pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Namjeravao s početkom godine na mom blogu započeti objavljivati tekstove o borbi Hrvata za narodni jezik koje sam objavio u "Hrvatskom političkom leksikonu" (London 1988.). Ta borba, koja se protezala kroz više stoljeća, bila je važan, sastavni dio borbe za hrvatsku samostalnost. Naši neprijatelji koji su vladali hrvatskim nacionalnim teritorijem mijenjali su se kroz razna razdoblja povijesti (Talijani, Madžari, Austrijanci, Srbi, Jugoslaveni) ali svi su težili istom cilju: zatrti Hrvate kao narod ponajprije oduzimajući im vlastiti jezik. Jer narod bez vlastitog jezika, tako su mislili, ne postoji. O toj borbi i o povijesti hrvatskog jezika malo se znade. No, na stranicama Instituta za hrvatski jezik pronašao sam mnogo tekstova koji o hrvatskom jeziku, njegovom razvitku i njegovoj povijesti daleko bolje, temeljitije i opširnije govore nego što sam moga to učiniti u "Hrvatskom političkom leksikonu". Zbog toga sam na mom blog već objavio neke tekstove o hrvatskom jeziku.Ovdje donašam tekst koji govori o razdoblju hrvatskog proljeća. Prvo da se podsjetimo kakva se borba za jezik vodila u ono vrijeme, ali i zbog toga da oni koji to razdoblje nisu doživjeli shvate kakvu su hrvatski jezikoslovci važnu bitku vodili već onda.
--------------------------------------------------------------------

U godinama 1968. i 1969, dakle u doba kada je slomljeno "praško proljeće", počinje cvasti "hrvatsko proljeće".

God. 1970. i jedanaest mjeseci 1971, sve do 1. prosinca, predstavljaju zaista drugi hrvatski narodni preporod. Nadnevak 1. prosinca uopće je nesretan u hrvatskoj povijesti. God. 1918. na taj je dan nad Hrvatskom zavladala srpska dinastija Karađorđevića, god. 1971. na taj je dan u mjestu zvanome Karađorđevo održana zloglasna 21. sjednica Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije, kada je praktički smijenjeno partijsko i republičko rukovodstvo SR Hrvatske.

No dok je trajalo hrvatsko proljeće, mnogi su se pozitivni procesi počeli odvijati, naravno, i na književnome i filološkom polju također. Ali razvojni putovi kojima je bila tada krenula Hrvatska nisu se sviđali ne samo velikosrbima i unitaristima, što je razumljivo, nego ni jugoslavenskim komunistima općenito i konzervativnoj struji među samim hrvatskim komunistima. Jer bio je ugrožen režim i poredak ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj Jugoslaviji. I gotovo pet godina od ožujka 1967. počela je od prosinca 1971. repriza nasilja kakvo je bilo slijedilo nakon Deklaracije, samo taj put žešće, grublje, sveobuhvatnije, ne samo protiv književnika i filologa nego protiv svih i svakoga. Šikaniranja, izbacivanja s posla, hapšenja, slanja na višegodišnje robije, sve je to postalo dijelom svakodnevnice i taj je put trajalo dugo, nije se stišavalo kao nakon Deklaracije. Neki su "proljećari" pobjegli iz zemlje, tako da je Hrvatska dobila još jednu u nizu svojih političkih emigracija.

Kultura općenito, a u njezinu okviru književnost i filologija, bili su u prvome redu progonjenih. Matica hrvatska, tradicionalna kulturna i književna ustanova hrvatskoga naroda, bila je ukinuta. Nije mi poznato da je matica kojega drugog slavenskog naroda zabranjena za bilo kakva režima, izuzev samo lužičku Maćicu serbsku u doba nacizma (tako se jugoslavenski režim našao u društvu hitlerovskoga). Spaljen je već otiskan Hrvatski pravopis, koji je bio zapravo samo modernizirana verzija Broz-Boranićeva, upravo Brozova pravopisa, pravopis kakav je danas na snazi u Hrvatskoj. Bilo je u svijetu raznih spaljivanja knjiga, ali spaljivanje jednoga pravopisa zaista je povijesni unikum. No nisu se samo spaljivale knjige.

Uništeni su još nedistribuirani brojevi zabranjenih časopisa, a pojedini su autori bili sudski progonjeni zbog tekstova koje su u njima bili proteklih godina objavljivali. Kuriozum je primjer profesorice Smiljane Rendić, koja je bila osuđena zbog članka "Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod", objavljenoga u lipnju 1971. u časopisu Kritika (jednome od zabranjenih). U tome se prilogu govorilo o uklanjanju atributa "hrvatski" u nazivima raznih društva i ustanova, koji je bio zamjenjivan genitivom "Hrvatske" (tako je, među ostalima, god. 1945. i "Društvo hrvatskih književnika" postalo "Društvo književnika Hrvatske"). Proces Smiljani Rendić usjekao se u kolektivno pamćenje hrvatske inteligencije i sintagma "izlazak iz genitiva" gotovo se terminologizirala kao oznaka za hrvatsko jezično i ne samo jezično oslobađanje i osamostaljivanje.

Jezični progoni nakon Deklaracije i nakon hrvatskoga proljeća nisu bili, naravno, jedinim nevoljama hrvatskoga jezikoslovlja nakon II. svjetskog rata. Od pedesetih godina svim se sredstvima nametala iskrivljena predodžba o razvoju jezičnoga standarda i pismenoga jezika uopće u hrvatskoj povijesti. Osobito se nastojala prikazati, s jedne strane, Gajeva uloga kao jedini bitan proces u toj povijesti, s time da se Gaj zapravo oslanjao na Karadžića, i s druge strane, da je takozvani Bečki dogovor iz 1850. odlučio cio daljnji razvoj za više od sto godina. Što su činjenice bile protiv takvih tvrdnja, ništa nije značilo, dapače, pobijanje takvih tvrdnja smatralo se djelatnošću protiv bratstva jugoslavenskih naroda i zato protudržavnom rabotom.

Ništa nije značilo što je preporod naravan nastavak prethodnih hrvatskih procesa, što je "Bečki dogovor" zapravo plod jednoga slučajnog neformalnog sastanka pa ga se onda i nisu držali ni Srbi ni Hrvati i što je bio gotovo pol stoljeća zaboravljen, što je Gajeva grafija po koncepciji posve različita od Karadžićeve, a naslanja se na prethodne hrvatske pokušaje ugledanja na češku granju i osobito na Završnikovu grafiju s početka XIX. stoljeća (dakle prije Karadžića), pa Završnik ima poljske uzore slično kao Gaj češke, s time da je Završnik također imao dvojno rješenje kao Gaj sa d i g za fonem /3/, što je bitno različito od Karadžićeva rješenja.

Cijelo je razdoblje od pedesetih godina XX. stoljeća nadalje obilježeno potiskivanjem riječi koje su bile smatrane tipično hrvatskima. Ti su napori katkada dobivali i smiješne oblike - na zagrebačkome su radiju bili sumnjivi oni koji su upotrebljavali riječ tisuća umjesto hiljada (u Srba je hiljada danas jedina riječ, u Hrvata stilem uz tisuća), a jedno je vrijeme vrijedila interna naredba da se ne smiju upotrebljavati hrvatski nazivi mjeseci, jer da su tobože "ustaške kovanice", pa kada se saznalo da su to stari slavenski nazivi, cijela je stvar zataškana. No od komičnoga do tragikomičnoga samo je jedan korak.

Mnogi su hrvatski profesori i lektori bili proganjani, mnogi su ostali bez posla samo zato što su se služili hrvatskom terminologijom.

Hrvatski su lingvisti bili izloženi raznim neugodnostima, zastrašivani i ometani u radu. Nije vjerojatno da je gdje u Europi postojao pandan tekstu "Jezična problematika u funkciji nacionalističke ideologije u SR Hrvatskoj", što je potkraj 1980. i početkom 1981. izrađen pod oznakom "strogo povjerljivo" u Republičkome komitetu za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu, u kojem su tijelu unitaristi imali jake pozicije. Tu su podrobno i krajnje tendenciozno "obrađeni" sljedeći hrvatski filolozi (poredak iz teksta): Ljudevit Jonke, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Stjepan Babić, Božidar Finka, Zlatko Vince, Milan Moguš i Tomislav Ladan.

Ta je prošlost nešto što je prosječnu Europejcu teško shvatiti, a lingvistika u svijetu nije učinila ništa što bi olakšalo da shvati o čem se radi. Čini se nevjerojatnim da su se izdavali terminološki rječnici u kojima je hrvatska verzija bila potpuno ignorirana, pa su uz slovenske i makedonske donošeni srpski sinonimi pod srpskohrvatskom etiketom, a da se nije smatralo potrebnim čak ni napomenuti negdje u predgovoru ili pogovoru da su hrvatski izostavljeni i objasniti zašto. Teško je razumjeti i da srpski lingvisti nisu nikada kolegijalno reagirali - možda neki slavisti iz daljih zemalja zaista i nisu znali pravoga stanja, ali srpski nisu mogli ne znati. O samim su pritiscima šutjeli kada nisu u njima i sudjelovali, a o prirodi hrvatskoga jezika i njegovoj povijesti polemizirali su s hrvatskim lingvistima i najistaknutiji predstavnici srpske lingvistike.
Sve je to utjecalo na stanje duha u hrvatskome javnom mnijenju. Nastalo je nekakvo neodređeno neraspoloženje prema lingvistici uopće i slavistici posebno, kao da su te discipline apriorno protuhrvatski raspoložene.

Razvila se i odbojnost prema nekim objektivnima i inače u načelu neutralnim terminima kao što su genetski i tipološki lingvistički termin dijasistem i sociolingvistički termin varijanta, jer su ti termini bili zloupotrebljavani protiv prava hrvatskoga jezika, a šira ih javnost i nije razumijevala (kao što nigdje u svijetu šira javnost općenito ne razumije stručnih termina). Naravno, za stanovito protujezikoslovno raspoloženje u Hrvatskoj ima i opravdanja - mnogo je krivnje u prošlosti lingvistike i slavenske filologije.

Kada se radi o jeziku, onda su osjećaji hrvatske javnosti vrlo snažni - morao je s njima računati i režim pa je u posljednjem ustavu SR Hrvatske hrvatski književni jezik bio priznat službenim (doduše u jednoj zapetljanoj kompromisnoj formulaciji) i svi unitaristički pokušaji da se to izmijeni ostali su bez uspjeha. Morali su i sami hrvatski unitaristi računati s tim osjećajima - važno je da su i oni sami, istupajući protiv posebnosti hrvatskoga jezika, pisali i govorili uglavnom ispravno hrvatski, što je samo po sebi svojevrstan apsurd. I danas, kada je Republika Hrvatska samostalnom državom, ti su osjećaji jaki. Javnost je osamostaljivanje Hrvatske doživjela i kao oslobađanje hrvatskoga jezika. I rat je podržao silinu osjećaja, jer su srpski lingvisti, pa i oni najistaknutiji, i u tijeku rata istupali na neprihvatljiv način.

Pred hrvatskim je jezikoslovljem sada osnovnom zadaćom kultiviranje i dograđivanje hrvatske jezične norme u uvjetima slobode i napor za afirmaciju hrvatskoga jezika u znanstvenome svijetu. Danas nema više potrebe da u Hrvatskoj emocionalni odnos prema jeziku bude drugačiji nego što je u bilo kojoj zemlji odnos prema materinskomu jeziku naroda.

Prenosimo:Institut za hrvatski jezik.