pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

U dokumentu „Ekonomska i fiskalna politika od 2008. do 2010" Vlada je najavila postupno smanjivanje deficita opće države od 2,6% BDP-a u ovoj na 0,5% BDP-a u 2010. godini.
Najmanje će rasti rashodi za zdravstvo – iduće godine samo 64 milijuna kuna više nego ove, 2009 oko 1,2 mlrd kuna, a 20010 svega 800 milijuna kuna. Kako unatoč najavama nije došlo do reforme zdravstva, za očekivati je da će se dugovi zdravstva i idućih godina gomilati.
Veliki rast rashoda u ovoj godini od čak 14% posljedica je zdravstvenih dugova i ovrha zaposlenih, pa Vlada očekuje da će sljedeće godine rasti 3,8% a onda po 6,4% godišnje do 2010. (1)
Najveći problem koji koči reformu zdravstvenog sustava svakako je područje (ne)razvijanja zdravstvenih osiguranja koje bi bile kompatibilno sa EU.
U Hrvatskoj se godišnje u zdravstvenom sustavu potroši oko 18 milijardi kuna. Oko 85% pokriva se iz sustava HZZO, a od preostalih 15% građani plaćaju uglavnom kao izravni trošak. Procjenjuje se da tek oko 0,6% „privatnih“ zdravstvenih troškova pokriveno kroz osiguravajuća društva. Samo 3% stanovnika Hrvatske, ukupno 134530 osoba koristilo je police dobrovoljnih zdravstvenih osiguranja (CZO, sunce, Zagreb) što čini oko deset posto svih zaposlenih. (2)
U Europskoj uniji, privatni izdaci za zdravstvo su po stanovniku 23 posto. Dobrovoljno je osiguranje budućnost u miješanom sustavu vlasništva u zdravstvu koji je Slovenija uvela 1992. godine, unatoč tome što prevladava javni sektor. U Sloveniji pada udio izravnih doplata za zdravstvene usluge, do 2006 godine na 7,8%. Iz privatnih izvora Slovenija u prosjeku troši 21,3 posto. Privatno zdravstvo stalno raste, te se do 2013. godine udio privatnih izdataka za zdravstvo planira povećati na 25%, ili za dva postotna poena, dok bi se izdaci za dobrovoljno osiguranje podigli na 18 posto. (2)

Hrvatska se opredjeljuje za sasvim drugu strategiju – u suprotnosti za trendovima u novim članicama EU.
Ministar zdravstva Neven Ljubičić podcrtava da „se Hrvatska opredijelila za sustav javnog zdravstva i, mada se pritom ne želi zatvoriti put privatnim inicijativama, usluge privatnih osiguravatelja u bolnicama ne smiju zadirati u prostor osnovnog osiguranja“. (3)

Andrija Hebrang najavljuje bitnu privatizaciju bolničkih kapaciteta, no tek kad BDP dosegne „10-12 tisuća dolara po stanovniku“. „U ovom trenutku privatizacija bolnica onemogućila bi većem dijelu stanovništva plaćanje realne cijene usluga. Bivša ministrica iz vremena koalicijske vlade Ana Stavljenić Rukavina dijeli mišljenje kako djelomična privatizacija javnih županijskih ili kliničkih bolnica ne bi riješila probleme bolničkog sustava.

Voditeljica zdravstvenog osiguranja Uniqua, Andreja Rožić Dizdar, navodi:
„Iskustvo iz Austrije dokazuje kako se s razine udruženja puno bolje i korjenitije mogu provesti neophodne promjene u zdravtstu. Tamo se ugovori sa zdravstvenim ustanovama sklapaju na razini udruženja osiguravatelja. Definiraju se jednake cijene za sva društva, s ustanovama se pregovara s jednog aspekta i zajednički se investira u određene segmetne. Na taj se način postiže transparentnost, i to je bolji i za državne ustanove i za privatne osiguravatelje.“ (3)

Nevoljnost da se transformira zdravstvo očito proizlazi iz straha da bi na dnevno – političkom nivou došlo s jedne strane ograničavanja „socijalne države“ odnosno ukidanja privida da je „sve svima dostupno besplatno“. Javno zdravstvo grca u dugovima, jer nema jasnu makroekonomsko vođenje.

Monopolističko osnovno osiguranje želi zadržati sve postojeće resurse, koje nije spremno platiti po ekonomskim cijenama, a s druge strane, dio kapaciteta koji su „višak“ (po viđenju i vlasti) ne može naći svoju poziciju u dobrovoljnim osiguranjima. Tako imamo zdravstveni sustav koji je izrazito inertan, a s time i skup, te postaje sve nedostupniji.

Što se tiče stručnog kadra, već godinama HLK navodi prilično nepovoljne trendove – manjak ginekologa, pedijatara i kirurga, kao i nepopunjenost „osnovne mreže“ u primarnoj zaštiti, gdje se očekuje da više od 25% djece neće moći ostvariti pedijatrijsku zaštitu u okviru primarne zaštite.

Privatizirana medicina, s druge strane, slijedi ekonomsku računicu. Trendovi su da se specijalizirane ustanove sve više okreću liječenju specijalnih bolesti – gdje je i profitna margina veća. Velike farmaceutske korporacije sklone su istraživanjima „posebnih lijekova za rijetke bolesti“, gdje je moguće postići brz i učinkovit rezultat, dok se s druge strane, istraživanja za kronične bolesti kao manje profitna – smanjuju.

Gledajući ekonomsku stranu priče, privatni osiguravatelji u području gdje su zadobili dominaciju, nastoje izbjeći preuzimanje kroničnih bolesnika limitirajući troškove koje preuzimaju u liječenju istih.

S druge strane, ukoliko do 25% radno sposobnog stanovništva koristi usluge privatnih osiguravatelja, a porezno i dalje „pune“ obavezne fondove – to otvara nove kapacitete i omogućava i dalje funkcionoranje „socijalne države“.

U tranziciji stoga imamo „ponudu koja se ne može odbiti“ gdje privatna osiguranja žele ući u vlasničku strukturu zdravstvenih ustanova – po mogućnosti na nivou „udruženja osiguravatelja“ (dakle kartelno povezivanje) te je više nego očito, da se takav trend neće moći izbjeći čim naše zakonodavstvo bude harmonizirano sa EU.

Samo je pitanje, gdje je pitanje kritične mase, u situaciji kad imamo izraziti deficit kvalificiranih zdravstvenih djelatnika? Pokušaji zadržavanja u sustavu javnog zdravstva svakako su monopoliziranje putem „davanja specijalizacija“ gdje se obvezuje liječnike opće medicine da ostanu do 10 (deset) godina u sustavu javnog zdravstva te davanja užih specijalizacija bolničkim liječnicima (trend je pokrenuo ministar Ljubičić) no to je tek motiviralo dio liječnika da ne traže posao u inozemstvu dok to ne postane izrazito pojednostavljeno. Ovim potezom je ipak umanjen katastrofalan manjak kadrova koji je politika embarga prema novim specijalizacijama prethodna vlada (koalicijska) produbila, no oporavak na kadrovskom planu teško je ostvariti i uz daleko izdašnije poticajne mjere.

Da li je moguće graditi zdravstveni sustav na kočenju reformi, na „čekanju pravog trenutka kad će stanovništvo biti dovoljno bogato da si plati sve što do sada dobiva besplatno“?

Čisto sumnjam. No čisto sumnjam, da će ijedna politička stranka na vlasti, sada ili do ulaska u EU, biti spremna reći da je jednostavno ekonomski nemoguće sačuvati sadašnju razinu prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, ukoliko se ne krene u reforme, koje su svakako – recesivne prirode.

Literatura:

Časopis "Banka" http://www.banka.hr
1 Banka, XV:8 kolovoz 2007; 9
2. Brkanić Kulenović M. Prvi na listi čekanja. Banka, XV:7 srpanj 2007; 42-44
3. Pašić K. Povijest slabosti. Banka, XV:7 srpanj 2007; 46-47

Izvor: News @ Noebius