pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Način na koji se u Hrvatskoj raspravlja o NATO-u (kao uostalom i o EU i ZERP-u) ne dozvoljava hrvatskom društvu da vanjskopolitičke činjenice sagledava realno. Bilo bi normalno da politika, umjesto neutemeljenih tvrdnji i drskog farbanja, objektivno informira javno mnijenje i da u pregovorima crpe svoju snagu iz podrške obaviještena naroda. Umjesto toga ona – zemlji a donekle i samoj političkoj klasi na štetu – marljivo reciklira priče lažnog optimizma u znaku svjesnog prešućivanja stvarnih problema. U tom se ozračju stvara jaz između onoga što pametan svijet zdravorazumski doživljava kao stvarnost, i našminkanih poruka agitpropovskih bukača u samocenzuriranim medijima. Izgubljena u tako stvorenoj tranzicijskoj shizofreniji, hrvatska javnost reagira emotivno ili, bolje rečeno, kao klasje koje promjenljivi vjetrići naginju amo-tamo, kako već puhnu.

U jednom je trenutku javnost oštro protiv ulaska u NATO, samo trenutak kasnije je izrazito pozitivna a kako će biti sutra i opet će ovisiti o emocijama, pogrijavanima u okviru gotovo potpunog neznanja. U jednom nam trenutku međunarodno pravo daje mogućnost zaštite ekologije i riba Jadrana a u drugom se sliježe ramenima, mali smo, ne može se, "treba izabrati Europu". U oba slučaja rješenje se pojavljuje izvana: Netko će nam nešto dati što mi sami nismo kadri osigurati. Jer, kao, u globaliziranom svijetu to tako mora biti. Koješta! Kao da male zemlje upravo u globaliziranom svijetu sa svojim koncentracijama svekolike moći ne moraju, uz sve prilagodbe, naročito revno braniti svoje ako ne žele biti progutane!

Pogledajmo NATO. Moguće je, čak i vjerojatno, u interesu Hrvatske da uđe u asocijaciju, koja bi barem na simboličkoj razini mogla značiti neku vrst osiguranja u našem inače vrlo nestabilnom okruženju pa i unatoč određenim dodatnim sigurnosnim rizicima, koji bi se ulaskom pooštrili. U službenim se opisima pristupne problematike, međutim, biraju potpuno neutemeljeni argumenti a najelementarnije činjenice se potpuno prešućuju. Hrvatska ulazak u tu organizaciju traži bez jasnih vlastitih strateških postavki, odnosno promišljenih dugoročnih prosudbi i prioriteta nacionalne sigurnosti. Umjesto toga želja za članstvom temelji se – po koji put u našoj povijesti! - na ispraznoj nadi, da će nam ono automatski omogućiti pomoć, ako i kada ustreba.

No, kakva je hrvatska strateška zbilja? Hrvatska je zemlja krajnje izduljenog oblika i zbog svoje je strateške "plitkoće" sigurnosno vrlo ranjiva. Ona sada ima malu, loše naoružanu i izobraženu vojsku. Bio bi to izvrstan argument u prilog traženja kolektivnih jamstava u obliku pripadnosti NATO-u kada ne bi bilo dvaju čimbenika, koji jamstva relativiziraju:

1) Europske su velesile iznimno suzdržane u svom angažiranju na Balkanu bojeći se da zbog međusobno još uvijek neusklađenih interesa budu uvučene u prošireni rat. Naglasak njihova djelovanja na Balkanu nije prvenstveno na pravnim obvezama ili na nekoj zajednički usklađenoj dugoročnoj strategiji nego na političkoj pragmi trenutka.

Tome dodatno pogoduje interna razjedinjenost organizacije između SAD i Europe nakon nestanka SSSR-a. Vidjeli smo to uostalom i na našem terenu: U suzbijanju agresije, kojoj smo nedavno bili izloženi, daleko nam je više značila američka pomoć nego nazočnost snaga s našeg kontinenta. I inicijativa našeg ulaska u NATO dolazi s američke a ne s europske strane i tu se iz hrvatskog vidokruga pojavljuje dilema: SAD treba živu silu u globalnoj borbi protiv međunarodnog terorizma dočim bi hrvatsku bi sigurnost – naročito u prvim važnim trenutcima moguće agresije – trebale osigurati ne baš orne europske članice Saveza.

2) Članstvo u NATO-u obvezuje na solidarnost s napadnutom članicom ali čl. 5 NATO-povelje ostavlja svakoj članici mogućnost da odredi na koji će način iskazati tu solidarnost. U naše doba, kad su hladni rat i ravnotežu straha od atomskog uništenja zamijenili sukobi "niskog intenziteta", taj je sitni detalj od ogromne važnosti. U prvoj fazi neke eventualne agresije mora realno računati da bi je od dobivanja savezničke pomoći mogli dijeliti tjedni razglabanja u vojnim i političkim odborima Saveza… Dakle, treba preživjeti vlastitim snagama dok pomoć ne stigne.

Pridodamo li tome velike troškove pristupanja NATO-u u obliku standardizacije sveukupnog naoružanja, jasno je da prijedlog hrvatskog ulaska treba obrazložiti sasvim drukčije nego što ga obrazlaže nesuvisla, poreznim novcem financirana medijska kampanja, koja svjesno prešućuje stvarne dileme i probleme, podcjenjuje troškove i potpuno iskrivljenim argumentima stvara dojam da je članstvo u tom Savezu apsolutno jamstvo hrvatske sigurnosti.

Praktične posljedice opisanog stanja su i više nego razvidne. Zahtjevi NATO-a za brzim motoriziranim i standardizirano opremljenim i obučenim jedinicama - sasvim razumljivi s pozicija globalnog djelovanja o kojima se Savez uspio koliko-toliko dogovoriti! - ne rješavaju probleme hrvatske sigurnosti, naročito ne u uvjetima, u kojima Hrvatska u slučaju agresije ne bi mogla održati kontrolu svoga zračnog i morskog prostora. Iz toga ne slijedi a priori zaključak da članstvo u NATO-u nije poželjno – ono bi vjerojatno imalo određen zastrašujući učinak na mogućeg agresora – ali sasvim sigurno ukazuje na potrebu vlastite obrambene doktrine i svekolikog jačanja, gospodarskog i inog, izduženih krakova hrvatske "kifle". Hrvatska s takvom sigurnosnom politikom svakako bi u Europi i u svijetu uživala veći ugled od današnjega.

Treba jasno reći da bi ulazak u NATO mogao biti skup, ali možda potreban, način da se sigurnosna situacija Hrvatske popravi i da se Hrvatsku ipak barem na jednom polju približi euroatlantskom krugu, koji nam je civilizacijski uglavnom blizu ali nas u jednom svom dijelu dočekuje s velikom zadrškom.