Neovisni, ali ne i neutralni

Nakon dugog razdoblja svjetski rekordnih zarada stiglo je blagdansko opuštanje s blagim probavnim opterećenjima i razmišljanjima o krizi povjerenja. U prilog povratka običajene turbo svjetske forme, evo malo prigodnih navijačkih razmatranja.

Stanje kada na jednom djelatno-mislećem biću i nekoliko polukvalificiranih radnika jaši 965 bića "višeg nivoa", "samo upravljači i avangarda" i nabija troškove i zarade iznad svemirskih granica, nije uobičajeno izvanredno ni uobičajeno revolucionarno/ratno stanje nego nešto iznimnije, revolucija sama. Revolucija nije homogena ni namjerna. Različitost ide do stupnja da se sve može srediti u propalom i zatvorenom Hennessy kafiću, čak i retrogradno predfeudalno stanje čistog otimanja, kreiranje i realizacija likova i pojava koji nemaju svoje ništa, ni kućicu za pse, ali koji otimanjem tuđeg uz pomoć vladara imaju skoro sve, pa i monopol na sve. Skoro ništa od toga nije namjerno, "deca su se igrala i zaigrala" (Nikola Pašić i svi vrhovnici poslije), jednostavno vide da može pa se zaigraju, misle da nije toliko drugih i toliko toga te da su čista ekskluziva, a i ako dobiju malo po guzi nije strašno. Sama mogućnost pregleda i kontrole su kontraproduktivni, pa to decu vuče u nezgode - što je više snaga, službi i nastojanja to su manji pregled i koncentracija, pravi se sve više obmana i samoobmana, tako da netko prosječnog zora i toka svijesti lako vidi sprijed i straga više nego čitava pojava a sama pojava se nastavlja igrati u opojnoj sfumato magli derivata i dopinga. Dakle, ništa posebno i ne treba ništa posebno, dok god se da biti će i revolucije.

Kada unutar same revolucije dolazi do krize povjerenja, onaj spomenuti jedan nestaje sa horizonta, ratni profiter Žižek obećava da će nešto malo obraditi stvar i ništa, drugi da će nešto projektirati što bi trebalo biti jednog lijepog dana (za 200 godina) i ništa. Sve to samo po sebi, bez truda i namjere, postaje velika nezgoda po revoluciju, kontrarevolucija.

Veliki Mao je iza sebe ostavio do daske ruiniranu zemlju i malog Deng Xiao Pinga a najveći maršal Tito je iza sebe ostavio kulturnu revoluciju svjetske nadmoći, bezbroj rezidencijalnih kompleksa i rezidencija, navike iznimnih zarada i dugova nakon velikog priliva love sedamdesetih te Šuvara. Deng je imao i ostvario viziju da velika Kina treba velike iskorake, ne samo kako ne bi umirali od gladi i bili sirovina za pravljenje sapuna i ogrijev nego i malo više od toga, da tog više ne bi bilo, te da mora biti brutalan, revizionist i kontrarevolucija na kvadrat, pri čemu su revolucija, partija i revizionizam samo pomoćni alati za ciljano. Šuvar je i nehotice kopirao Isusa, nije imao izbora, među svjetski razularenom i prolupalom ruljom, nego spajati Tita i Isusa, pa je služio i još služi kao boksačka vreća za trening napucavanja, henesijevcima i svim naprednim snagama za sprdnju, naročito ljevici i liberalima koji nikada nisu bili ljevica (btw, pa zato sada svi počinju reforme školstva i razno po onome što je Šuvar doticao prije 30 godina). Rezidencijalni kompleksi i rezidencije su nastavili svoj inertni revolucionarni život zarada i sređivanja a dugovi još i više.

Šuvar je po običaju malo istražio šta se dešava sa revolucijom i došao do rezultata da je od Triglava do Vladivostoka preko noći nestalo komunista a da u presvlačenju nema niti socijalista ni radničkih partija ni išta slično. Bog se vratio ali prilično ruiniran. No, to sporedno u međuvremenu odvlači pažnju sa ključne činjenice - bez obzira na promjenu dizajna (iz Unikonzum u Konzum), revolucija je nastavila po inerciji dalje i dalje, sve više i više, sve više izmjena da bi bilo isto, mahanjem sa EU kao na dočeku Hua Kuo Fenga ...

Bilo kako bilo, u ključnom smo razdoblju revolucije i kontrarevolucije.

Revolucija odavno i stalno vizira vječnost, nakon Tita Tito, nakon Marine MD i Luke Bebića opet Marina MD i Luka Bebić, nakon Bandića jedino Bandić, nakon Đapića EU Đapić, nakon čelnika agrozajednice grofovi aka Kulmer veći nego i jedan grof ikad, nakon revolucije i truboliberalizma narodnjaštvo i građanska ljevica, nakon toga liberalizam koji nikada nije bio ljevica niti započeti građanski projekt, nakon toga revolucija, nakon revolucije robotika robota prethodne revolucionarne robotike, nakon propalog Hennessy caffe-a Hennessy kafić ... I male krize povjerenja su uvijek osnaživale i sada osnažuju revoluciju, jer tada jača potreba okupljanja i mobilizacije oko predragocijenih napajanja i spajanja.

Kontrarevolucija je nešto slabije opremljena derivatima ali modni trendovi joj idu na ruku. Kontrarevolucionarne snage su raspoređene po svim točkama i čvorištima, pa vide i znaju blage estetske revolucionarne slabosti i nijanse modnih kretanja, bolje nego revolucija sama.

Kontrarevolucija u ovom slučaju nije značajna kao pojava kako se je desetljećima bavilo i bavi, kao nešto retrogradno i sveobuhvatno, nego posve obrnuto, kao nešto manje više ništa što s lakoćom urušava revoluciju, ovdje prvenstveno kroz nemoć služenja revoluciji i održavanja revolucije. Sve jake revolucionarne pojave su padale i urušavale se kada su pale i kontrarevolucionarne snage, kada više nisu imale nikakvih mogućnosti osim nekih određenih, tipa ili ili, povezano sa estetskim slabostima, u trenucima kada se neodoljiva estetika slika preobražava kao u bajkama. Čuvena kineska (kulturna) revolucija je pala kada su pale zadnje snage i estetika, lager Istok također, velikosrpska revolucija također ... Sada, uz ključnu podršku svjetske krize povjerenja, pale su naše kontrarevolucionarne snage, nemaju love ni drugih mogućnosti za servisiranje (kulturne) revolucije i revolucija se na vrhuncu moći i zarada urušava pred našim očima a da joj nitko ne može pomoći, prekrcana novcima, zaradama, nekretninama, derivatima, paragrafima, parolama, beskrajnim preelitnim i elitnim divizijama ... Tako kontrarevolucija udara lakše, brutalnije i efikasnije od Bruta.

Dakle, ipak je sve jasnije da ni kontrarevolucija ne može rješiti neodoljive privlačnosti revolucije te da je, kao sinteza tih procesa i novih izazova, već krenula tragikomedija.
Tragikomedija je npr. kad snažna obrana domovine kreće u trenucima kada nitko ne prilazi ni blizu, ni kamatari i prevaranti ni itko iz BiH, jer je kontrarevolucija i bez napora dotukla revoluciju do jučer najvećih zarada i okretanja.

Međutim, osim što je sve to skupa u vezi, ništa drugo ničim ne pokazuje šta iza toga, niti u parolama. Parole i perspektive nisu nečujno nestale tek tako, niti su vječne evergreen snage tek tako utihnule. U pitanju je sama vječnost, čak pomalo i sadašnja estetska besprijekornost.

Nikada ništa nije bilo niti je imalo nekog smisla bez bar malo perspektiva za 20-30 godina. Pa se najednom treba znojiti oko perspektiva, nakon beskrajnog dugog zasipanja time, nakon izobilja. Treba tražiti sunce po Sahari. Kakav obrat !

Sa bliskim i daljim perspektivama je sklisko, naročito iz tragikomične gužve.

Zato već na početku, prije znojnog koncentriranog rada i poneke bitke, treba biti jasan - velike promjene vječnosti i sadašnje estetske besprijekornosti su već tu a u perspektivi ništa ne ukazuje da će božanstva i nadbožanstva nešto moći i htjeti poduzeti. Estetika do jučer neodoljivih slika se topi brže nego snijeg i led a među talozima i otpadom tih topeći slika izranjaju neke druge slike, knjige mrtvih i živih, spekulacije o budućem.

Tu ne treba ni daljnjih napora revolucije, kontrarevolucije i tragedije, idu modne promjene i već puno toga je onaj dio farse što isparava i što će ispariti već tijekom 2009.g., a 2030.g. se toga više nitko neće ni sjećati niti će koga zanimati. Tek poneki istraživač tragikomičnog estetskog djela farse će malo ispipivati detalje, npr. kako to da 2009.g. superhik neofeudalci obećavaju rulji ceste njihovim novcem i veze na daljine koje se lako prelaze pješke tamo gdje je Marko Marulić odavno bio evropska špica, maršal Marmont davno iza sebe ostavio preko noći nikle ceste, preživahne veze i samosvjesne snage a Vicko Andrić time mogao sam dirigirati kao čovjek od autoriteta. Tko i šta će održati tako naglo oronulu farsu do kraja 2009.g.!?

U odnosu na današnju tragikomičnu sintezu, godina 2030. će biti vrlo tvrda i zaguljena, kao po Švicarskoj, demistificirana i bez patetike, znatno deregulirana, raznovrsnija i slobodnija, sa manje od dva poreza ali više inicijative, međusobni red i stega, neke vrste seljačko-građansko policijsko uređenje. Jako je dobro da je pijanka trajala tako dugo i više nego do kraja, da nema nikog sa osjećajem da nije bilo dosta, pa će se tako pokušaji reprize dugo suočavati sa nezgodnim automatskim modnim reakcijama - čim netko zine ili posegne za daljinskim upravljačem taj tren će jake "policijske snage" otklanjati i pomisao iz glave, prati mozak kao što se je do sada pralo u drugom smjeru. Dakle, baš ono što manje više svi razumiju i znaju, što svima sjeda kao neizbježno, ako ništa drugo pomoću ostataka ostataka i zametaka zametaka takve prakse.

Kakv modni obrat! Do jučer je ta instant produkcija osvajala i zadnje točke. I najslabija karika je bila neodoljiva i nadmoćna svemu. Mi smo gledali u oči Bernardiju i Slamnigu, oni su gledali u oči razne, ali svi smo mi bili smeće i za zadnje ešalone. I onda puf tras ...