirala i izgrađivala racionalnije, demokratičnije i u konačnici pravednije. Racionalnost u tom smislu predstavlja princip, a konkretna mjera navedenog principa je u prvom redu ekonomičnost no isto tako i efikasnost. Demokratičnost u tom smislu predstavlja prije svega jasno demokratski utvrđenu legitimnost financiranja i izgradnje komunalne infrastrukture JLS-a, dok pravednost podrazumijeva specifični oblik odgovornosti koji je sadržan u primjeni pojedinog instrumenta financiranja.

O kojim se dakle karakterističnim instrumentima finaciranja komunalne infrastrukture JLS-a radi?! Danas je riječ o javno-privatnom partnerstvu ili o financiranju putem izdavanja municipalnih obveznica, dok je nekada dominantan instrument bio samodoprinos. Kako nekada nije bilo prihvatljivo razmišljati o bilo kakvim javno-privatnim partnerstvima, tako je danas u vremenu "demokracije" samodoprinos također potisnut ne samo u mišljenju (Freud bi rekao "denkverboten") kao svojevrsni tabu, već konzekventno tome zakonski i fiskalno -nemoguć - instrument financiranja. Dakle, i ako bi se željelo financirati infrastrukturu putem samodoprinosa to nije moguće jer ga JLS zakonski ne mogu raspisati.

Ajde da konačno usporedimo te instrumente i dođemo do ključnih razlika koje su vjerujem elementarna potvrda moje teze. Samodoprinosom su recimo u Rijeci, u kojoj živim, od 1965 kada je prvi raspisan pa do zadnjeg iz 1990 godine, financirani i izgrađeni svi ključni kapitalni objekti komunalne infrastrukture. A izgrađeno ih je u tom periodu mnogo odnosno i do dan danas svi oni najvažniji. Od škola, bolnica, dvorana, stadiona itd,. Samodoprinosima nije samo financirana izgradnja infrastrukture lokalnog značaja, već i regionalnog i državnog, recimo izgradnja Krčkog mosta ili tunela Učke itd. Samodoprinos je u početku bio zamišljen kao pomoćni instrument financiranja infrastrukture, no vrlo brzo se zbog svoje uspješnosti, izdašnosti i legitimnosti prometnuo u glavni instrument.
Što je samodoprinos i kako se raspisuje?! Samodoprinos je, kao što sama riječ govori, oblik obveznog izdvajanja doprinosa iz dohotka građana za izgradnju komunalne infrastrukture, ukoliko njih večina (minimalno 60% od upisanih birača) na referendumu demokratski odluči da im je takv objekt društveno potreban. Samodoprinos se putem referenduma može raspisivati na raznim razinama vlasti, naravno uz procjenu širine značaja objekta za zajednicu i uz procjenu fiskalnog kapaciteta građana kako bi financiranje bilo moguće okončati u prihvatljivom periodu (5.g). Naravno, prijedlozi se prikupljaju iz baze (tada Mjesne zajednice), a utjecaj politike se svodi na arbitriranje između pristiglih prijedloga na osnovu što jasnijih kriterija i redosljeda prioriteta. Odmah je pored principa racionalnosti uočljivo naglašavanje principa solidarnosti prilikom utvrđivanja predloženih objekata koji će se ponuditi na usvajanje. Kada se utvrdi lista objekata čiju se izgradnju planira samodoprinsoima financirati, no isto tako predstave jasni i transparentni uvjeti, rokovi i načini kontrole samog financiranja, raspisuje se referendum na području razine vlasti od značaja za navedene objekte. Ukoliko na referendum izađe i navedenu listu potvrdi minimalno 60% upisanih birača, tada je referendum uspio i razrezuje se samodoprinos. On se u pravilu izdvaja sljedećih pet godina iz dohotka građana (mislim da je stopa bila negdje oko 2%). Svi referendumi koji su se raspisivali na području bivše zajedice općina Rijeka od 1965, u pravilu svakih pet-šest godina, su uspjeli, osim posljednjeg 1990 godine. Odaziv, a ujedno i glas za predloženu listu objekata, bio je u prosjeku preko 80% upisanih birača.

Danas se, s druge strane, razvija trend da se kapitalni objekti komunalne infrastrukture financiraju ili putem javno privatnog partnerstva ili putem municipalnih obveznica. Javno-privatno partnerstvo u pravilu znači da privatni kapital finacira i izgrađuje javne objekte u što kraćem roku, a gradovi ili županije ili država se obvezuju plačati najam navedenih objekata sljedećih 15, 20 ili 30 godina, i tako uz kamatu isplatiti vrijednost glavnice uloženog privatnog kapitala u izgradnju objekta. Uz to klauzle ugovora s privatnim kapitalom najčešće ukljućuju i druge pogodnosti za privatnog partnera, recimo besplatno ustupanje djela prostora u izgrađenom objektu (ukoliko se radi o dvorani, stadionu, ili bazenu) za razne, no najčešće trgovačke namjene(dakle, mogućnost još dodatne zarade). Kada je riječ o municipalnim obveznicama one su klasičan kreditni instrument tržišta kapitala, što znaći da predstavljaju prikupljanje sredstava za izgradnju komunalnih objekata putem prodaje financijskih instrumenata, na koje će se tijekom sljedećih 15 ili 20 godina isplačivati anuiteti (glavnica+kamata) iz gradskog proračuna. Utvrđivanje koji će se komunalni objekti financirati i graditi putem javno-privatnog partnerstva i municipalnih obveznica u pravilu je određeno programom pobjedničke stranke ili koalicije na lokalnim ili regionalnim izborima.

Usporedimo li na osnovu prethodno iznesenih glavnih značajki instrumente financiranja komunalne infrastrukture nekada i danas, možemo bez minimalno naprezanja uvidjeti sljedeće. Javno-privatno partnerstvo i municipalne obveznice krajnje su nedemokratski instrument financiranja komunalne infratrukture u odnosu na samodoprinose. Naime, komunalni objekti iz programa pobjedničke stranke ili koalicije mogu se finacirati javno privatnim parterstvom i municipalnim obveznicama i ako na izbore izađe samo 30 do 40 % upisanih birača i ako za navedeni program od njih izašlih glasa 40%. Kad sve to zbrojimo i oduzememo komunalni objekti mogu se graditi odlukom 15 do 20% upisanih birača, što je upravo danas slućaj u Zagrebu, Rijeci pa i ostalim večim hrvatskim gradovima i županijama. Kod samodoprinosa ukoliko nije minimalno 60% upisanih birača izašlo na referendum i glasalo za, odluka da se finacira i gradi nije bila legitimna. Toliko o demokraciji i demokratskoj legitimaciji.
Usporedimo li uvjete i rokove finaciranja javno-privatnog partnertsva i municipalnih obveznica sa onima iz samodoprinosa možemo bez minimalno naprezanja uvidjeti sljedeće. Samodoprinosi su se kao što je već rečeno raspisivali na referendumu na rok od 5 godina. Dakle, ukoliko je večina odlučila da su određeni objekti potrebni oni su morali biti isfinacirani iz dohotka građana u roku od pet godina. Kod javno-privatnog partnerstva i municipalnih obveznica manjina danas može odlučiti da će se nešto graditi, a to će morati financirati buduće generacije za 15 ili 20 godina bez da su imale mogućnost utjecanja na samu odluku o izgradnji. Toliko o pravednosti i odgovornosti.
I kad je riječ o racionalnosti i ekonomičnosti, javno-privatno partnerstvo i municipalne obveznice su inferiorne samodoprinosima. Naime, oni su skuplji minimalno za zaradu privatnog Kapitala i njegove uvjete, što se kod samodoprinosa nije umetalo kao dodatna premija. Uz to smanjuju smanjuju financijski potencijal budućih proračuna iz kojih će se morati izdvajati dio za najam ili otplatu anuiteta, a to će opet nužno velikim djelom teretiti generaciju koja na odluku o izgradnji i financiranju nije mogla utjecati i smaniti autonomiju (stupnjeve slobode) odluka budućih vlasti.

Kad se razmotre ovi simptomatični primjeri i činjenice postaje jasno da je stav da danas živimo u demokraciji najobičniji ideologem (floskula). Jer nekad smo, u tzv. vremenu mraka, autokracije ili totalitarizma, najvažnije odluke donosili demokratski i solidarno, razmišljali da ne opterećujemo buduće generacije odlukama na koje ne mogu utjecati, a danas kad živimo u "demokratskom" društvu činimo sve suprotno demokratskim principima.

Može li mi netko mudar pokušati objasniti taj paradoks?!