Neovisni, ali ne i neutralni

Konačno je završilo! Parada veselja i kiča koja je koštala minimalno 50 milijuna kuna konačno se privela kraju. I sada, kada je sve gotovo zanimljivo je malo osvrnuti se na kampanju i pojedine kandidate. O sudionicima prvog kruga ipak nešto kraće, nego o glavnim likovima.. Pa krenimo…

Andrija Hebrang – pokazao se kao dobar glumac, ali samo kao glumac koji je nakon objave rezultata pokazao pravo lice i dokazao da niti ima karizmu, niti program, a niti potporu birača kako je bio uvjeren. Loš Hebrangov rezultat nagovještaj je crnih dana za HDZ bez obzira premijerkino uvjeravanje u suprotno
Nadan Vidošević – četvrtoplasirani kandidat koji je skupa sa Draganom Primorcem poremetio planove neprikosnovenom Andriji Hebrangu. Što reći. Puno para potrošio, a zapravo malo rekao. Ono što je meni ostalo u sjećanju jest njegov govor poslije objave rezultata od kojih je možda najvažnija rečenica ˝Za poraz nikada ne treba kriviti drugoga!˝
Vesna Pusić – iako je sigurno očekivala bolji rezultat, uvjerenja sam da Vesna Pusić može biti itekako zadovoljna s obzirom na količinu utrošenog novca i općenito ipak niski rejting stranke čiji je ona bila kandidat ( bez obzira što je ta stranka ˝treća sila˝ u Hrvatskoj ). Iako nije u samo cvijetu mladosti vjerujem kako vrijeme Vesne Pusić tek dolazi i da će u budućnosti igrati puno važniju ulogu od one koju ima danas.
Dragan Primorac – kao znanstvenik i kao čovjek i kao političar doživio je fijasko. Međutim, tako nešto se i moglo očekivati jer Dragan Primorac nikada i nije imao veliku podršku javnosti. Puno puta protiv njegovog ministarstva ( dakle, protiv njega ) dizali su se i učenici i studenti. Ako ne može kvalitetno upravljati ministarstvom zasigurno ne može niti državom. To su birači i primjetili. A priče o tome kako je napustio politiku zbog moralnih ili sličnih razloga pričam svom nećaku kada god stignem. Odmah zaspi.
Miroslav Tuđman – Ni potpora Thompsona mu nije puno pomogla. Sin prvog hrvatskog predsjednika još jednom se pokazao kao politički marginalac koji nikad neće dostići slavu ( ni dobru ni lošu ) svog oca i možda je vrijeme da kopačke obijesi o klin.
Damir Kajin – Svi za mnom! I krenuli su vjerni Istrijani, ali đabe. Kajin je premala riba da bi ikada imao šanse ozbiljno konkurirati za ova ipak mnogo razvikanija mjesta od mjesta saborskog zastupnika. Kajin je stvoren za pljuvanje po svemu i svačemu u Saboru i tamo će i ostati još dugo vremena zahvaljujući svojim Istrijanima.
Josip Jurčević – mislim da može biti itekako zadovoljan sa više od 50 000 istomišljenika. Svakako bi trebao organizirati jednu večericu da im svima zahvali. Uspio je sa gotovo ništa pojavljivanja po medijima i općenito javnosti doprijeti do 5 puta većeg broja ljudi od onih koji su mu potpisali kandidaturu. Ali osim toga, na njegovu žalost ništa. I vrlo vjerojatno nikada neće niti biti nešto!
Boris Mikšić – dečko s Trešnjevke koji se još uvijek nije pomirio sa porazom na predhodnim izborima. Ponosno troši svoj vlastiti novac za svaku kampanju, uspješan poduzetnik i, još jednom se pokazalo, nikakav političar. Novac koju ulaže u kampanje mogao bi uložiti u kakvu zakladu i tako ovoj zemlji učiniti mnogo više koristi nego se vječno za nešto kandidirati i gubiti.
Vesna Škare Ožbolt – moram priznati, iznenađujuće loša. Da će postati predsjednica nije zasigurno niti ona sama vjerovala, ali ovo je kompletni fijasko. Od samog početka bio sam uvjerenja da ulazi u kampanju kako bi provjerila kakvu podršku ima i može li se čemu nadati na slijedećim parlamentarnim izborima kada će sigurno željeti vratiti svoje mjesto u Saboru. Ako je ovo pokazatelj, loše joj se piše.
Slavko Vukšić – na samom začelju nalazi se genije koji je svojom kampanjom uspio natjerati gotovo 1700 ljudi koji su mu dali podršku da ne glasaju. Izgleda da onaj famozni šeširić i masovne večere ipak nisu garancija da će biti dobar predsjednik. Mislim da slobodno možemo reći političko Zbogom Slavku Vukšiću.

A sada dame i gospodo, nastupaju dva glavna lika ove priče. A to su, dakako, pobjednici prvog kruga.
Ivo Josipović – Široj javnosti poprilično nepoznat ( barem politički ) kroz ovih nekoliko mjeseci uspio se predstaviti. Kuhana noga, dosadnjaković, idealan za pričanje uspavanki ? Vrlo vjerojatno da. I taj dojam će kod velikog broja ljudi ostati i nakon ovih izbora. Međutim, ono što smo svi mogli doznati, a prije nismo znali jest da ćemo narednih pet godina imati izrazito školovanog, stručnog i kulturnog predsjenika. Možemo biti sigurni da nas u svijetu neće sramotiti i da će sigurno biti kolika tolika protuteža HDZ-ovoj vladi. Ono što vrlo vjerojatno nećemo moći staviti pod kategoriju sigurno jesu većina obećanja iz kampanje, od kojih naravno najviše u oči strši borba protiv korupcije ili čak i pravda za sve građane ove zemlje. Ivo Josipović se protiv korupcije može boriti kao i ja, riječima. Ako Jadranka Kosor i uže vodstvo njene stranke ne odluče stati na kraj korupciji, novoiziabrani predsjednik se može nasaditi na glavu i postati prvi predsjednik koji hoda svijetom naopačke, ali korupcija se neće iskorijeniti. Pretpostavljam da novi predsjednik neće početi pisati kolumne i tako pokušati riješiti korupciju, ali ne treba podcijeniti ni snagu Facebooka, što je izrazito bitno da jedan predsjednik ima ( naravno, ovo je čista satira! ). Pravda za sve – a kako? Pitanje od milijun Eura. Odgovor na njega nema niti novi predsjednik, ili ga možda i ima, ali je to tako svejedno jer od tu pravdu svima nama ne može donijeti i ostvariti. Međutim stavimo li na stranu ono što je obećao, a neće ispuniti ipak sam zadovoljan. U konačnici, treba samo gledati tko će nas manje sramotiti u svijetu. Upravo za to predstavljanje mi smo odabrali svijetlo ( ako po ničemu drugome, onda po boji kose ), a kako će to ispasti? Pa imamo pet godina da saznamo. I još jedna sitnica za kraj. Možda griješim, ali uvjerenja sam da je Josipović od samog početka, pa do kraja imao isto glasačko tijelo. Više lijevo orijentirano, nesputano potrebom iskazivanja hrvatstva i vjere i ipak nešto obrazovanije..

Milan Bandić – Jedan nadasve zanimljiv lik. Široj javnosti poznat kao optužbama za kojekakve afere često dotaknuti gradonačelnik glavnog grada. U kampanju ušao manirom vrsnog igrača šaha, a onda u toj istoj kampanji postao dvorska luda. Uspio je i u kampanji ono što uspijeva već deset godina u Zagrebu – narugati se ˝pravnoj državi˝ i građanima. Na tome mu svaka čast. Ali bojim se da to nije rezultat promišljenosti i razmišljanja već čistog blebetanja onog što mu padne na pamet. U kampanji je obećavao svašta i baš kao i Josipović to zasigurno ne bi mogao ispuniti. Ono što mu sad preostaje jest valjda najljepši posao na svijetu, jer sudeći po njegovim izjavama Zagreb je danas grad kao iz bajke. On ga je preporodio i ljudi mu na ulici svaki dan kliču zahvaljujući nebesima što su im poslali tako sposobnog dobročinitelja. U Zagrebu mu srećom ne treba engleski jer sa Tomislavom Merčepom i Branimirom Glavašem ( preko telefona ) može pričati čisti hrvatski. A u to druženje među prijateljima može se uključiti i Thompson koji je do jučer bio protiv komunjara, a danas ih javno podržava, kao i Zlatko Sudac da svima pruži Božji blagoslov. Uvijek sam volio dosljedne ljude. Na početku godine popularno je predviđati što će se dogoditi poznatim ličnostima. Pa eto, kad ja zavirim u svoju kristalnu kuglu vidim Milana Bandića kako ruku pod ruku sa Sanaderom polako priprema teren za osnivanje nove stranke i pohod na parlamentarne izbore u novoj stranci koja će se zvati HO ili Hrvatski Odmetnici. Što se Bandićevih birača tiče, tu je priča puno zanimljivija od one Ive Josipovića. Naime, Milan Bandić je kako i sam govori čitav život socijaldemokrata , dakle ljevičar. Do prije mjesec dana bio je komunjara i protivnik Hrvatske jer je SDP-ovac. Međutim, u mjesec dana Milan Bandić postao je najveći vjernik i Hrvatina i ljudi u njemu vide simbol vjere i domoljublja. Ono što ljudi ne vide jest to da se pravi vjernik ne rastaje, da ne spominje ime Boga svoga uzalud ( što je Bandić redovito radio i radi ), ne skrivljuje prometne nesreće mrtav pijan ( umjerenost u jelu i piću tu je evidentno prekršena ) i ne podliježe niskim udarcima ( ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe ). Baš kao što se vjernik ne postaje riječima, tako se ne postaje niti Hrvat u roku od mjesec dana. Ali ljudi su skloni neke stvari zaboravljati i povoditi se pukim i praznim pričama. A to baš i nije dobro.

Evo, izbori su gotovi, državna blagajna lakša je za tko zna koliko milijuna kuna, mi smo dobili predsjednika, a zemlja je na istom mjestu gdje je bila i jučer. Sretna vam Nova svima i nek nam bude bolja od prošle, iako je to možda malo teško za očekivati…

Piše :
Alen Bećirović
alen_becirovic@hotmail.com