Neovisni, ali ne i neutralni

Pozdrav svima, evo me nakon kraćeg, iskreno, ugodnog izbivanja.
Nadovezat ću se na nadasve dobar dnevnik kolege Hyeronimusa:

http://pollitika.com/brze-vise-jace-prica-o-olimpijskom-ratu

koji je otvorio vrlo dobru raspravu o jednom od ključnih geopolitičkih pitanja koje će uvelike odrediti budući izgled međunarodnog sustava. Ruska intervencija u Gruziji definitivno je otkrila novu, odlučnu i moćnu Rusiju, koja je ne samo odlučna prigrabiti ulogu regionalnog lidera koju joj priznaju čak i izrazito proamerički stručnjaci međunarodnih odnosa - Brzezinski, Kissinger...već je odlučna se upustiti i u globalnu utakmicu, inzistirajući na novoj paradigmi MULTIPOLARNOG SVIJETA, koja je misao vodilja Putinove vizije međunarodnog sustava. Ukratko, ovdje ću nastojati postići dva cilja. Prvo,pokušat ću malo rekonstruirati kontekst koji objašnjava kako i zašto je do ovog neo - imperijalnog ruskog uzleta uopće došlo te pokušati biti malo bahat i pokušati predvidjeti politiku koju će Putinova garda zauzeti prema Zapadu i regiji.

Kao prvo, malo koja situacija kao ponovni ruski uzlet pokazuje koliko su eksternalije važna stvar u politici. Ovo govorim sa gledišta Zapada, prvenstveno SAD- a. Ranije sam već spominjao neke modele političkog odlučivanja (Kingdonov; Cohen, March i Olsenov) koji uzimajući više faktora pokušavaju objašnjavati ishode pojedinih političkih odluka. Da ne idem naširoko u rekonstrukciju tih modela, pojednostavnit ću i za naše potrebe ovdje se usmjeriti tek na 2 faktora: a) tok vremena; b) faktor političkog vodstva.

AD a) Sjajan opis stanja u Rusiji prije Putinova dolaska možete pronaći u knjizi američkog novinara Andrew Jacka: "Inside Putin`s Russia" On prati događaje od raspada SSSR -a do otprilike, kraja prvog Putinovog mandata. Naravno, zasigurno postoje i radovi koji su bitno up - datani, ali ovaj sam čitao pa o njemu mogu govoriti. Jack vrlo jasno piše o Jeljcinovoj vlasti, koja je u očima prosječnog Rusa ostala zapamćena kao grozomorna noćna mora iz nekoliko osnovniih razloga, a izdvojit ćemo 2:

1) Bjesomučne, u povijesti nezabilježene pljačke jedne od najbogatijih država na svijetu i to na način da je tijekom povijesti stvarano bogatstvo na mukama prosječnog Rusa (čiji život, uzgred rečeno, baš nikad nije bio na cijeni) dano u ruke skupini od nekoliko destaka odabranih, tzv. Jeljcinovoj familiji i s njom povezanim ljudima kao što su Khodorkovsski, Berezucki, Abramović...famoznim oligarsima. Nezapamćenoj pljački, o kojoj možete lijepo čitati u Castellsovom:"Kraju tisućljeća", pogodovala je od Jeljcina i njegovog glavnog operativca (u jednom trenutku i premijera), Yegora Gaidara prihvaćena, a od MMF - a snažno poticana reforma poznata pod nazivom "šok terapija", brzi prelazak s komandnog na tržišno gospodarstvo. Prema Jackovim riječima, nije čak nužno vjerovati da su tvorci reforma vjerovali da će do pljačke doći. Gaidar je bio (kao i velik broj zapadnih ekonomista i političara tada) uvjeren u ljekovita svojstva tržišta koja će preko noći riješiti "Sovjetski sindrom". Za kontrolne mehanizme nije bilo ni vremena niti volje. Tako su uskoro basnoslovna, strateški važna ruska bogatstva došla u ruke malog broja privatnih osoba.

2) Takva situacija dovela je do strahovitog slabljenja ruske države. Ona je ostala bez prihoda, a teritorijalno ustrojstvo Ruske Federacije, satavljeno od 89 republika, logično je rezultiralo centrifugalnim tendencijama. Oligarsi su se ponašali kao država u državi, a neviđeno bezakonje vladalo je ulicama ruskih gradova. Amerikanci su sa posebnim užitkom gledali starog rivala na koljenima. Posebno su za Ruse ponižavajuće bile pohvale ekonomskim reformama Jeljcinove administracije iz usta američkih dužnosnika, dok je stanje na terenu bilo sve gore i gore. Do katastrofe dolazi 1997. slomom rublje - glad na moskovskim ulicama. NIKAD Zapad neće dobiti bolju šansu da Rusiji pruži vodstvo i utječe na njen razvoj. Naprotiv, on je kumovao u njezinu guranju dublje u blato uz neskriveno uživanje mnogih. Stravičan je to grijeh prvenstveno Clinctonove, a zatim i Chirackove i Blairove administracije. Perverzni užitak trenutka postigao je da zaborave nadolazeću budućnost. Neki Rusi to neće zaboraviti. Vladimir Putin je jedan od njih.

AD b) Tiho, ponešto podcijenjen, smatran od mnogih kao netalentirana i neiskusana marioneta, kojoj je cilj očuvati Jeljcina i njegovu familiju od strašnog usuda povijesti (ROMANOVI!!), prvo na mjesto premijera, onda i predsjednika dolazi Putin. Jedino što je bilo očekivano od Putina i što je on ostvario bilo je da zaštiti Jeljcina. Ostatak...udar na oligarhe, brutalno dovršavanje rata u Čečeniji, Beslan, korištenje ruskih, nanovo nacionaliziranih prirodnih izvora i njihova uporaba kao geostrateškog oružija...to nije bilo niti u peti Zapadnjaka. Štoviše, kad je već postalo posve jasno da je u Kremlju čovjek s jasnim ambicijama da obnovi rusku moć, ključni globalni igrač, SAD, svoju pozornost i resurse usmjerava na Bliski istok. Tu dolazimo do ekstarnalija. Bushova pobjeda te politika, koje su siguran sam, osmišljene u glavama jako sposobnih i pametnih ljudi koji su točno znali što će time dobiti (MOLIM LIJEPO, NIKAKVA TEORIJA UROTE, tek teza koja je podložna raspravi - moji su argumenti promjena u distribuciji dohodaka u 8 godina njegove vlasti i prihodi EXXONA i ekipe), dovela je do jačanja Rusije kakvu imamo. Naime, postupak je bio katastrofalan. Bushova se administracija u svakoj prilici pokušavala nastaviti ponašati prema Putinovoj kao Clinctonova prema Jeljcinovoj, ne uviđajući promjenu okolnosti. Hvalili su Ruse nakon što su im dali podršku u Ratu protiv terorizma. Deklarativna podrška je bila tu, barem dok Putin nije očistio nered u Čečeniji, koja je postala zastrašujući primjer ostalim republikama. Nitko nije vidio da Putin igra za svoju, ne za američku ekipu. Glatko im je uskratio podršku u Iraku.

Nadalje, u slučajevima kada su se politike razilazile, Amerikanci su pokušavali primijeniti politiku nekog novog containmenta, okruživanje (obojane revolucije, jel, plus NATO na ruskim granicama) i Kosovo...a Putin je bio dovoljno pametan da zna da nemaju pravu batinu, jer je ona bila drugdje. Nastavio je po svojim planovima, ne zaboravljajući niti prošla poniženja, niti budućnost koja mu može donijeti novu opasnost sa Zapada.

Da počnem zaključivati, ovaj već predugi dnevnik. Osobno ne mislim da je Putinova, što je isto što i Medvjedevljeva politika (ZASAD, TOK VREMENA, sjetiti se) sasvim nerazumna. Mislim da on samo igra po pravilima igre koja čak nije niti on određivao, i upravo je smiješno gledati kako Ameri bjesne kako ih pobjeđuje u vlastitoj igri. Kako mogu tražiti rješenje kroz Vijeće Sigurnosti kad ga nisu tražili u slučaju Iraka? Kako optužiti Ruse (pa i Kineze u tom smislu) za kršenja ljudskih prava, nakon onakvog razaranja Iraka, Guantanama, Zakona o domovinskoj sigurnosti...Kako Ruse optužiti da igraju prljavo kad je Sakashvilli na predzadnjim izborima, nakon revolucije u Gruziji dobio 98%, što je iz State Departmenta pozdravljeno kao "demokratska volja slobodnog naroda Gruzije" (ili nešto slično)...

Hoću reći još ovo...ne bih volio živjeti u Rusiji. Međutim, kad bih morao birati, radije bih živio tamo sad nego prije 15 godina. Red i poredak (doduše, bez vladavine prava) je uspostavljen, ruski BDP konstantno i stabilno raste, a siromašni slojevi (prosječni Rus) žive bolje... Putin sigurno ne kani stati na unutarnjoj konsolidaciji, on zasigurno Rusiju želi učiniti jednim polom njegova multipolarnog svijeta. On to čini i kroz tržišne mehanizme (širenje Gazproma i Lukoila) te zahtjevima za reformom nekih subjekata međ. sustava, kao što su međunarodne financijske instiutcije (MMF, Svjetska banka). Rusija se bori za svoje ciljeve na svim frontovima i svim sredstvima...pa eto, sad i silom. Mene samo zanima, po čemu je toliko različita od skupine porotnika koji joj sude??