Neovisni, ali ne i neutralni

Želimo li razumjeti temelj problema u svezi SH moramo se vratiti u 1991. kad je na ondašnjem VUR-u, 18. travnja donesen Zakon o pretvorbi, a i još mnogo ranije. Zašto?
Upravo zato jer je tim zakonom Republika Hrvatska postala vlasnik svih dotada društvenih poduzeća.
Ovo naglašavam zbog onih koji tek sad nakon 18 godina, uzaludno i manipulacije radi, raspravljaju o legitimnosti i legalnosti tog zakona.
Temeljem Zakona o privatizaciji od 1. ožujka 1996. Fond za privatizaciju, nakon završenog međunarodnog javnog natječaja, provedenog na zakonit način (suparnici u natječaju se nisu žalili) 18. lipnja 2005. potpisuje ugovor s Orco-m o javno-privatnom partnerstvu.
Da je u tom ugovoru (sporazumu) javno-privatno partnerstvo vrlo dvojbeno, to je valjda svakome jasno.
Ali,postavlja se jedno logično pitanje: Zašto prema hvarskom poduzeću bitno drugačiji odnos nego prema bilo kojem drugom u Hrvatskoj?
Odgovor je vrlo jednostavan. Pravna služba u SH-u je, svojom dugogodišnjom neaktivnošću, dočekala privatizaciju s neraščišćenim imovinsko-pravnim odnosima.
Želeći svom strateškom partneru osigurati normalne uvjete za investiranje u SH, Vlada ( tj.Fond) nalazi za shodno, da bi okončali sudske zapreke vrijedne cca. 10 000 000 kn, prenijeti na Grad Hvar, odlukom od 11. sječnja 2007. 1 549 000 dionica, koje u tom trenutku vrijede preko 350 000 000 kn. Točno je da je u tom trenutku taj paket dionica bio 25%+1, međutim svakome tko je bio upoznat s ugovorom između Fonda i Orca bilo je jasno da je kontrolni paket moguće zadržati samo do prve naredne dokapitalizacije, na koju je ekskluzivno pravo imao samo Orco. Što u međuvremenu radi lokalna izvršna vlast, oličena u gradonačelniku Pjerinu Bebiću???
Na prijedlog Vlade oni odgovaraju morem apsurdnih uvjeta fokusiranih u jednom.
Prigodom zadnjeg «pregovaračkog» pokušaja s potpredsjednikom Vlade g. Polančecom, podnose mu, na temelju lažnog obećanja, od Gradskog vijeća dobiven Zaključak s devet kontra zahtjeva, od kojih je u daljnjim pregovorima većinski vlasnik ocijenio prihvatljivima tri, i to: Dva člana Nadzornog odbora, jednog člana Uprave i nemogućnost preseljenja sjedišta tvrtke. Ali za razumijevanje «Bebićevih» namjera citiramo svih devet na kojima je inzistirao da uđu u sporazum između Hrvatskog fonda za privatizaciju i Grada Hvara:
1. Poslovni plan i Program ulaganja u Društvo.
2. Daljnje povećavanje temeljnog kapitala (dokapitalizacija).
3. Izmještanje sjedišta Društva.
4. Prodaja, prenamjena objekata ili davanje u najam. Prodaja ključnih objekata (hotela Palace, Adriana, Riva, Amfora, Pharos, Delfin, Sirena i Bodul) neće se moći donijeti bez suglasnosti Grada Hvara.
5. Promjene Statuta i Poslovnika o radu Uprave i Nadzornog odbora.
6. Osnivanje drugih društava, te stjecanje i raspolaganje udjelima u drugim društvima.
7. Odluke za koje je potrebna suglasnost Nadzornog odbora, potrebna je prethodna suglasnost svih članova uprave.
8. Uprava će se sastojati od tri (3) člana, od kojih će se jedan (1) izabrati na prijedlog Grada Hvara.
9. Nadzorni odbor sastojati će se od sedam (7) članova od kojih će se dva (2) člana izabrati na prijedlog Grada Hvara.
Po autoru ovih zahtjeva član Uprave bi, kojeg imenuje Grad, imao apsolutnu prevlast u firmi, kakvu, u konkretnom slučaju ne bi imao ni većinski vlasnik.
Toliko o željama gradonačelnika Bebića i njegovih savjetnika, a sad kratko o efektima ove sulude politike.
Nakon Polančecove eksplikacije zadnje ponude, Gradsko vijeće donosi odluku o prihvaćanju, a Bebić stavlja «veto» upitne pravne utemeljenosti, pozivajući se na peticiju građana, koju je sam diletantski organizirao i na prevaru, lažnim pitanjima, skupio preko tisuću potpisa, te na kraju i sam priznao nevaljalost i nelegalnost cijele procedure.
U situaciji kad shvaća da na ovom pitanju nema podršku niti svojih dojučerašnjih poslušnika, pokušava raspisati referendum, kako bi odgovornost za svoje konstantno loše i štetne poteze prebacio na narod. Vrlo mudro. Nemogući zahtjev, na kojem je stalno inzistirao, 25%+1, nakon trogodišnjeg uvjeravanja opozicije o nemogućoj misiji, sad želi uvaliti građanima, da bi na njih prebacio odgovornost.
Građani, zaokupljeni svojim brigama i poslovima, često su neupućeni, što u urednim okolnostima nije ni važno, tamo gdje vlast funkcionira normalno i gdje su sva njihova prava zadovoljena. Međutim, u okolnostima u kojima se naš Grad nalazi danas, kao posljedica četverogodišnjeg lošeg vođenja i nesposobnosti upravljanja, upravo su građani oni kojima vlast uvaljuje“ vrući krompir“. I to ne zato što ih poštuje, nego ih želi prostački iskoristiti.
U cijelom mandatu do sada ih nitko ništa nije pitao, a imao je prilike dokazivati svoju tzv. demokratičnost.
Logično je da ni jedna politička opcija ne može imati ništa protiv referenduma, kao najdemokratskijeg oblika odlučivanja. Međutim, nakon gotovo četiri godine lutanja i nerazumijevanja (ili svjesne opstrukcije) sustava u kojem živimo, te gubitka bilo kakve šanse, kasno je. Kasno je, jer potreba za referendumom od strane Gradonačelnika jeftin je politikantski čin smišljen za dnevno-političke svrhe, jer ne zaboravimo – izbori su pred vratima. Da je Bebić referendum iskreno htio, raspisao bi ga na početku «pregovora». Zašto ovi navodnici? Zato jer pregovora nije ni bilo. Tko je tu držao fige u džepu, danas više nije ni važno, ali je činjenica da su se i gradska vlast (Gradonačelnik) kao i Vlada RH po pitanju razrješenja stanja u Sunčanom Hvaru odnosila vrlo neozbiljno i neodgovorno.
Cijeli jedan mandat i više od toga nije se definiralo, a samim tim nije ni saživilo tzv. javno privatno partnerstvo. Umjesto da s Vladom dogovori hitnu dinamiku prijenosa ponuđenog, Bebić „ratuje sa svima“, što nam stavlja u sumnju istinske namjere i Vlade i Bebića da se otvorena pitanja razriješe u korist hvarske tvrtke i njezinih radnika, Crkve, bivših vlasnika i samoga Grada Hvara. Ta suluda politika ostavila je građane ovog grada i radnike SH bez ičega. Zbog nespremnosti, neznanja ili nekog drugog neobjašnjivog razloga, gradska vlast je bacila u nepovrat četiri važne godine u razvoju hvarskog turizma.
Ono što svakako želimo naglasiti je da niti vlasnik „Sunčanog Hvara“ nije izveo bravurozne turističke pothvate, niti iskoristio prednosti destinacije i ostvario sjajne turističke rezultate. Sve je to izostalo na štetu svih građana Hvara.
Zašto se hvarski SDP od početka zalagao za apsolutnu suradnju sa Sunčanim Hvarom i njegovim vlasnicima, te preuzimanje ponuđenih dionica i u konačnici Sirene s ostalim dijelom projekta?
1. Zato jer nas povijest uči da je Hvar u drugoj polovici prošlog stoljeća doživio neviđen prosperitet, upravo na činjenici maksimalne suradnje lokalne vlasti i društva SH, a ne međusobnim neprijateljstvom i ratom.
Upravo stoga što se interes Grada, građana i radnika u SH-u može osigurati isključivo što bržim dovršetkom projekta obnove SH-a, i stavljanja u funkciju i ostalih sedam hotela, čime bi se otvorila nova radna mjesta i angažirala sva raspoloživa radna snaga, te pokrenuo zamašnjak općeg prosperiteta za ovaj grad i otok.
2. Tadašnju aktualnu ponudu Gradu gledali smo kao kapitalnu vrijednost, koju se isplatilo uzeti i investirati u komunalnu i društvenu infrastrukturu i na taj način dati doprinos povećavanju vrijednosti Hvara kao turističke destinacije i mjesta življenja.

TRI VLADINE PONUDE GRADU HVARU
KOJE JE GRADONAČELNIK ODBIO
DA BI NA KRAJU ODGOVORNOST
REFERENDUMOM PREBACIO NA GRAĐANE

I. PONUDA - svibanj – srpanj 2005. – Grad Hvar dobiva dionice Sunčanog Hvara d.d. i pravo na nadzor
GRAD DAJE
• prihvaća Sporazum dioničara
• rješava sve vlasničke sporove sa Sunčanim Hvarom

GRAD DOBIVA
• paket dionica
• djelovanje kroz Skupštinu društva
• jednog člana NO (bezuvjetno)
• dogovor fonda i grada prilikom imenovanja drugog člana NO i člana Uprave
• mogućnost utjecaja na bitne odluke vezane za poslovanje i razvoj Sunčanog Hvara svih 5 godina trajanja Sporazuma (a možda i više)
• drugačiji redoslijed obnove hotela
• suradnjom Grada i Orco grupe dobio bi se sinergijski učinak na razvoj Hvara kao turističke destinacije
• realizacijom gore navedenog vrijednost dionica bi bila veća od maksimalno dosegnute.

II. PONUDA - siječanj 2007. - Grad Hvar dobiva 25%+1 dionice Sunčanog Hvara d.d. i pravo na nadzor
GRAD DAJE
• prihvaća Sporazum dioničara
• rješava sve vlasničke sporove sa Sunčanim Hvarom
• uplaćuje 15.000.000 kuna

GRAD DOBIVA
• paket dionica vrijedan 390.000.000 kuna (veljača 2007.)
• djelovanje kroz Skupštinu društva
• jednog člana NO (bezuvjetno)
• dogovor fonda i grada prilikom imenovanja drugog člana NO i jednog člana Uprave
• mogućnost prodaje 10% dionica odmah
• realizacijom gore navedenog vrijednost dionica bi opet bila veća od maksimalno dosegnute.

III. PONUDA - ožujak 2009. – Grad Hvar dobiva društvo Sirena d.o.o. s okolnim zemljištem i stražnjim dijelom Loggie
GRAD DAJE
• rješava sve vlasničke sporove sa Sunčanim Hvarom

GRAD DOBIVA (TRAŽI)
• trgovačko društvo Sirena d.o.o., sa pripadajućim okolnim zemljištem (cca. 140.000 m²)
• stražnji dio Loggie ("Crveni salon", sanitarni čvorovi i "Taverna")
• zemljište za starački dom i novi dom zdravlja (cca. 21.000 m²)
• građevinsko zemljište iznad Šamoreta dolca (cca. 16.000 m²)
• novi svježi kapital u Sunčanom Hvaru za obnovu ostalih hotela
• osnivanjem Sirene d.o.o. javlja se konkurencija Sunčanom Hvaru, a time i alternativu za zaposlenike Sunčanog Hvara
• zaposlenicima se daje 4% dionica