Kao što smo objavili prekjučer, u Riju je usaglašen prijedlog završne deklaracije, a civilno društvo je razočarano. Navodimo nekoliko poveznica u vezi s ovom temom.
Nobelovka za ekonomiju Elinor Ostrom umrla je prije desetak dana. Nedugo prije smrti, govorila je o prestojećem skupu Rio+20. Ostrom je dobila Nobelovu zangradu za svoja istraživanja o upravljanju zajedničkim dobrima ("commons", što u ekonomiji treba razlikovati od "opće dobro"). Ona je teorijski pobijala zaključak iz teorije igara o "tragedy of the commons", po kojem je jedini učinkovit način upravljanja zajedničkim dobrima da se ona podijele privatnicima, te također praktički, navodeći brojne primjere uspješnog zajedničkog upravljanja u svijetu. (Doduše, za nas u Hrvatskoj, koji smo posve odbacili pojam solidarnosti, to ne vrijedi. Mi imamo crony capitalism u čistom obliku. Ni najradikalniji radnici ne traže radničko upravljanje, nego "dobre" kumove (cronies) koji će im biti gazde i zaštitnici.)
Konferencija je cijelo vrijeme pripremana i očekivana bez entuzijazma i elana, koji je pratio one iz 1972. u Stocholmu i 1992. u Rio de Janeiru.
Oko fraze "zelena ekonomija" lome koplja "drugi i treći sektor" (biznis i civilno društvo). Biznismeni kažu: samo dajte prilike da se zaštitom prirode zaradi i mi ćemo ih iskoristiti! Samo omogućite zdravu konkurenciju, i imat ćemo i jeftinu sunčevu energiju i spašenu klimu itd!
Društveni pokreti, naprotiv, proglašavaju "zeleni kapitalizam" novim neprijateljem.
U blizhini Rija, može se osvjedočiti kako krupni kapital ima dva lica
Na kraju, ipak, mogu li kapitalisti i civilisti surađivati? Kad su države razočarale, mogu li javnost i privatnici premostiti jaz?
Rio+20 ne donosi nikakve nove ideje. Predložena sintagma „zelena ekonomija“ ne uvodi promjene u „održivorazvojni“ diskurs. Pojednostavljeno, osnovni pristup jest da svi ugroženi resursi moraju dobiti svoju cijenu i postati predmet trgovine u globalnoj novčarskoj ekonomiji. Ne dovodi se u pitanje da ekonomija (vještina upravljanja gazdinstvom) jest i mora biti usmjerena na zarađivanje novca i da sve druge skrbi imaju značaj jedino ako su iskazane kao novčana vrijednost i postanu predmet trgovanja. Pritom se već pojavljuju strahovanja, da bi trgovanje pravima na emisiju stakleničkih plinova moglo postati slijedeći „financijski balon“, koji potencijalno može razoriti svjetsku ekonomiju kao i balon tržišta nekretnina u SAD 2008..
Osnovni koncepcijski i sustavski problemi i dalje nisu razriješeni. J. Redman zaključuje: »Osnovni problem koji muči Rio+20 je fundamentalna pukotina koja potkopava većinu diskusija o razvoju – da je beskonačni rast moguć na konačnom planetu. Moramo se vratiti ozbiljnom promišljanju strategija koje priznaju granice rasta.« D. Korten govori o fundamentalnom izboru između dva nespojiva puta u ljudsku budućnost: Put novca i Put života. »Ignorirajući realnost da je novac po sebi ništa više od brojke, novčarske institucije stvaraju fantazijski svijet ekonomije zasnovane na velikoj iluziji da je novac realno bogatstvo te da zarađivanje novca stvara realno bogatstvo za dobrobit svih.« Nasuprot toj fantaziji, govoreći o „Putu života“ on i sam pribjegava religijskom diskursu. P. Solon iz Bolivije, zemlje koja je donijela „Zakon o pravima Majke Zemlje“, smatra da je ideja zelene ekonomije »destruktivna iluzija«
Janet Redman: 10 Things You Should Know About the Rio+20 Earth Summit
David Korten: Rio+20: A Defining Choice
Pablo Solon: The UN’s ‘Green Economy’ plan is a destructive illusion
