pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Europska Unija prolazi kroz unutarnje poteškoće koje se teško usuglašavaju. Naime, EU je div u ekonomskim razmjerima (i ima još uvijek svijetlu budućnost da ostane jedan od najjačih svjetskih igrača na tom planu) ali je politički patuljak. Naime, od jednog prostora, s kojeg je krenula samosvjesna civilizacijska inačica (koja je donedavna bila i civilizacijski sukus cijelog nama poznatog svijeta), sazdana od isto tako samosvjesnih i ponosnih ali minijaturnih političkih subjekata s milenijskim povijesnim pamćenjima, je jako teško napraviti nešto tako jedinstveno i djelotvorno kao što su to danas recimo Sjedinjene Države (ili što trenutno postaje Rusija, a sutra će postati Kina). Iz naše europske perspektive malo vodimo računa o činjenici da je recimo USA složena država u kojoj politička i pravna samostalnost pojedinih saveznih država prelazi praktičnu samostalnost mnogih europskih državica izgubljenih u međusobnim sukobljavanjima.

Nove svjetske okolnosti, u kojima buđenje dalekog Istoka igra možda najznačajniju ulogu, prisiljava sve druge svjetske igrače na prestrojavanje. Sjeverna Amerika je već ranije postigla svoju zavidnu unutarnju homogenizaciju (da bi kroz prošlo stoljeće, a najviše nakon dva svjetska rata koja su se zametnula baš na europskim prostorima, postigla apsolutnu svjetsku dominaciju - najprije gospodarsku poslije Prvog, a k tome i političku poslije Drugog svjetskog rata). Na Istoku su se probudili tzv. Istočni tigrovi (Japan, Koreja, Malezija, Tajvan a sada im se priključuje najmnogoljudnija zemlja svijeta Kina). Propast Europskog Istoka (Sovjetskog saveza) je izgleda najviše koristio baš Rusiji, koja drži prevažne energetske ključeve u rukama, i na energetskom ekskluzivizmu gradi svoj novi sve utjecajniji Imperij. Zavidno je i zadivljujuće gledati kako politički mladići kao što je bio 47-godišnji Putin (rođen 1951) ili sada 40-godišnji Medvjedev (rođen 1965) lako, jednostavno i uspješno preuzimaju vladanje tim donedavno spavajućim „ruskim medvjedom“, nasuprot gerontokraciji koja je prevladavala u prethodnim razdobljima. I igraju svjetske igre koje Rusiju penju u sam vrh svjetskih moćnika.

Nove se globalne igre igraju gdje ekonomski moćna ali politički manje utjecajna Europa pokušava izboriti svoje mjesto na polju dugoročnije strategije. A to ne ide bez političkog ujedinjavanja - i sve se svodi na to. Izmišljen je Ustav nove ujedinjene Europe, koji ju je trebao pretvoriti u neki vrstu „Europskih sjedinjenih država“, ali je pao na samome početku, jer se europske države nekako i mogu odricati ekonomskog suvereniteta (koji je ionako stjecajem tržišno predodređenih silnica lociran negdje drugdje), ali ne i vlastitog političkog identiteta (koji ima duboke povijesne korijene). Potom je promjena vlasti u Francuskoj iznjedrila Szarkozyja, koji je pokrenuo akciju usuglašavanja europskog političkog subjektiviteta kroz Ugovor (umjesto Ustav), ali je to opet zapelo, sada u Irskoj.

Zašto propadaju te inicijative?? Poznata i razvijena Europa je imala zagarantirano dobar život radi svog višestoljetnog monopolističkog položaja, pa su se razvile i teorija i praksa socijalno zagarantiranog sustava, u kojem su mase imale sigurnost i mnogo prava. Izloženost novim svjetskim trendovima, u kojima se razvijaju drugi i drugačiji sistemi uglavnom na jeftinijem radu kao mjeri ekonomskog razvoja, Europske zemlje (unutar i izvan Europske Unije) dovodi u pitanje već stoljetna prava radno ovisnog stanovništva, koji ih se nerado odriču. A upravo su oni ti koji trebaju donositi odluke (na izborima, na Referendumima) - i rezultat je takav kakav jest - nemogućnost konstituiranja Europske unije kao jedinstvenog i moćnog političkog subjekta. Dugoročno, to će vjerojatno imati posljedice i na stope ekonomskog razvoja – ali tko može to objasniti narodu koji ide na glasačka mjesta. S druge strane, odricanje od demokratskih pravila (da se o bitnim stvarima glasuje) bi još više i brže upropastilo političku ali i ekonomsku snagu Europske unije. EU vođama, stiješnjenima između novih svjetskih okolnosti i očekivanja vlastitog naroda, nije nimalo lako, jer povratak na oligarhijsko vladanje u vremenima razvijenih komunikacija jednostavno više nije moguće. Irska je presudila da se mora tražiti novi, demokratskiji put europskog ujedinjavanja. To i nije možda tako loše, jer je lako moguće da će se kreirati neki novi, radikalniji i racionalniji put u nove europske i svjetske odnose.

Hrvatska politika se sve više pokazuje nedoraslom novim svjetskim trendovima i europskim odnosima. Unutarnje reforme, pogotovo pravosuđa koji je temelj svakog pravednijeg sustava, ne idu dovoljno lako i brzo, a vrijeme u kojem Hrvatska pomalo hoda dok svijet trči postaje presudni element, kojeg se kod nas nemilice troši. Poslije osamostaljivanja, rata i unutarnje grabeži, hrvatske elite su zabavljene svojim sitnim interesima. Od Tuđmana preko Račana do Sanadera ništa se nije promijenilo, svi su bili uglavnom više ukopani u prošlosti, nego svjesni potreba budućnosti. Svjedoci smo da je ova sadašnja vlast sve karte mogućih postignuća i osobnih promocija bacila na poprijeko pristupanje EU, i pritom ne vode računa ni o nacionalnim interesima niti o posljedicama. Ništa nama ovakva Europska unija neće riješiti sama od sebe, jer u njoj ili bez nje, opet treba raditi, treba stvarati, treba organizirati pravedan i funkcionalan sustav - a od njega nikada dalji nismo bili.

Francuski „ne“ europskom Ustavu, odnosno Irski „ne“ Lisabonskom ugovoru, u Europi se doživljava kao katastrofalni razvoj situacije koji se treba riješiti, a ne može prije nego li se u Irskoj održi novi referendum, a to znači za otprilike 6 mjeseci, koliko će i trajati francusko predsjedanje Europskom unijom. Dakle, francuska administracija ima prioritetni zadatak da unutar svoga predsjedanja pokuša spasiti svoje vlastito „čedo“ – Lisabonski ugovor, koji je trebao biti zamjena Europskom ustavu. Gdje se tu uklapaju hrvatski sitni interesi najbolje tumači sam francuski premijer Francois Fillon :

"Vi znate da Francuska želi pristup Hrvatske Europskoj uniji. Hrvatska treba ući, a da bi do toga pristupanja došlo treba nam Lisabonski ugovor. To je razlog zbog kojega ćemo zajedno s predsjednikom Francuske Republike učiniti sve da Lisabonski ugovor stupi na snagu. To će biti cilj francuskog predsjedanja".

Može li biti jasnije i preciznije izraženo? Ako želite provjeriti u slici i zvuku na linku (HTV vijesti) naći ćete video insert u kojem je iskazan okrutno jasan stav Francuske iskazan kroz osobno obraćanje francuskog premijera, ali nasuprot njemu i naivni "špindleraj" našeg premijera. Prije Fillona, budućeg predsjedavajuće EU u šestomjesečnom mandatu, to isto su više nego jasno definirali sam Szarkozy i Angela Merkl: Hrvatska se mora suočiti s novom realnošću i čekati da Europa razriješi svoje dileme. Ruku na srce, postoji li ijedan jedini razlog radi kojeg bi Francuska i Njemačka (da o Velikoj Britaniji ne govorimo) mijenjali svoje stavove, te činili nekakve specijalne ustupke, pa čak (od naših političara očekivane) amandmane, radi jedne male, neozbiljne, pravno i demokratski nesređene balkanske zemljice, koja ni nakon 19 godina praktične samostalnosti nije ništa učinila na vlastitoj uvjerljivosti, a koja bi ju odvojila od zapadno-balkanske „crne rupe“ sanitarnim kordonom ionako od EU već okružene. Ne postoji druga perspektiva nego - čekati. A i sama Europa se odlučila na isto to čekanje, dok oni ne riješe svoje prioritete i valjda dok mi ne dođemo pameti!

No naš vrli Sanader, i njegova "izuzetna" ekipa opet su se uhvatili provjerenog a neproduktivnog „pjevačkog društva“ iz EPP-a (Europske pučke stranke) , odnosno nama dobro poznatog Sanaderovog osobnog prijatelja Wilfrieda Martensa . I lobiraju li lobiraju, a naivnim Hrvatima to lobiranje "špindlerajski" predočuju kao ogromne Sanaderove uspjehe. Istina je da je EPP jača grupacija u EU parlamentu, ali ne toliko i ne tako kako se to nama podvaljuje. A ni nemaju nutarnju slogo okolo mnogih stvari, a kamoli „hrvatskog pitanja“, niti će radi nas zapostavljati vlastite europske obveze koje proističu iz europarlamentarnih činjenica gdje stoji:

U Europskom parlamentu u Strassbourgu EPP sa strankom Europskih demokrata (European Democrats, ED) tvori zajednički klub zastupnika (frakcija) pod nazivom Europska pučka stranka - Europski demokrati (EPP-ED) i broji 278 zastupnika. Ona od zadnjih izbora 2004. predstavlja najveću frakciju u Europskom parlamentu, te je s drugom najsnažnijom frakcijom, tj. Socijaldemokratskom strankom Europe (PES) de facto u velikoj koaliciji.

Ako niste znali, sada možete razumjeti zašto Wilfried Martens u Hrvatsku samo dolazi „pjevati“ u falsettu, dok ključnu ulogu rješavanja „hrvatskog pitanja“ vodi onaj „nesretni i mrski“ eurosocijalista Hannes Swoboda, službeni izvjestitelj EU Parlamenta za Hrvatsku. I kroz ove spoznaje možete procijeniti i stvarnu vrijednost "Sanaderovog optimizma" (koji je ipak samo za internu upotrebu):

Premijer Sanader je rekao da je u razgovoru s okupljenim stranačkim čelnicima iz europskih zemalja, od premijera Fillona do čelnika britanskih konzervativaca Davida Cameroona, dobio potporu za ulazak Hrvatske u EU-u. I švedska ministrica za međunarodnu suradnju Gunilla Carlsson istaknula je da hrvatsko pristupanje Uniji ne bi trebalo doći u pitanje zbog institucionalnih problema EU-a

Obećanja potpore su varijanta diplomatske pristojnosti i džentlmenske uglađenosti, i nikakve veze nema s njihovim instutucionalnim poteškoćama. To su dvije različite i jako udaljene stvari. Nitko u Europi, pa ni sam Wilfried Martens nije u mogućnost jednostrano i voluntaristički mijenjati pravila EU ponašanja bilo kakvim amandmanima, a još manje dovoditi u pitanje prerogative fiksirane u EU parlamentu, prema kojima je socijaldemokrat i njegov koalicijski partner Hannes Swoboda zadužen za „hrvatsko pitanje“. Takvo nešto ima smisla samo u voluntarističkim shvaćanjima hrvatskih političara, koji ne poštuju nikakva postojeća pravila, a i njih voluntaristički mijenjaju kao prljave čarape.

Uostalom, za njih u Europi nekoliko godina više ili manje ne predstavlja ništa, no za hrvatsku potpuno neproduktivnu političku "nomenklaturu" je to pitanje "životnog" opstanka. Zato priče o lobiranju za prijevremeno upadanje Hrvastke u EU "drži vodu" koliko i pjevanje serenade ispod splitskog „volta“ nekoj Šoltanki koja stanuje tamo preko morskog kanala - negdje iza neodređenih žmirkajućih svjetala.

Ali hrvatski narod je pametniji od svojih vođa, pa odjednom procjenjuje pitanje ulaska u EU vrlo nisko, prema Jutarnjem od 27.06.2008 „Samo 30% Hrvata za Europsku Uniju“. Iako spretni doktor „špindler“ Sanader takav za njega porazno niski rezultat djetinjasto proglašava pozitivnim i uspješnim (jer eto Hrvatska diše europski život pa su logične takve oscilacije usklađene s euro ambivalencijama), ja bih ipak pročitao drugačije: Narod poručuje da on zna da se mi moramo okrenuti sebi i rješavati svoje stvari sami, jer nam ih nitko neće riješiti -Europska unija ponajmanje.

Stari dobri Ezop je još davno za takva „pjevačka dostignuća" imao pravi odgovor: "Hic Rhodus, hic salta!" ( Εδώ είναι το μου Ρόδος , εδώ πηδάω!! - Ovdje je Rodos, ovdje skoči!):

Pokaži ovdje (na licu mjesta) što znaš i umiješ. Ove riječi izvorno potječu iz Ezopove basne "Hvalisavac". U toj se basni jedan petobojac stalno hvalio svojim izvrsnim rezultatima postignutim na natjecanju u skoku u dalj na grčkom otoku Rodosu. Kad je onima koji su ga slušali bilo dosta njegovog hvalisanja, od njega su zatražili da pred njima pokaže što može.

Od osnovne škole znamo da sve Ezopove basne imaju pouku. Ova ovdje je sljedeća: „Ostavimo se besmislenih podoknica jer sve što imamo, ovdje moramo pokazati. Nama EU ništa ne znači ukoliko ne ispunjava naša očekivanja za boljim, sigurnijim i kvalitetnijim životom! Ali takav život, bez Europe s ili njom, možemo postići samo tu, kod kuće.

S „voljenim vođom“ ili bez njega.