pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

22.rujna je 1999.godine.Gordana koja ima samo 26.godina bira život bez nasilja.Odlučuje se rastati od nasilnog supruga Mate i ulazi u zgradu Općinskog suda u Zagrebu. Jedna sasvim obična rastava, pomislili bi službenici suda. Ali ne…9 metaka je ono što je dočekalo mladu Gordanu, sutkinju Hvalec i odvjetnicu Prohić. Nekim čudom, daktilografkinja je preživjela.

Prije 8 godina nasilnik je pokazao da mu nitko ništa ne može. Pištolj je sasvim lagano „prošvercao“ na sud i pokazao da je nasilnik najgori kada ga se ostavlja i da je tada žena u najvećoj opasnosti. Jer, misli si on, nećeš ti mene ostavljati, ma tko si ti da odeš? I ne daš mi više za pravo da te zlostavljam, uzimam kad želim, vrijeđam, izoliram…ma ti si moje vlasništvo, žena, pih, što je žena?

Taj dan proglašen je Nacionalnim danom borbe protiv nasilja nad ženama u Hrvatskoj.
(Respektiram činjenicu da postoje žene zlostavljačice i to s 10% naspram muškaraca koji drže sigurnih i visokih 90 % te u tom slučaju treba odrediti prioritet, a to je nasilje protiv žena)

Zapravo zašto nas nasilje protiv žena koja se događa u obitelji toliko pogađa?
Svijet je nesiguran, zar ne?
Ratovi, bombe u metroima, okršaji na našim ulicama, oteti avioni, sraz vjera, prijetnje…

Obitelj je zadnja jedinica sigurnosti, ona nam pruža temeljnu sigurnost i onda u se u noj zbiva nasilje. Pa gdje je sigurno, pitate se?

Zasigurno su žrtve one koje su slabije (žene, djeca, starije osobe) i smisao svakog zlostavljanja je kontrola uporabom sile, zastrašivanja i manipulacije.I pokazivanje nadmoći!
Nadodala bi i neka vrsta kompenzacije za neuspjehe na drugim poljima (profesionalnim, materijalnim…).

Inače, istraživanja su pokazala da zlostavljači imaju strašno lošu sliku o sebi te je kontrola druge osobe samo način za samoudizanje Odnosi u kojima je prisutno nasilje se temelje na nejednakosti spolova te se to fantastično nadopunjuje s feminističkom teorijom patrijarhata gdje muškarci imaju neka prava koja ženama ne pripadaju.

Znamo mi za predrasudu da najviše nasilja ima u siromašnijim obiteljima, no je li doista tako? Siromašnije obitelji su češće po povećalom uslužnih servisa jer su socijalno marginalizirane i izložene su većoj količini stresora. Je li Čučić siromašan? Koliko god da je taj slučaj strašan i vuče se već godinama u javnoj sferi, on je prokazao neke mitove. Mit da zlostavljač može biti svatko bez obzira na uvjetno govoreći, društveni sloj, bez obzira na obrazovanje i status.
Isto tako, pokazao je da postoje ljudi s javnim i tajnim licem, takozvani „ciklički zlostavljači“, koji su u javnosti pravi šarmeri, galantni i omiljeni, dok kad zatvore vrata svog doma skidaju masku i započinju privatni pakao. Žena mora kontrolirati svoje ponašanje jer ako pogriješi, slijedi joj kazna. Kada je bivša žena pokušala pobjeći od njega, proglasio ju je „mentalno anoreksičnom“ tj.psihički bolesnom. I to je općepoznata vrsta umanjivanja vlastitog nasilja i proglašavanja žene ludom kako bi joj se manje ili nikako vjerovalo.

Postoje još dva bitna momenta u cijeloj nasilnoj priči. Djeca koja su izložena stresu prisustvovanja nasilju između roditelja zapravo promatraju dvoje ljudi koji su ima najveći izvor sigurnosti, a međusobno se ugrožavaju. Čista trauma. Ne postoje socijalni programi za takve neposredne žrtve nasilja.

Drugi moment je da nasilje protiv žena KOŠTA društvo u cjelini! Netko će možda reći da je neumjesno o tome govoriti, ali svaki društveni problem stvara ekonomske troškove.I mobbing, i alkoholizam, i narkomanija, pa tako i nasilje protiv žena. U Hrvatskoj nitko nije radio izračune, ali je radila Svjetska banka i Vlada Novog Zelanda. Oni su ustanovili direktne troškove zdravstvenog sustava, policije, socijalne skrbi, psihosocijalne pomoći, lokalne zajednice, troškove skloništa, ali i troškove na radnom mjestu kao što su izostanci i zapravo , po meni, najviše važno, gubitak prihoda obitelji u kojoj se zbiva nasilje.

Inače, jeste li čuli za psihosocijalni tretman počinitelja nasilja? To je relativno nova odredba Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji jer cilj nikad nije razdvojiti partnere nego učiniti da nasilje PRESTANE! Osposobljeni stručnjaci/kinje rade s nasilnikom za kojeg procijene da se s njim može raditi. Nude nove oblike ponašanja, uči se kontrola impulzivnih reakcija, bave se s mentalnim predodžbama i stavovima, razrađuju se traume, promovira se jednakost žena i muškaraca, promiče odgovornost za postupke.

Jer, vjerujte, nasilnikom se postaje te se isto tako to može promijeniti.Osim, ako ne postoji značajna psihijatrijska dijagnoza, ali takvi ljudi nisu za tretman. Znate li koliko uopće ustanova/udruga provodi tretman? Jako malo.Poneki Centra za socijalnu skrb, udruga stručnjaka MODUS u Zagrebu i to je relativno sve.E svaka čast našoj deklarativnoj borbi kada nam je sustav tako nerazvijen.

I znam, uvijek se naše društvo, možda topeći se u vlastitoj licemjernosti, pita:“Pa, dobro, ako joj je tako loše, zašto ne ode od njega?Ja bih odmah otišla.“.
Međutim, puno je tu faktora, što ekonomskih što psiholoških. Naš ekonomski okvir je dovoljno loš da znate da osiromašena žena ima malo izbora. S druge strane, žena koja je dugogodišnja žrtva nasilja ima pokidane socijalne mreže i podršku, izolirana i najvjerojatnije odbačena od šireg kruga prijatelja (pitaju se kako to ona trpi, ne dolaze joj u posjete, smatraju da ima izbor). Zlostavljač je može držati u „emocionalnoj klackalici“ jer je jedan tren zavodljiv i divan, a drugi tren joj šamar slijedi. A ona se nada da će dobri trenuci nadvladati grozne.I žive od mrvica koje im on onako lakonski baca sa stola. Postoje žene sa „spasiteljskim sindromom“ koje misle da ako ostane s njim da će se on promijeniti i ona će ga spasiti. Možda se osjeća krivom za njegove probleme ili osjeća sram zbog niske razine samopoštovanja. A ljubav? Da, možda ga i voli i razmišlja o njegovim pozitivnim osobinama jer nitko nije nasilan 24 sata dnevno.

Seksualno nasilje nikad nije pretjerano na tapeti, da se tako izrazim. Ženska soba kao neprofitna organizacija se time bavi i obavještava javnost da ja tamna brojka u ovim slučajevima najveća.Tu postoje razne kategorije od neželjenih primjedbi na poslu, fakultetu, seksualnih ucjena za dobivanje posla ili napredovanje, fizički dodiri, prisile. Često postoji strah od prijavljivanja silovanja, osude društva, dvostruke viktimizacije, susretanja sa silovateljem. Postoji porast broja prijava no to možemo zahvaliti podizanju javne svijesti, ali poražavajuće je da se procjenjuje da na svako prijavljeno silovanje dolazi po 15-20 neprijavljenih. I da, žrtve smo mita o „pravom silovanju“ kada te manijak zaskoči u tamnoj ulici. Istina je de je u većini slučajeva počinitelj nama poznati muškarac (partner, prijatelj, osoba s kojim smo izašle na date).
Gram prevencije više teži nego cijeli kilogram kurative! No to je već posebna priča...