pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Da bi poniženje Picule, Vidovića i drugih njegovih dotadašnjih favorita bilo potpuno, Račanov novi odabranik bio je netko tko se u stranačkom životu pojavio kao tipičan oportunist, pristupivši SDP-u u vrijeme neposredno prije ili nakon smrti staroga diktatora Tuđmana kad je bilo očito tko će preuzeti vlast / Račan je najbolje ljude, kojima se koristio u političkom životu, uvijek držao kao nestranačke osobe, ne želeći riskirati da ovi vrsni ljudi steknu i unutarstranačko zaleđe i tako postanu posve neovisni o njemu / Iako je prije izbora znao da najavljena podjela uloga nije održiva, Milanović nije bio spreman "preuzeti odgovornost", a njegovi mu stranački kolege, očito, nisu ni bili spremni povjeriti odgovornost za upravljanje izvršnom vlašću / Birače nezadovoljne prethodnom administracijom on nije uspio uvjeriti da vrijedi izaći na izbore, a pogotovo kako bi bilo uputno u njemu i njegovu "timu" povjerovati da oni mogu biti alternativa Sanaderu i njegovu HDZ-u / Milanovićev će cinizam i vlastohleplje diskreditirati SDP kao demokratsku političku opciju. A to je uistinu velika šteta!
Račanov odabranik iz "nove klase omunističkih aparatčika"
Cinizam u odnosu prema demokratskoj proceduri i demokratskim normama i podsmjeh prema temeljima građanske pristojnosti u politici uvijek daju katastrofalne rezultate. Od trenutka kad se pojavio kao političar, Zoran Milanović stvaran je na osnovi političkoga cinizma i zrači tim istim cinizmom. Stari je cinik Račan, naime, nakon izbornoga fijaska 2003. odlučio poniziti svoje "sinove prvorođence", one što ih se smatralo stranačkima "krunskim prinčevima", označivši ih odgovornima za izborni poraz, a nadu u nasljedstvo podario je dotadašnjem posvemašnjem autsajderu. Da bi poniženje Picule, Vidovića i drugih njegovih dotadašnjih favorita bilo potpuno, njegov novi odabranik bio je netko tko se u stranačkom životu pojavio kao tipičan oportunist, pristupivši SDP-u u vrijeme neposredno prije ili nakon smrti staroga diktatora Tuđmana kad je bilo očito tko će preuzeti vlast. Ništa nova u Račanovu modusu operandi, uostalom, jer je uz pomoć "prve generacije sinova", ove što ju je razbaštinio 2003., Račan prije - od 1990. do 2000. - iz političkoga života stranke potisnuo svoje vršnjake i nametnuo se kao neprikosnoveni stranački autoritet.
Odabranik je pomno biran – izdanak je, kako je točno primijetio Miljenko Jergović, "nove klase" komunističkih aparatčika, s oportunističkim predispozicijama što ih je njegov otac prostodušno prošlih mjeseci priznavao javnosti, raskrivši svoj put od komunističkoga povlaštenika, preko HDZ-ovskog stranačkoga aparatčika, povjerenika stranke u državnoj banci i izlaska iz sustava s otpremninom na račun javnoga novca na koju, kako je sam priznao, nije imao zakonskoga prava. Odlično je to obiteljsko zaleđe za novu kreaciju političkog cinizma, nema što! Milanović je uhvatio Kairosov čuperak vlastite karijere, onaj što je prvoj generaciji "sinova" izmakao, i to upravo u vremenu kad ga se "politički stvoritelj" već nakanio odreći, kao i "prve generacije sinova".

Umjesto "znoja i suza" - neprovediv i loš gospodarski program
U stranci izuzetno skromnih personalnih potencijala - jer Račan je najbolje ljude, kojima se koristio u političkom životu (Jurčić, Mimica, Flego, Josipović…), uvijek držao kao nestranačke osobe, ne želeći riskirati da ovi vrsni ljudi steknu i unutarstranačko zaleđe i tako postanu posve neovisni o njemu - Milanović je djelovao kao dobar odabir za nasljednika Ivice Račana. Nasljedstvo je dobio pod jednim uvjetom – da poštuje Račanov izbor budućega premijera. A Račan je za to mjesto odabrao Ljubu Jurčića, aktera koji nije bio član stranke, dakle, nije imao nikakvu moć u odnosu na njega, a bio je sposoban formulirati javnosti atraktivan gospodarski program. Jurčićev je program, doduše, posve neprovediv i loš, neusklađen s kriterijima iz Maastrichta koji će nas uskoro obvezivati, ali je javnosti ponudio upravo ono što joj je godilo čuti – najavio je "reindustrijalizaciju", državno uplitanje u ekonomiju i upravljanje razvojem te ravnomjeran razvoj četiriju makroregija …
Objava tog programa stranci je donijela rejting kakav nikad prije nije imala, a odvukla je glasače od HNS-a, stranke čiji je premijerski kandidat svojim biračima ponudio ozbiljan koncept u kome su se nazirali "i znoj i suze". Paradoksalno, nakon toga ozbiljnom je Čačiću dramatično padala potpora, a neopravdanu optimistu Jurčiću rasla.
Svakome tko išta zna o političkom sustavu nisu bile potrebne Sanaderove metafore o Boleku i Loleku kako bi mu bilo jasno da nema mogućnosti da nakon izbora, ako njihovoj stranci pripadne izborna pobjeda i mogućnost formiranja Vlade, Jurčić i Milanović podijele odgovornost. Ako premijer i predsjednik najveće stranke nije ista osoba, sustav parlamentarne vlade neminovno vodi sukobu. Tako je to bilo za prvog Schröderova mandata, kad je nakon samo nekoliko mjeseci premijer s lakoćom smijenio dotadašnjeg šefa stranke Lafontainea, a kako u takvim okolnostima izgledaju odnosi SDP-ovci pamte iz iskustva na vlastitoj nižoj razini, naime, iz odnosa gradskog šefa stranke Bandića i formalne šefice izvršne vlasti Vlaste Pavić. Iako je prije izbora znao da najavljena podjela uloga nije održiva, Milanović nije bio spreman "preuzeti odgovornost", a njegovi mu stranački kolege, očito, nisu ni bili spremni povjeriti odgovornost za upravljanje izvršnom vlašću.

Radikalni ručak sa sljedbenicima stanara zatvorske bolnice
Rezultati izbora dodatno delegitimiraju Milanovića. U kampanji, Jurčića praktički nije ni bilo,
jer si je mladac umislio da je njegova "karizma" pravi odgovor na personaliziranu kampanju Ive Sanadera. Međutim, dok je Jurčić populističkim ekonomskim programom stranku doveo do popularnosti u javnosti kakvu ona dotad nije pamtila, Milanovićeva je "karizma" doživjela daleko veći fijasko nego što ga izborni rezultati na prvi pogled pokazuju. Ključ Milanovićeva poraza činjenica je da je na izbore izašlo svega oko 63 % birača. Birače nezadovoljne prethodnom administracijom on nije uspio uvjeriti da vrijedi izaći na izbore, a pogotovo kako bi bilo uputno u njemu i njegovu "timu" (kojega zapravo nismo ni vidjeli u izborima) povjerovati da oni mogu biti alternativa Sanaderu i njegovu HDZ-u.
Milanoviću sigurno nije pomoglo ni to što je Sanadera uspoređivao s Miloševićem i s nekim azijskim komunističkim diktatorima. Premijera kojem se može prigovoriti štošta, ali mu se ne može odreći da je vodio vladu s demokratskim legitimitetom, da je otklonio naslijeđene probleme poput suradnje s haaškim tribnalom, normalizirao međunacionalne odnose u zemlji, proveo "baršunastu detuđmanizaciju društva", dakle, sve ono čemu Račanova vlada nije bila dorasla. Naime, onda kad je u Hrvatskoj bilo vrijeme za borbu protiv hrvatske inačice Miloševićeva režima, Milanović je, kao "diplomat", predstavljao taj režim u Bruxellesu, u blaženoj dokolici preplaćene sinekure, pa bi bilo bolje da danas, kad u Hrvatskoj nema niti Miloševića niti Tuđmana, barem "diplomatski" šuti.
Naravno, Hrvatska danas ima svoju verziju Srpske radikalne stranke, organizacije čiji vođa u pritvoru čeka suđenje za ratne zločine. Ali ta organizacija Milanoviću nije mrska, nju ne uspoređuje s Šešeljevcima niti s azijskim krvnicima, već "koalicijski" ruča sa sljedbenicima slavnoga stanara zatvorske bolnice.
Odbijanje suočavanja s izbornim porazom i pokušaj prebacivanja krivice za nj sa sebe na Jurčića, čovjeka koji je relativnom uspjehu SDP-a doprinio više nego i jedan drugi stranački funkcionar, nastavak je cinizma koji obilježava Milanovićev put kroz političke institucije. Kontaminiranje demokratske političke arene njegovim cinizmom neće, srećom, trajati dugo, ali će za stranku na čijem se čelu našao imati dugotrajne posljedice. Više nego cinizam zagrebačkoga autoritarnog vladara Bandića, koji sugrađanima koji su toliko drski da se usuđuju ne diviti njegovoj vladavinskoj samovolji, hladno poručuje da se odsele iz Zagreba, Milanovićev će cinizam i vlastohleplje diskreditirati SDP kao demokratsku političku opciju. A to je uistinu velika šteta!