pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Teška je sudbina Zvone Radikalnog.

Jerbo svaki put kad vidim/čujem/pročitam nešto o Americi u našim medijima/internetu, znam da imam 90 % šanse za sekiraciju zbog neobjektivnosti i jednostranosti pisanja/izvješćivanja, a imam i 10 % šansi za „iskakanje iz kože“ (zbog istih razloga, ali kad se pojave u značajno većoj magnitudi).

E, ovih 10 % mi se desilo kad sam pročitao na tominom i-scream.net blogu post pod naslovom Roosevel – iskrivljena povijest. Davno je objavljen taj članak (15.11.2006, da budemo precizni) i od prvog dana sam znao da me sljeduje reply.

A kako je isti autor nedavno objavio post na pollitika.com Globalni ekonomski problemi i NATO pakt, pa smo i tamo razvili diskusiju u kojoj smo se dotakli i posta o Rooseveltu, rekoh, možda je došao tren.

Pa idemo redom. Evo kako post započinje:

Jedna od meni najsarkastičnijih laži službene moderne povijesti kojom podučavaju našu djecu u školama i medijima jest i neobjašnjivo nelogično tumačenje drugog svjetskog rata. Hitler je službeno započeo rat. Neslužbeno, Hitlera su sponzorirali zapadni bankari (uglavnom sa New Yorške i Londonske burze). Bankari su profitirali jer su dobili kontrolu tržišta kroz ogromna zaduživanja države koja je mogla samo nekolicina prebogatih izvesti.
Neke od bankarskih obitelji ću spomenuti sutra u temi o illuminatima. Djed Georgea Busha je također financirao Hitlera. Izvore ovih informacija neću sad navoditi jer so prekompleksni i mnogobrojni i trebalo bi mi vremena, koga zanima neka gugla (jedan tip: potražite knjigu “The red symhony”).
Što ne valja s tim ?

Ne valja mnogo toga. Ali briljantna je stvar što je sve navedeno u gornjem citatu točno (osim prve rečenice koja je notorna glupost !!!).

Jer, svatko tko je pazio na satu povijesti u osmom razredu osnovne škole se dobro sjeća povijesne činjenice da je njemački oporavak nakon Velike depresije uvelike financiran američkim zajmovima. Ali, ta ekonomski jednostavna i trivijalno objašnjiva činjenica (there was money to be made iz njemačkog gospodarskog oporavka 30-tih godina a sve do 1936/37 one koji su Hiltera gledali kao svjetsku opasnost se moglo nabrojiti na prste jedne ruke) je ovdje prezentirana na način kao da je to ultimativna tajna za koju su se masoni (iluminati, kurci palci ...) pobrinuli da je Vi ne znate. I kad se takva činjenica navede odmah poslije rečenice „Hitler je službeno (sic !) započeo rat“, ona odmah, naravno za nepažljivog (čitaj, prosječnog) čitatelja, dobija sasvim drugi kontekst.
I onda toure de force – i djed George Busha je također financirao Hitlera.

„ZAMISLI, JEBATE“ - već zamišljam diskusiju u nekom kafiću gdje se ekipa našla na popodnevnoj kavi – „ČITA' SAN DA JE DID OD BUSHA FINANCIRA HITLERA“.
„A jebate što se čudiš. Ti Amerikanci su totalno u kurcu, jeba im pas mater. A vidi koje sranje sad rade u Iraku“.
„E, a i čita san nedavno da su oni davali oružje Saddamu“.
„Je je je, a i talibanima su pomagali“
„Ma goni ih svih u tri pičke materine ...“ i tako se diskusija razvija dalje i dalje, u raznoraznim smjerovima, dok se konačno ne uhvate žena, nogometa, ili što je najvjerojatnije, parova na kladionici.

Dakle, tomo, nema potrebe za nikakvim guglanjem da bi se otkrile te „prekompleksne“ informacije jer, ne bi vjerovao, sve to odavno piše u povijesnim udžbenicima (dobro, ovo za djeda Georga Busha ne piše, ali budući da je on bio ugledni pripadnik financijskog establishmenta na Istočnoj obali, bilo bi sasvim logično).

Pa onda dalje piše tomo:
Dakle, nema pro i contra strane. Sve strane su htjele rat. Hitler jest pobio mnogo ljudi, iako se oko broja debelo lagalo, to je za mene nepobitna činjenicaOvdje imamo dva debilizma.

Prvo, da su sve strane htjele rat. BUDALEŠTINA !!! Naime, treba najprije definirati koje su to „strane“. Ako pričamo o Hitleru, on NIJE HTIO rat i njega je najbolje išlo dok je svojim „briljantnim“ (i ludo hrabrim) političkim manevrima riješavao stvari bez rata (Čehoslovačka, Austrija). Da su Nijemci, Francuzi ili Britanci htjeli rat, to je suludo reći.
A Amerikanci POGOTOVO nisu htjeli rat !!! I da Japanci nisu napali Pearl Harbour, Amerika nikad ne bi ušla u rat, koliko god se Roosevelt trudio upozoriti ih da se Britaniji (i SSSRu) mora pomoći protiv Hitlera koji je, zanesen početnim uspjesima, namjerio pokoriti cijeli svijet.
A koje su to „strane“ onda htjele rat. E tu vjerojatno ulaze u priču raznorazni „masoni“ i „iluminati“ (i ostali kurci palci :-) koji su valjda sve žive nahuškali jedne protiv drugih kako bi oni mogli zaraditi na proizvodnji oružja. Jer, hej, pa zar nisu oni i financirali Kruppove tvornice u Njemačkoj 30-tih godina :-).
Šalu na stranu, neosporna je činjenica da je u Americi bilo onih koji su bez puno skrupula davali zajmove Njemačkoj ne obazirući se na sranja koja je radio Hitler, ali prijeći od te činjenice do tvrdnje „svi su htjeli rat“ se može samo ukoliko privremeno izvan funkcije stavimo zakone logike.

A što se tiče drugog debilizma u kojem se utvrđuje „nepobitnu činjenicu“ (!!!???) da Hitler nije pobio baš toliko mnogo ljudi, samo jedno upozorenje autoru – nemoj tako nešto izvaliti u zemljama Evropske unije jer bi lako mogao završiti u pržunu. Oni su naime, jadni bidni, osjetljivi na smanjivanje broja Židova ubijenih u Drugom svjetskom ratu (za par milijuna, koliko bih ja procijenio da znači "debelo"). Šta ćeš, civiliziran svijet.

E, onda malo o prešućenim činjenicama:

Nebrojene nacističke zločince su amerikanci spasili tako što su ih zaposlili u svojim vojnim i obavještajnim agencijama.
Japan nije tražio rat nego amerika.
Hitler nije upotrijebio atomsku bombu. Roosevelt jest.
Nisu samo nacisti radili konc-logore nego i britanci i amerikanci.

Ovo prvo je djelomično istina. Doduše, dosta tih zločinaca su i povješali, ali određen dio se uspio izvući tako što se pokazao korisnim u nadolazećoj konfrontaciji s SSSRom. Najprominentiniji od tih prebjega, Walter Braun (tvorac V-1 i V-2), je otac američkog svemirskog programa, to znaju i mala djeca (ili barem oni koji su gledali odličan film „Put u svemir“ :-), ali se za njega ne može baš reći da je „nacistički zločinac“.
Ovo s konc-logorima mi je baš cool idiotarija. Jer zna se što je konc-logor – mjesto gdje se vrši masovna eksterminacija logoraša. I konc-logori, ukoliko se držimo takve definicije su svi bili njemački (iako nisu svi bili u Njemačkoj). E da, bio je i jedan ne-njemački u nekoj maloj zemlji na Balkanu – ček' kako se ono zvao. A da, Jasenovac se zvao ...
Da su Amerikanci i Britanci imali zarobljeničke logore, u kojima su držali zarobljene vojnike sila Osovine, tome nema spora. Kao što je takve logore imala svaka vojska u svakom ratu koji se ikad vodio (osim možda talijanske, jer sumnjam da su oni ikoga uspjeli zarobiti u svojim vojnama u zadnjih 100 godina ;-).

O atomskoj bombi ćemo još kasnije natenane, pa stižemo do sljedeće temo - ulaska Japana u rat. Koji, naravno, Japan nije htio (to je istina) ali zato Amerika jest (što je još jedna totalna budalaština – osim ako ne pričamo o „masonima“ i „iluminatima“, i ... znate već što dalje ide, da sad opet ne prostačim :-).
Tome pitanju je posvećen cijeli sljedeći pasus pod naslovom – Kako je „Japan uvukao ameriku u rat“ (da ne bi mislili da je amerika s početim malim slovom moj tipfeler, ovdje ću napomenuti da je tomo u tome konzistentan u cijelom svom postu, pa sam ga tako i citirao – a zašto je tome tako, e to treba njega pitati ;-).

Pa odmah na početku bomba:
Japanci nisu prvi napali amere u Pearl Harboru, nego su ih amerikanci mjesecima opsjedali, bombardirali trgovačke brodove i uporno pokušavali uvući u sukob.
Što reći na ovo nego - totalna glupost. „Bombardirali trgovačke brodove“ ??? Hm, lako je moguće, a ja bih rekao i gotovo izvjesno, da je tijekom tih napetih mjeseci prije napada na Pearl Harbour dolazilo do čarki između američkih i japanskih brodova na Pacifiku. Ali, sebe smatram prilično potkovanim za to razdoblje povijesti, i ovo mi je prvi glas o tome. De referencu, malac. Ali nemoj na neki web-site gdje XY tvrdi kako je to „neosporna činjenica“ :-). Zna se što je znanstvena povijesna referenca.
Nakon toga tomo prenosi svoj razgovor s nekim „finim amerikancem“ koji ga je iznenadio kad je rekao „kako je jasno da amerikanci nisu natjerani u rat, nego se tražio povod da uđu u rat“. Pa, kad je taj amerikanac toliko „fin“, valjda zna što govori :-).
A da bi se cijeloj toj budaleštini dala kakva takva vjerodostojnost, slijedi par citata iz Wikipedije, koji su manje više jedino pametno što se u postu može pročitati a koji bi kao trebali poduprijeti tu tezu, iako ne vidim kako, jer manje više točno opisuju situaciju.

Kako je onda zapravo počeo rat na Pacifiku ?

E, za to preporučam knjigu Johna Tollanda „Uspon i pad japanskog imperija“, četiri crvene debele knjige u kojima je sve lijepo opisao (a koja je uz knjigu Williama Schirera „Uspon i pad Trećeg Reich-a“ must read ukoliko želite ozbiljno pričati o tim temama).

Ukratko (samo za čitatelje Zvone Radikalnog :-): militaristička klika u Japanu je željela ekspanziju poradi prirodnih resursa koji su tada (kao i sada) Japanu kronično nedostajali. U to „dobro staro vrijeme“ jedan od najčešće korištenih načina rješavanja tog problema je bila okupacija zemlje koja te resurse ima. Japan je odabrao Kinu, napao, „odgrizao komad“ i stvorio satelitsku državu Mandžuriju (i usput su radili razne pizdarije – vidi Nankinški incident/masakr). Elem, Amerikanci na to nisu htjeli pristati i vršili su pritisak na Japan da se ostavi ćorava posla i povuče iz Kine. Pa su zatvorili špinu kroz koju je Japanu doticala nafta. Ono što je ovdje bitno napomenuti je da je u to vrijeme Amerika (odnosno američke kompanije) bila glavni proizvođač nafte pa se Japan našao pred zidom i odlukom – ako će se u rat, treba u rat brzo dok ima zaliha nafte u skladištima (spominjao se rok od 6 mjeseci prije nego što će ostati bez nafte). And the rest is history ... Japan nije htio pojesti govno odmah, pa su za 4 godine pokusali cijelu septičku jamu. Lekcija koja će im, po meni, „trajati“ bar 100 godina.

I sad je to „argument“ da je Amerika htjela rat. Sorry, ali priča o „uvlačenju japana u rat“ ne pije vodu. Ni u teoriji.

A citat kojim završava ovaj dio posta je naprosto „briljantan“:

Japanci su morali reagirati, te su djelovali u smjeru izoliranja Kine, kako ova ne bi došla u mogućnost napasti njih.

MA BRILJANTNO, MALAC !!!! BRILJANTNO !!!

E, onda dolazimo do atomske bombe i bombardiranja njemačkih gradova. I do osnovne „teze“:

Japanci nisu mogli izdržati duže od mjesec dana u vrijeme kad su bačene nuklearne bombe, i amerikanci su to znali. Japanci su se pokušavali predati mjesecima prije kraja rata, ali amerikanci to nisu htjeli prihvatiti. Da, znam da su Japanci iznimno ponosan narod jakog mentaliteta i oni se kao narod nisu htjeli predati, ali njihovi vladari jesu, tajnim diplomatskim kanalima, bez da su to ikada dali u javnost, to bi ionako bi bilo vrlo glupo učiniti.

Nekoliko netočnih tvrdnji. U trenutku napada atomskim bombama, Japan je na svome matičnom otočju imao još MILIJUN vojnika. 1.000.000 !!! Na većini otoka koje su amerikanci osvajali po Pacifiku tehnikom žabljeg skoka, uglavnom su bili suočeni sa po nekoliko desetaka tisuća branitelja. I gadno su se proveli svaki put. BEZ OBZIRA ŠTO JE JAPANCIMA UVIJEK KRONIČNO NEDOSTAJALO SVEGA !!!
I sad se stavi u poziciju američkog zapovjednika, koji mora organizirati invaziju na japansko otočje. Rat je praktički gotov, u Evropi se američki vojnici pakuju doma i usput karaju Francuskinje, a on mora misliti o pripremanju barem stotinjak tisuća crnih vreća za transport leševa američkih vojnika nazad u Ameriku.

A s druge strane, ima atomsku bombu.

I sad svi dreče – MI SMO PROTIV ATOMSKOG NAORUŽANJA !!! TO JE KATASTROFA ZA ČOVJEČANSTVO !!! PROČITAJTE ŠTO JE EINSTEIN GOVORIO O TOME !!!

Jest, dame i gospodo, sve je kako Vi kažete.

Danas je upotreba atomskog naoružanja izvan svake razumne opcije (osim za luđake, a takvih ima, nažalost). Ali Truman ne odlučuje DANAS o bacanju atomske bombe. On je trebao odlučiti 45-te. Einsteinu je već tad bilo jasno o čemu se tu radi. Ali, da na ovom svijetu ima bar 5 % ljudi s takvim humanističkim duhom kakvog je imao Einstein, ne bi nikad rata bilo na ovoj planeti. Einstein je bio daleko ispred svog vremena (a i danas je !!!). I stoga je zamjeranje Amerikancima što su bacili atomsku bombu – jednostavno krivo !!!
Za Trumana i njegove savjetnike, radilo se samo o BOMBI. Naravno, razornijoj od bile čega smišljenog do tada u povijesti, ali je to još uvijek bila samo bomba. Bomba koja u usmrćivanju civila jest bila efikasnija od napalm bombardiranja, ali u biti ne fundamentalno efikasnija (odnosno, tako je to izgledalo dok svima nisu legle raznolike implikacije korištenja takvog oružja). Sve bombe su „iste“ na svoj zastrašujući način.
A da je šok zbog novog američkog oružja pridonio potpisivanju kapitulacije, tome nema spora.
Što se tiče japanskih nastojanja da se predaju, to je moguće. Tolland u svojoj knjizi lijepo piše i o pametnim ljudima u Japanu kojima je sve bilo jasno i puno prije kraja rata. Ali, slanje nekog nižerangiranog diplomata da pođe u Švicarsku i tamo u diskretnom kontaktu na nekom domjenku upita slično rangiranog američkog diplomata o tome što Ameri misle o japanskoj predaji i nije baš neka „predaja“.
Japan se mogao predati kad je htio – sve što je trebalo napraviti je da car na radiju objavi kapitulaciju. Ništa drugo. A upravo to je car i napravio – NAKON što su Amerikanci bacili atomske bombe. A ako mislite da je ta predaja išla glatko, varate se. Tolland u svojoj knjizi pri kraju detaljno opisuje (i taj dio se čita kao triler !) kako su militaristički elementi htjeli spriječiti objavu preko radija i nastaviti rat. Takvih nije bilo malo, ali srećom, povijest je krenula drugim smjerom.

Jasno je meni da će Amerika zauvijek nositi stigmu jedine (a ne daj Bože da se to pretvori u „prve“ !!!) zemlje koja je upotrijebila atomsko oružje. I jasno je meni da će to samo doprinijeti anti-američkim osjećajima i biti uvijek dobrodošlo zadnje uporište u branjenju takvih stavova, kad se svi ostali „argumenti“ potroše („Ali, Amerikanci su upotrijebili atomsku bombu. AHA !!! Di si sad, branitelju Amerike“).

Fine by me.

Ali, nemojte mi to prodavati kao neke „argumente“ u ozbiljnoj diskusiji.

Sasvim prirodno na ovu priču se nadopunjuje nastavak posta u kojem se piše o bombardiranjima njemačkih gradova.

Dresden i Hamburg.

Kad razmišljam o paklu koji je u tim gradovima stvorilo savezničko bombardiranje napalmom, dođe mi da pomislim kako su stanovnici Hiroshime i Nagasakija bili sretnici. To se ne može nazvati nikako drugačije nego ljudskom i civilizacijskom tragedijom. Epskih razmjera, iako ništa epskoga nema u vatrenoj stihiji koja s temperaturom od 3.000 stupnjeva u svom središtu guta cijeli grad.

Ali, kako prokomentirati ovo:

Koje gradove su nacisti tako bombardirali?
Koje ????????????????????????????????'

Guerenica, Varšava, Rotterdam, London, Staljingrad, Lenjingrad ....

Sad će tomo skočiti ko oparen i „braniti“ se podvlačenjem riječi tako. Kao, nije bilo isto bombardirati London kako je to radila Luftwaffe (i to kroz cijeli rat !!!) i sravniti sa zemljom Dresden i Hamburg.

Ma bogati.

Strateško bombardiranje civilnih ciljeva radi rušenja morala stanovnika i nanošenje štete industrijskim kapacitetima neprijatelja je strategija čiji je autor Hitler !!! Ili, preciznije, on je to prvi proveo u praksi, ljeta 1940. godine kad mu je Goring pompozno obećao da će njegova Luftwaffe „srušiti Britaniju na koljena“.

What goes around, comes around.

Nijemci koji su poginuli u tim bombardiranjima nisu ništa krivi. Osim što su izabrali Hitlera na (demokratskim !!!) izborima 1933. godine. Mnogi poginuli i nisu glasali za njega, ali su morali platiti „dug“. To je nepravedno, to je tragično, i da me vremeplovom odvedeš u Njemačku 1944. i kažeš „Evo, odaberi 80.000 ljudi u Hamburgu koji će danas platiti Hitlerov dug“, ja ne bih mogao pokazati prstom ni na jednoga pa sve da mi život o tome ovisi. Ali, nažalost, to tako ide u životu.
A da li se Hitlera moglo poraziti i bez nanošenja takvih civilnih žrtava. Jest, moglo se. Bez sumnje. Uz duži rat i više poginulih savezničkih vojnika. I danas je lako zauzimati „moralne“ pozicije i osuđivati postupke savezničkih zapovjednika.

And that's fine by me.

Ali, nemojte mi to prodavati kao neke „argumente“ u ozbiljnoj diskusiji.

I, da ne bi baš bilo sve tako posve krivo u tom postu, tomo je „ubo“ i jedan PRAVI AMERIČKI GRIJEH za kojeg nema nikakvog opravdanja i koji predstavlja jednu od najcrnjih točaka američke povijesti – zatvaranje američkih građana japanskog porijekla u internističke logore (ali ne konc-logore, kako to tomo tendenciozno, i sasvim u duhu svog posta navodi).
Rooseveltova odredba o internaciji je doista američki low point i ukazivanje „branitelja“ takve odluke na mogućnost postojanja japanskih špijuna i potrebu da se njihovo djelovanje spriječi ne pije vodu. To je jednostavno bilo KRIVO, protivno ameirčkom Ustavu, sasvim kontra duhu Amerike i tu se nema što više dodati.

Zatim slijedi malo kakanja protiv uloge Roosvelta u stvaranju UN-a.

Roosevelt je sudjelovao u kreiranju svjetske organizacije koja je i danas potpuno krivo percipirana u javnosti, Ujedinjenih naroda. (Ja osobno ju smatram zločinačkom organizacijom, no o tome drugom prilikom)
Pa malo o tome da je New Deal bio loš za Ameriku, što je doista tvrdnja o kojoj ekonomisti i danas biju koplja, ali u ovako tendenciozno napisanom postu iznošenje te tvrdnje na tako simplificiran način samo ima cilj „uvjeriti“ čitatelja u ispravnost iznesenih „argumenata“ (s time da ovdje moram uočiti jednu zanimljivu ironiju - naime, koliko sam pohvatao iz njegovog bloga i napisa na pollitika.com, kad pričamo o ekonomskim aspektima, tomi je srce definitivno "lijevo" - ono što je ovdje ironično je da ove teze koje tomo navodi kao argument kontra Roosevelta uglavnom plasiraju čvrsti desničari / konzervativci, koji smatraju da je Roosevelt državnom intervencijom putem New Deal-a (za što svaki "lijevi" daje ruku u vatru) pogoršao i prolongirao američku recesiju i da bi sve bilo puno bolje da se prepustilo tržištu da "riješi stvar")

I na kraju još malo o Saudijskoj Arabiji, koju se valjda ne može izbjeći u niti jednoj diskusiji oko Amerike, te jedan biser vezano uz middle name Delano:

Prezime Delano je također zanimljivo. Ono nam ukazuje da se djed Franklina Roosevelta, Warren Delano (kao i Bushevi i Forbes-i, i većina američkih vladajućih obitelji) obogatio trgovinom opijumom u Kini.Biser :-))))).
Jebi ga, puno se pušilo tada ...
Jebo naftu, jebo ugljen, jebo zlato, jebo željeznicu - opijuma dajte ... Raj na zemlji :-)))))

I na samom kraju, jedna molba:

Ako Vam se da, molim komentirajte tko je za Vas negativnija ličnost, Roosevelt ili Hitler. Fala.#$*?%&# ?????????

I sad, kad sam sve ovo napisao, kažem ja sebi: „Zvone, majku mu jebem, što nisi imao pametnijeg posla ovih tri ure, dok vani sunce sja i meastral pirka, nego uhvatiti se ispravljanja krivih Drina ???“

A jebat ga, munjen sam, šta ćeš ...

Stvarno munjen ...