S onu stranu neoliberalizma: možemo li obuzdati "kumove"?

• Dnevnik Zoran Oštrić - Pet, 02/12/2011 - 11:55
• Glasujte
  10 Up Down
• Komentari 11 dodaj komentar

Ovo je druga u seriji kolumni "U sridu!" Preneseno sa ZelenaPolitika.info.

Prošloga tjedna pisao sam o dilemama demokratskog političkog sustava. Trenutno u Hrvatskoj vlada partitokracija: sustav u kojem je politička moć koncentrirana prvensteno u političkim strankama. Politička moć je povezana s ekonomskom kroz sustav osobnih veza ("hobotnica"). To je tipičan oblik onoga što se naziva "kumovski kapitalizam" (crony capitalism). (Pogledajte prezentaciju "Kumovi" u Hrvatskoj: fenomen kapitalizma. uz predavanje koje sam držao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu za vrijeme drugog studentskog zauzimanja 2009..)

U ovom izlaganju ograničit ću se na klasnu suštinu sustava, strukturalnu vlast financijskog kapitala i neoliberalnu koncepciju kao sredstvo klasne vladavine plutokrata. Kroz dva tjedna, u seriji "U sridu!", obradit ću također vitalno važan ekologistički pogled na ekonomiju.

Ljudi često frustrirano zaključuju kako je ono, što se kod nas događa, nešto osobito, neko loše nasljeđe socijalizma isl.. Ali riječ je o tome, što kapitalizam danas uistinu jest, u cijelome svijetu. Vladajuća klasa upravlja kapitalom i ubire plodove, bez obzira jesu li formalni vlasnici, menadžeri ili političari. Investopedia.com o "kumovskom kapitalizmu" piše: »Umjesto da uspjeh bude usmjeren slobodnim tržištem i vladavinom prava, uspjeh poslovanja ovisi o favoriziranju od strane vlade u obliku poreznih olakšica, vladinih subvencija i drugih mjera.« U borbi na tržištu svako je sredstvo dozvoljeno, pa je tako i korištenje nepoštene prednosti političkog pogodovanja u funkciji "slobodnoga tržišta" a ne njemu suprotstavljeno. U doba kad je nominalni udio države bio neuporedivo manje, prije prvoga svjetskog rata, "baroni razbojnici" stvarali su golema bogatstva ostvarivanjem monopola uz državnu potporu.

Pojam "crony capitalizam" postao je popularan nakon propasti tzv. "Azijskih tigrova" (započeto s Tajlandom) 1997. godine. Kasniji nobelovac Paul Krugman pisao je o slabostima sustava u kojem se ne brine za pravne procedure, nego nekoliko jakih ličnosti iz države i privrede nenadzirani sklapaju poslove. Serija skandala, započeta propašću kompanije ENRON 2001. godine, razotkrila je da isti tip odnosa postoji i u SAD. Vojske pravnika tek maskiraju osnovni odnos, a demokratske institucije i procedure samo ublažavaju negativne učinke.

(Uza svu frustraciju, međutim, te demokratske oblike treba čuvati i jačati. Svijet je takav kakav jest, i one su jedino, što imamo. Tvrdo braniti institucije i institute "formalne", predstavničke demokracije, i razvijati ih oblicima direktne, participativne i deliberativne demokracije.)

U svojoj kasnijoj knjizi "Savjest liberala", prevedenoj i na hrvatski, Krugman (koji je daleko od marksizma!) kaže kako su kumovski sustav odnosa i neoliberalna ekonomska koncepcija i strategija, nametnuta cijelom svijetu od 1980-ih godina, smišljeni projekt grupe bogataša. Oni su time uspjeli prigrabiti sebi gotovo sve plodove ekonomskoga rasta u posljednjih 30-ak godina u SAD i Velikoj Britaniji, a neproporcionalno velik dio i u drugim razvijenim zemljama, članicama OECD. To je oblik klasne borbe, što priznaje slavni W. Buffett: "Ovo je klasni rat, i mi pobjeđujemo". (Kao "revizionist", on smatra da je u redu da bogatašima porezi budu povećani. Dogovori radničkih i kapitalističkih "revizionista" spasili su kapitalizam tijekom prve polovice 20. stoljeća.)

Nasuprot površnim tezama kako je za ekonomske nevolje kriv nekakav oblik "socijalizma", odnosno prevelika uloga države, poanta je u tome da se državni resursi koriste u privatne svrhe male grupe moćnika. Nije presudno koliki je udio državnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnjju i koliki je udio javnog sektora u bruto društvenom proizvodu. Bitno je da su kumovi ("drugari") dobro povezani i fleksibilni, ostvarujući svoje probitke kroz monopolski ekstra-profit i "položajnu rentu".

Sustav se širi i na nova područja, pa se pojavljuje i zeleniji kumovski kapitalizam. Bolje je da kompanije zarađuju na obnovljivim izvorima energije nego na oružju, ali osnovni društveni odnos ostaje isti.

Za nas u Hrvatskoj, nasuprot jadanju ili opravdavanju na "nasljeđe socijalizma" (kao što su nam ranije zvocali o "neprevladanim buržuaskim navikama"), moramo se podsjetiti kako je Međunarodni monetarni fond počeo diktirati jugoslavensku privrednu politiku od početka 1980-ih. Tadašnji "samoupravni socijalizam" (nazivan sustavom "direktne demokracije"!) bazirao se na "slobodnom dogovaranju i sporazumijevanju". U tome su formalno trebale sudjelovati mase radnih ljudi, ali u stvarnosti, sve ključne odluke donosili su uski krugovi političkih moćnika.

Sredinom 1980-ih, trojica slovenskih autora u knjizi "Kapital i rad u SFRJ" analizirali su kako u postojećem sustavu zastupnici kapitala ostvaruju svoju prevlast nad radnicima. Sustav se prilagođavao onome što je u svijetu tada počelo dominirati. Društvena struktura ostala je do danas ista.

Neoliberalna politička koncepcija počela se nametati svijetu 1970-ih godina, savršeno se prilagođavajući surovim latinoameričkim diktaturama, o čemu govori Naomi Klein u knjizi i filmu "Doktrina šoka". Dolaskom na vlast M. Thacher i R. Reagana, početkom 1980, "prodavači magle" su zavladali svijetom.

Za svakoga, tko teži sustavu s više socijalne pravde i održivosti, promoviranje drugačije koncepcije zadatak je od vitalne važnosti. Ali uvijek treba imati u vidu da se radi samo o metodi. Kumovi se prilagođavaju i lako mijenjaju taktiku. A mi danas još nemamo jasnu, koherentnu i potpunu alternativnu viziju. Imamo tek njenje elemente i naslućivanja. S time moramo djelovati, ali i dalje promišljati što nam se zbiva i što činimo. Zasnivati djelovanje na teoriji i razvijati teoriju u akciji.

Ideološki radikalni zastupnici slobodnoga tržišta, libertarijanci austrijske škole (termin treba razlikovati od "liberteri", što označava anarhiste), osuđuju preokret koji se dogodio od sloma svjetskog financijskog sustava 2008., kad je predsjednik SAD George W. Bush rekao. "Odbacili smo načela slobodnog tržišta da bi smo sačuvali sustav slobodnog tržišta." (Vidi članak Triumph of Crony Capitalism na mises.org, 11. ožujka 2011).

Oni ne žele priznati, da bi se sustav slobodnoga tržišta bez takvih mjera neminovno urušio. Kapitalizam je u svojoj suštini sustav vladavine kapitala, a ne kapitalista.

Bitan institucionalni preokret svjetskoga sustava, koji je omogućio trijumfalni pohod plutokrata u "globalizaciju", trijumf kapitala na račun rada, dogodio se 1971. godine, kad su SAD napustile zlatnu podlogu dolara. Time je uklonjena materijalna osnovica uz koju se financijski sektor treba vezati. Razoren je "bretonwoodski" sustav institucija, utemeljen još prije drugoga svjetskoga rata, na kojem je počivao fantastični poslijeratni ekonomski rast, trijumf "države blagostanja" koji je stvorio "potrošačko društvo".

(Mi smo u to doba imali "modernizirajuću diktaturu". Od "privredne reforme" polovicom 1960-ih počelo je kretanje ka nekoj varijanti modela koji tada dominirao svjetskim kapitalizmom, ali je kretanje ka demokraciji presječeno početkom 1970-ih. Dvadeset godina kasnije, bez ograničenja smo preuzeli model koji je tada u svijetu trijumfirao. Starom koncepcijom pokušali su se tome suprotstaviti nekadašnji lideri "Hrvatskoga proljeća", Savka Dapćević Kučar u "Hrvatskoj narodnoj stranci" i Miko Tripalo u "Akciji socijaldemokrata". HNS je danas tipična klijentelističko-plutokratska stranka, a ASH igračka jednog tajkuna.)

Novac i novčarske transakcije trebale bi biti racionalno sredstvo, da se privredni život potiče. Bez vezanja uz neko materijalno ograničenje, novac se može neograničeno umnažati kroz financijske "izvedenice" (derivate), koje je nazvao "oružjem masovnog uništenja". Pravo bogatstvo sad se stiče u financijskom (virtualnom) sektoru, koji podjarmljuje "realni sektor", koji ipak i danas jedini pruža proizvode i usluge, koji stvarno pridonose blagodati ljudi.

Time se samo pojačala tendencija prevlasti financijskog kapitala nad industrijskim, koja je strukturalna značajka kapitalizma.; o tome je pisao Karl Marx u tri poglavlja treće knjige svoga "Kapitala". Uklanjanje svake materijalne osnove omogućilo je neograničeno bujanje financijskih "mjehura", koji onda pucaju, pa sustav treba spašavati, jer bez banaka i bankara, eto, ne možemo, oni nas sve hrane...

Kako objašnjavaju Kindleberger i Aliber u knjizi "Najveće svjetske financijske krize", svakom ekonomskom sustavu potreban je zajmodavac u krajnjoj nuždi, koji može u pravo vrijeme i na odgovarajući način uspostaviti povjerenje i likvidnost. To se dogodilo 2008. i ponavlja se sad i u spašavanju "eurozone". Sloboda tržišta strukturalno je podržana ne-tržišnim autoritetom.

Profiti uvijek ostaju privatni, a dugove pokriva javna vlast sredstvima građana, da bi se stvorili uvjeti za novi polet, novi balon koji će opet puknuti. Plutokrati se bogate i u doba uspona i u doba krize. Nije to nikakvo kršenje načela, nego njihov izraz. Godine 2008. novac koji je ubačen u ralje nezasitnih financijskih tvrtki i džepove njihovih vlasnika obilniji je nego prije, ali načelno nije ništa novo. To se događalo još od 1980-ih.

U Hrvatskoj, grupa tzv. "razvojnih ekonomista" kritizirala je neoliberalni model od početka prošlog desetljeća, nastojeći ostvariti utjecaj na tadašnju koalicijsku vladu. To je bilo neuspješno. Kumovi su se nakon toga posve razularili; Ivo Sanader bio je njihov zastupnik. Ista grupacija ekonomista danas ponovo pokušava uvjeriti buduću vlast u nužnost potrebe ne samo pojedinih ekonomskih politika, nego koncepcije.

Dubravko Radošević piše u članku "Hrvatska na prekretnici: socijalna država ili neoliberalizam?" da su sve koalicijske vlade "lijevog centra" i "desnog centra" vodile neoliberalnu ekonomsku politiku, ali zbog snažnog protivljenja javnosti, demontaža "socijalne države" nikad nije bila dovedena do kraja.

Takve uspješne akcije pogođenih skupina, koje kroz javne prosvjede i klijentelističke veze uspijevaju izboriti određene privilegije, zastupnici interesa hrvatskih plutokrata i ideološki sljedbenici slobodnotržišnoga fundamentalizma često ističu kao dokaz da kod nas uopće nema nikakvoga neoliberalizma, pa čak uopće ni kapitalizma. Riječ je međutim samo o tome, da dominantne tendencije u Hrvatskoj ipak ne mogu doći do izražaja toliko drastično, kako se to događalo i događa se u zemljama Trećega svijeta, potpuno podjarmljenih "doktrinom šoka".

Postoje elementi dobrohotne, paternalističke države, u kojoj mali broj krupnih kumova (plutokracija, oligarhija) daje određene ustupke većim grupama "klijenata" koji tako bivaju uvučeni u sustav i zainteresirani da se on održi, gledajući uvijek samo svoj partikularan i kratkoročni interes. Na tim elementima danas se zasniva tendencija ka traženju karizmatskog vođe, koji bi nas mogao odvesti u sustav "plebiscitarne demokracije" i paternalističke države, najbliže onome što je Vladimir Putin ostvario u Rusiji.

Međutim, kako sam prošloga tjedna spomenuo, taj sustav je moguć onda, kad država, zahvaljujući nekim osobito povoljnim okolnostima, ima viškove od kojih može i raji nešto dati. Putinov uspjeh u obuzdavanju oligarha omogućen je velikim porastom cijena nafte i plina, koje Rusija izvozi. (To je, dugoročno, posljedica "naftnog vrška", o čemu ću pisati u kolumni 14. prosinca, a kratkoročno je tendenciju ubrzao američki napad na Irak 2003.. U svijetu gdje više ne govorimo o "globalizaciji" jer već jest globaliziran, kumovi globalno djeluju u zajedničkom interesu, koji je prvenstveno klasni a tek onda nacionalni, jer od skoka cijena nafte profitiraju i ruske i američke kompanije.)

U Hrvatskoj i Jugoslaviji, imali smo nešto slično tijekom 1970-ih, ali s tankom osnovom (određena "renta" zbog međunarodnog utjecaja Jugoslavije i Josipa Broza Tita u Pokretu nesvrstanih, trenutno velika ponuda "petrodolara"). Odatle nostalgičarska parole i stihovi: "Ti si krao al' i nama davo, ovi kradu al nama ne dadu", "Dok je bilo Tita bilo je i šita, a sad kad su ove pizde nema ni za rizle".

Moramo se boriti za drugačije koncepcije i modele, kako na nivou svijeta, tako i Hrvatske. Središnja se borba sada vodi u Europi. Upleteni su naravno mnogi posebni interesi, ali od načelnog je značaja i ohrabruje što Europska komisija i niz ključnih lidera (Njemačke, Francuske i odnedavno Italije) podupire uvođene poreza na financijske transakcije ("Tobinov porez", "porez Robina Huda"), koji bi mogao obuzdati financijsko mahnitanje. (Pogledatje mrežno sjedište Europljani za financijsku reformu) To je vitalna mjera, već godinama jedna od ključnih tema diplomatskih pregovora i političkih borbi na svjetskome nivou, gotovo nepoznata našoj javnosti i našim političarima (nedavno ju je spomenuo Draugutin Lesar). O tome sam pisao i na svom blogu i na ZelenaPolitika.Info. Ozbiljna prepreka jest što je sustav trealo uvesti odmah na svjetskom nivou; parcijalno, u Europi, vjerojatno može pomoći ali ostaje defektan i financijski kapitali potražit će sunčanije otoke.

Gledajući potrebnu i nužnu ekonomsku koncepciju (ne samo "ekonomsku politiku"!), ohrabruje jasan stav i dosljedna retorika Ljube Jurčića. Nažalost, ekipa koja se oko njega okupila ne ulijeva povijerenje.

Deprimira, međutim, ono što najavljuje "Kukuriku koalicija". Popis praznih fraza nazvan "Plan 21" na stranu, ostaje za spomenuti kako je njihov šef upravo u ovo doba smatrao za potrebno svoju stranku, nazvati "liberalnim centrom", te se rezolutno izjasniti za kapitalizam. Njihov glavni ekonomski strateg nonšalantno najavljuje "unutarnju devalvaciju", što u prikrivajućem politikantskom jeziku znači rušenje standarda radnika, da bi se moglo više dati kapitalistima.

Na ovim izborima, većina će opet glasovati "protiv". Zločinačku organizaciju treba skinuti s vlasti, ali ne možemo biti veliki optimisti o onome, što nas očekuje. Kukurikavci nam unaprijed najavljuju, da nas namjeravaju razočarati.

Borba protiv korupcije, koja se razmahala i zahvaća i neke važne članove oligarhije, svakako je pozitivna; ali mogla bi imati čak i negativne učinke, dajući prividni legitimitet novoj vlasti da nastavi spomenutu demontažu socijalne države.

Sadašnja "čistka" nije rezultat nekakvog moralnog prosvjetljenja niti snažnih društvenih borbi. Većina građana Hrvatske i danas vide sebe kao klijente države, pouzdajući se u kumovske veze. Nisu stvarno ogorčeni time što oni na vrhu kradu naveliko, pod uvjetom da i njima nešto "kapne".

Glavni ekonomski interes u suzbijanju korupcije imaju centri ekonomske moći (bilo izvorno hrvatski, bilo strani preko banaka i tvrtki u stranom vlasništvu), kojoj je politokracija postala preskupa. To je interni obračun između raznih grupa oligarhije (kumova). Oni ne žele kraj korupcije, nego njeno obuzdavanje, da bi se smanjili "transakcijski troškovi" poslovanja. Kraj "kumovskoga kapitalizma" nije na vidiku, samo njegova prilagodba.

Društvene borbe će se nastaviti. Prava nas kriza tek očekuje. Novi društveni pokreti još su latentni, ograničeni na male aktivne grupe, nerijetko začahurene i međusobno u zavadi. Ne možemo se pozivati na "narod", jer on još gleda na drugu stranu.

Nove političke snage izrastat će postepeno, iako taj proces može biti brži ili sporiji. Postoje ipak osnove za nadu, da se nakon četrdeset godina blokade nešto novo rađa. Da je možda na vidiku izlaz iz pustinje, kojom frustrirani lutamo.

Ovo je druga od pet kolumni "U sridu!", planiranih do kraja ove godine. Slijedećeg tjedna: "Civilno društvo treći put među Hrvatima".

SVIĐA LI VAM SE ONO ŠTO ČITATE? PODRŽITE AUTORA I PROJEKT!

Problem "civilnoga društva" u Hrvatskoj jest financijska nesamostalnost. Izvan etabliranih udruga, javljaju se građanske akcije, koje često propadaju zbog elementarnog nedostatka sredstava: oni, koji rade, još moraju i troškove plaćati iz svog džepa. Rad je vrijedna stvar: recimo da sat rada, staranja na štandu, organiziranja prosvjeda ili pisanja autonomnih analiza, vrijedi 30 kuna. Pomoći takav rad, također je oblik građanskoga aktivizma.

Ako želite pomoći pomoći seriju kolumni "U sridu!" i održavanje mrežnoga sjedišta ZelenaPolitika.info u cjelni, uplatite donaciju u bilo kojem iznosu na:

Primatelj: “Zajednica Humanitas”, Zagreb
Broj računa: 2484008-1500180446 (Raiffessen Bank)
Svrha uplate: donacija za ZelenaPolitika.Info

Donaciju ćete također moći uplatiti u gotovom, uz potvrdu naravno, na štandu na Trgu bana Jelačića, 9.-10. prosinca.

• Dnevnik Zoran Oštrić - Pet, 02/12/2011 - 11:55
  
• Komentari 11
• 1061 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar