Revolucija je prirodna-legitimna opcija

• Dnevnik Golgota - Čet, 10/12/2009 - 21:23
• Glasujte
  0 Up Down
• Komentari 39 dodaj komentar

Jesu li sazrijele okolnosti za revoluciju – još ne, jesu li sazrijele okolnosti za ozbiljno promišljanje revolucije – više no ikad. Mnogi osviješteni čije kritičke misli sam uklopio u ovu objavu su sigurni - demokracija neće dokinuti ni popraviti dominaciju samoodabranih. 2% svjetskog populusa konzumira 98% svjetskog bogatstva – uglavnom temeljem na sili otuđenog rada onih marginaliziranih ili isključenih 98% populusa. Mantra kao sama sebi svrha u promociji dosega svjetske civilizacije danas.
Mantra je to i onih koji bi socijaldemokracijom i raznim izmima popravljali kapitalizam kao neprikosnovenu religiju današnjeg svijeta i njegovog čeda – konzumerizma, upregnutih ka hranjenju globalnog tržišta kao božje čestice.U par objava na ovom portalu se sramežljivo pojavila tema socijalizma kak bi Ve-ka rekla kao utopijski san sanjara koji bi mijenjali neprikosnovenu religiju ugode. Ćak i moja nedavna objava pod naslovom „Kuc,kuc...“ je pokazala stanje intelektualne svijesti duboko zarobljene modernim fetišima ugode kao konačnim. I treba glasno reći tu „utopijsku“ istinu; socijalizam kao samoostvarenje globalne većine nije moguć bez revolucije tj. revolucionarne prisile. Hereza za akademski indoktrinirane čuvare i njihove debelovratne sponzore.
Svijet u kojem živimo poprima naličje kaotičnog broda prepunog luđaka. Globalna klasna raslojenost društva; sveopća eksploatacija radne snage većine stanovništva s jedne i golema akumulacija kapitala s druge strane u našoj eri „humane civilizacije“ postale su samorazumljivi fakti nerazdvojivo povezani s normalnom predodžbom o stvarnom stanju ljudskog društva. Izrabljivanje radne snage i gomilanje kapitala stvari su koje je, zbog njihove očiglednosti, besmisleno dovoditi u pitanje. Samoprisvojeni kapital, u vidu kapitalističke vladajuće klase, pri realizaciji svojih interesa pokazuje zavidnu kreativnost koja svoje ishodište, kao i prethodno, pronalazi u istoj točki: znoju najamnih radnika diljem cijelog planeta. Profitne stope globalnih korporacija svoju egzistenciju mogu zahvaliti isključivo milijunima ljudi koji svoje živote provode prodajući ih za nadnicu. Pojedine nacionalne kapitalističke klase (zamotane u celofan demokratskih država) na putu ostvarenja svojih interesa moraju najprije susresti konkurentske vladajuće klase drugih nacija, s kojima se nužno sukobljavaju na globalnom tržištu. Sukladno s tim nacionalne ekonomske elite osiguranje vlastitog interesa na globalnoj, kao i na lokalnoj, razini mogu potražiti jedino u političkoj sferi vlastitih država; imperijalističkih sila ukoliko se radi o privilegiranim državama, ‘kolijevkama' kapitalizma. Samorazumljivo društveno stanje tržišnog rata svih protiv svih tu biva popraćeno još nedodirljivijim rajem liberalne demokracije, koja služi kao najbolji mehanizam za provođenje kapitalističke dominacije; prije svega u privilegiranim državama i ‘normalnim' okolnostima kapitalističkog rasta. U toj sferi, prema logici klasnog društva, materijalni interesi dominantne društvene klase redovito bivaju uzdignuti na razinu općih interesa koji se pojavljuju kao smjernica pri oblikovanju političkih prioriteta u državnoj sferi. Osim neizbježnog posrednog poopćavanja partikularnih interesa krupnog kapitala, redovito smo svjedoci i neposrednog, bilo javnog, bilo tajnog, diktiranja politike od strane kapitalističke klase. Političke se države tako pojavljuju kao provoditelji dugoročnih interesa nacionalnih buržoazija iliti cijepljenh oligarha. Takvo stanje rezultira procesom permanentne nesigurnosti u odnosima među pojedinim državama, kao i skupinama država, koji se u raznim razdobljima ispoljava na različite načine; procesom koji se u našem dobu počinje nezaustavljivo radikalizirati.
Knock down globalnog kapitalizma i jačanje antagonizama na svjetskoj razini pojedine imperijalističke sile neizbježno tjera na nasilno provođenje svojih ekonomskih interesa, kao i osiguranje političke moći. Vidljivi sukob interesa američkog i europskih kapitala zadnjih se godina može prozrijeti u krvavoj igri iračkog i afganistanskog rata, kao i drugim sukobima. Naročita kompleksnost suvremene globalne situacije posebno je vidljiva na primjeru postojanja Europske Unije, koja donekle objedinjuje monetarne, legislativne (usklađivanje normi, poljoprivredne kvote itd.), pa i vanjske politike pojedinih nacionalnih država na europskom kontinentu. Direktiniji sukob dvaju latentnih ‘blokova' u izgradnji bez sumnje je izostao isključivo zbog proste činjenice o apsolutnoj nemoći europskih sila u odnosu na američki državu. To naravno ne znači da objektivnog sukoba nema, već da je njegovo intenziviranje naizgled odgođeno. Drugu polovicu dvadesetog stoljeća obilježio je globalni hladnoratovski konflikt, u kojem je ‘normalan' razvoj kapitalizma bivao zauzdan sukobom s takozvanim "socijalističkim" blokom. Radilo se naravno o sukobu svjetova, u kojem je jedna strana zastupala svevišnje tržišno božanstvo, dok je druga samu totalitarnu državu i njenu birokraciju uzdigla na razinu vlastitog božanstva. Predvidljivo razrješenje dotičnog sukoba odigralo se početkom devedesetih godina, a od tada smo svjedoci jednom novom procesu u kojem kapitalizam ponovno postaje uistinu globalan; te dobija slobodu izoštravanja vlastitih suprotnosti.
Kao i svako, tako i naše „demokratsko“ društvo u trenucima krize počinje pucati po svim šavovima uglavnom zbog pomanjkanja kvalitetnih resursa u zoni interesa kleptomafije. Gnojni čirevi na globalnom tijelu svoj su smrad desetljećima akumulirali kako bi u trenucima krize, pod pritiskom nekog od konkretnih faktora prsnuli poput eksplozivnih indikatora propasti svijeta koji ih je stvorio. Kolonijalne politike imperijalističkih sila prema bliskoistočnom i arapskom svijetu oduvijek su bile jasan primjer izopačene verzije bespoštednog makijavelizma; politike čiji se cilj uvijek pronalazio u interesima nacionalnih buržoazija dotičnih zemalja. Britanski imperijalizam i njegov američki nasljednik svoje bliskoistočne interese provodili su preko leđa arapskih radnika i potlačenih klasa, cijepajući arapsku populaciju na umjetne cjeline pravocrtnim potezima olovke po zamljopisnim kartama; desetljećima stvarajući preduvjete za ‘antizapadno' raspoloženje arapskih masa i islamski fundamentalizam koji čak ni pod takvim okolnostima nije mogao zadobiti povjerenje arapskih radnika. Izraelska država, kasarna u arapskom okruženju, u tome je smislu ponajprije simbol sigurnosti imperijalističkih interesa u regiji, dakle simbol nesigurnosti regije. Kakogod bilo izraelski se radnici u krajnjoj liniji nalaze na isti način suprostavljeni interesima američkog imperijalizma i izraelske države; žrtve bliskoistočnog kaosa radnici su svih vjera i nacionalnosti.
Nedostatak stvarne alternative u vidu internacionalne radničke revolucije koja za svoj cilj postavlja radikalnu transformaciju trenutnog svijeta, mase prisiljava na depresiju, a pojedine fanatike potiče da krvlju i naprtnjačom punom eksploziva pokušaju pobijediti neprijatelja. Ne osvrćući se na sam sadržaj ideja tih ljudi, kao ni na njihovu predodžbu svijeta, sigurno možemo zaključiti kako je njihova borba prije svega očajnički pokušaj koji ni pod kojim okolnostima ne može dokinuti uzročnike stvarnih problema. Kao što je netko davno primijetio društvo se ne mijenja bombama i atentatima već kolektivnom i osviješćenom praktičnom akcijom potlačenih masa. U tom smislu globalni terorizam ne možemo gledati kao najavu neke (bilo progresivne, bilo regresivne) alternative trenutnom stanju, već kao njegov sastavni dio; kao indikator koji svakom novom eksplozijom ukazuje na duboku, inače prikrivenu, bolest društva kojeg smo dio. Bombe na španjolskoj željeznici nisu izvanjska prijetnja trenutnom društvu, već njegov sastavni dio. Otklanjanje eksplozija bez otklanjanja društva koje ih stvara zabluda je čije hvataljke treba izbjegavati.
Radnička populacija privilegiranih kapitalističkih zemalja; zemalja Zapadne Europe i Sjeverne Amerike, u dotičnom procesu svakog dana sve više biva gurana prema neizbježnom preispitivanju trenutnog stanja i djelovanju s ciljem njegovog prevazilaženja. Španjolski, njemački i francuski radnici u odnosu na svoje drugove iz Indonezije, Ekvadora ili Nigerije naizgled bivaju pošteđeni stiska kapitala. Čini se da oni ne samo da izbjegavaju dotični stisak već i posredno sudjeluju u eksploataciji ‘trećeg svijeta'. Kakogod bilo takve su vizije u stvarnosti običan privid. Svakako je točno da ‘zapadni' radnici uživaju u blagodatima države blagostanja o kojima neki ne mogu ni sanjati, no isto je tako točno da te ‘privilegije' ne možemo gledati kao dio profita koji se izvlači iz znoja stranih radnika, već su rezultat dugotrajne i organizirane borbe radnika za poboljšanje svog statusa. ‘Privilegije' u kojima uživaju zapadni radnici zapravo nisu nikakve privilegije, one nisu luksuz koji si zapadni radnici priskrbljuju na uštrb radnika iz polukolonijalnih zemalja, već samo minimalni, ostvareni djelić golemih potencijala koje smo si stvorili povijesnim razvojem naših proizvodnih snaga. Relativno blagostanje koje uživa skandinavski radnik može nam poslužiti samo kao dokaz slobode i apsolutnog blagostanja koje si cijelo čovječanstvo u našoj epohi objektivno može priuštiti. Pitanja o društvu blagostanja naše je vrijeme iz sfere poželjnog prebacilo u sferu mogućeg, da bi ga onda u nastavku procesa postavilo u sferu nužnog. Nužnost transformacije društva o kojoj govorimo ne ogleda se samo u statusu indonezijskih radnika i globalnoj društvenoj krizi čiju je očitost nepotrebno posebno naglašavati; ona se isto tako, a možda i izraženije, očituje u Njemačkoj, Francuskoj i Švedskoj. Golemi potencijal koji smo si stvorili ne samo da se, u ovakvom društvenom okružju, ne može nastaviti kontinuirano globalno ostvarivati, već se on ne može ostvarivati niti na razini privilegiranih kapitalističkih zemalja. Štoviše; ne samo da se realizacija potencijala u Švedskoj i Njemačkoj ne može progresivno nastaviti; radi se o tome da do sada ostvareni potencijali, ostvareni klasnom borbom radnika, trebaju biti žrtvovani! Logika sustava već gotovo dvadesetak godina stvara reverzibilni proces u kojem se sva socijalna dostignuća ostvarena unutar kapitalističkog sustava i njegovih država sve više moraju dokidati. Smrt ‘države blagostanja' svakodnevno možemo promatrati u trenucima kada njemačka premijerka poziva na ‘Agendu 2010', kada austrijski, francuski i drugi premijeri pozivaju na ‘reforme' mirovinskog sustava, socijalne države itd. Štrajkovi koji se sve više pretvaraju u redovite pojave na ulicama europskih gradova čvrsto su povezani s globalnom krizom kapitalizma, i jasan su dokaz moći radničke klase privilegiranih zemalja razvijenog kapitalizma. Europski radnici brzo će shvatiti kako isti uzrok stoji iza procesa dokidanja njihovih socijalnih prava, procesa permanentnog ugrožavanja njihovih života od strane terorizma, procesa supereksploatacije radne snage u polukolonijalnim zemljama, kao i procesa ideološkog manipuliranja njihovom vlastitom sviješću i njihovim vlastitim životima. Zapadni radnici tako nisu naprosto također stisnuti stiskom kapitala, već zapravo pod njegovim stiskom pate i na jednoj višoj razini. Eksploatacija njihove radne snage i njihova svakodnevna borba za egzistenciju samo su jedna strana problema s kojima se susreću. Svakoga dana oni bivaju pritisnuti od strane društvenog konteksta u kojem se sve više otuđuju od drugih ljudi, u kojem se sve više vide kao puki kotačići u golemom stroju vođenom voljom tržišne religije. Njihovi osobni životi počinju gubiti smisao, a njihova svijest poprima bitno depresivni oblik. Slobodan razvoj svakog pojedinca u društvu kasnog kapitalizma pretvara se u neostvarivu želju iz prošlih vremena. Isto kao što je osmosatno radno vrijeme razdoblje direktnog robovanja kapitalu, tako je ostalih šesnaest sati svakoga dana posredno robovanje svijetu stvorenom tijekom tih osam sati. Osam sati radnik stvara ono čemu će sljedećih šesnaest robovati! Slobodno vrijeme tako se pretvara u neslobodno, a čovjek uzdah opuštenja, mir i vlastito ispunjenje ostavlja za neki drugi svijet. Čemu tada čuđenje pri susretu s radnicima koji svoju sreću nalaze u jeftinom podrumskom vinu, ili s mladeži koja svoju sreću nalazi u još jeftinijim narkoticima? I zar samo stanje depresivne svijesti ne ukazuje na stvarni svijet koji je stvara?

Prilikom svake rasprave o bolestima trenutnog društva moramo si postaviti pitanje o načinu njihovog otklanjanja. Tako i prilikom razmatranja suprotnosti kapitalitičkog sustava moramo pokušati iznaći način njihovog prevazilaženja. Predodžba po kojoj se radikalnost načina promjene nalazi u proporcionalnom odnosu s razinom očaja njena subjekta usko je povezana s predožbom po kojoj je svaki radikalni skok naprijed zapravo veliki korak unatrag; korak koji je na svu sreću rijedak društveni poremećaj. Takva je predodžba naravno usko povezana s "evolucijskim" pogledom na promjenu trenutnog stanja; pogledom koji reformama unutar trenutnog stanja želi zakoračiti izvan njegovih granica. Dogmatičnost takvih tendencija jasna je već pri prvom razmatranju njihovog suprostavljanja evolucije revoluciji, reforme transformaciji, kvantitativnih promjena kvalitativnima. Oni naime jednu stranu tih "jednadžbi" uzimaju samostalno ne shvaćajući kako time mogu jedino razbiti njihov smisao. Na taj način shvaćena društvena reforma dogmatski odbacuje svaku mogućnost revolucije; štoviše cijela se stvar okreće tako da se izostanak revolucije počinje smatrati ključnim preduvjetom općeg nepretka kroz reforme! Za razliku od ovakve dogmatske, dijalektička perspektiva društvene procese nastoji sagledati u njihovom međuodnosu, što sveobuhvatnije sagledavajući od njih sazdani realitet i unaprijed ne isključujući ni jedan od njihovih konstitutivnih aspekata. Jednostranu dogmatičnost izbjeći se može jedino prihvaćanjem kontradiktorne stvarnosti kao baze za njenu beskompromisnu kritiku i transformaciju. U tom smislu revoluciju ne možemo gledati kao prekid ‘evolucije', već kao nekaj od nje stvoreno. Jasno je kako je postupna reforma trenutnog stanja prirodna reakcija svakog čovjeka suočenog s društvenim problemima. Radnik će tako, suočen s nedostatnom nadnicom, neodgovarajućim političkim pravima i socijalnom zaštitom, instiktivno reagirati na način da će putem sindikata i političkih stranaka nastojati izboriti dotične "pogodnosti". Svojim će djelovanjem na taj način pokrenuti reformu unutar stanja koje ga gnjeći. No ipak dosezi takve reforme nipošto neće biti ograničeni radnikovom voljom ili pak njegovim potrebama, već će se ograničiti mogućnostima koje si trenutno društvo u datom povijesnom trenutku može priuštiti. Ukoliko pak radnikove potrebe i njegova volja za njihovom realizacijom izlaze izvan granica trenutnog sustava, reforma unutar njega može biti samo proces dosezanja točke u kojoj će se njegovo prevazilaženje pojaviti kao nužnost. U tom smislu reforma je nužan preduvjet revolucije, isto kao što je revolucija razumljiv rezultat reforme. Kako bi shvatili da unutar trenutnog stanja svoje potrebe ne mogu zadovoljiti, radnici najprije moraju ostvariti maksimum zadovoljstva u njegovim granicama; kako bi shvatili da u političkoj sferi nemaju stvarnu kontrolu - oni najprije moraju doseći maksimum kontrole koju mogu imati. U tom je smislu odvajanje revolucije od reforme jednaka grješci odvajanju reforme od revolucije.
Jednostrano i dogmatično gledište, po kojem je suštinska promjena trenutnog stanja moguća kroz postupne reforme unutar njega (socijaldemokracija), povijesno je odigralo ključnu ulogu u očuvanju izopačenog sustava. Neriješeni problemi našeg vremena, koji nas tako krvnički guše, svoje postojanje prije svega mogu zahvaliti organizacijama i pokretima koji su ih reformama nastojali dokinuti. Međutim najveća i neoprostiva grješka bilo bi tvrditi kako su reformisti (stranački, partijski i sindikalni birokrati; pa onda i radnici koji nisu uspjeli zakoračiti preko granica ¬reformizma) nečovječni sustav na životu održali poticanjem reformi unutar njegovih granica. Ne! Oni su ga na životu održali isključivo zbog svog dogmatskog stava koji ih je prisilio da na reformama ustraju u trenucima kada je sustav iscrpio svoju mogućnost za reforme. Jednostrani umovi ljudi nevičnih dijalektici tako su svoje djelovanje oblikovali po svojim planskim šablonama fiksnih predožbi."No postupne promjene ponovo su bile nastavljene", reći će možda nadobudni reformist današnjice. Da; nastavljene su nakon što si je "reformirani" sustav morima krvi i milijunina mrtvih tjelesa napunio akumulatore reformističkog potencijala. Tako si na savjesti reformističkih dogmatičara ne mogu ležati samo svakodnevne nedaće trenutnog društva, već i milijuni života nestalih u krvavim klaonicama 20. stoljeća. Cijeli je Reichstag ‘14-te uzdigao ruke za ratne kredite; cijeli je SPD, zajedno s Kominternom, dolazak Hitlera dočekao prekriženih ruku; cijeli se svijet kupao u morima krvi istisnute iz globalnih rana, otvorenih rukama reformističkih ‘pacifista`.
Pogledom kroz prizmu povijesnog iskustva tako jedino možemo doći do zaključka kako suštinska društvena promjena reformama unutar sustava može postojati jedino kao kontradiktorna utopija. Takva je činjenica danas uglavnom prihvaćena od strane većine konvencionalnih reformista koji se svjesno ograđuju od težnje ka suštinskoj promjeni, tako da po tom pitanju nije potrebno ni najmanje dvojiti. Isto se tako neminovno mora primjetiti kako mnoštvo novih vrsta reformizama nastoji ukazati na svoju mogućnost promjene društva. Njihova pojava onima koji teže stvarnoj društvenoj promjeni stoga ne može ne biti objektivna prijetnja i predmet beskompromisne kritike. Praktično revolucionarno djelovanje svakako može značiti reformu u sustavu, ali samo ukoliko je sjedinjena i podređena suštinskoj reformi sustava, tj. revoluciji.
Jednostavno djelovanje u smjeru promjene društva jedna je od stvari koje se ne moraju osvrtati na objektivne zakonitosti i preduvjete nužne za uspješno realiziranje revolucionarne društvene promjene. Takvo djelovanje može postojati bez ikakve suvisle teoretske podloge; i isto tako može biti apsolutno neuspješno u svojoj navodnoj nakani. Praktično revolucionarno djelovanje koje uistinu želi ostvariti uspjeh potpuno je nezamislivo bez odgovarajućeg razumjevanja trenutnog stanja i uzimanja u obzir neophodnih pretpostavki bez kojih je društvena revolucija bilo koje vrste, pa tako i revolucija koja si za cilj postavlja općeljudsku emancipaciju, apsolutno nemoguća.
Revolucionarna transformacija postojećeg društvenog stanja za svoje ostvarenje zahtijeva najmanje tri ostvarena preduvjeta; proizvodne snage društva razvijene do zadovoljavajuće razine, postojanje društvene skupine čiji se suštinski interes podudara s radikalnom transformacijom društva i prema revoluciji svjesno okrenuta organizacija.
Prva, primarna, ali nipošto jedina i samostalno ključna, pretpostavka za transformaciju starog društva je odgovarajuća razina razvoja proizvodnih snaga. Pri tome se misli na zadovoljavajuću razinu razvoja sredstava za proizvodnju, ali i samog čovjeka kao sastavnog dijela proizvodnih snaga. Generalno možemo zaključiti kako pojedino društvo ne može napredovati, te samim time gubi svoju racionalnost i realnost, ukoliko ne omogućuje progresivan razvoj proizvodnih snaga. I s druge strane: ukoliko povijesni razvoj proizvodnih snaga stvori potencijal koji ne može biti realiziran unutar granica pojedinog društva, ono neizbježno onemogućuje njihov progresivan razvoj. Onemogućavanje razvoja proizvodnih snaga u tom smislu nije ništa drugo nego apsolutno propuštanje realiziranja konkretnih povijesno nastalih društvenih mogućnosti. Epoha kasnog kapitalizma u kojoj živimo svakako je razdoblje u kojem društveni okviri, trenutni proizvodni odnosi, uvelike onemogućuju realizaciju objektivnih društvenih potencijala. Društveni potencijali, odgovarajuća razina razvoja proizvodnih snaga na globalnoj razini samim je time apsolutno ispunjena pretpostavka neophodna za transformaciju postojećeg društvenog stanja. Objektivni preduvjeti socijalne revolucije u tom smislu uistinu nisu samo potpuno sazreli, već su, u skladu s riječima jednog revolucionara, ušli u fazu gnjileži; takvo što danas nam je jasno vidljivo iz sveopće ‘postmodentističke' dekadencije koja vlada u pojedinim krugovima zapadnog društva.
Druga pretpostavka bez koje svaka misao o stvarnoj revolucionarnoj promjeni gubi svaki smisao je postojanje društvene klase koja se po svojoj definiciji nalazi u konfliktu s trenutnim društvom i koja posjeduje sredstva za promjenu trenutnog i uspostavu novog društvenog stanja. U skladu s logikom klasnog društva ono je neizbježno rascijepljeno na različite društvene grupacije objektivno suprostavljenih materijalnih interesa. Bez klasnog sukoba klasno društvo moglo bi postojati, ali bi kao takvo zamrlo u učmaloj pasivnosti vlastitog bezizlaza i bilo osuđeno na propast. Klasni sukob jedini je jamac koji društvu podjeljenom na klase može osigurati dinamiku neophodnu za održavanje neujednačenog procesa realiziranja njegovih objektivnih, povijesno stvorenih, potencijala. Zapravo možemo reći kako je adekvatna razina razvijenih proizvodnih snaga samo jedna strana objektivnih pretpostavki koje staro društvo stvara kao preduvjet vlastitog prevazilaženja; drugu objektivnu pretpostavku neovisnu o svijesti i volji pojedinaca, u obliku revolucionarne klase, stvara sam klasni sukob unutar starog društva. Proizvodne snage mogu prerasti granice starog sustava, ali je za društvenu promjenu neophodno postojanje društvene klase čiji se interes podudara s njezinim oslobođenjem. Kapitalistička epoha bez ikakve je sumlje stvorila takvu klasu; klasu najamnih radnika, koji s jedne strane prodajom svoje radne snage proizvode vrijednost čiji im se dio otuđuje, te tako neizbježno uvećavaju kapital; dok s druge strane bivaju osuđeni na prodaju radne snage kako bi mogli zadovoljiti svoje potrebe i uopće egzistencijalno opstati. Najamni radnici dakle mogu raditi jedino ukoliko uvećavaju kapital; no sam kapital je njima suštinski suprostavljena sila koja, subjektivizirana u obliku kapitalističke vladajuće klase, slobodno formira svoj svijet. Svijet koji kapital stvara također je svijet u kojem radnici žive; potrebe radnika tako su stvarane od strane svijeta koji im ne može dopustiti njihovo zadovoljenje. Kakogod bilo takva je situacija za radnike najbolja moguća opcija unutar trenutnog sustava koju si mogu priuštiti jedino oni u privilegiranim kapitalističkim zemljama; realno je stanje takvo da kapital svoje uvećavanje osigurava supereksploatacijom radne snage u polukolonijalnim zemljama. Trenutna globalna situacija govori nam kako velikoj većini radnika nadnica ne može biti nedovoljna za ostvarenje raznovrsnih društveno stvorenih potreba, jer im je jedina potreba prosta egzistencija za koju se svakodnevno bore. Radnička klasa osim suštinskog razloga svog sukoba s trenutnim društvom istovremeno posjeduje sredstva za ostvarivanje pobjede i stvaranje novog društva. Radnička klasa je klasa društvenih proizvođača – i predmeta i usluga; sasvim je jasno kako pri provođenju takve proizvodnje i osiguranju društvenih funkcionalnih preduvjeta radnici ne trebaju pomoć svojih ‘poslodavaca'. Takvu neupitnu činjenicu podrazumijeva svaki radnik i dokazuje svaki štrajk; radnici nisu naprosto neophodni društvu, već se radi o tome da parazitski ostatak društva nije neophodan radnicima! Sukladno s time nije potrebno posebno naglašavati moć koju radnička klasa posjeduje kada se kao golema većina društva pokrene ka eliminaciji svojih okova. Nuklearni arsenali svijet mogu uputiti prema vlastitom samouništenju, ali je njihova moć i dalje čestična u odnosu na moć koju posjeduje radnička klasa u pokretu.
Treća pretpostavka neophodna za provedbu društvene revolucije faktor je od ključne važnosti i sfera u kojoj si možemo pronaći područje našeg slobodnog i od izvanjske nužnosti relativno neovisnog djelovanja; sfera u kojoj kao svijesni pojedinci i osvješćeni kolektivi možemo aktivno utjecati na smjer povijesnog razvitka. Ovu treću pretpostavku, subjektivni faktor revolucije, tako je nemoguće ostvariti bez osviješćenog djelovanja organiziranih pojedinaca; u ovoj sferi odjednom nam postaje jasno kako nema povijesnih zakona koji će se sami realizirati bez naše svijesne akcije kojom ih moramo pustiti u pokret. Ta pretpostavka uistinu nam mora podići vjeru u ljudsku slobodu, kao i stvarnu mogućnost prijelaza iz svijeta koji nas uglavnom determinira, u svijet u kojem smo uglavnom slobodni. Kakogod bilo dosadašnje iskustvo nerijetko nam je pokazalo kako je upravo u ovoj sferi staro društvo nalazilo svog najboljeg saveznika. Objektivne okolnosti vlastitog prevazilaženja staro je društvo tijekom 20. stoljeća u više navrata izradilo do razine u kojoj bi samo minimalna volja za stvaranje novog društva u istom trenutku prerasla njegovu realizaciju. Kao što znamo svaki od tih trenutaka uglavnom je ostao neiskorišten zbog nedostatka svijesnog i organiziranog faktora koji bi mogao učiniti odlučan korak preko granica ograničenog stanja. Iskustvo nam govori kako će uspijeh buduće revolucije ovisiti upravo o tom faktoru, a razum nam nalaže da svoje djelovanje usmjerimo u njegovu izgradnju. Radnička klasa tijekom svog svakodnevnog života neizbježno vodi klasnu borbu; ta se borba očituje na najrazličitije načine u svim sferama njenog života. Svoju će borbu radnici različitih podneblja, različitih zemalja, različitih individualnih osebujnosti vidjeti na bitno različit način. Njihova svijest naizbježno je osuđena na konzervativnost, a njihovo uobičajeno djelovanje na koračanje linijom manjeg otpora. Gledajući trenutno stanje kroz naočale koje im daje dominantna ideologija oni će teško doći do stadija u kojem će im se ukazati mogućnost radikalnog preispitivanja trenutnog stanja i nužnosti njegovog apsolutnog prevazilaženja. Sukladno s tim teško će se moći adekvatno pripremiti i organizirati kako bi u ključnom trenutku mogli svijesno odigrati ulogu subjektivnog faktora. Zbog takvog stanja glavni zadatak onih dijelova radničke klase koji prepoznaju neophodnost revolucionarne promjene, kao i dijelova ostalih klasa koji svoje dugoročne interese poistovjećuju s radničkima, mora biti disciplinirano organiziranje, izgradnja solidne perspektive, stalno obrazovanje, organizirana agitacija, ukazivanje na bolest trenutnog sustava, svrstavanje uz bok svim progresivnim težnjama u društvu, kao i praćenje bila cjelokupne radničke klase i svijesnog djelovanja s ciljem njenog približavanja idejama revolucije. Takve zadatke može ostvariti jedino ozbiljna i beskompromisna revolucionarna organizacija; organizacija koja se svijesno i radikalno distancira od goleme močvare popratnih proizvoda trenutnog društva koji naizgled radikalnom retorikom i licemjernim djelovanjem, loveći u mutnom, najbolje kadrove perspektivne mladeži i radničke klase indoktriniranim obrazovanjem odvraćaju od ključnih problema, njihove kritike i ozbiljnog djelovanja s ciljem promjene trenutnog stanja.
U međuvremenu scenom će defilirati razni lakeji koji će lakirati prinudu privatnog vlasništva kao temeljne poluge kapitalizma ljigavo promovirajući beskrajno verbaliziranje, a sve radi održanja statusa quo u trenutnoj raspodjeli moći.

• Dnevnik Golgota - Čet, 10/12/2009 - 21:23
  
• Komentari 39
• 2187 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar