Rave on!

• Dnevnik Rebel - Ned, 05/02/2012 - 15:05
• Glasujte
  18 Up Down
• Komentari 29 dodaj komentar

Jazavci, dikobrazi, kukci, vjeverice, ma svakako smo ih zvali, one naprijed zalizane a iza nakostriješene kose prikaze koje su se omasovile u drugoj polovici devedesetih godina prošloga stoljeća po gradu Zagrebu, narikače za Kurtom su školske zidove ukrašavali sa "punk's not dead" (što i nije imalo neko uporište u logici) a dikobrazi su ih pratili sa svojom parolom "rave on".

To je bio kak' ti neki pokret, stil života, punk novog milenija i ne znam kakvih sam se sve pizdarija naslušao tih godina o nečemu što danas petnaestak godina kasnije više praktički ne postoji, barem ne u toj formi i u tolikom broju, teorijski je bilo vezano uz scenu elektronske glazbe, klubove, DJ-e, Top DJ Mag emisija na HTV-u i slično, a u praksi većina pobornika se povela za sintetički stimuliranom površnom zabavom.

Jeli su bombone, "bonkase" - u slengu naziv za ecstazy polusintetičku drogu koja se uzima oralno, a kažu da može i rektalno, mahali su nekim svjetlećim štapićima i plesali čitave noći i dane, sjedio sam jedno vrijeme sa jednim od dikobraza u školskoj klupi zadnjoj.

Ponedjeljak ujutro :

"Ej kuiš' buraz u subotu party bio ono rokačina do jaja, maznem mitsubishija, kuiš uletava frendica na jeziku nosi batmana, frenda šora popay, ono do aftera nisam sjeo, i onda mi na afteru uleti tićbra sa pink pantherom i nisam zaspao do popodne u nedjelju.."

Jebeni Cartoon network. Kužim da te Popay istuče alu ko' još na jeziku fura Batmana?!

I tako iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, te bonkasi, te afteri, te partyji, pa dođoše future shockovi, pa neki hardcore techno, pa house i šta ti ja znam, iz nekog neobjašnjivog razloga nikada nisam osjetio ni minimum potrebe, želje, volje da se okušam u čitavoj toj priči, čak se u meni razvila neka vrsta odbojnosti spram svega toga. Ne prema elektronskoj glazbi, nego prema tom popratnom trendu koji je glazbu gurnuo u podređeni položaj.

Moja malenkost je u to doba bolovala od sindroma "slijepog štovatelja i pratitelja lika, djela, misli njegove preuzvišene ekselencije genijalca vrhovnog nadnaravnog ultimativnog umjetničkog bića J.B.Štulića" odnosno njegovog benda po imenu Azra, zidove sobe su mi krasile filozofsko-pjesničke bravuroze dotičnog u vidu stihova pjesama "Kad fazani lete" i ipak malo pragmatičnije "Nedjeljni komentar", a poemu "Azra" Heinricha Heinea i danas znam na pamet u bilo koje doba noći.

Azra je bila zajebana stvar, uhvati te i ne pušta, traje to godinama, poput ovisnosti, ništa me prije toga a ni poslije nije toliko zarazilo poput tog benda, sva sreća pa nisam imao novaca/godina jer u protivnom bi vjerojatno danas/sutra sinu morao objašnjavati zašto mi na leđima piše :

"Muhamed je moje ime, moj zavičaj žarki Jemen, od roda sam onih Azra koji umiru kada ljube"

Nakon nekoliko godina "štulićizma" konačno je i ta opsesija počela jenjavati, da bi sada nekih 12-13 godina kasnije tek sa smiješkom ispratio pokojeg balavca sa Azrinim bedžem na torbi, kao u onoj reklami :

"Znam kako ti je!"

A dikobrazi?

Dikobrazi su u međuvremenu izumrli, barem veći dio njih, početkom novog milenija više se ne sjećam mršavih, ispijenih likova sa pola kile užeglog gela i voska na glavi kako se u vrijeme nedjeljnog ručka vraćaju iz subotnjih izlazaka, i ta histerija je doživjela svoj krah.

Znam da sam kasnije znao kroz razne priče čuti "bonkas za 20-30 kn", nije ni Batman više što je bio očito, samo se pitam kako nekoga nije strah uzeti nešto što košta 30 kn i liči na bakinu tabletu za glavu?

Poslijednji čin "dikobraške tragedije" odgledao sam na poligonu vojarne Muzil u Puli tokom 2001 godine, ponedjeljak, stojimo u stavu k nozi s puškom, nešto poslije doručka, narednik zbori : "Dovesti ću ja vas u red, nije ovo mamina sisa, ovo je vojska, opijate se vikendima onda meni tu dolazite ko' mrcine, pogledajte se, kao da ste jedan drugog u mraku oblačili!" i slične Full metal jacket dosjetke, par metara od mene dečko se sruši, ali onako kao pokošen a cijev puške mu izbije prednja 3-4 zuba, scena za CSI, Mentalista, Dr.Housea, Kosti, Hitnu službu i Uvod u anatomiju, par sekundi nakon njega padnu još dvojica, već mi je guza počela raditi, reko "da nisu hrenovke mami im..", ali nisu bile hrenovke.

Dikobrazi iz Rijeke, partijaneri, sjebao ih after na pisti, od tada moram priznati nisam više imao prilike posvjedočiti sličnim događajima, možda sam jednostavno ispao iz đira, počeo izlaziti na opskurna mjesta sa jeftinim vinom i colom 21 u plastičnim čašama, slušati blues, bolovati kako to već ide weltschmerz, a hiperaktivnih vjeverica se sjetim tu i tamo kad prebirem sjećanjima kao Tommy Emmanuel fingerpick stilom gitaru, tu i tamo taj mir i sklad prekine : "Špiiiiiiiicccaaaaaa!!" krik iz džungle lasera, sirena, fućkaljki, batmana, podočnjaka, krik iz sintetičke savane.

• Dnevnik Rebel - Ned, 05/02/2012 - 15:05
  
• Komentari 29
• 776 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar