Tagovi

"Prestanimo o ustašama i partizanima!" - A jel? A kako onda početi o "važnijem"?

Pitanje ''Kako je moguće postići jedinstvo hrvatskog naroda?“ ne izlazi mi iz glave nakon što je objavljen falsifikat Jakova Sedlara u filmu „Jasenovac – istina“. Za neupućene, gospodin je mrtav hladan odlučio da falsificirana naslovnica Vjesnika iz svibnja 1945. koja glasi „MNOGE LEŠEVE IZ JASENOVAČKOG LOGORA SAVA DONIJELA DO ZAGREBA!“ (a originalna je „U Trstu, Istri i Slovenskom primorju uspostavljena naša vojno-pozadinska i građanska vlast") bude sadržaj njegovog dokumentarca i navodni dokaz o tragikomičnoj komunističkoj i antihrvatskoj propagandi tog vremena.

Zapravo, pitanje na takav način postavlja najčešće predsjednica RH. Ja ga ne bih konstruirao na taj način. Mene zanima, koja bi to točka okupljanja građana Republike Hrvatske trebala biti (pošto ju sada zaista ne vidim), što je to nešto što nas, koji uvjetno rečeno činimo narod, uopće okuplja u taj kolektiv – narod. Nisam opterećen nacionalističkim stremljenjem ka „jedinstvu naroda“, ne gajim strast niti za narod, niti za državu, niti za jedinstvo. Zanima me kako „jedinstvo naroda“ razumiju ljudi na pozicijama vlasti, te svi oni građani koji su tim ljudima dali povjerenje i postavljaju si isto pitanje. Kako ga vide trenutno? Ako ga ne vide ili misle da je jedinstvo nedovoljno, kako i zašto ga uopće žele postići?

Smatram da bi u tu svrhu logično bilo zahtijevati da se postigne svima prihvatljiv okvir i temelj za otvorene rasprave o političkim i društvenim pitanjima i vrijednostima u kojemu bi pobjeđivale samo i isključivo one snage koje barataju boljim argumentima. Strasti bi se uvažavale, ali im se ne bi ni pod kojim uvjetom davala prednost pred razumom. Taj okvir ima svoj naziv - liberalna demokracija. Možemo li se složiti da je istinska liberalna demokracija, a ne samo ona na papiru, točka okupljanja ljudi koji žive u zemlji koja se zove Hrvatska? Da novinari (posebno slobodni i istraživački) mogu bez straha za vlastitu sigurnost objavljivati svoje informacije, da je kulturno stvaralaštvo apsolutno slobodno i provokativno, a da se slobodno poduzetništvo igra fair play bez političkih sponzora. Nekako mi se čini da se već oko ovih pitanja pojavljuje problem.

A kamoli da kažem „Je li moguće da se svi složimo da su u antifašizmu temelji hrvatske državnosti?“ Ili još eksplicitnije: „Je li moguće da se složimo oko toga da su partizani bili pozitivci u Drugom svjetskom ratu, a ustaše negativci? Ili i o tome trebamo voditi raspravu? Ili će možda netko predložiti, kao što se zapravo svakodnevno iz usta svih mogućih uglednika i neuglednika predlaže, toliko očajno šuplju frazu „Dosta je ustaša i partizana, okrenimo se važnijim temama!“

Može, a o čemu? O gospodarstvu? Zašto nam mladi odlaze iz zemlje? Padu nataliteta? Zašto bi, npr. odlazak mladih iz zemlje ili natalitet uopće bili problem? Možda će nam, za njima prihvatljivu plaću, dolaziti visokoobrazovani mladi iz nerazvijenih zemalja. Aha, nije svejedno jesu li to naši ljudi ili neki koji ne razumiju našu kulturu? A što je to „naša kultura“? Dobro, kasnije ćemo o tome... Lakše je zadržati naše ljude i dati im perspektivu, nego trošiti energiju na integraciju stranaca? A što ćemo učiniti da imaju perspektivu? OK, pokrenuti gospodastvo. Kako? Npr. za početak ukinuti birokratske prepreke, učiniti državu efikasnom zapošljavanjem mladih, obrazovanih bez stranačkih kriterija? Dobar početak. Eto kako se jednostavno složiti oko rješavanja problema gospodarstva, mladih i nataliteta.

No, da li je ta konkretna policy pitanja moguće rješavati ako ne razgovaramo o „ustašama i partizanima“? Jer, naime, „ustaše i partizani“ nisu samo dvije zaraćene vojske iz Drugog svj. rata. To su naša naslijeđa, svjetonazori, naši identiteti, fenomeni koji nas određuju ne samo kao političke osobe već kao i ljudske karaktere. Njih se nemamo razloga stidjeti, skrivati ih i/ili potiskivati. Oblikuju nas, i oblikovat će naše potomke. Najgore od svega jest trpati ih pod tepih, praviti se da je to stvar prošlosti koja nas lagano živcira i opterećuje, s kojom mi ne želimo imati nikakve veze. Besmisleno je praviti se centraš, onaj tko je bez ideologije, tko ne ide „ni lijevo ni desno“. Jer taj ne može drugačije nego uvijek skrenuti udesno.

A desno u Hrvatskoj znači falsifikat koji nam nudi Jakov Sedlar. Desnica, otkada je neovisne države Hrvatske, neprestano falsificira povijest, i nudi svoju interpretaciju iste. Ona ne prihvaća drugačiju istinu od svoje istine. Budući da za nju nije točka okupljanja liberalna demokracija i antifašizam, već apstraktni pojmovi kao što su država i nacija, te svetinje o kojima nema razgovora ni pregovora jer je diskurs od početka nematnut, onda je dijalog s njom apsolutno nemoguć. Nemoguće je u državi u kojoj postoji takva desnica graditi i gospodarstvo i spriječavati odlazak mladih i povećati broj novorođene djece. Ako je desnica toliko operećena nacionalnim jedinstvom koje podrazumijeva „naše ljude na HRT-u“, „naše“ filmove koji „ispravno“ prikazuju povijest, „naše“ ljude raspoređene po državnim i javnim ustanovama, jedinstvene stavove o Domovinskom ratu (tj. hrvatsko-srpskom), braniteljima, Srbima itd. onda je nemoguće očekivati razvoj kreativne energije i slobodnog djelovanja bez čega nema zdravog gospodarstva. Teško je postići značajniji gospodarski rast u ozračju jednoumlja, revitalizacije ustaštva, fizičkih napada na kazališne redatelje, novinare i pripadnike manjina svih vrsta, poltronskih, gramzivih i nacionalistički zatucanih političara. Konačno, teško je očekivati bilo kakav prosperitet u državi u kojoj se besramno lažira istina i ne vidi boljševizam u zrcalu, već u redovima onih koji drugačije misle.

Stoga, naravno da postoji velika podjela u hrvatskom društvu i da će uvijek postojati. No, to nije ona zdrava podjela, sukob liberalno-konzervativno koji može iznjedriti nešto korisno za zajednicu. U Hrvatskoj postoji nepremostivi krater. S jedne strane je građansko-liberalna javnost, s druge nacionalistička. Istina vs laž, racionalni argumenti vs najniže strasti, kriterij znanja vs kriterij podobništva, poštovanje zakona vs bezakonje, rock & roll vs turbo folk, Hladno pivo vs Thompson, i konačno partizani vs ustaše su prirodne konfrontacije u društvu gdje po logici stvari ne može postojati poveznica između toliko različitih vrijednosti. Niti bi trebala postojati.

U Hrvatskoj će uvijek trajati permanentni sukob ta dva tabora. Dva tabora u samom startu različito gledaju na smisao postojanja same države, ulogu države i svoj odnos prema toj državi. Ne postoji ono neutralno, neideološko, neopredjeljeno, „stručno“ koje taj krater može preMOSTiti. Ako se takvim predstavlja, onda je beskrajno licemjerno i lažno. Zapravo, besmisleno je.

Ako će Hrvatska jednoga dana zaista postati zemlja blagostanja za sve svoje građane, to znači da će liberalna demokracija i građansko društvo uspjeti potisnuti nacionalizam i narod.

Drugi način ne postoji.

Komentari

Pomozbog zemljaci na

Pomozbog zemljaci na brdovitom Balkanu!
vidim da vam dobro ide to vase prebrojavanje konjskih zubi... al se bojim da na taj nacin nikako ih prebrojiti necete. Da li je taj vas jasenovacki konj imao 10 tisuca ili 700 hiljada zubi saznat cete jedino ako znate gde je zakopan, otkopate ga i zube mu prebrojite.

Mante se kojekakvih spisaka i svjedoka iz 45-te, sve vam to vredi ni lule duvana. Lopate i krampove u ruke ako bagera nemate i raskopajte vec jednom taj vas famozni Jasenovac. Mrtvi ostaju vjekovima pod zemljom, pa ako (ako!) im dusa i ode u nebo kostur nikako nije.
Tek tada cete da vidite da li se broje u tisucama ili u hiljadama.

Naravno da to isto sledi i za Barbarin rov, Kocevski rog i svaku Saranovu jazovku. Dabome!

Greetings from southern (comfort) shores ! : )

Tko je glasao

neka se čuje još jedna strana

http://islamskazajednica.ba/images/stories/GLASNIK/glasnik122007/muslima...

muslimanske milicije
u bosni i hercegovini
1941.-1945.*
Muslimanske milicije na području jugoistočne Bosne
Nakon pregovora s četničkim komandantom Sergejem
Mihailovićem, talijanske su se vlasti 5. XII 1941. godine povukle
iz Foče i prepustile grad četnicima. Poslije ulaska Mihailovićeve
vojske u grad, uslijedili su stravični zločini nad muslimanskim
stanovništvom. Domobranska posada znala je da je Foča predata
na upravu četnicima i bez borbe se povukla. Četnička politika
prema muslimanima je u Moljevićevom projektu jasno izložena
i isplanirana. Cilj je bio istrijebiti muslimane s ovog područja. U
periodu od 5. XII 1941. do 21. I 1942, koliko su vladali Fočom,
četnici su uspjeli zavesti strahovladu u ovom gradu. Konačno, 21.
I 1942. godine četnička vladavina prekinuta je ulaskom partizana
u Foču. Srbijanski četnici povukli su se, a domaći su ostali u gradu,
kao da se ništa nije ni dogodilo. Ubrzo su ih komunisti: Rodoljub
Čolaković, Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, pridobili na svoju
stranu. Dakle, doskorašnje četničke vojvode kao što su Strajo
Kočović, Ranko Popadić, poznati muslimanskom stanovništvu po
njihovim zlodjelima, nakon dolaska komunista postavljeni su za
komandni partizanski kadar.1
Za vrijeme četničkog upravljanja Fočom, muslimani su,
naoružani lovačkim puškama (ukoliko su ih imali), u nekim selima
pokušali organizovati manje seoske straže. Međutim, da je ova
* Nastavak na rad objavljen u Glasniku broj 11-12/2006. 1
Adil-beg Zulfikarpašić, Panorama pogleda, pojmova, pojava i mišljenja, Beograd,
2001., str. 256-260.
54
prošlost-sadašnjost-budućnost
Br.1-2 Muslimanske milicije u Bosni i Hercegovini 1941.-1945. Str.55
samoodbrana bila na vrlo niskom nivou, govore nam ogromne
brojke muslimanskih žrtava. Ipak, u ovom samoorganizovanju
možemo naći zametke muslimanskih milicija i uočiti stvarne
razloge i neophodnosti njihovog osnivanja.
Prvi primjer organizovanja muslimana jeste u fočanskom
selu Curevo, čiji su seljani i partizanima odbili predati svoje minimalno
oružje. Obećali su da im neće pružati otpor, ali su zahtjevali
da zadrže oružje koje trenutno posjeduju radi odbrane sela od mogućih
četničkih napada. Međutim, ovaj prijedlog Tito nije mogao
prihvatiti, pa je razoružao seljane, a u Curevo poslao desetinu partizana
radi odbrane od eventualnih četničkih upada u selo.2
Nakon dolaska partizana, situacija u Foči stabilizovala se,
stanovništvo je brzo zaboravilo na svoja stradanja i nastavilo živjeti
normalnim životom. Partizani su se ovdje zadržali do polovine
maja, kada ih smjenjuju hrvatske i talijanske vojne vlasti. Međutim,
polovinom avgusta četnici su ponovo zauzeli grad. Uslijedila
je repriza događaja s kraja 1941. godine, o čemu postoje brojna
svjedočenja. Navest ćemo samo jedan od brojnih primjera strave
i užasa koji su se tih dana dešavali u Foči. Četnici su bez ikakve
milosti ubijali sve što im je bilo dostupno, ne štedeći pritom ni
žene, djecu, starce i iznemogle. U jednoj kući sakupili su oko 65
civila, zapalili je, a žrtve su žive izgorjele.3 Mnogi se, poučeni ovim
gorkim iskustvom, odlučuju na bijeg prema Goraždu i Sarajevu.
Ovaj fočanski pokolj bio je povod uglednim sarajevskim
muslimanima da 26. VIII 1942. godine sazovu konferenciju, koju
je otvorio hafiz Muhamed ef. Pandža, član Ulema-medžlisa.4 Na
skupu se razgovaralo o problemu smještaja i prehrane izbjeglica,
te sabiranju dobrovoljnih priloga za ove stradalnike. Na sastanku
je govorio Omer Čengić iz Foče i ukazao na neozbiljan stav vlasti
NDH prema ovom problemu. Čengić navodi da je dva dana prije
pada grada grupa Fočaka krenula prema Sarajevu po oružje koje
im je bilo obećano, ali više od pola ovih ljudi bilo je izbačeno iz
voza u Svjetlini, i prepušteno četničkim koljačima.5
Na ovoj konferenciji odlučeno je da se muslimanski vodeći
krugovi sami pobrinu za naoružanje svog naroda, pa je s tim ciljem
2
Isto, str. 257-259.
3
V. Dedijer i A. Miletić, Genocid..., str. 193. 4
Rukovodeće tijelo Islamske vjerske zajednice za pitanja vjerskog života.
5
Isto, str. 206.
Str.56 Merisa Karović Br.1-2
osnovan međudruštveni odbor “Narodni spas”. Na čelo ovog
odbora došao je hafiz Muhamed Pandža, koji od druge polovine
1942. aktivno radi na osnutku muslimanskih milicija, čiji je cilj
borba protiv svih neprijatelja. U tu svrhu izdao je Proglas, u kojem
se, između ostalog, kaže: “Zbijmo se u čvrste redove da od sebe
ostranimo strahovitu neman pokolja i međusobnog uništavanja.
Prihvatimo svi za oružje i stupimo u borbu, ne da ubijamo, koljemo,
palimo i uništavamo, nego da se odbranimo od svakoga ko pokuša
da nas napadne i uništi. Svrstajmo se u čvrste redove u odbrani
svoje porodice i domova. Zaboravimo osvetu i kao muslimani
nastojmo da se izmirimo sa svima... Svi koji su sposobni za borbu
neka prihvate za oružje.”6 U ovom proglasu Pandža svoju vojsku
naziva “Muslimanski, bosanski oslobodilački pokret”. Pomoć u
naoružanju i svu materijalnu podršku ovaj pokret dobijao je od
Nijemaca. Po ustaškim izvorima, glavni Pandžin stan bio je u
okolici Trnova. U novembru 1944. iz ovih izvora saznajemo da je
Pandža uspio sakupiti 8.000 ljudi i da se taj broj još više povećava.7
Međutim, komunistički izvori tvrde da je na području istočne
Bosne uspio sakupiti samo 400-500 boraca.8
Proces organizovanja muslimanske samoodbrane u Foči
odvijao se jako sporo, a četnici nisu prestajali sa svojim zločinima.
Ipak, Pandža je uspio prikupiti određenu svotu novca od sarajevskih
bogataša za naoružanje muslimana u fočanskom selu Jabuci,9
gdje je komandant muslimanske milicije bio Husin-beg Čengić.10
Njegova vojska držala je položaje u Jabuci i okolnim selima, sve
do Čajniča.11
I Čajniče je doživjelo sličnu sudbinu kao i Foča. Talijani su 7.
XII 1941. godine grad prepustili četnicima. Za nepuna dva mjeseca
borci za kralja i otadžbinu radili su i ovdje sve s ciljem da iskorijene
muslimansko stanovništvo. U aprilu 1942. godine Talijani su
6
V. Dedijer i A Miletić, Genocid ..., str. 376. 7
AHM BiH, Fond UNS-e, inv. br. 2457., Djelatnost hfz. ef. Pandže u okolici
Konjica od 11. XI 1943. 8
Zbornik NOR-a, Tom IV, knj. 19., dok. br. 100.
9
Oko 10 mil. kuna, Arhiv Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine, Fond Ustaške
nadzorne službe, (dalje: AHM BiH, Fond UNS-e), inv. br. 1421, od 3. XI 1943. 10 Pripadao poznatoj begovskoj porodici iz Odžaka kod Ustikoline (12 km
udaljeno od Foče). 11 AHM BiH, Fond UNS-e, inv. br. 2392, Djelatnost muslimanske milicije
u Jabuci, od 30. X 1943.
Br.1-2 Muslimanske milicije u Bosni i Hercegovini 1941.-1945. Str.57
ponovo zauzeli Čajniče, i odobrili osnivanje muslimanskih milicija,
koje su i naoružali. Cilj ovih milicija bila je odbrana muslimanskog
stanovništva i od četnika i od partizana, a u ustaškim dokumentima
navodi se da je brojala oko 1.500 ljudi.12
Čajnička milicija bila je povezana sa pljevaljskom, koja je
smještena na Meteljci. Komandant milicije u Pljevljima bio je Mustafa
Zuković, a ona je osiguravala put od Čajniča do Boljanića.13
Četnici su početkom februara 1943. godine napali čajnička,
fočanska i pljevaljska sela, a Draža Mihailović izdao je naredbu da
se milicija s ovih područja u potpunosti uništi. Nakon što su četnici
zauzeli Meteljku, jedan dio razoružane muslimanske milicije uputio
se prema Čajniču,14 odakle su se zajedno s čajničkim milicionerima
povlačili u pravcu Ustiprače i Međeđe. Borba se nastavila na Trebeškom
brdu, istočno od Goražda. Međutim, Talijani su i ovdje razoružali
miliciju, pa su četnici prodrli sve do Kopača. Na osvojenim
područjima nastavljena je uobičajena četnička praksa ubijanja, plja-
čkanja, uništavanja, a talijanska vojska sve je to hladnokrvno posmtrala,
ne preduzimajući ništa da spriječi stradanja muslimana.15
Poslije ovih tragedija, kotarska ispostava u Goraždu ukazuje
na neophodnost formiranja dobrovoljačke domobranske pukovnije
sastavljene od izbjeglih milicionera.16 Osnovana je Goraždanska
milicija na čelu s natporučnikom Čengićem,17 a njen cilj bila je
odbrana muslimanskog stanovništva od četnika. Međutim, ona
nije bila “u stanju sama preduzeti akciju čišćenja ovog terena od
četnika, jer neima teškog oružja, a niti naboja za oružje koje imaju
, pa da bi se spasilo ovo pučanstvo, potrebno je da se što žurnije
pošalje jača pomoć ovoj posadi da bi se odmah poduzela temeljita
akcija u čišćenju ovih krajeva od četnika”.18
Komandant Čengić izdao je “Naređenja” svojim podređenim
vodnicima,19 u kojima se naglašava da:
12 V. Dedijer i A. Miletić, Genocid..., str. 364. 13 AHM BiH, Fond UNS-e, inv. br. 1442, Zapisnik sastavljen 25. III 1943,
u Pljevlju. 14 Isto, pljevaljske milicionere razoružali su Talijani.
15 V. Dedijer i A Miletić, Genocid..., str. 328. 16 AHM BiH, Fond UNS-e, inv. br. 991, Teško stanje u Goraždu, od 1. III 1943.
17 U izvještaju nije navedeno o kojem je Čengiću riječ.
18 V. Dedijer i A. Miletić, Genocid... str. 443. 19 AHM BiH, Fond UNS-e, inv. br. 3375, Izvještaj o radu milicije Čengića
u Goraždu, od 19. VI 1944.
Str.58 Merisa Karović Br.1-2
1. treba dobro paziti na kretanje pravoslavnog stanovništva,
zašto je potrebno stalno kretanje patrola po terenu, a
posebno po šumama u blizini pravoslavnih sela. Izviđanja
trebaju obavljati i žene muslimanke, a podatke o kretanju i
namjerama neprijatelja dostavljati komandi Milicije;
2. pripreme i namjere nekih od odreda muslimanske milicije
trebaju se držati u strogoj tajnosti:
3. u slučaju nepokoravanja naredbama ovoj miliciji, primijenit
će se kažnjavanje smrću;
4. naročitu pažnju treba posvetiti održavanju veza između
vodova, satnija i same komande Milicije.20
Na području Rogatice muslimanske vojne formacije organizovao
je Zulfo Dumanjić s Borika. Edhem Hadžialić Efendić bio
je načelnik Bratunca i organizator muslimanskih milicija na tom
području. Odlučno je odbio da njegova milicija pređe u Ustašku
vojnicu, zbog čega je došao u sukob s ustašom Mijom Mijačevi-
ćem, koji ga je i ubio.21
Odbranu muslimanskog stanovništva u Srebrenici organizovao
je Ismet Bektašević. Do prve polovine 1944. godine, Ismet
se nije opredijelio ni za jednu od zaraćenih strana, ali je simpatizirao
partizanski pokret.22 Početkom 1944. počeo je sarađivati s
Nijemcima u Zvorniku, gdje je, po izvještaju Štaba III korpusa,
radio na mobilizaciji muslimana u SS formacije i na formiranju
ustaške uprave za Srebrenicu, Bratunac i Vlasenicu. U septembru
1944. godine u Vlasenici predao se partizanima i bio strijeljan kao
narodni neprijatelj.23
Dakle, za razliku od sjeveroistočne Bosne, samoodbrana
muslimanskog stanovništva na području jugoistočne Bosne bila je
na vrlo niskom stepenu organizovanosti. Djelovala je nejedinstveno,
a blizina granice sa Srbijom i Crnom Gorom, gdje je bilo jezgro
četništva, imali su za rezultat masovne zločine nad muslimanskom
populacijom. Ipak, ni ove pokušaje organizovanja muslimanskih
vojnih formacija u cilju odbrane muslimanskog stanovništva ne
možemo zanemariti.
20 Isto.
21 M. Hadžijahić, Posebnost..., str. 44. 22 Isto, str. 37.
23 Zbornik NOR-a Tom IV, knj. 20, dok. br. 44.
Br.1-2 Muslimanske milicije u Bosni i Hercegovini 1941.-1945. Str.59
Muslimanske milicije na području Hercegovine
Na osnovu sporazuma potpisanog u Zagrebu 26.VIII 1941.
godine Talijani su dobili pravo da okupiraju Drugu i Treću zonu
NDH u cilju smirivanja ustaničkih područja.24 Ubrzo nakon
okupacije Talijani i četnici postat će pravi ratni saveznici, a talijanske
vlasti veliki zaštitnici srpskog naroda. Prvi sporazum između njih
potpisan je u januaru 1942. godine.25
U drugoj polovini 1942. godine dolazi do raznih inicijativa od
Talijana da se organizuju četničko-muslimanske antikomunističke
milicije. Jedna grupa “jugoslavenski”, prosrpski opredijeljenih
muslimana, smatrala je da bi saradnjom s četnicima prestalo
četničko nasilje nad muslimanskim narodom,26 pa je podržala ova
nastojanja od talijanskih vlasti. Međutim, ova grupa s Ismetom
Popovcem na čelu, s razlogom je bila malobrojna, a stvarnu
odbranu muslimanskog stanovništva na hercegovačkom području
organizovali su Džemal Tanović iz Fazlagića Kule i Salko Ćatić iz
Nevesinja.
Muslimanska milicija u Fazlagića Kuli
Fazlagića Kula nalazi se u blizini Gacka i sastoji se od 13 sela.
Džemal Tanović je na ovom području organizovao muslimansku
miliciju koja je brojala 700 pripadnika.27 Ove muslimanske vojne
formacije ulazile su formalno u sastav hrvatskih oružanih snaga,
iako su domobranske jedinice u ovom području od avgusta
1941. godine bile minimalne. Glavni cilj muslimanskih milicija iz
Fazlagića Kule bio je da brane svoja sela od četničkih i partizanskih
napada. Ismet Popovac izjavio je jednom prilikom da će ovo selo
do temelja razrušiti, jer se nije htjelo predati četnicima.28
Partizani su 17. X 1943. godine napali na sela Fazlagića Kule,
koju su opkolili sa svih strana, i osvojivši Gacko, prekinuli veze
24 Druga zona obuhvata Gorski kotar, čitavu Liku, Dalmatinsku zagoru, dobar
dio Hercegovine, te sva područja uz jadransku obalu sa svim otocima, a Treća zona
pojas od Karlovca preko Bihaća, Bugojna i Prozora do Bileće i Čajniča na Drini;
Prema: Goldstein Ivo, Hrvatska povijest. Zagreb: Novi liber, 2003., str. 272. 25 J. Tomašević, Četnici..., str. 194-201. 26 E. Redžić, Bosna..., str. 256. 27 AHM BiH, Fond UNS-e, inv. br. 2501a, Podaci o padu “Kule Fazlagića”,
od 24. IX 1943. 28 AHM BiH, Fond UNS-e, inv. br. 932, Milicioneri “Kule Fazlagića” nisu
se predali četnicima, od 16. III 1943.
Str.60 Merisa Karović Br.1-2
prema Bileći i Nevesinju. Milicija nije mogla ostvariti komunikaciju
s hrvatskim vlastima, a partizani su im slali propagandne poruke
da su NDH i Treći rajh propali, te da su oni zauzeli Mostar,
Sarajevo, Tuzlu, Dalmaciju i Zagreb. Poslije 43 dana opsade,
20. IX 1943., milicija se zajedno sa stanovništvom, ranjenicima i
oružjem povukla u Nevesinje. Partizani su spalili njihove kuće, a
stoku otjerali prema Crnoj Gori.29
Mostarske vlasti su se prema izbjeglicama iz Fazlagića Kule
ponašale veoma loše, optužujući ih da su ustaše.30
Nakon zauzeća sela, partizani su zarobili 30 pripadnika ove
milicije. Peterici mladića uspjelo je da pobjegnu, nakon čega su
partizani za odmazdu streljali ostale.31
Muslimanska milicija uspjela je ubrzo natjerati partizane na
povlačenje i vratiti Fazlagića Kulu. U februaru 1944. godine brojala
je 450 milicionera kojima je nedostajalo hrane, oružja i municije.
Ustaški dokumenti ukazuju da je neophodno pružiti pomoć ovim
vojnim formacijama. Međutim, to je bilo teško izvodivo, jer su
putevi bili zatrpani snijegom, a cestovni promet Gacko-Nevesinje
potpuno je prekinut. Hrana se dovozila samo konjima, što nije
moglo podmiriti potrebe stanovništva.32
Vođa ovih muslimanskih milicija Džemal Tanović ubijen je
od partizana krajem 1944. godine.33 Muslimanska milicija na ovom
području, nakon smrti njenog vođe, polahko se počela raspadati.
Muslimanska milicija Salke Ćatića
U Nevesinju su organizovane muslimanske vojne formacije
pod komandom bivšeg austro-ugarskog oružničkog narednika
Salke Ćatića (1884.-1952.).34 Sjedište ove milicije bilo je u osnovnoj
školi u selu Kljuna (13 km od Nevesinja), a branila je podru-
čje Općine Kruševljani, osim sjevernog dijela koji se nalazio pod
29 AHM BiH, Fond UNS-e, inv. br. 2501a, Podaci o padu “Kule Fazlagića”
od 24. IX 1943. 30 AHM BiH, Fond UNS-e, inv. br. 2592, Loš postupak u Mostaru s izbjeglicama
iz Kule Fazlagića, od 1. XII 1943. 31 AHM BiH, Fond UNS-e, inv. br 2634, Bijeg petorice mladića iz partizanskog
ropstva nakon pada Kule Fazlagića, od 22. XII 1943. 32 AHM BiH, Fond UNS-e, inv. br. 3026, Potrebna žurna pomoć milicionerima
u Fazlagića Kuli, od 10. III 1944. 33 AHM BiH, Fond UNS-e, inv. br. 3735, Džemal Tanović, Ust. satnik-ubijen,
od 22. IX 1944. 34 Godinu smrti Salke Ćatića saznajemo iz razgovora s njegovim bližim rođacima.
Br.1-2 Muslimanske milicije u Bosni i Hercegovini 1941.-1945. Str.61
vlašću partizana. Radi osiguravanja hrane i oružja Salko Ćatić je
često vodio pregovore s predstavnicima talijanskih vojnih vlasti.
Zbog nedostatka dovoljno štamparija, ove su milicije u
početku imale iste legitimacije kao četnici, pisane ćirilicom, ali s
natpisom “muslimansko udruženje”.35
Počekom 1942. godine, kada je osnovana ova milicija, u Nevesinju
nije postojala nikakva ustaška organizacija.36 Talijanska
vlast je sredinom 1942. godine dozvolila djelimičan povratak oru-
žanih snaga NDH u Drugu zonu. Dogovoreno je da domobranske
formacije zamijene talijanske na području Stoca, Gacka, Bileće i
Nevesinja. Talijani su postavili uvjet da hrvatske vlasti ne upućuju
ustaške snage na ova područja, jer bi to izazvalo pobunu Srba.
Krajem oktobra u Travniku je od domobranskih dobrovoljaca
iz Hercegovine, među kojima je bio i Salko Ćatić, osnovana
DOMDO pukovnija. Međutim, ustanovilo se da je jedan dio
pripadnika ove pukovnije došao iz Ustaške vojnice, pa su Talijani
predložili da se ona, umjesto u istočnu Hercegovinu, rasporedi
na područje Sinja, Imotskog, Zadvarja i iskoristi za borbu protiv
partizana.37 Salko Ćatić se, kao pripadnik ove DOMDO pukovnije,
ipak vratio u Nevesinje i nastavio organizovati muslimansku
odbranu. Okružni sud u Mostaru je 1946. godine ustanovio da je
Ćatićeva milicija “bila obična seoska muslimanska milicija”,38 čiji
je cilj bila odbrana svog zavičaja.
Muslimanske milicije na području Cazinske krajine
Huska Miljković u partizanima i njegovo dezerterstvo
Prostor krajnjeg sjeverozapada Bosne, nakon osmanskog
osvajanja u XVI stoljeću, s obzirom da se nalazio na granici dva
carstva (Osmanskog i Habsburškog), počinje se označavati kao
serhat, Turska ili Cazinska krajina. U isto vrijeme sa habsburške
strane granice formira se Vojna krajina na liniji Petrinja-BanijaSlunj-Kordun.
Svi njeni stanovnici bili su vojnici, a vojnička tradicija
35 AHM BiH, Fond UNS-e, inv. br. 350, Podaci o izvještajnoj službi za vrijeme
od 15-31. V 1942. 36 Isto.
37 N. Barić, Ustroj..., str. 159-160. 38 Arhiv Bosne i Hercegovine (dalje: ABH ), Zemaljska komisija za utvrđivanje
zločina okupatora i njihovih pomagača za BiH, Okružni sud Mostar, Presude 1946,
Kutija br. 6, br. 84-1946.
Str.62 Merisa Karović Br.1-2
zadržala se i do danas. Stanovnici habsburške i osmanske Vojne
krajine stoljećima su bili ratni neprijatelji. Nakon Berlinskog
kongresa, 1878. godine, doskorašnji neprijatelji ulaze u sastav iste
države, Austro-Ugarske monarhije. Od tada pa sve do kraja XX
stoljeća ovi stanovnici naseljavali su iste države: Austro-Ugarsku
monarhiju (1878.-1918.), Kraljevinu Jugoslaviju (1918.-1941.),
Nezavisnu državu Hrvatsku (1941.-1945.) i Titovu Jugoslaviju
(1945.-1992.).
U toku Drugog svjetskog rata, nakon osnutka NDH i na
ovom području, došlo je do ustanka pod vodstvom KPJ, a Cazinska
krajina ušla je u nadležnost Glavnog štaba Hrvatske. Među
komunistima partizanima 1941. godine posebno su se isticali Tone
Horvat, Huska Miljković i Mile Dejanović.
Huska Miljković (1905.-1944.) rođen je u velikokladuškom
selu Dabrovina. Do početka rata bavio se zemljoradnjom, sitnom
trgovinom i sezonskim zidarskim radom. “Bio je srednjeg rasta,
velike ošišane glave, isturene brade, poširok u plećima, a nosio je
široke bijele hlače od grubo tkanog platna, kakve su nosili seljaci tog
kraja. Na glavi je imao fes, a na nogama čvrste vojničke cokule”.39
Pod utjecajem poznanstava s članovima KPJ u Velikoj Kladuši
i Huska je 1935. godine postao simpatizer Partije, a 1939.
njen član.
Početkom juna 1941. godine, komunisti su ga poslali na
Kordun radi pripremanja ustanka s namjerom da se povežu s
tamošnjim ustanicima. Međutim, ti ustanici nisu bili komunisti, nego
nedisciplinovani srpski seljaci, zadojeni nacionalizmom. Dakle,
Husku je, zajedno sa Tonom Horvatom i Milom Dejanovićem,
Partija poslala da s četnicima, kao ustaničkim elementom, zajedno
ratuju protiv okupatora. Ali, poznata četnička taktika došla je do
izražaja kada su ubili Tonu Horvata i Milu Dejanovića, a Huska im
je jedva uspio pobjeći.
Krajem jula 1941. godine vratio se u rodno mjesto,
gdje je uspostavio vezu s rođakom Hasanom Miljkovićem,
gradonačelnikom Velike Kladuše. Hrvatske vlasti nisu se obazirale
na intervenciju gradonačelnika i Husku su poslale u zatvor. Nakon
nekoliko dana, uz obećanje da će stupiti u domobranske formacije
u Petrinji, Huska je oslobođen.
39 B. Tanović, Huska..., str. 7.
Br.1-2 Muslimanske milicije u Bosni i Hercegovini 1941.-1945. Str.63
U oktobru 1941. godine iz domobrana ponovo odlazi u partizane.
Ubrzo je postao član Okružnog komiteta KPH za Karlovac,
te je dobio zadatak da širi komunističku propagandu na području
Cazinske krajine. Krajem 1942. godine, kada su partizani osvojili
Bihać i veći dio Krajine, Huska je postavljen za komandanta mjesta
u Velikoj Kladuši i sekretara Mjesnog komiteta.
Međutim, početkom 1943. godine počela je njemačka
operacija Vajs, u komunističkoj terminologiji poznatija kao IV
neprijateljska ofanziva. Huska je smatrao da domaći vojnici ne bi
trebali napuštati svoj zavičaj i da moraju ostati u Cazinskoj krajini
po svaku cijenu. Međutim, poznata partizanska taktika, da kad
partizani iscrpe snagu u jednom području, prebacuju svoje jedinice
na drugi teritorij, došla je do izražaja. Nastupilo je povlačenje
partizanskih jedinica iz Krajine.
U toku povlačenja Huska je na području između Bosanskog
Grahova i Glamoča, s još 25 svojih Kladušana i istomišljenika
odlučio da se vrati u Veliku Kladušu. Komunisti su otkrili plan o
njegovom dezerterstvu i kaznili ga prisilnim radom na popravci
puteva. Nakon odslužene kazne upućen je u Hrvatsku, odakle je
ponovo dezertirao i konačno se vratio u rodno mjesto.
Početkom maja 1943. godine stupio je u XI domobransku
pukovniju s kojom napada partizane i četnike na području Banije
i Korduna. Kao dobar poznavalac ovog terena izvršio je nekoliko
brzih prodora (trupova) na njihovu teritoriju.40 Međutim, Hakija
Pozderac tvrdi da “Huska nikada nije vodio borbe protiv partizana.
Nikad nije ni jednog partizana ubio”.41
Osnivanje i djelovanje muslimanske milicije
na području Cazinske krajine
Prilikom premještanja XI domobranske pukovnije u Topusko,
Huska je ostao na terenu Velike Kladuše i odlučio da osnuje
vojsku koja će uvijek ostajati na svom terenu u blizini svojih kuća i
porodica. Uz pomoć “Krajiškog odbora”, s Hasanom Miljkovićem
na čelu, aktivno je radio na formiranju muslimanskih vojnih formacija.
Sredinom 1943. godine osnovana je muslimanska milicija
sa štabom u Pećigradu, kao strateškim uporištem na cesti CazinVelika
Kladuša, gdje se nalazila tvrđava iz osmanskog perioda.
40 Š. Bijedić, Ratne..., str. 14. 41 Vera Kržišnik-Bukić, Cazinska buna 1950. Sarajevo: Svjetlost, 1991., str. 26.
Str.64 Merisa Karović Br.1-2
Glavno obilježje ove vojske bila je zelena zastava s polumjesecom
i zvijezdom, a na fesovima njeni su pripadnici nosili metalni
znak s istim oznakama. Nisu imali posebne uniforme, nego su nosili
ono što su mogli nabaviti. Njihov pozdrav je glasio: “Za din”,
a odgovor: “Spremni”. Sredinom septembra 1943. godine Huska
je boravio u Sanskom Mostu, gdje je u jednom od svojih govora
istakao da se njegova vojska bori i protiv Nijemaca i protiv partizana.42
Glavna parola Huskine vojske bila je: “Borićemo se protiv
onih koji nas napadnu.”43

Oznaka za kapu Huskine milicije; Krunoslav Mikulan i Siniša Pogačić,
Hrvatske oružane snage 1941.-1945. (Ustrojstvo, odore i oznake),
Zagreb 1999., nacrtao Mikulan
Ustaške vlasti nisu imale povjerenja u ovaj pokret. Smatrale
su da je to bila ideja partizanskih instruktora i da jedan seljak kao
što je Huska nije u stanju organizovati takvu vojsku.44 Huska je
izjavio da je do kraja novembra 1943. godine uspio sakupiti 5.000
dobrovoljaca.45 Nesumnjivo je da je Huskina vojska bila privlačna
za muslimane iz Cazinske krajine, ali ova brojka od 5.000 vojnika
vjerovatno je preuveličana. Šukrija Bijedić navodi brojku od
3.000,46 a Bakir Tanović 4.000 vojnika.47
Ovi su dobrovoljci svrstani u 11 bataljona: Bihaćki (komandant
Muhamed Dedić), Cazinski (Suljo Ćoralić), Tržački (Mujo
Rizvić), Šturlićki (Mehmed Seferagić), Malokladuški (Memaga
Dautović), Trnovski (Ahmo Hodžić), Vrnogrački (Hasica Veljačić),
42 AHM BiH, Fond UNS-e, inv. br. 4189, Djelatnost organizacije Huske
Miljković, od 28. IX 1944. 43 Š. Bijedić, Ratne..., str. 58. 44 AHM BiH, Fond UNS-e, inv. br. 4187, Ustrojavanje Huskinog pokreta
oko Cazina, od 22. IX 1943. 45 AHM BiH, Fond UNS-e, inv. br. 4213, krugovalna brzojavka iz Bihaća,
od 27. XI 1943. 46 Š. Bijedić, Ratne..., str. 16. 47 B. Tanović, Huska..., str. 118.
Br.1-2 Muslimanske milicije u Bosni i Hercegovini 1941.-1945. Str.65
Bužimski (Haso Dizdarević), Stijenski (Meho Dervišević), Krupski
(Muharem Medvjedović).48
U Huskine muslimanske vojne formacije prelazili su masovno
vojnici iz hrvatskih i njemačkih oružanih snaga, donoseći
sa sobom opremu i naoružanje. U svojim govorima često je spominjao
da se bori za autonomiju Bosne i sastajao se sa vođom
autonomističkog pokreta u Krajini Abdulahom Ibrahimpašićem,
veleposjednikom iz Bihaća.49
S Huskom su vodile pregovore sve zaraćene strane s istim
ciljem: pridobiti Miliciju iz Cazinske krajine na svoju stranu.
Polovinom 1943. godine partizani ponovo osvajaju jedan
dio Krajine. U drugoj polovini avgusta formiran je Cazinski NOP
odred, s komandantom Mehom Abazovićem na čelu i političkim
komesarom Šemsom Tabakovićem.50 Cilj ovog odreda bio je
pridobiti što više muslimana i mobilisati ih u partizane. Međutim,
svi sposobni muškarci muslimani, do 40 godina starosti,51 već su
mobilisani u Miliciju. Muslimanskim vojnicima više je odgovaralo
da brane svoj zavičaj od svih napadača i da ne odlaze nigdje od
svojih porodica, što im je mogla pružiti jedino Huskina vojska.
Njihov prelazak u partizane ujedno bi značio i odlazak na ratišta u
Hrvatsku, ili negdje drugo, a ukoliko se to desi, porodice vojnika
ostale bi nezaštićene.
Dakle, komunisti su ubrzo shvatili da je mobilizacija muslimana
u NOP odrede nemoguća bez kompromisa s Huskom.
Krajem novembra 1943. godine sastali su se Većeslav Holjevac
i Jovica Lončar (partizanski predstavnici) s Huskom, Hasanom
Miljkovićem i kotarskim predstojnikom iz Cazina Sajtom Dilićem
(predstavnici Milicije). Prelazak na partizansku stranu
Huska je uvjetovao time da njegova jedinica ostane kompletna
i formalno bude u sastavu IV korpusa, te da ne ratuje protiv
njemačkih i hrvatskih oružanih snaga. Dakle, Huska je nastojao
da ne vodi borbu ni protiv koga, tj. da “ne bude ni na čijoj
strani”. Međutim, partizanski pregovarači odlučno su odbili
ove njegove uvjete.52
48 Š. Bijedić, Ratne..., str. 17-18. 49 AHM BiH, Fond UNS-e, inv. br. 4266, Huskina vojska od 3. II 1944.
50 Zbornik NOR-a, Tom V, knj. 19, dok. br. 26.
51 AHM BiH, Fond UNS-e, inv. br. 4311, Prilike u okolici Cazina od 6. III 1944.
52 Š. Bijedić, Ratne..., str. 31-33.
5 - Glasnik Rijaseta . . .
Str.66 Merisa Karović Br.1-2
Vlasti NDH, Nijemci, pa i četnici, nastojali su spriječiti
Huskin prelazak u partizane. U tom cilju Nijemci su mu poslali
nešto pušaka i metaka, te odobrili ustaškom satniku Martinu
Grabovcu da pregovara s Huskom o uključenju njegovih odreda
u Ustašku vojnicu.53 U Cazinu je došlo 28. XI 1943. do pregovora
između Grabovca i Huske.
Za prelazak Milicije u Ustašku vojnicu Huska je postavio više
uvjeta: naoružanje i opremu, zdravstveno osoblje s materijalom,
da pripadnici njegove vojske primaju plaću, dnevnice i doplatke,
kao i pripadnici Ustaške vojnice, veću radiostanicu i dva teretna
automobila. Huskina vojska nosila bi naziv: “Krajiški zdrug” pod
komandom Huske Miljkovića i njegovog zamjenika Martina
Grabovca. Huska je dalje zahtijevao da se Zdrugu pošalju školovani
časnici, dočasnici koji su obučeni za gerilski način ratovanja.54
Međutim, ovaj sporazum bio je samo mrtvo slovo na papiru,
jer u praksi nikada nije ostvaren. Ipak, Huskin glavni cilj, da od
ustaša dobije naoružanje, opremu, nešto novca, automobile,
postignut je, a i ustaše su uspjele spriječiti prijelaz Huskine vojske
u partizane.
Odnosi između partizana i Milicije zaoštrili su se, a kao razlog
tome ustaški dokumenti navode da je u Krajinu stigla jedna
grupa crnogorskih partizana koja dolazi u česte sukobe s Huskinim
vojnicima.55
Partizanske jedinice napale su Cazin, ali su domobrani bili
preslabi za odbranu, i da nije bilo Huskinih vojnika, grad bi bio
osvojen. Kao nagradu za odbranu Cazina od partizana Huska je
dobio čin majora.56 Komandantu domobrana dao je ultimatum da
u roku od 20 minuta razoruža domobrane u Cazinu, a Nijemci su
ga u tome podržali.57
Da je prelaz Milicije u Ustašku vojnicu bila samo Huskina
taktika da od NDH vlasti dobije ono što mu je potrebno dokazuje
nam više ustaških izvještaja. Naime, Huski je bilo potrebno 500
53 AHM BiH, Fond UNS-e, inv. br. 4213, krugovalna brzojavka iz Bihaća
od 27. IX 1943. 54 Isto.
55 AHM BiH, Fond UNS-e, inv. br. 4218, Pogoršani odnosi Huske i partizana
od 30. XI 1943. 56 AHM BiH, Fond UNS-e, inv. br. 4126, od 30. XI 1943.
57 AHM BiH, Fond UNS-e, inv. br. 4217, Huskin ultimatum domobranskoj
postaji u Cazinu od 30. XI 1943.
Br.1-2 Muslimanske milicije u Bosni i Hercegovini 1941.-1945. Str.67
kabanica za njegove ljude, nešto municije i oružja, pa je opet smjelo
taktizirao s ustašama.58
Međutim, MINORS (Ministarstvo oružanih snaga) nije
imalo puno povjerenja u Husku jer je njegova vojska često
razoružavala domobrane i ustaše.59 Huska pokazuje sve otvorenije
neprijateljstvo prema ustašama. Njegovi su vojnici često pjevali
pjesme u kojima su vrijeđali poglavnika, ustaše i NDH, naprimjer:
“Poglavniče, kako ti je sada kad ti Huska u Krajini vlada...”
Zbog ovakvog ponašanja ustaške vlasti ukazivale su da ne treba
udovoljavati Huskinim zahtjevima za oružje, jer postoji opasnost
da sa svojom vojskom pređe u partizane kad se dovoljno naoruža.60
Vlasti NDH su s pravom sumnjale u Husku. Sredinom januara
1944. godine došlo je do sastanka predstavnika Milicije i partizana.
Postignut je sporazum, a dogovoreno je da Milicija s Huskom na
čelu, pređe na stranu NOV-e, od koje bi se trebala formirati unska
operativna grupa, da komandanti iz Milicije zadrže svoje položaje,
da ostanu glavna obilježja Milicije, nošenje fesova sa zvijezdom i
polumjesecom, te da se saradnja s Nijemcima i ustašama obustavi
i stupi u borbu protiv njih.
Ustaški dočasnik Bajro Kesarović, poznatiji kao Bajro Baba,
i Emin Okanović stvaraju zavjeru protiv Huske. Na putu prema
komandi Štaba, Huska je 27. IV 1944. godine ubijen, nakon čega
su se njegove ubice uputile prema porodičnoj kući Miljkovića i tu
ubile Huskinog brata Šabana.61 Nakon ubistva braće Miljković,
mnogi komandanti Unske operativne grupe prelaze na stranu
ustaša i Nijemaca, ili se odmeću u “zeleni kadar”. Komandant
Bužimskog bataljona Hasan Dizdarević ubio je mnoge partizanske
komesare, te se sa svojim i Stijenskim bataljonom, od 500 vojnika
i čitavom ratnom opremom, predao ustašama.62
Dakle, Huska se u isto vrijeme upuštao u pregovore i s partizanima
i s ustašama. Smjelo je taktizirao s dva ljuta protivnika
58 AHM BiH, Fond UNS-e, inv. br. 4228, Pristup Huske u Ustašku vojnicu
od 21. XII 1943. 59 AHM BiH, Fond UNS-e, inv. br. 4225, Huskina vojska kod Bihaća od 7.
XII 1943.60 AHM BiH, Fond UNS-e, inv. br. 4230, Prilike u Bihaću i okolini, izvješće
iz XII 1943. 61 AHM BiH, Fond UNS-e, inv. br. 4342, Prilike u Bosanskoj Krajini i
pogibija Huske Miljkovića, od 9. V 1944. 62 AHM BiH, Fond UNS-e, isto.
5*
Str.68 Merisa Karović Br.1-2
i preispitivao od koje strane može izvući najveću korist za svoj
narod i svoju vojsku, što je bio i glavni razlog njegova stradanja.
“Da bismo dobro razumjeli ponašanje Huske, moramo
uzeti u obzir da se borio protiv dva totalitarna sistema. Ti sistemi,
komunistički i fašistički, namjerno i skoro u istoj mjeri, promicali
su moralnu izopačenost ljudi, sve dok ne bi pristali da budu
konformisti i da učestvuju u masovnim klanjima i ubijanjima
ljudi ili da denunciraju vlastima svoje komšije, rođake, pa čak
u nekim slučajevima, braću i sestre, i to bez ikakvih skrupula, a
radi ličnog probitka i zbog vjerovanja u bizarne megautopije.”63
Pet godina poslije završetka rata, na ovim prostorima dolazi do
pobune krajiških seljaka zbog masovne kolektivizacije, prisilnog
otkupa i drugih nepravilnosti od komunističkih vlasti. Jedan od
organizatora ove pobune Ale Čović, pripadnik Huskine milicije i
partizana, strijeljan je od vlasti. Jedan dio pobunjenog stanovništva
prisilno je preseljen u druge dijelove zemlje.
Muslimanske milicije i kraj rata
Sve je očitija bila pobjeda saveznika, koji su, nakon konferencije
sila antifašističke koalicije u Teheranu, priznali NOVJ i odlučili da je
materijalno pomognu.64 Od tada Titova armija napreduje u svakom
pogledu, dok okupatori i njihovi pomagači sve više nazaduju.
U pomogače okupatora mogu se svrstati i muslimasnke
milicije. Već smo spomenuli kako su slavni junaci: Hadžiefendić,
Topčić, Miljković, Tanović, Efendić, Bektašević... tragično okončali
svoj život. Muslimanske vojne formacije, ostavši svaka bez svog
komandanta, odjednom su se našle u rasulu. Jedan dio ove vojske
prešao je na stranu partizana, ali su mnogi, i pored brojnih Titovih
proglasa o amnestiji, ostali na “krivoj strani” sve do kraja rata,
zbog čega su snosili ogromne posljedice.
Pravac kretanja vojske u rasulu bio je Celje-SlovenjgradecDravograd
i Blajburg, slovenačko-austrijska granica. Početkom maja
1945. godine na istom mjestu našli su se četnici, ustaše, domobrani,
muslimanske milicije i civili koji nisu smjeli dočekati “oslobodioce”.
63 B.Tanović, Huska..., str. 261-262.
64 Konferencija se održavala u isto vrijeme kad i II zasjedanje AVNOJ-a od 28.
XI - 1. XII 1943. godine. Ruzvelt, Čerčil i Staljin, kao predstavnici sila antifašističke
koalicije saglasili su se da NOVJ treba priznati kao jedinu oružanu silu u Jugoslaviji
koja pruža stvarni otpor okupatoru. Do tada su saveznici podržavali četnički pokret.
Br.1-2 Muslimanske milicije u Bosni i Hercegovini 1941.-1945. Str.69
Svi oni imali su isti cilj: preći u susjednu Austriju i na taj način umaći
Titu i njegovim partizanima.
Mnogima, poput Pavelića, Džafera Kulenovića, Alije Šuljka,
to je i uspjelo. Jednog od komandanata Hadžiefendićeve legije
Avdagu Hasića, koji je tokom 1944. godine sa svojom “Bojnom branitelja
Kladnja” prešao u Ustašku vojnicu kao komandant XXXVI
ustaške bojne XII Ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga,65 nesumnjivo
bi čekala teška komunistička kazna. Međutim, Hasiću je uspjelo
da se “izvuče” i pređe granicu. Nalazio se na spisku zločinaca, a
Zemaljska komisija konstatovala je da je njegovo boravište nepoznato.66
Sličnu sudbinu doživio je i Ibrahim Pjanić, koji je nakon raspada
Legije, sa Sokolskom satnijom prešao u “zeleni kadar”, a na
proljeće 1944. godine u ustaše. Od njegove vojske formirana je 25.
ustaška bojna. Nakon partizanskog ulaska u Gračanicu, 7. IV 1945.
godine, Pjanić se povukao prema granici, prešao u Austriju, gdje
je nastavio svoj emigrantski život i umro prirodnom smrću sedamdesetih
godina prošlog stoljeća.67 A šta je bilo s vojskom ovih komandanata?
Po planu, ona se trebala predati britanskim snagama,
koje su bile stacionirane na granici. Međutim, poraženu je vojsku
ubrzo opkolila Jugoslovenska armija. U Blajburškom dvorcu došlo
je 14. i 15. V 1945. godine do pregovora između hrvatskih generala
(kao predstavnika vojske u rasulu), Britanaca i partizana. Britanski
brigadni general Patrik Skot istakao je da njegova vojska ne može
primiti hrvatsku predaju, jer je na konferenciji na Jalti, februara
1945. godine, dogovoreno da se sve neprijateljske jedinice moraju
predati onim savezničkim snagama protiv kojih su se borile.
Ubrzo nakon ovih pregovora, navodno je prošlo vrijeme za
predaju, i otpočela je partizanska vatra, ubijanje i masakr izbjeglih u
obruču. Oni koji su preživjeli ovu prvu fazu masakra morali su preći
prave “marševe smrti”, krećući se pješke na relaciji Blajburg-Dravograd-Maribor
preko Hrvatske, sve do Srbije i Makedonije. U ovim
kolonama mnogi su pomrli od gladi i iznemoglosti, ili ubijeni od partizana.68
Preživjeli su raspoređeni po logorima širom Jugoslavije.
65 N. Barić, Ustroj..., str. 157. 66 ABH, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih
pomagača za BiH, Spiskovi zločinaca u BiH, br. kutije 1, dok. br. 1. 67 O. Hamzić, Putevi..., str. 111. 68 Vladimir Geiger, Osvrt na važniju literaturu o Blajburgu 1945, Zagrab: Hrvatski
institut za povijest, Republika Hrvatska, 2003., str. 189-215.
Str.70 Merisa Karović Br.1-2
Za one koji su stradali u Blajburgu i “marševima smrti” dugo godina
nije se ništa znalo. Nove su vlasti dobro zataškale svoj zločin, a za
žrtve ovog terora korišten je izraz “odstupili 1945”. Omer Hamzić
navodi da je na području Općine Gračanica poginulo ili nestalo
800 lica, od čega ¾ pripada kategoriji “odstupili”.69
Na primjeru Gračanice može se razumjeti sudbina i drugih
gradova širom BiH, čije su porodice živjele u neizvjesnosti čekajući
povratak svojih najmilijih iz logora, zatvora ili, možda, inostranih
zemalja, ali svoje nikad nisu dočekali.
A šta je bilo s onima koji su dočekali komunističke “oslobodioce”?
Hasan Miljković, idejni organizator mulimanske milicije
na području Cazinske krajine, bio je nepodobna ličnost i za
Nijemce i za ustaše, a kasnije i za komuniste. Njega su ratne
1944. godine uhapsili i odveli u logor Nijemci, s obrazloženjem
da je bio organizator muslimanske milicije i pomagao Husku,
koji je prešao partizanima. Iz logora ga je uspio “izvući” njegov
lični prijatelj Džafer Kulenović, ali su ustaške vlasti i dalje s
nepovjerenjem gledale na Hasana, ne odobravajući da “slobodno
šeta po Zagrebu”.70 Da ironija bude veća, Miljković je 1945.
godine i od komunista proglašen za ratnog zločinca. Presuda je
donesena 18. VIII 1945, Hasan je proglašen krivim, jer je u toku
1941/1942. godine obavljao dužnost načelnika Općine Velika
Kladuša, “izvršavao sve naloge fašističkog okupatora i njihovih
pomagača... pomagao Husku i njegovu vojsku dok se god isti borio
na strani neprijatelja protiv vlastite otadžbine, a kada je Huska
prišao narodnooslobodilačkoj borbi, radio je svim silama da ga
vrati na izdajnički put služenja okupatoru poručujući mu da će
ostati general bez vojske... u martu 1944. godine poslije nekoliko
usmenih poruka poslao je pismo Memagi Dautoviću... u kojem ga
je pozvao da sa cijelim bataljonom pređe na stranu neprijatelja u
Cazin”. Ovim su pridodate još mnoge tačke optužnice, pa je Hasan
osuđen na ukupno 33 godine lišenja slobode s prinudnim radom i
17 godina gubitka građanskih prava, kao i na konfiskaciju cjelokupne
69 O. Hamzić, Oni su 1945. odstupili, Kako 1945. doživljaju oni čiji su preci te
godine napustili Bosnu i Hercegovinu na primjeru Gračanice, Zbornik radova, Sarajevo:
Institut za historiju, 2006., str. 106. 70 AHM BiH, Fond UNS-e, inv. br. 4341, Duhovni začetnik Huskine vojske
na slobodi u Zagrebu, od 8. V 1944.
Br.1-2 Muslimanske milicije u Bosni i Hercegovini 1941.-1945. Str.71
imovine “pošto optuženi ima imovine koja spada pod udar zakona
oko konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije”. Hasan je
posjedovao dvije kuće i 100 dunuma zemlje.71
Prema Salki Ćatiću, komandantu muslimanske milicije na
području Nevesinja, vlasti su postupile drugačije. Imovinu mu nisu
kofiskovali, iz prostog razloga, jer je nije ni imao. Ćatić je proglašen
krivim, jer je bio organizator i komandant muslimanske milicije u
Nevesinju. Osuđen je na kaznu lišenja slobode s prinudnim radom
u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci, te gubitka političkih i pojedinih
građanskih prava na 1 godinu. Oslobođen je od prvobitne optužbe
u kojoj je stajalo da su pripadnici muslimanske milicije pod
njegovom komandom ubili pravoslavne seljake Miju, Đorđa i
Joku Telebak, Mileta Zurovca, te Iliju, Ristu i Ljubicu Žerajić, jer
je ustanovljeno da je ove zločine počinio žandarmerijski poručnik
Hećimonić sa svojim odredima. S obzirom da su u Ćatićevu korist,
između ostalih, svjedočili i pravoslavni seljaci: Miličević Rade,
Karišik Lazar, Papić Ilija, Kostić Pavle i Telebak Simo, Okružni sud
u Mostaru primjenio je na njega Ukaz o amnestiji i pomilovanju.
Svjedok Telebak Simo iz Luka izjavio je da “nije čuo da je ova
milicija ikome zla nanijela”.72
Zaključak
Istina je da u toku Drugog svjetskog rata ove muslimanske
vojne formacije nisu bile na “pravoj strani”, jer su pomagale
okupatora, tj. Nijemce, fašiste, Hitlera. Ali, koja je “prava strana”
muslimanskih vojnih formacija mogla biti? Saveznici? Ili možda
četnici? Jedina priznata saveznička vojska na prostoru Bosne i
Hercegovine i Jugoslavije, sve do kraja novembra 1943. godine,
bila je Jugoslavenska vojska u otadžbini sa Dragoljubom Dražom
Mihailovićem na čelu. Dakle, ukoliko bi muslimani i htjeli biti na
strani sila antifašističke koalicije, to bi značilo da bi se trebali boriti
na strani četnika. Tito je, pomirljivom politikom prema četnicima,
počev od partizansko-četničkog savezništva iz 1941. godine i
osnivanja dobrovoljačkih odreda 1942. godine, sastavljenih od
71 ABH, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih
pomagača za BiH, br. kutije 2, Presude, Okružni sud Bihać 1945., br. 192-45. 72 ABH, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih
pomagača za BiH, Okružni sud Mostar, br. kutije 6, Presude 1946., br. 84-1946.
Str.72 Merisa Karović Br.1-2
srpskih seljaka koji su do tada bili u četnicima, odbijao veći broj
muslimana od partizanskog pokreta.
Jedino rješenje za odbranu muslimanskih naselja
od razularenih četničkih bandi bila je organizacija vlastite
samoodbrane. Činjenica je da su muslimanske milicije osnovane
s tom namjerom da brane svoja sela, ali ne može se poreći da je
određenih nepravilnosti bilo i sa njihove strane. Vjerovatno je
da svaka naoružana skupina u ratu ubija svoje protivnike da bi
osigurala vlastiti život u borbi za opstanak. Ipak, bitno je istaći
da muslimanske milicije, kao sitne vojne organizacije širom
cijele Bosne i Hercegovine, nisu imale utemeljen ideološki
program istrebljenja drugih i drugačijih. Također, muslimanski
narod u cjelini nije imao nikakav program za istrebljenje svojih
susjeda, niti se u toku rata, i nakon brojnih zločina nad ovom
populacijom, javila ideja o tome. Dakle, glavni cilj formiranja
muslimanskih vojnih formacija bila je neophodnost organizovanja
samoodbrane svojih porodica. Po izvorima ustaške provenijencije,
vojska s izrazitim muslimanskim obilježjima: zelenim bajrakom,
polumjesecom i zvijezdom na fesovima, imala je autonomističke
tendencije. Prema tim izvorima, pokret za autonomiju vodila je
muslimanska inteligencija uz podršku Legije, “zelenog kadra” i
drugih muslimanskih milicija. Ipak, primarni cilj ovih milicija bila
je odbrana svog ognjišta od četnika i svih neprijatelja muslimana,
a autonomističke težnje javljale su se spontano. Pripadnici ovih
vojnih formacija bili su većinom seljaci, ljudi neupućeni u šira
politička zbivanja, s nerazvijenom sviješću za dublje sagledavanje
činjenica i rješenja problema u koje je zapao njihov narod. Dakle,
autonomni pokret nije mogao naći stvarnog, ni većeg, odjeka u
pripadnicima muslimanskih milicija.
Ostaci ovih vojnih formacija, sve do kraja rata, ostaju na
strani okupatora. Poznato je da komunisti, s Titom na čelu, strogo
kažnjavaju svoje protivnike, pa su se pripadnici muslimanskih
milicija odlučili na bijeg, a već je spomenuto kako su ti bjegunci
neslavno završili na kraju rata.
Jedno poglavlje u radu posvetili smo pitanju zastupljenosti
ove teme u bosanskohercegovačkoj historiografiji. Došli smo do
zaključka da, izuzev sjeveroistočne Bosne, o muslimanskim milicijama
na području Hercegovine i jugoistočne Bosne nije posvećena
Br.1-2 Muslimanske milicije u Bosni i Hercegovini 1941.-1945. Str.73
niti jedna studija, članak ili rasprava. Ovaj rad napisan je na osnovu
raspoloživih dokumenata, istina, više ustaške, a u manjoj mjeri
komunističke provenijencije. Rekli smo da je do osamdesetih
godina prošlog stoljeća ova tema površno obrađivana i to isključivo
na osnovu sjećanja učesnika u ratu, iz pobjedničke perspektive
i na osnovu komunističkih izvora. Audiatur et altera pars!73
Muslimanske milicije bile su često predmet izvještaja Ustaške
nadzorne službe, te uz kritičku upotrebu istih, kao i korištenje
drugih izvora, može se dati jasan prikaz djelovanja ovih formacija
na cijelom bosanskohercegovačkom teritoriju.
Novi pogledi u historijskoj nauci o izučavanju Drugog
svjetskog rata otvorili su niz novih, neistraženih tema, koje tek
čekaju na svoju potpunu historiografsku obradu. Ovdje, svakako,
možemo svrstati i temu “Muslimanske milicije u Bosni i Hercegovini
1941.-1945.”, a ovaj rad predstavlja samo pokušaj da se definišu
ove formacije i da se da opći pregled njihova djelovanja.

sve dobro...

Tko je glasao

artikulacija žestokog domoljublja = zadnji tsunami pljačke stiže

uvod je takođe jasno artikuliran sedlarovom režijom - ratnička balkansa plemena uvijek raspoložena za laž i pljačku

nakon privatizacije i potpuno uništene proizvodnje i turističkih kompleksa
ostajemo bez vode, mora, autoputa, poljoprivrede, nacionalnih parkova, biološke raznolikosti..... - welcome patriotism

Tko je glasao

Rugala se sova sjenici

falsifikat Jakova Sedlara u filmu „Jasenovac – istina“

A što ćemo s 45 godina četničke propagande o "700.000 mrtvih u Jasenovcu"? Četrdeset pet godina pranja mozga djeci, nasuprot jednom dokumentarnom filmu.

------------------
[ Lux Veritatis ]

Tko je glasao

Pa, možda da si tih

"45 godina četničke propagande o 700 tisuća mrtvih u Jasenovcu" staviš u regal kao suvenir, tamo negdje pokraj kipića Majke Božje!

Jer, naime, tih "45 godina četničke propagande....." - to je daleka prošlost! Danas više nitko normalan ne vjeruje u tu propagandu, nitko normalan to ne zastupa, i nitko normalan se time ne bavi! Osim tebe, i tebi sličnih!

Normalnim ljudima je i deset puta manji broj ni zbog čega zaklanih ljudi dovoljno strašan, i dovoljan za kajanje, i dovoljan za brigu da se to više nikada ne ponovi!

Ako od '91. do '95. niste uspjeli staviti točku na "i" te četničke propagande o 700 tisuća mrtvih u Jasenovcu, ako se ni nakon 70 godina niste u stanju suočiti s objektivnom činjenicom da ste tamo pobili oko 80 tisuća ljudi, ako svoju nečistu savjest dan-danas pokušavate utješiti skrnaveći spomenik na Dotrščini - onda vam zaista ne ostaje ništa drugo nego da se zacementirate u svojoj ružnoj prošlosti, i da je držite kao suvenir u svojim regalima!

.... Kolika bi vam uopće brojka trebala da operete nečistu savjest? 70 ubijenih? 7 ubijenih? Ili da vas Sedlar i takvi uvjere da su Jasenovac stvorili komunisti, i da su oni od prvoga dana tamo klali "nevine hrvatske domoljube"?

Sram vas bilo, ljudi!

Tko je glasao

Fomo, ovo ti stvarno nije

Fomo, ovo ti stvarno nije trebalo. Nikad se nismo slagali, ali djelovala si mi kao normalna osoba. Čak sam te bio spreman kreditirati kao iskrenog "jugoslavenskog" idealista, 'ajde, zablude i tlapnje duge kao život ne umiru lako. Ali...

Pa, možda da si tih
"45 godina četničke propagande o 700 tisuća mrtvih u Jasenovcu" staviš u regal kao suvenir, tamo negdje pokraj kipića Majke Božje!
Jer, naime, tih "45 godina četničke propagande....." - to je daleka prošlost! Danas više nitko normalan ne vjeruje u tu propagandu, nitko normalan to ne zastupa, i nitko normalan se time ne bavi! Osim tebe, i tebi sličnih!

Nitko normalan? Sram te bilo ustašo, upravo si nazvala nenormalnim i otpisala kompletnu Srbiju i nekih brat-bratu 9/10 Srbijanaca & "Jugoslavena". Primjerice, ako stvarno ne znaš kakvi se balovi vampira svake godine održavaju Jasenovcu preko rijeke, u "Republici Srpskoj", hodi lijepo na srpsku i jugo Wikipediju, pa čitaj i uživaj.

Normalnim ljudima je i deset puta manji broj ni zbog čega zaklanih ljudi dovoljno strašan, i dovoljan za kajanje, i dovoljan za brigu da se to više nikada ne ponovi!

Normalni ljudi vide i razumiju sasvim dovoljno vjerodostojnih informacija koje u pitanje dovode čak i taj sadašnji "službeni" broj. Jer jednostavno moraju - činjnice pritišću, neumoljivo:

A Painful Reminder

Radi se o filmu britanskog ministarstva informiranja načinjenom 1945, nedugo nakon II. svjetskog rata, po ulasku saveznika u nacističke konclogore. Autor je Židov Sidney Bernstein, a među suradnicima je bio i Alfred Hitchcock, ali je film ocijenjen kao pretjerano strahotan, pa je ostao u "bunkeru" sve dok ga Bernstein nije objavio 1985. Procjena broja žrtava u jasenovačkom logoru - nedvojbeno sve, samo ne povoljna i blaga za NDH i ustaše - nalazi se na 16:48 u trajanju filma. Evo snimke zaslona:

Estimated deaths at principal nazi concentration camps - Jasenovac: 20.000

I što ćemo sad, Fomo? Hoćeš li reći su Britanci i Židovi lagali i izmišljali, da zaštite Pavelića i ustaše?

Ako od '91. do '95. niste uspjeli staviti točku na "i" te četničke propagande o 700 tisuća mrtvih u Jasenovcu, ako se ni nakon 70 godina niste u stanju suočiti s objektivnom činjenicom da ste tamo pobili oko 80 tisuća ljudi, ako svoju nečistu savjest dan-danas pokušavate utješiti skrnaveći spomenik na Dotrščini - onda vam zaista ne ostaje ništa drugo nego da se zacementirate u svojoj ružnoj prošlosti, i da je držite kao suvenir u svojim regalima!
.... Kolika bi vam uopće brojka trebala da operete nečistu savjest? 70 ubijenih? 7 ubijenih? Ili da vas Sedlar i takvi uvjere da su Jasenovac stvorili komunisti, i da su oni od prvoga dana tamo klali "nevine hrvatske domoljube"?
Sram vas bilo, ljudi!

Kako rekoh, ovo ti nije trebalo. Koji to "mi" smo "pobili", koga? Kome se obraćaš, nesretnice? Koga ovako sramotno, bijedno, odvratno vrijeđaš, i na temelju čega? Jesi li stvarno u tolikoj mjeri izgubila razum..? :-(

------------------
[ Lux Veritatis ]

Tko je glasao

Ako je pitanje glasilo:

što ćemo MI s 45 godina četničke propagande, onda se na to ne može odgovoriti drugačije nego s množinom VI!

Da je pitanje postavljeno drugačije, na primjer: "A što ću ja, jadan, s 45 godina četničke propagande....", tada bi zasigurno i odgovor bio drugačiji!

Meni, naime, tih 45 godina četničke propagande ne fali u životu, ne pere me notalgija za tim godinama, i sasvim dobro se snalazim i bez toga!

Stoga je VI u mojem odgovoru bilo srazmjerno onome MI u pitanju! I ništa više od toga!

Tko je glasao

Nemaju oni srama, kao ni agitpropovka @Foma Fomič

Ili da vas Sedlar i takvi uvjere da su Jasenovac stvorili komunisti, i da su oni od prvoga dana tamo klali "nevine hrvatske domoljube"?Sedlar nikada nikoga nije uvjeravao da su Jasenovac stvorili komunisti i da su tamo klali "nevine hrvatske domoljube".

Nije ni omalovažavao žrtve Jasenovca opravdavanjem zločinačke NDH.

Prema tome, @Foma Fomič bestidno lažeš.
A znamo i zašto.

Sedlar tvrdi da su iza rata u Jasenovcu i dalje ubijani ljudi, i to zarobljeni vojnici, protivnici komunističkog režima, politički protivnici koji nisu prihvaćali jednopartijsku diktaturu, "kulaci",...etc.

Vjerojatno zato Tito nikada nije posjetio Jasenovac.

ako se ni nakon 70 godina niste u stanju suočiti s objektivnom činjenicom da ste tamo pobili oko 80 tisuća ljudiZločinački režim NDH koji je ubio te ljude, pokušavaš staviti u isti koš sa onima koji tragaju za istinom i tvrde da je iza ww2 Jasenovac i dalje bio logor, više ne fašistički, nego komunistički.

Njima pripisuješ te zločine.

Sram te bilo!

Normalnim ljudima je i deset puta manji broj ni zbog čega zaklanih ljudi dovoljno strašan, i dovoljan za kajanje, i dovoljan za brigu da se to više nikada ne ponovi!To nitko normalan ne osporava.

A ovo tvoje"45 godina četničke propagande o 700 tisuća mrtvih u Jasenovcu" staviš u regal kao suvenir, tamo negdje pokraj kipića Majke Božje! govori sasvim dovoljno o tvom pokvarenom, zatrovanom mozgu, koji uz vjeru i kip majke Božje, agitpropovski, u starom komunističkom stilu, vjernicima pripisuje zločinaštvo.

Možda bi vjernike trebalo poslati u ideološku školu na Golom otoku, ili to riješiti na poznati način, demokratski -Tito style, kojim je stekao svjetsku slavu?

svoju nečistu savjest dan-danas pokušavate utješiti skrnaveći spomenik na Dotrščini - onda vam zaista ne ostaje ništa drugo nego da se zacementirate u svojoj ružnoj prošlosti, i da je držite kao suvenir u svojim regalima!

U stilu "labradorskog" bombaškog napada na Židovsku općinu i Židovsko groblje, izazivanjem nereda na nogometnoj utakmici u Milanu, crtanja svastike na Poljudu, uslijedila je i ova histerija oko komemoracije u Jasenovcu; a sada i napadi na spomenik žrtava fašizma, pa bomba na Peščenici, u dvorište vrtića gdje je i Udruga Roma Hrvatske.

http://www.glassrpske.com/novosti/region/Oskrnavljen-spomenik-zrtvama-fa...

http://www.jutarnji.hr/udar-na-pescenici-u-dvoriste-vrtica-u-zagrebu-bac...

Prozirne, KOS-ovske, "labradorske" igre kojima se želi naškoditi Hrvatskoj.

Smeća koja to rade, smeća koja takve ne žele pronaći i kazniti, "dejstvuju" zajedno, usklađeno s agitpropovskim ostacima hrvatske ružne prošlosti, koji bi proizvodnjom fašista željela biti vječno na vlasti, uz zaštićivanje onoga što su pokrali u hrvatskoj privatizaciji, dok su drečili:"Držite lopove!"

Nemaju oni srama, kao ni agitpropovka @Foma Fomič

Tko je glasao

Pogledaj

kojim i kakvim simbolima je oskrnavljen spomenik na Dotrščini nekidan!

Tko je glasao

Vi znate tko je to oskrnavio

držali ste svijeću. Vi zasigurno znate i tko je nacrtao svastiku na stadionu.

sve dobro...

Tko je glasao

Ne razumijem

Vaš komentar!

Tko je glasao

Čekaj

jel teorija vas krezubaša da komunisti crtaju svastike na antifašističke spomenike kako bi oblatili ustašofile? Pa to je u rangu one da su po sarajevu bosanci granatirali vlastite familije kako bi mogli optužit poštene četnike.

Nemate elementarnog srama ljudskog.

Tko je glasao

prije svega- nema komunista @ljiga

ima vas budaletina koji brijete da ste nešto kao lijevo i kao napredni, a niste

Cilj je zapriječiti istraživanje i istinu o događanjima POSLIJE WW2, kao i da se suzbije propitivanje o pretjerivanjima kada je riječ o ratnim događanjima pa i ustaškim zločinima koji su se događali na području Jugoslavije (namjerno kažem Jugoslavije a ne NDH).

Ovo je recidiv iz Juge. Političke protivnike proglasi ustašama i onda im možeš činiti što god hoćeš.

Dodaj tome i nedostatak političkog programa kod tzv. ljevice i voila..samo ti se kaže..

Ima ponešto i vas 20%tnika kojima RH baš nije najbolje sijela pa želite; što gore to bolje.

Srbi imaju svoje razloge. Srbija također.

Hrvati nemaju potrebe za ustašama jer imamo nezavisnu državu RH.

Fašisti, a jebajga..kad je bila ona rasprava i referendum o braku...svi su bili fašisti za vas narkomane i pedere.

Uvijek se može utjecati na klince da prave gluposti. Što vama nekima to bude više išlo na jetru to će se više zadomspremati, a njaljepše od svega je to da ne možete ništa, osim kmečati.

Eno studenti u Beogradu već nešto performanišu s brojkom od 900 000 u Jasenovcu. Lijepo ih odgajaju i pripremaju za ustaške mitraljeze.

Spomenik u Jasenovcu pod određenim kutem baca sjenu u oblika slova "U" i to je uočeno i prigovoreno.

Bijele i crvene ruže podsjećaju na šahovnicu i to je prigovoreno.

Smeta izvođenje himne jer je to bila i himna za NDH-a. Smeta hrvatski barjak.

Svašta nešto smeta, a ponajviše država Hrvatska.

Očekujem da netko umlati kakvog Srbendu ili istaknutog "antifašista" , e da se dokaže - ima fašista.

Jedino stranka mješanih brakova i komunističke kopiladi ( sdp) i Pupovac imaju licencu za antifašizam.

Mi ostali- građanska desnica- moramo stalno dokazivati da nismo fašisti i ustaše.

Ne može to proći, jer u slučaju potrebe-jesmo ustaše koji ubijaju četnike i koga sve treba.

sve dobro...

Tko je glasao

znači

crtanje U i svastika po spomenicima ima za cilj zataškavanje istine o ww2? kako to funkcionira? kad god neko nacrta U smanji se broj žrtava u jasenovcu? čini mi se da to čak i funkcionira tako u tvojoj krezuboj glavi.

nema nikakve potrebe proglašavat ustašama debose poput bujanca, hassana i sličnih, oni to sami rade i ponose se time. naravno, dok ne stignu civilizacijske packe, onda idu plazit po stratištima (koja po njima to nisu) i izražavat 'pijetet'.

ovo dalje se od gadosti ne da čitat.

Tko je glasao

viš kak je to jednostavno @ljigi

ne o WW2 nego o zločinima partizana..ako se to pitanje postavi, odmah ustaše
Kako ono reče kćerka ustaškog suca Vesna Pusić, parafraziram: ne znači da nisu krivi samo im eto nije suđeno.........

Kao da su oni što im je sudio revoklucionarni Titin sud pošteno osuđeni.

Čak je i Draža Mihajlović rehabilitiran jer se jednostavno komunističke presude ne priznaju.

Istina o WW2 i NDH kao i poslijertanom Titinom staljinizmu, zločinačkoj diktaturi i svemu drugom se ne smije i ne može prešućivati. To smeta i zato su "antifašisti" na aparatima.

Zato se izmišljaju ustaše. Eto, tebi su Bujanac i hasanbegović ustaše i što sad da ti radimo.

Ja sam eto krezubi ognjištar koji bi da se dozna i objavi istina kako o WW2 tako i onom poslije za Tite, a tebi pjena na gubicu.

Koliko je bilo nevinih žrtava u Jasenovcu teško ćemo ikad znati jer se pored oca mog tasta, Hrvata i radićevca trpa i Pavle Đurišić kao nevina žrtva.

Djed moje supruge je stradao nitko ne zna okolnosti, a za Đurišića se zna da je bio četnički vojvoda.

Kako su preživjeli Srbi u selima u okolici Jasenovca , je enigma za tebe i takve.

kako znaš da je "gadost"ako nisi pročitao, jugošljameru

sve dobro...

Tko je glasao

ko

brani VAMA HRVATIMA u zadnjih 25 da istražite sve te stravične zločine? kako krivousti istoričar nije to osobno sve rasvijetlio? ili je i on, prljava partizančina, krio dokaze? možda su srbi iza zastora, upravljaju timmyjem i yulindom? dajte ti i laganini dokaze kad već ne može niko normalan, ako nema, fotošopirajte ko sedlar.

Tko je glasao

tko brani !?

pa kad su došli na vlast ovi iz stranke mješanih brakova UKINULI su komisiju za istraživanje poratnih zločina...

Kad se god nešto pokuša oko toga...odmah slijedi zborno kreštanje: ustaše, ustaše...

ili pak klasična podmetanja kao što su Vukojevića proglasili silovateljem muslimanke koja ne postoji....

znači da..očito bez batina neće ići

za početak se prestao korov zalijevati, dalje budemo gledali; kokice ,grickalice

ovo tvoje oko fotošopiranja je klasično kmečanje srbokomunističke žgadije

laž, laž i samo laž...film je snimljen i putuje ...

Istina sve više izlazi. što je nekad bilo bogohulno reći, danas se uči u školama,, da je Tito bio zločinac i diktator, da su komunisti poslije rata ubijali politički nepodobne radi pljačke, da su im velikosrbi u tome pomagali pa smo ih morali traktorirati...i tako..

Tuđmana su strpali u zatvor zato što je osporio laž i mit. Još ga neki budu od blata pravili.

sve dobro...

Tko je glasao

tuđman

je bio proganjan kao general, šef partizana, čak su mu i onaj neki institut izmislili, da može ex ponto istorijom se bavit pa opet nije podastro dokaze. karamarka su proganjali zaposlenjem u državnom arhivu. jebeš takvo progonstvo državnim sinekurama, danas ljudi sanjaju takav 'progon'.

četrvt stoljeća nakon tog mračnog doba ja još uvijek od VAS HRVATA slušam samo mitove i legende, od dokaza ništa, samo fotošop. belosvetska je to zavjera, nema šta drugo bit.

Tko je glasao

Tuđman je izvorni hrv. antifašist hssovske provinijencije

"Osuđen 1972. na 2 godine zatvora zbog "nacionalizma", pušten nakon 9 mjeseci. Osuđen zbog intervjua švedskoj televiziji 1981. na 3 godine, pušten 1983. iz zdravstvenih razloga. Tijekom 1984., vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, ali je iste godine zbog pogoršanja zdravstvenog stanja uvjetno pušten iz zatvora"

Zamisli eto, nisu ga ukokali nego su ga samo šikanirali. Kad su mu prvi put pakovali i montirali staljinističke procese Juga se već počela otvarati prema zapadu a Tito je već glumatao umjerenjaka jer je bio pred uginućem.

Spasilo ga je osobno prijateljstvo s Krležom

Poslije je Tito već krepao pa se nisu ni usudili ići žešće jer je oslabila komunistička revolucionarna rigidnost, a četnici su još bili samo "kripto" kao ti i još neki danas.

Naravno, kao obavještajni oficir i personalac zasigurno je i on imao materijala za ucijenjivanje "druge" strane.

Od 1945.g. u Titovini traje latentni hrvatskosrpski sukob ispod površine, što potvrđuje da je tu na zločinu napravljenu državu trebalo rušiti svim sredstvima, baš kako su ustaše zapisale u svom programu.

Danas imamo unutarhrvatski "sukob" jer se komunistička kopilad ne može pomiriti s tim da su im ideološki oci bili zločinci.

Zato su i opet spremni ići s četnicima u istom stroju baš kao i u WW2.

Upravo kako je Franjo govorio o "crvenim, žutim i zelenim" vragovima.

Koliko ste vi antife jadni dokazuje da vam je jedan Mesić počasni precjednik SABA i da..producirate ustaše baš kako vas je Mesić učio govoreći o prašini na srpskim opancima, pjesmama i drugačije.

Što se tiče dokaza, ako ti dokaz nisu svi oni slovenski nalazi, e onda u MP3.

Posredni dokaz o zločinačkom postupanju komunista i presvučenih četnika imaš na Ovčari i u Srebrenici, kao i logorima po Bosni i Srbiji.

Druga stvar je što ih ne želiš vidjeti, zatvaraš oči pred očitim kao i većina hulja.

sve dobro...

Tko je glasao

Lignja, ajd sad lijepo dokumentiraj tko je to ovdje ustašofil

ili podržava bilo kakvo zlo koje ustaše počiniše. I molim te ne brkaj dobro i zlo, jer ako ne postoji razlika kod ustaša, onda ne postoji razlika ni kod partizana, jel? Pa su onda partizani daleko veće čisto zlo jer pobiše 10x više ljudi.

No ja primjerice tvrdim da je i NDH imala nekih dobrih strana, kao i Jugoslavija, no ako priznaš da me ni u ludilu ne možeš nazvati jugofilom zbog toga što tvrdim da je Jugoslavija imala i dobrih strana, zašto onda i kojim pravom me ovdje netko može prozivati kao ustašofila? Ovo kao primjer, a ne zato jer me pogodilo ili se osjećam prozvanim, mada i mene prozivaju.

I najvažnije, sram treba biti onoga koji ima dvostruka pravila, sram može biti i njega i njegove neljudske roditelje koji ga odgojiše kao smeće podlo i pokvareno.

Od onoga koji zlo osuđuje kao zlo kod drugoga, dok istovremeno isto ili još veće zlo opravdava (Pušićka), jer ga počiniše njegovi, nema većeg nečovjeka, takvo smeće ne zaslužuje živjeti u zajednici.

Slažemo li se Lignja ja i ti da je pravda univerzalna, da je zlo zlo ma tko ga i u čije ili u ime koje ideologije počinio?

Slažemo li se da je minimum pravde ono kad se sudi čovjeku na temelju djela njegovih, a ne na temelju osvete ili mržnje, važi li to jednako za sve ljude, narode, nacije, meni važi, a tebi?

"Fašisti budućnosti sami će sebe nazivati antifašistima!!!" Mudra proročanstva prošlosti.

Tko je glasao

i

ti, kao i tvoj idol drvce, razvezao priču na sve strane, a jednostavno pitanje ostavio neodgovorenim.

I najvažnije, sram treba biti onoga koji ima dvostruka pravila, sram može biti i njega i njegove neljudske roditelje koji ga odgojiše kao smeće podlo i pokvareno.

cijenim samokritiku, ali nemoj bit tako strog prema roditeljima.

dalje si zabrazdio u neku kvazibiblijsku patetiku koju mi se uopće ne da komentirat, ali svakako bi volio da nabrojiš nekoliko dobrih strana NDH-a koje mi danas baštinimo.

Tko je glasao

Kvaziblijska patetika je pozivati se na univerzalnu pravdu?

I ti sebi dozvoljavaš komentirati na pollitika.com???

Jesi kad čuo za Kanta? Kategorički imperativ i slične kvaziblijske patetike?

NDH, da, da nije bilo NDH Hrvati bi bili istrijebljeni i protjerani u daleko većoj mjeri, kao što su nestali sa svih područja gdje su Srbi bili većina.

NDH je nastala u bespućima povijesnog kaosa kao volja Hrvatskoga naroda da ima svoju državu, NDH nije bila ništa gora od bilo koje druge Europske države, pa ako Italija, Njemačka, Češka, Francuska, Nizozemska, Belgija ili Srbija koja je prva istrijebila Židove, imaju pravo postojati ima i NDH, amen.

Primjerice ovo:

""Svako biće je za okolinu i uvjete, pod kojima živi, što bolje prilagođeno, a tako i svaka ljudska rasa za svoje životne uvjete što bolje prilagođena i sama po sebi jednako vrijedna, kao svaka druga"
"
Potraži o čemu je riječ.

Znam na što ćeš se pozvati i odmah ti kažem da ću te matirati ako taj argument izvučeš. :)

"Fašisti budućnosti sami će sebe nazivati antifašistima!!!" Mudra proročanstva prošlosti.

Tko je glasao

nema

potrebe za daljnjom raspravom, matirao si me već ovim komentarom.

Tko je glasao

"Labrador" je pokazao kako razmišljaju "antifašisti"

Teorija domoljuba je tvrdila da Ostojićevi policajci kradu, prate, bave se kriminalom- i gle potvrdilo se.

Teorija je tvrdila, da komunisti crtaju svastike, i pokazat će se da je tako. Teorija je ukazivala da su Srbi sami stavili eksploziv na Židovsku općinu i groblje da bi Hrvate optužili kako su antisemiti i fašisti- i potvrdilo se.

Pa ako su, žrtvama holokausta, mogli postvljati eksploziv da bi dokazivali kako su Hrvati fašisti, što im je crtati svastike na antifašističke spomenike, da bi opet dokazivali isto.

Zločin se rasvjetljava upravo traženjem motiva, a tzv. antifašisti imaju motiv dokazivati da u RH postoji fašizam kako bi se osmislili i kako bi mogli harangašiti protiv Hrvatske koju mrze.

Zato se s velikom sigurnošću može spoznati da su tzv. "antifašisti" nacrtali svastiku na Poljudu, ali i ove po spomeniku antifašistima.

Što je zločincima ponavljati zločine, vidjeli smo to i po ubojstvu D. Pajičića.

Mi imamo svoju državu, a antifašistička jugodržava je zločinački"crkla", kako se zločinački i rodila.

Tko je glasao

potlačene žtve s eksplozivom...

... to ti je u rangu kada @drvosjek 198i neke (eh, senilija) - kao Hrvat, ugrožena manjina u Jugoslaviji, postavlja vitezit pod hrvatski barjak - da naglasi svoju ugroženost...

Tko je glasao

To je u rangu ZZP-aša koji su podmetali tone eksplozivnih laži

Ne, to je u rangu podlosti i pokvarenosti, zloće, bezobzirnosti,..., osobe koja je žrtve velikosrpske agresije pokušavala pretvoriti u udružene zločince, a najgore koljače, rušitelje, silovatelje, mučitelje, osnivače logora za ubijanja i mučenja prikazati žrtvama genocida.
Radilo se tu o tonama i tonama eksploziva od laži.

Takvo si veliko zlo radio s građenjem ZZP-a, HV-u, hrvatskom političkom i vojnom vrhu, Hrvatima.

Svako tvoje pozivanje na braniteljstvo i sudjelovanjeu DR je groteska, poput onoga Zorana Ercega.

Ministar branitelaja morao bi dati da se istraže svi dokumenti na osnovu kojih je taj Z. Erceg dobio mirovinu, jer ima dokaza da je bio o jako dobrim odnosima s R. Mladićem, te da nije bio u niti jednoj postrojbi., a i svih onih koji su aktivno radili na ZZP-aškom etiketiranju DR. Pazili bi mogući "lažnajci" kada se uključuju u harange protiv istinskih hrvatskih branitelja

ZZP koji si gradio baca sumnje i na to što si možda radio dok si nosio uniformu HV-a.

Bilo je izdajica koji su dojavljivali položaje suprotnoj strani, s leđa ubijali Hrvate koji su dolazili braniti RH iz Australije, Amerike, ...

Tko je glasao

s leđa ubijeni Hrvati...

... to si ti:

a) vidjela i prijavila nadležnim tijelima
b) vidjela iz svog podruma
c) čula u birtiji

Daj se udaj za Laganinija, te fore s pucanjem u ljude su stvarno dno dna, odvratna osobo.

Tko je glasao

Izađi iz ormara, ne boj se, Zaphode junačino

Svega i svačega je bilo u ratu, izdajnici su bili zajedno s nama, pucali nam u leđa, izdavali, kasnije podržavali četničke ideje, ZZP-ašili, mrzili nas i Hrvatsku, no ti si jedan krasan čovječuljak, ti ne bi nikad 100% dao podršku četnicima i 100% bio protiv nas s kojima si se kao borio protiv ovih istih četnika kojima danas držiš jedro, s tobom iza leđa mi smo bili sigurni da nam je nebo osiguralo mjesto.

Izađi iz ormara, ne boj se.

"Fašisti budućnosti sami će sebe nazivati antifašistima!!!" Mudra proročanstva prošlosti.

Tko je glasao

Godina je 1990.-ta

ti si @zapići 20%tniče još služio jna na Kosovu. Rumunji su izrezali zvijezdu iz zastave i ustrijelili njihovog Titu i Jovanku. Berlinski zid je srušen.

Inspiriran time i sam sam izrezivao zvijezdu iz zastava.

Srbadija zvecka oružjem, osniva se SKJ Pokret za Jugoslaviju a takvi poput tebe ( danas) još očekuju da jna sredi situaciju i pohapsi ekstreme.

Takvi poput tebe su drapali plakate za prve demokratske izbore i prijetili vojskom u kojoj si ti tada bio kao balonja.

Mi neki koji smo bili spremni primiti prvi udar na sebe i primili smo ga.

Znaš, mileni....;-) to smo ti MI HRVATI SPREMNI ne samo umrijeti za Hrvatsku, nego smo bili SPREMNI i ubiti za Hrvatsku.

Kad se krv mora proliti, a mora se...takva su bila vremena ..a ja osobno nekako radije prolijem tuđu nego svoju.

Da nije bilo mene i ovakvih kao ja ti bi završio na Golom otoku ako ne na Bleiburgu kao domobranac - ustaša topnik.

Za čejene je bilo svejedno ti ili ja ili neki unuk pravog ustaše bobanovca.

Uostalom znaš i sam, jer si se kasnije pridružio jer si čak i ti skužio da je vrag odnio šalu.

Ja sam između ostalog čuvao sa svojom grupom "ilegalaca" neke predizborne plakate i hrvatske zastave s hrvatskim grbom na kojem je bilo btw prvo bijelo polje.

Pošto su mi jednu skinuli kod tvornice Finel, odlučio sam da drugu neće, pa sam je osigurao na potez i pokrio s 300 m snajperom 24 sata.

Tu su skinuli tek kad su došli Unproforci i kad je to bila kao neutralna zona, e da bi im baš tamo u Oluji dokazao da nije neutralna zona.

Bilo je skupo ali je vrijedilo.

sve dobro...

Tko je glasao

zafaljujem

Zato se s velikom sigurnošću može spoznati da su tzv. "antifašisti" nacrtali svastiku na Poljudu, ali i ove po spomeniku antifašistima.

na konkretnom odgovoru i moram priznat da su 'antifašisti' napravili dobar posao uklanjanja svakog spomena na sebe u zadnjih 25 godina, samo kako podvalili poštenom hrvackom narodu kojeg hoće prikazat kao ustašofilni. dugotrajna, smišljena i pdmukla operacija brisanja antifažizma iz kolektivne svijesti kako bi se suprostavili fažizmu. uistinu u rangu toga da ubiješ vlastitu familiju kako bi dokazao da si politički u pravu, a onda se čudiš što doma nemaš s kim proslavit svoj grandiozni uspjeh.

Tko je glasao

svu tu broncu

treba pokloniti u humanitarne svrhe...poskidati i pretopiti, a kamene gromade koje predstavljaju spomenike zločincima jugoslavenima i komunistima treba polomiti bagerima i nasuti poljske puteve s istima

zakonom zabraniti veličanje Tite zločinca, protivnika hrvatske države

Jugoslavenstvo i bratstvojedinstveno trkeljanje treba izbiti iz glave moronima koji su još zadojeni u tom điru pa antifašizam koriste kao smokvin list da pokriju sramotu komunističke diktature i pljačke.

Titoizam treba liječiti najprije nježno što činimo dvadesetak godina, a pošto ne ide, trebat će posegnuti za efikasnijim metodama.

Slikovito govoreći, za izbijanje jugoslavenštine, titoizma i velikosrpstva najbolje sredstvo je okovani ( potkovani ) kundak karabinke, a ako je jezgra pretvrda, onda se uporabi strojnica s nasađenom bajunetom.

Moš mislit, Stjepan Mesić pjevač ustaških pjesama- antifašist.

Vesna Pusić ( i njen brat također) su genetski predodređeni da budu antife jer im je ćaća bio ustaški sudac pod Artukovićem.
Milorad Pupovac iz obitelji onih koji su rušili stabla preko cesta 90-te je antifa I klase.

Draža M. i njegovi sljedbenici su također antife. Ja nisam takav antifa i zato ja takve ..nabijem na svoj rabljeni i izraubani penis.

sve dobro...

Tko je glasao

Sve

stoji, samo si zamijenio penis i anus.

Tko je glasao

Za razliku od tebe @ljigavi

ja nemam problem s osnovama anatomije. Točno znam što je za što predviđeno.

To što ti kad se nadrogiraš ili već...malo eksprimentiraš s pojedinim dijelovima tijela...ne bi se štel mešat...tvoja roba tvoj dućan........

sve dobro...

Tko je glasao

Nije zamijenio? Ili jest? Mislim svakako se obraća tebi, a...

ti biraj što si... ;)

"Fašisti budućnosti sami će sebe nazivati antifašistima!!!" Mudra proročanstva prošlosti.

Tko je glasao

Antifašisti su tajili spomenike"antifašizma": Hudu jamu, Jazovku

moram priznat da su 'antifašisti' napravili dobar posao uklanjanja svakog spomena na sebe u zadnjih 25 godina, samo kako podvalili poštenom hrvackom narodu kojeg hoće prikazat kao ustašofilni. dugotrajna, smišljena i pdmukla operacija brisanja antifažizma iz kolektivne svijesti kako bi se suprostavili fažizmu. Istina je da su se antifašisti bavili uklanjajnjem svojih najvećih spomenika , a čak su zabranjivali i spominjanje tih velikih spomenika: Hude jame, Jazovke, spomenika na Daksi, širom Slovenije, ..., a neki tvrde da je i Jasenovac, nakon 1945. postao spomenik komunističkom "antifašizmu"!

Zaista bila je todugotrajna, smišljena i podmukla operacija brisanja antifažizma iz kolektivne svijesti kako bi se suprostavili fažizmu.

Tko je glasao

Koja si ti besramna lažljivica

Mislim, ako ništa drugo, za početak, svi bruje o krivotvorenom novinskom naslovu o "leševima koje je doplavila Sava do Zagreba". Ako to nije omalovažavanje žrtava Jasenovca, ne znam što jest! Ne samo omalovažavanje, to je oduran cinizam do kraja!

*crno je crno, a bijelo je bijelo*

Tko je glasao

Laž je njihovo oružje, njihov nacionalni i državni interes

Bruje samo ljevičarski novinaraši koji su gradili ZZP, na istim temeljima , kao što sada napadaju J. Sedlara: na svojoj mržnji prema Hrvatskoj i prema istini.

Laž je oružje onih koji napadaju Sedlara!
A ti si se dobro nalagala o ZZP-u , zbog Oluje.

Jednako pričaš i o Jasenovcu, a budući si teška lažljivica (ZZP-ašila si do beskonačnosti), jasno je da je Jasenovac šuplja velikosrpska priča, kao i ZZP.

Da nije bilo dr. F. Tuđmana, agresori bi prošli kao i svugdje u svijetu- makar onoliko žrtava koliko su nanijeli osloboditeljima.

U Jasenovcu većinom su , što se tiče Srba stradali "isti"- oni koji bi stradali da nije bilo dr. F. Tuđmana u DR : agresori na Hrvatsku.

Budući su Srbi toliko nalagali oko DR, nije čudo da su laž o Jasenovcu napuhali do veličine mita,... a koji ih je koštao Oluje i samoevakuacije zbog nečiste savjesti i mržnje prema Hrvatima.

Tko je glasao

Odurna psihopatska krvoločna babetina ppetra

Gle, činjenice su činjenice.

A činjenica je da je cca 250.000 Srba protjerano za Oluje, te da su im potom devastirani domovi, uništena imovina, te da je učinjeno više manje sve kako se ne bi imali kamo vratiti, niti od čega živjeti.

Druga je stvar što gornje suhoparne činjenice ja smatram zločinom, dok ti pak smatraš veličanstvenom pobjedom.

U svjetlu tvoje gornje izjave "U Jasenovcu većinom su , što se tiče Srba stradali "isti"- oni koji bi stradali da nije bilo dr. F. Tuđmana u DR : agresori na Hrvatsku.", a pri tom imajući u vidu kako je samo u Jasenovcu poimence nabrojano na desetke tisuća pobijene djece i žena, posve je jasno da se kod tebe radi o teškoj psihopatologiji, zločinačkoj duši koja je odavno izgubila osjećaj za dobro i zlo, ako ga je ikad i imala.

Da su hrvatski Srbi bolje naučili povijesnu lekciju koju su im priredili hrvatski nacisti u vidu genocida, ne bi se čudili što se slična šema počela provoditi čim je proglašena hrvatska samostalnost, u vidu ustaške simbolike, rasnih zakona (izjave o lojalnosti), izbacivanja iz Ustava, protjerivanja iz stanova i masovnih otkaza.

Slažem se da se Jasenovac malo prenapuhava jer naivna javnost može pomisliti kako je to jedini ustaški zločin, dok se pod tepih guraju na stotine drugih zločina i klanja po nebrojenim lokacijama Hrvatske i BiH, a mnoga manja remek-djela ustaških zločina ostaju nezasluženo zaboravljena.

*crno je crno, a bijelo je bijelo*

Tko je glasao

Odurna psihopatska krvoločna babetinu Bikuljo

Gle, činjenice su činjenice.

A činjenica je da je cca 250.000 Srba , prema priznanju svi aktera namjerno izbjeglo da bi napravili međunarodni pritisak, za Oluje, te da su im pritom stalno slani pozivi da ostanu us vojim domovima i da polože oružje. Činjenica je i da su na području tzv. Krajine genocidno pobijeni svi Hrvati, uništena imovina, te da je učinjeno više manje sve kako se ne bi imali kamo vratiti, niti od čega živjeti.

Druga je stvar što gornje suhoparne činjenice ja smatram zločinom, dok ti pak smatraš veličanstvenim porazom.

U svjetlu tvoje gornje izjave "U područjima na kojima su Srbi bili većina Hrvati su potpuno istrijebljeni, četnici su osobito rado klali novorođenčad, dakle to su bili : agresori na Hrvatsku.", a pri tom imajući u vidu kako je samo u župi Udbinskoj istrijebljeno 14 tisuća Hrvata U jasenovcu je poimence nabrojano na desetke tisuća istih imena i prezimena iz istog sela od par kuća, kao i da je poznato tisuće imena ljudi koji su dokazano završili po čitavoj Europi, posve je jasno da se kod tebe smeće Bikuljsko radi o teškoj psihopatologiji, zločinačkoj duši koja je odavno izgubila osjećaj za dobro i zlo, ako ga je ikad i imala.

Da su hrvatski Srbi bolje naučili povijesnu lekciju i prestali klati Hrvate sve do jednoga na područjima na kojima su bili većina, odnosno da su odbacili genocid kao oblik osvajanja teritorija Hrvatske ne bi im se dogodilo to što im se dogodilo, no Srbi izgleda nisu naučili lekciju i tek im slijedi prava lekcija, a potom katarza.

Svojedobno su i braća Tarabići govorili o srpskom ludilu koje će ih odvesti u potpunu propast,

Slažem se da se Jasenovac malo prenapuhava jer naivna javnost može pomisliti kako je to jedini partizansko četnički zločin, dok se pod tepih guraju na stotine drugih zločina i klanja po nebrojenim lokacijama Hrvatske i BiH, a mnoga manja remek-djela partizansko-četničkih zločina ostaju nezasluženo zaboravljena.

Barbarin rov
Stjepan Barišić
Fran Binički
Marijan Blažić
Bonaventura Radonić
Franjo Bonifacio
Boričevac
Miroslav Bulešić

D

Dan ustanka naroda Hrvatske
Šimun Debelić
Simo Dubajić
Dubljani
Antun Dujlović

G

Gabrijel Cvitan

H

Hercegovački franjevački mučenici
Josip Horvat Međimurec
Hrvatski holokaust
Huda Jama

J

Jame (fojbe)
Jazovka
Jugokomunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata
Ljudevit Jurak

K

Kevina jama
Andrija Konc
Križni put (1945.)

L

Logor Gakovo
Logor Knićanin (Rudolfsgnad)
Logor Krndija

P

Partizanski koncentracijski logori
Partizanski poslijeratni zločini u Crnom potoku kod Našica
Partizanski poslijeratni zločini u Gospiću
Partizanski poslijeratni zločini u Maceljskoj šumi
Partizanski poslijeratni zločini u Zagrebu
Partizanski zločin u Zrinu
Partizanski zločini u Gračanima
Petar Perica
Pokolj fratara u Hercegovini
Pokolj na Kočevskom Rogu
Pokolj na otoku Daksi
Pokolj na otoku Jakljanu
Pokolj ranjenika iz bolnice Brestovac 1945.
Pokolj u Baru
Pokolj u Bleiburgu
Pokolj u Gvozdanskom 26. prosinca 1941.
Pokolj u Teznom

R

Radni logor Valpovo
Revolucionarni teror

S

Sabirni logor Josipovac
Sabirni logor Velika Pisanica
Popis masovnih grobnica žrtava poslijeratnih ubojstava u Sloveniji
Stradanje crkvenih osoba u ratu u Bosni i Hercegovini

Š

Kerubin Šegvić
Španovica

pokolj u Bosanskom Grahovu 27. srpnja 1941.
pokolj kod Drvara 27. srpnja 1941.
pogrom u Krnjeuši 9. i 10. kolovoza 1941.
pokolj katoličkih redovnica u Podrinju

1942.

pokolj u Zabiokovlju 29. kolovoza 1942.
pokolj u Gatima 1. listopada 1942.

1943.

pokolj u Lovreću 22. srpnja 1943.

Smeće četničko, čim zakoni prorad nećeš više nikad četnikovati u Hrvatskoj i veličati genocid nad Hrvatima.

"Fašisti budućnosti sami će sebe nazivati antifašistima!!!" Mudra proročanstva prošlosti.

Tko je glasao

Lažljivi ustašuljče, tragovi ti smrde nečovještvom

Evo popisa ustaških zločina samo do kraja srpnja 1941., dakle do ustanka u Srbu (nadam se da će pollitika progutati toliki ogroman citat):
-------------------------
Travanj

10. travnja: Prva uhićenja u Gospiću provedena su u večernjim satima, 10. travnja 1941., na dan proglašenja NDH. Prvi uhićeni bili su muškarci srpske nacionalnosti, njih 20. Tijekom travnja i svibnja 1941., u Gospiću je uhićeno nekoliko desetaka osoba srpske nacionalnosti, uključujući nekoliko žena. Uhićenja su nastavljena i nakon 10. travnja, kada je uhićena skupina od 23 gospićkih komunista i lijevih HSS-ovaca, Hrvata. Objavljena su imena 19 uhićenika hrvatske nacionalnosti, zatočenih u ustaškom zatvoru u Gospiću iz travnja 1941., uključujući i imena pojedinih komunista iz Perušića. Uhićenici Srbi likvidirani su početkom svibnja 1941., najvjerojatnije pokraj Macoline jame. Jedan broj uhićenih Hrvata pušten je iz zatvora. Poznata je struktura izvršitelja uhićenja i počinitelja navedenih ubojstava i imena su im objavljena. [1]

11. travnja: Uhićenje oko 30 srpskih muškaraca u Novoj Gradiški. Uhićeni su u zatvoru u Novoj Gradiški ostali do 6. svibnja 1941, kada su prepraćeni u kaznionicu u tvrđavi Stara Gradiška. Dvojica su ubijena u zatvoru u Novoj Gradiški, prije 6. svibnja. Iz kaznionice u Staroj Gradiški 16 zatočenika pušteno je 2. srpnja 1941., pod uvjetom da se presele u Srbiju. Ostali su stradali u ustaškim logorima. [2] Prema pojedinim istraživanjima, 11. travnja 1941. u Novoj Gradiški uhićeno je 57 osoba, od čega sedmero djece i trinaest žena. Za uhićenja u Novoj Gradiški odgovoran je Mirko Eterović. [3]

13. travnja: Pripadnici Hrvatske seljačke zaštite opkolili su šest sela u seoskoj općini Novigrad Podravski (kotar Koprivnica) i uhitili veći broj muškaraca Srba (prema tvrdnjama svjedoka riječ je o oko 500 uhićenih). Od njih je 40 zadržano u pritvoru, a ostali su pušteni. Od 40 zadržanih osoba, rat su preživjele samo 2 osobe. Ostali su stradali tijekom ljeta 1941. [4]

13. - 14. travnja: Uhićenje 12 komunista Hrvata u Perušiću i sprovođenje u mjesni ustaški zatvor, gdje je istovremeno izolirano 5 muškaraca Srba. U sličnim okolnostima uhićenja su vršena i u Gornjem Kosinju i Donjem Kosinju. U Kosinju je uhićeno najmanje 8 komunista (4 hrvatske i 4 srpske nacionalnosti) i najmanje 4 muškarca srpske nacionalnosti nekomunista. Objavljeni su podaci o uhićenim osobama, poimence. Među uhićenima je bio i Dušan Brujić, član Okružnog komiteta KPJ/KPH za Liku. Uhićenici srpske nacionalnosti ubijeni su krajem travnja 1941. te bačeni u jamu Duman pokraj Ličkog Lešća. [5] Prema drugim, preciznijim, podacima, dio uhićenih Srba s područja Kosinja, koji su lišeni slobode 13.-14. travnja 1941., ubijen je pokraj jame Duman 10. srpnja 1941. [6]

14. travnja: Uhićenje 12 srpskih stanovnika Topuskog, od kojih su objavljena imena njih 7. Ove su osobe stradale tijekom ljeta 1941. u logorima u Lici.[7]

14. - 15. travnja: Uhićenje 20 Hrvata, članova i simpatizera KPJ/KPH i lijevo naklonjenih HSS-ovaca u Pazarištu pokraj perušića u Lici. Među uhićenima bio je i španjolski borac Mile Butorac iz Donjeg Pazarišta. Imena uhićenih su objavljena. Od 20 uhićenih ustaše su u travnju ubile četiri komunista u blizini sela Klanca. Među ubijenima bili su španjolski borac, Mile Butorac, i predsjednik seoske općine Pazarište, Vicko Milinković. Većina uhićenih puštena je nakon određenog vremena, ali su mnogi od njih ponovno uhićeni u drugoj polovici svibnja 1941.[8] [9]

15. travnja: Formiran je prvi ustaški logor, logor Danica, u Koprivnici. Prvi zatočenici su u logoru izolirani između 18. i 24. travnja 1941. Riječ je o manjoj grupi lokalnih stanovnika srpske, hrvatske i židovske nacionalnosti, uhićenih u Koprivnici i okolici. Prvi upravnik logora bio je koprivnički ustaša - emigrant Martin Nemec. Već 4. svibnja, u logoru je bilo 763 logoraša, a 18. svibnja, 1007, 30. lipnja, 2175, a 15. srpnja, 2656 logoraša. U drugoj polovici srpnja 1941. dolazi do prebacivanja logoraša iz logora Danica u ustaške logore u Lici (Gospić, Jadovno), tako da je do kraja srpnja iz logora Danica za Gospić upućeno 1960 logoraša, dok ih je 76 oslobođeno. [10] [11]

Sredinom travnja: Uhićenje 2 osobe hrvatske i 2 osobe srpske nacionalnosti u Dugoj Resi. Prema izvorima iz NDH, jedan od uhićenih, radnik Josip Juran, ubijen je 16. travnja 1941. Ostali su sprovedeni u ustaške zatvore i logore odakle se nisu vratili. [12]

17. travnja: Prvi poznati masovni zločin ustaša nad srpskim stanovništvom u NDH, na temelju do sada poznatih povijesnih izvora, dogodio se u blizini Starog Petrovog Sela, na području kotara Nova Gradiška, 17. travnja 1941. Riječ je o ubojstvu oko 25 srpskih stanovnika sela Stari Slatinik i Brodski Stupnik sa područja kotara Slavonski Brod (sela se nalaze između Nove Gradiške i Slavonskog Broda i bila su etnički mješovita, ali većinski naseljena hrvatskim stanovništvom). Ustaše su u ovim selima sredinom travnja uhitile oko 30 srpskih stanovnika i 17. travnja 1941. provele su ih prema Novoj Gradiški, ali su na putu prema gradiškom zatvoru odlučili izvrše strijeljanje uhapšenika u blizini Starog Petrovog Sela. Od oko 30 uhapšenika strijeljano je oko 25, dok se za petoricu vjeruje da su uspjeli pobjeći. [13] [14]

18. travnja: Ubojstvo 39 muškaraca srpske nacionalnosti i jednog muškarca hrvatske nacionalnosti na području kotara Slavonska Požega. Iz grada Slavonske Požege odvedena su i ubijena dvojica muškaraca, jedan srpski, a drugi hrvatske nacionalnosti. Ubojstva odraslih muškaraca vršena su u nekoliko sela u Požeškoj kotlini. U Amatovci je zabilježeno ubojstvo 5 lica, u Bogdašiće 3, u Kruševu 2, u Mijaca 2, u Mihajlije 5, u Sažije 4, u Kamenskoj Šeovica 7, u Ratkovici 6, u Gradskim Vrhovcu 3, u Vučijaku Čečavske jednog lica. Istog dana u selu Striježevica uhićena su dva muškarca srpske nacionalnosti koji su transportirani u logor Danica, gdje su ubijeni nepoznatog datuma. Objavljeni su poimenični podaci o stradalima. [15]

19. travnja: Osnovan ustaški logor u Kerestincu. Prvih dana postojanja logora u Kerestinec su deportirani uglavnom Židovi i Srbi. Prvi komunisti zatočeni u logoru bili su lica koja su novouspostavljenim ustaškim vlastima predali organi Banovine Hrvatske. Procjenjuje se da je tijekom svibnja u logoru bilo zatočeno oko 300 osoba, od čega je komunista bilo oko 50. Početkom srpnja u logoru je bilo oko 100 komunista. Većina srpskih i židovskih zatočenika premještena je tijekom svibnja i lipnja u logor Danica te u logore u Lici, dok je većina komunista ubijena tijekom srpnja 1941. [16]

20. - 21. travnja: Nekoliko stotina mađarskih vojnika i 25 ustaša izvršili su opkoljavanje i pretres sela Silaš, dobrovoljačkog naselja između Osijeka i Vukovara. U selu su uhićena 24 muškarca. Također, manja uhićenja su izvršena i u susjednim selima : Ada (tri muškarca) i Palača (dva muškarca). Sutradan, 21. travnja, u blizini Laslova, strijeljano je devet stanovnika Silaša, dva stanovnika Palače i tri stanovnika Ade. Među ubijenima 11 je bilo srpske nacionalnosti, jedan hrvatske nacionalnosti i jedna osoba nepoznate nacionalnosti. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. [17]

20. - 24. travnja: Ubojstvo 38 muškaraca srpske nacionalnosti na području kotara Slavonska Požega. Između 20. i 21. travnja, ubojstva su izvršena nad stanovništvom sljedećih naselja: Kantarovci (4 ubojstva), Treštanovci (4), Aleksandrovac (3), Poljanska (1), Gornji Vrhovci (1), Škrabutnik (1). Tijekom 23. travnja, ubojstva su vršena nad stanovništvom sljedećih naselja: Ivanovci (13), Migalovci (3), Bratuljevci (2), Brđani (2), Lučinci (2), Treštanovci (1). Stanovnici Ivanovaca ubijeni su u šumi pokraj sela Eminovci. Uhićenja i ubojstva izvršili su pripadnici osječkog ustaškog stožera na čelu s Franjom Pavićem i Zvonkom Mazurom. Publicirana su imena stradalih. [18]

Uhićenje i stradanje srpskih muškaraca iz sela Šibuljina, u podnožju Velebita, između Karlobaga i Starigrada. Najprije je 20. travnja uhićeno 4, a potom 22. travnja 8 stanovnika Šibuljina. Svi su deportirani u Gospić i ubijeni u Jadovnom 24. travnja 1941, osim dvojice, od kojih je jedan uspio pobjeći sa strijeljanja, a drugog su ranije oslobodili Talijani. [19]

25. travnja: Uhićenje 2 srpskog stanovnika u Kosjerskom Selu pokraj Barilovića a (u blizini Duge Rese). Uhićenici su sprovedeni u logor Danica da bi kasnije stradali u logoru Jadovno. [20]

26. travnja: Uhićenje 9 srpskih muškaraca u selu Borik (tada : Petrovac) pokraj Mikleuša (kotar Podravska Slatina). Uhapšenici su sprovedeni u zatvor u Mikleuš, a zatim u zatvor u Osijek odakle se nisu vratili. [21]

27. - 29. travnja: U Gudovcu pokraj Bjelovara ubijeno je 195 Srba iz nekoliko sela kotara Bjelovar. Najprije je tijekom noći 27/28. travnja 1941. ubijeno 11 osoba, a 28. travnja 1941. strijeljano je 185 lica. Zločin je organizirao Eugen Dido Kvaternik, ravnatelj za javni red i sigurnost NDH, koji je prisustvovao likvidacijama. [22]

Strijeljanje četiri srpskih muškarca u Dvoru na Uni. [23]

29. travnja: U logor Danica u Koprivnici pristigao prvi željeznički transport logoraša : 504 zatočenika srpskih nacionalnosti iz kotara Grubišno Polje, koji su pristigli u logor preko Zagreba. Riječ je o osobama uhićenim nakon 26. travnja 1941, na temelju zapovijedi šefa Ustaške nadzorne službe Eugena Dide Kvaternika. Veća skupina logoraša transportirana je 30. lipnja 1941. iz logora Danica stočnim vagonima ka Gospiću, i potom izolirana u logorima Gospić i Jadovno. Pretpostavlja se da je čitava grupa od 504 srpskih zatočenika iz Grubišnog Polja transportirana iz Danice u Liku gdje su pobijeni. Prethodno su u logoru Danica bili izloženi torturi. [24] Popisana su imena 557 stanovnika kotara Grubišno Polje koji su stradali u ustaškim logorima u Lici. [25]

Krajem travnja: Prvi ustaški zločin na području Bihaća. Zločin je izvršio ustaški poručnik, Himzo Biščević, u selu Žegar. Biščević je ubio dvojicu srpskih stanovnika Ružice i jednog stanovnika sela Meljinovac. [26]

Svibanj

1. svibnja: Ubojstvo 4 muškarca u selu Paka i 2 muškarca u selu Ciglenik u kotaru Slavonska Požega. Publicirana su imena stradalih. [27]

Početkom svibnja: Osnovan logor Jadovno pokraj sela Trnovac na Velebitu u Lici. Logor je jedno vrijeme postojao usporedo s logorima u Gospiću i na Pagu i mnogi logoraši su iskusili boravak u nekoliko ovih logora. Logor je postojao do 21. kolovoza 1941. Prema publiciranim podacima u tzv. grupi gospićkih logora (Jadovno, Gospić, Pag) stradalo je najmanje 10 502 žrtava. Ovaj broj nije konačan. Prema znanstveno utemeljenoj pretpostavci suradnika Muzeja žrtava genocida iz Beograda, u ovim logorima stradalo je između 16.000 i 17.000 žrtava. [28] Povjesničar Đuro Zatezalo je iznio pretpostavku da je u ovim logorima stradalo 40 123 osoba, ali je publicirao samo 10 502 imena žrtava.

Uhićenje većeg broja stanovnika srpske nacionalnosti u Slavonskom Brodu i okolnim selima. Prema jednom svjedočenju početkom svibnja 1941. uhićeno je 28 lokalnih Srba. Uhićenici su osuđeni na mjesečne kazne i provedeni u kaznionicu u Staroj Gradiški. Prema istom svjedočenju, ova lica su po isteku kazne puštena na slobodu, osim tri osobe koje su kasnije ubijene u logoru Jasenovac. Izvor navodi poimenične podatke o ubijenima i nepotpune podatke o uhićenima. [29]

1. - 11. svibnja: Prva ubojstva u kotaru Udbina. U dva navrata, između 1. i 10. svibnja, ustaše iz Udbine ubile su 12 lokalnih Srba. Najprije je, početkom svibnja, na Koriji ubijeno 7 muškaraca, a nekoliko dana kasnije, na mostu Gečet, još 5 muškaraca. Prema nekim indicijama, drugo ubojstvo dogodilo se 5. svibnja. Publicirana su imena stradalih. [30]

3. svibnja 1941: Ubojstvo trojice srpskih muškarca u Mačkovom Selu i jednog muškarca u Dodošima pokraj Gline.[31]

4. - 11. svibnja 1941: Ubojstvo 11 srpskih muškaraca u selima oko Gline: Bačuga (5), Banski Grabovac (3), Veliki Šušnjar (3).[32]

Ubojstvo 5 članova hrvatske obitelji Mravunac od strane ustaša iz Hrvatskog Blagaja u Srpski Blagaju pokraj Veljuna. Ustaše su ovaj zločin pripisale Srbima kao izgovor za otpočinjanje pokolja nad stanovništvom Veljuna i okolice koji se odigrao u Hrvatskom Blagaju, 6. - 9. svibnja 1941.[33] [34]

Uhićenje 4 osobe srpske i jedna osoba ruske nacionalnosti u Topuskom. Nitko od njih nije preživio rat. Za neke od ovih osoba pretpostavlja se da su ubijena u logoru Jadovno. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. [35]

Uhićenje 6 osoba srpske nacionalnosti u Vrginmostu. Ove osobe su tijekom ljeta 1941. ubijena u logoru Jadovno. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. [36]

6. - 9. svibnja: Pokolj u Hrvatskom Blagaju pokraj Veljuna na Kordunu. Masovno uhićenje srpskih muškaraca na području bivšeg kotara Veljun ustaše su započele 6. svibnja. Iz Zagreba su u Hrvatski Blagaj stigla dva kamiona ustaša, pod zapovjedništvom Ivana Šarića, koji su, uz podršku ustaša iz Hrvatskog Blagaja i Slunja, izvršili uhićenje i ubijanje lokalnih Srba. Ukupno je uhićeno 625 muškaraca od kojih je 95, pretežno staraca, pušteno kućama, a 530 je ubijeno u Hrvatskom Blagaju. Uhićenja su vršena u sljedećim selima: Veljun, Sparenjak, Stojmerić, Bandino Selo, Crno Vrelo, Veljunska Glina, Cvijanović Brdo, Lapovac, Donji Poloj, Točak, Šlivnjak, Bogovolja (okolina Cetingrada). Od oko 530 zatočenika, preživio je jedino Dušan Nikšić, koji je prije masakra uspio pobjeći. Među pobijenima bila su dva pravoslavna svećenika, kao i 17 članova Komunističke partije Hrvatske, među kojima i tajnik kotarskog komiteta KPH / KPJ Slunj Nikola Kukić. [37] [38] [39][40] Prema objavljenim podacima, poznato je koliko je stradalih po pojedinim mjestima: Veljun (119), Lapovac (48), Šlivnjak (34), Točak (22), Zagorje (19), Veljunska Glina (18), Sparenjak (17), Stojmerić (12), Bandino Selo (11), Kuzma (11), Bogovolja (9), Kosjersko Selo (8), Donji Poloj (8), Vođević Brdo (7), Srpska Blagaj (6), Glinice (5), Crno Vrelo (4), Klanac (4), Cvijanović Brdo (3), Ponorac (2), Snos (2). [41] [42]

7. - 9. svibnja: Strijeljanja u Sanskom Mostu. Ustaše su najprije 7. svibnja izvršili strijeljanje 3 srpska seljaka, uhićena 5. i 6. svibnja. Dvojica strijeljanih poticali su iz sela Tramošnja. Ovo je bio prvi ustaški zločin na području Sanskog Mosta. Uhićenja lokalnog srpskog stanovništva uznemirila su stanovništvo u selima Tramošnja i Kijevo te se javlja prvi oružani otpor ustašama na području NDH, u kome su sudjelovali i stanovnici drugih srpskih sela koja gravitiraju Sanskom Mostu. Nakon neuspjelog ustaškog napada na ova srpska sela, 8. svibnja su intervenirale njemačke snage koje su uhitile oko 300 srpskih seljaka iz okolice grada, koji su ubrzo pušteni nakon intervencije jednog talijanskog časnika. Međutim, ustaše su ponovo izvršili uhićenje dijela prethodno uhićenih seljaka iz Tomine, Lužana i Čaplja te 9. svibnja 1941. u Sanskom Mostu strijeljali 27 osoba (26 osoba srpske i jedne osobe hrvatske nacionalnosti). [43]

8. svibnja: Prema podacima ustaškog redarstva u Zagrebu je uhićeno 114 "četnika i ljudi koji su s njima bili u vezi." Pretpostavlja se da je ovo samo sinonim za uhapšena lica srpske nacionalnosti. Među uhićenicima bio je i zagrebački mitropolit Dositej Vasić. U izvoru se ne navodi daljnja sudbina uhićenika. [44]

10. svibnja: Uhićenja većeg broja muškaraca u Vukovaru. Prema podacima povjesničara Đure Zatezala, u logor Jadovno, tijekom ljeta 1941. ubijeno je 10 stanovnika Vukovara i 5 stanovnika sela Mikleuševci, uhićeni su 10. svibnja te je jedan stanovnik Vukovara uhićen 5. svibnja. [45]. Ovo nisu jedina uhićenja u Vukovaru početkom svibnja, s obzirom na to da se u literaturi spominje još nekoliko imena uhićenih Vukovarčana, lišenih slobode početkom svibnja, za koje se ističe da su nestali u logorima. [46]

11. - 12. svibnja: Pokolj nad 340 Srba iz Gline i okolice u selu Prekopa. Zločin su inicirali ustaški dužnosnici: Mirko Jerec, Juco Rukavina i Nikola Vidaković. Poznata su imena dijela izvršilaca zločina. Riječ je o ustašama iz sela Prekopa, Jukinac, Kihalac i Hađer pokraj Gline i same Gline.[47] [48]

13. svibnja: Uhićenje stanovnika sela Rogulje pokraj Dvora. Prema podacima povjesničara Đure Zatezala, u logoru Jadovno u srpnja 1941., ubijeno je 15 stanovnika sela Rogulje, uhićenih ovog dana, 13 muškaraca i 2 žene. Publicirani su poimenični podaci o stradalim uhićenicima. Tijekom svibnja 1941., uhićenja su vršena i u drugim naseljima kotara Dvor na Uni, nakon čega su uhapšenici odvođeni u logore. Publicirani su poimenični podaci o 56 osoba s područja Dvora koji su ubijeni u logoru Jadovno. [49]

13. - 14. svibnja: Strijeljanje 45 srpskih civila u blizini Sanskog Mosta. [50]

13. - 16. svibnja: Ubojstvo većeg broja muškaraca srpske nacionalnosti na području kotara Slavonska Požega. Prema podacima iz literature, ubojstva su vršena nad stanovništvom sljedećih naselja : Ratkovica (14 ubijenih), Stojčinovac (3), Duboka (3), Ćosine Laze (3), Treštanovci (3), Brestovac (1), Vukojevci (1), Pasikovci (1), Škrabutnik (1), Pleternica (1). Publicirani su poimenični podaci o stradalima. [51] Međutim, prema podacima povjesničara Đure Zatezala 9 muškaraca iz Ratkovice, koji su uhićeni 15-16. svibnja 1941, ubijeni su u logoru Jadovno. [52] Prema podacima povjesničara Filipa Škiljana, 16. svibnja 1941. u selu Ratkovica uhićeno je 16 srpskih stanovnika. Jedan uhićenik je pušten na slobodu, a ostalih 15 su postali logoraši logora Danica u Koprivnici, odakle su puštena još 2 uhićenika. Za ostalih 13 se pretpostavlja da su ubijeni u logoru Jadovno. [53]

20. svibnja: U logoru Gospić ubijeno 15 muškaraca srpskog sela, Lipovo Polje, pokraj Perušića. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. [54]

22. - 23. svibnja: U Josipdolu, pokraj Ogulina, uhićeno je šest srpskih mladića, simpatizera KPJ, koji su sutradan sprovedeni u logor Danica. Publicirana su imena ovih lica. [55]

23. svibnja: Uhićenje 29 osoba srpske nacionalnosti u selu Gornje Dubrave, pokraj Ogulina. Od 29 uhićenika samo dvoje ih se vratilo u selo, dok su ostali kasnije ubijeni. [56]

29. svibnja: Na području sela Jablan, Hajdine, Presika, Stubica i Tuk, pokraj Ogulina, uhićeno je 20 Srba i 7 Hrvata. Svi su bili u ustaškom zatvoru u Ogulinu od 8 do 30 dana, a onda su pušteni. Prema sačuvanim svjedočenjima, ova je grupa nedugo nakon puštanja ponovo bila uhićena, a ove okolnosti su preživjela samo dvojica uhićenika. [57]

29. - 30. svibnja: U Zagrebu uhićeno 165 Židova, starosti od 17 do 23 godine, koji su 31. svibnja otpremljeni u logor Danica u Koprivnici, a potom u logor Jadovno, gdje su svi ubijeni, osim desetorice mladića koji su ubrzo postali zatočenici logora Jasenovac (rat su preživjela samo trojica). Publicirani su poimenični podaci o stradalima.[58]

30. svibnja: Strijeljanje Dušana Zelembaba, kuhara hotela Esplenada u Zagrebu, zbog navodnog "napada na ustašku ophodnju." Pretpostavlja se da je ovo prvo strijeljanje izvršeno na masovnom stratištu Dotrščina pokraj Zagreba. [59]

31. svibnja - 1. lipnja: Prva uhićenja Srba u Mostaru uslijedila su 31. svibnja, kada su uhićena petorica muškaraca. U noći između 31. svibnja i 1. lipnja ustaše su, na čelu sa Ivanom Hočevarom i Stankom Šarcem, izvršile likvidaciju uhićenika kod sela Ortiješ. Jedan od uhapšenika, Fedor Lukač, uspio je pobjeći sa stratišta. [60]

Lipanj

Početkom lipnja: Stradanje više stotina Srba s područja Kupreškog polja i okolice. Početkom lipnja, ustaše iz Kupresa i njegove okolice proveli su masovna uhićenja i likvidacije srpskih civila iz sela Blagaj, Malovan, Ravno i Vukovsko. Uhićenici su pobacani u jame Kupreškog polja. Pojedini izvori ukazuju na to da je u prvim danima lipnja 1941. na ovaj način stradalo oko 500 Srba s ovog područja. [61] Ovaj podatak zahtjeva potvrdu u drugim izvorima.

1. lipnja: U Trebinju lokalna grupa pripadnika ustaškog pokreta sa Zagrebačkog sveučilišta strijeljali su 9 osoba srpske nacionalnosti iz Trebinja i okolice te uhitili veći broj drugih osoba (podaci variraju od 15 do 70 uhićenika). [62] [63]

1. - 2. lipnja: Masovno uhićenje srpskih stanovnika Nevesinja i okolice. U selu Udrežnje, 2. lipnja, ustaše su ubile 29 muškaraca. Poznata su imena žrtava. [64]

2. - 3. lipnja: Ustaše iz Josipdola uhvatile su 14 srpskih stanovnika iz Josipdola, Vajinog Vrha i Vojnovcu i, nakon izvršene torture nad uhapšenicima, sutradan ih zatočili u logor Danica. Ove osobe su stradale kao zatočenici logora Jadovno krajem srpnja i početkom kolovoza 1941. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. [65]

2. - 5. lipnja: U selu Korita, između Bileće i Gackog, od strane ustaša iz Fazlagića Kule i drugih mjesta u okolici Gacka, na čelu sa Hermanom Togonal, ustaškim povjerenikom za naselje Gacko, uhićeno je oko 140 lokalnih srpskih stanovnika, koji su zatočeni i mučeni gotovo tri dana u zgradi lokalne škole. U noći 4. lipnja, 121 uhićenika je odvedeno do Koritske jame, u skupinama, i ondje ubijeno maljevima i bačeno u jamu. U selu Korita 5. lipnja pobijeno je 5 seljana, a istog dana od strane istih počinitelja ubijeno je 7 stanovnika obližnjeg sela Zagradci. Poznati su poimenični podaci za ubijene osobe. Među ubijenima bilo je 47 članova obitelji Svorcan. [66] [67] [68]

4. - 5. lipnja: U blizini Banja Luke uhićeni su, mučeni i ubijeni, banjalučki episkop Platon (Jovanović) i protojerej Dušan Subotić iz Bosanske Gradiške. Nakon ubojstva bačeni su u rijeku Vrbanju. Njihovi unakaženi leševi pronađeni su 23. lipnja na obali rijeke, pokraj sela Kumsale. [69]

4. - 8. lipnja: Ustaše na čelu sa Leonom Togonalom, ustaškim povjerenikoma za kotar Ljubinje, počevši od 4. lipnja započinju uhićenja u selima ljubinjskog kraja (Vlahovići, Ubosko, Pocrnje, Kapavica, Rankovci). U naredna tri dana ukupno su uhitili oko 170 muškaraca od 16 do 60 godina starosti koji su zatim zatočeni u selu Rankovci. Prilikom uhićenja u Vlahovićima je ubijeno 6 osoba. Likvidacije uhićenika započele su 8. lipnja u blizini sela Kapavice, pokraj istoimene jame. Sa stratišta je uspjelo pobjeći oko 50 ljudi, ali većina uhićenih je ubijena i bačena u jamu. Pokraj jame Kapavica ukupno je ubijeno 114 osoba. Iz Vlahovića - 28 ; iz Rankovaca - 23 ; iz Pocrnja - 13 ; iz Kapavice - 17 ; iz Uboskom - 33. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. [70]

8. lipnja: Ubojstvo 21 srpskih stanovnika zaseoka Rončevića pokraj Lovinca u Lici. Među ubijenima bilo je 7 djece i 6 žena. Svi su bili članovi obitelji Rončević. Zločin se dogodio u mjestu Sveti Rok. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. [71] Prema nekim pretpostavkama ovaj zločin dogodio se 10. srpnja, kada je pobijeno još 7 članova obitelji Rončević. Ovo bi značilo da je 10. srpnja ubijeno 28 Rončevića. [72]

9. lipnja: Gatačke ustaše po naređenju Jure Francetića, tadašnjeg ustaškog povjerenika za Bosnu i Hercegovinu, koji je tada boravio u gatačkom kraju, maljevima i kundacima pobile oko 20 civila iz Gacka, Avtovca, Rudnog Polja i Nadanićima i bacili ih u jamu pokraj sela Korita [73] [74]

9. - 19. lipnja: Ustaše i policija iz Vukovar a izvršili su blokadu sela Lipovača pokraj Vukovara. Nakon deset dana blokade srpsko stanovništvo iz Lipovače je prisilno raseljeno: jedna grupa seljana je otjerana u susjedno naselje Bršadin, druga je iseljena u Srbiju, a treća je, kako se ističe u literaturi, otjerana u logor, bez navođenja konkretnijih podataka. [75]

11. lipnja: Početak prisilnog iseljavanja stanovništva dobrovoljačkih naselja između Vinkovaca, Osijeka i Vukovar a, nastalih nakon provođenja agrarne reforme, početkom 1920s, doseljavanjem obitelji dobrovoljaca u srpskoj vojsci iz Prvog svjetskog rata. Iseljeno je stanovništvo Klise, Silaš a, Ludvinaca, Šodolovac, Palače, Ade, Podrinja, Petrove Slatine. [76]

Ubojstvo 12 muškaraca srpske nacionalnosti iz zaseoka Rasoje pokraj Lovinca u Lici. Zločin se dogodio u selu Raduč. Publicirana su imena stradalih. Svi su bili članovi obitelji Gnjatović. [77]

12. lipnja: U selu Komar, između Travnika i Donjeg Vakufa, ustaše su izvršile strijeljanje 15 lokalnih Srba zbog navodnog pucanja na ustašku kolonu. [78]

Ubojstvo 6 lokalnih srpskih muškaraca u selu Visuć (kotar Udbina). Publicirani su podaci o stradalima. [79] [80]

12. - 13. lipnja: U selu Sušine pokraj Našica ustaše zaklale 6 lokalnih srpskih stanovnika. Publicirana su imena stradalih kao i imena počinitelja zločina. [81]

Ustaše na čelu sa Leonom Togonal, izvršile ubojstvo 32 osobe iz Ljubinja. Među ubijenima, koji su bačeni u jamu Pandurić, bilo je 29 Srba 0,2 Hrvata i 1 Bošnjak. [82]

13. lipnja: Kolektivno protjerivanje srpskog stanovništva u Srbiju iz pojedinih sela u kotaru Podravska Slatina. Iz Ilmin Dvora protjerano je 360 osoba, iz Čađavičkog Luga 30, iz Martinaca 370. [83]

Uhićenje 25 muškaraca u selu Srpske Moravice pokraj Vrbovskog. Uhapšenici su otjerani za Ogulin, a potom u logor Danica, da bi većina njih bila ubijena u logorima Jadovno ili Pag. [84]

13. - 28. lipnja: Stradanje srpskih muškaraca sela Lipovo Polje pokraj Perušić au logoru Jadovno. Prema publiciranim poimeničnim podacima u ovom razdoblju u Jadovnom stradalo je 39 stanovnika ovog sela. Prethodno, 20. svibnja 1941, u logoru Gospić ubijeno je 15 stanovnika Lipovog Polja. Tijekom Drugog svjetskog rata ustaše su pobile 111 civilnih stanovnika ovog sela, prvenstveno u ljeto 1941. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. [85]

15. lipnja: U selima u okolici Knina provedeno uhićenje lokalnih Srba od strane ustaša. Prema dostupnim podacima uhapšeno je oko 60 seljaka koji su potom ubijeni. [86]

Ubojstvo 4 srpskih mladića u Bosanskoj Kostajnici. Publicirana su imena stradalih. [87]

15. - 18. lipnja: Prva ubojstva počinjena od strane ustaša na području kotara Drvar : ubojstvo 2 muškarca u selu Bastasi, 15. lipnja 1941. Jedan muškarac uspio je pobjeći sa strijeljanja. Publikovani su podaci o stradalima. Prethodno 0,13-14. lipnja 1941, pohvatana je veća grupa srpskih muškaraca u Drvaru odakle je provedena u ustaški zatvor u Bosanskom Petrovcu. Nakon mučenja u zatvoru, ustaše su najveći broj uhapšenika odveli na stratište kod Risovačke špilje, gdje su ih pogubili 18. lipnja 1941. NDH izvori spominju ubojstvo od 25 do 32 osoba srpske nacionalnosti na lokaciji Risovačke pećine. Sredinom lipnja 1941. ustaše su izvršile uhićenje 9 muškaraca u selu Gornji Tiškovac. Ova lica likvidirana su u Kninu. Publikovani su podaci o stradalim Tiškovčanima. Dalje ustaške upade u Tiškovac spriječio je oružani otpor lokalnog stanovništva 1-2. srpnja 1941, kao jedan od najranijih primjera oružanog otpora na teritoriju NDH. [88] [89] [90]

16. lipnja: Kolektivno protjerivanje srpskog stanovništva u Srbiju iz Sopjanska Grede (kotar Podravska Slatina). Protjerano je 235 žitelja. [91]

Ubojstvo 21 osobe na mostu na Lašvi kod Travnika. Među ubijenima bilo je 10 stanovnika sela Bradina između Konjica i Sarajeva, koji su uhićeni 8. lipnja i ubrzo sprovedeni u ustaški zatvor u Sarajevu, gdje su zadržani do 15. lipnja. Toga dana su izvedeni iz zatvore i zajedno sa 5 stanovnika Dubrovnika i 7 stanovnika Foče i Goražda, premješteni u zatvor u Travniku. Sutradan su svi, osim jednog koji je izvršio samoubojstvo u travničkom zatvoru, i još jednog lica koje je uspjelo pobjeći, pobijeni na mostu na rijeci Lašvi. [92]

Ubojstvo 19 srpskih muškaraca iz sela Borik (tada : Petrovac), pokraj Mikleuša (kotar Podravska Slatina). Zločin je izvršen na groblju u selu Čačinci pokraj Orahovice. [93] Izvori NDH provenijencije spominju 10 ubijenih Petrovčana. [94]

16. lipnja: U Gavrilovcu pokraj Đurđenovca (kotar Našice) ubijena trojica Srba od strane ustaša. [95]

17. lipnja: Iz ustaškog zatvora u Ogulinu upućen veći broj srpskih zatočenika u logor Danica u Koprivnici. Publicirani su poimenični podaci o 33 muškaraca iz Plaškog i okolnih sela na području kotara Ogulin koji su pohapšeni između 28. svibnja i 17. lipnja 1941, a koji su potom postali logoraši u logoru Danica, odakle su 20. srpnja 1941. provedeni u logor Jadovno. Većina ih je ubijena u logoru Jadovno, tijekom srpnja i kolovoza, dok se za neke pretpostavlja da su ubijeni na Pagu. [96]

17. lipnja: Ubojstvo 3 člana obitelji Budimlija u Lovincu. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. Među ubijenima bilo je dvoje djece i jedna žena. [97]

18. lipnja: Uhićenje veće grupe komunista u Vukovar ui Borovu Naselju. Jedna grupa uhapšenika je 26. lipnja 1941. provedena u ustaški zatvor u Osijek, gdje je najkasnije 17. rujna 1941. strijeljana u Gradskom vrtu grupa od 5 vukovarskih komunista. Ostali uhapšenici iz ove skupine zadržani su u zatvoru do 16. siječnja 1942. kada su pušteni. Istog dana, 18. lipnja 1941, uhićena je skupina od 16 komunista u Vukovaru, od kojih je nekoliko uskoro pušteno, a 9 ih je provedeno u logor Danica. Od ove grupe 0,3 komunista su ubijeni u ustaškim logorima (Jadovno, Stara Gradiška), a ostali su pušteni nakon 18 mjeseci. Publicirani su poimenični podaci o 8 stradalih i jednom dijelu uhapšenih komunista. [98]

19. - 20. lipnja: Ustaše iz Boričevca i Kulen Vakufa, na čelu s Vinkom Mataija 0,19, lipnja 1941. upali su u selo Bubanj i odveli 6 stanovnika zatečenih u poljskim radovima, a nedugo potom još 4 stanovnika. Isto se dešavalo iu selima : Doljani (odvedeno 7 osoba), Mišljenovac (19), Donji Srb (12), Donji Štrpci (6), Begluci (4), Birovača (3), Bušević (15), Kestenovac (7). Stanovnici sela Bušević stradali su od ustaša iz Kulen Vakufa. Stanovnici sela Dobroselo (10) i Dobroselski Bubanj stradali su lipnja 1941. od ustaša iz Boričevca, pretežno u ataru sela Boričevac gdje su odvedeni iz matičnih naselja. Od boričevačkih ustaša najteže su stradali stanovnici sela Nebljusi od kojih je 65 pobacano u jamu u Boričevcu. Većina Nebljušana ubijenih lipnja 1941. u Boričevcu bili su žene i djeca. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. [99]

20. lipnja: U blizini sela Lastva pokraj Trebinja ustaše ubile 8 srpskog seljaka. [100] [101]

20. lipnja: Ubojstvo 5 muškaraca srpske nacionalnosti na području kotara Slavonska Požega. Stradali su 2 stanovnika Jurkovac i po 1 stanovnik Ratkovice, Kaptola i Ćosinaca. Publicirana su imena stradalih. [102]

22. lipnja: U blizini Vlasenice ubijeno oko 40 Srba iz ove varoši i okoline. [103]

Ubijeno 10 Srba iz Gacka i okoline, zatočenika gatačkog zatvora, kod sela Gornje Plužine u blizini Nevesinja. Zločin su izvršile ustaše iz Fojnice (naselje između Gacka i Nevesinja) pod rukovodstvom Džemila Sarića i HIMZIJA Bauka. [104]

22. - 27. lipnja: Početak stradanja srpskog stanovništva u okolici Čapljine. Ustaše su 22-23. lipnja 1941. započele masovna uhićenja srpskih muškaraca na području Čapljine i okolnih sela : Tasovčići, Klepci, Počitelj, Rečica, Loznica, Gnjilišta, Hotanj. Uhapšenici su smješteni u privremeni logor u Tasovčićima, odakle su odvođeni u grupama i ubijani na stratiština u okolici Čapljine. Prva grupa od 4 uhapšenika ubijena je u noći 22-23. lipnja. Druga skupina uhapšenika (10 muškaraca iz Čapljine) ubijena je 24. lipnja u blizini sela Hutovo, gdje su bačeni u jamu. Treća skupina od 27 muškaraca ubijena je 24-25. lipnja na stratištu Pod brijestom, zapadno od Čapljine. Sa stratišta je uspio pobjeći Desimir Mihić koji je kasnije svjedočio o ovom zločinu. Četvrta skupina od 27 čapljinskih Srba odvezena je iz Tasovčića 26-27. lipnja do Opuzena gdje je likvidirana. Ove zločine nad muškarcima pratila su i istrijebljenja pojedinih porodica, uključijući žene i djecu, u Klepcima, što će tijekom kolovoza postati učestalo iu drugim hercegovačkim selima. Pomenute zločine izvršile su ustaše iz Čapljine i okolnih sela. Na stratištu Krupa pokraj sela Dračevo, južno od Tasovčića prema Metkoviću 0,25-26. lipnja ubijeno je 41 osoba iz Dračeva (npr. ubijeno je 20 članova obitelji Brstina). Zločin su izvršile ustaše iz Dračeva. Ustaše iz Dračeva i Hutova su 26-27. lipnja ubile nepoznat broj srpskih muškaraca iz Kolojanju, Dubravice i Cerovice (sela južno od Hutova blata). Ova lica ubijena su u jednim dijelom u blizini Gabele, a drugim dijelom kod Opuzena. Sem posljednjeg navedenog zločina, poznata su imena stradalih. Također, poznat je i velik broj imena počinitelja navedenih zločina. [105]

23. lipnja: Pod rukovodstvom Franje Sudara ustaše iz Fazlagića Kule i prispjele ustaše iz zapadne Hercegovine izvršile ubojstvo nad 14 odraslih muških stanovnika Zborne Gomile i Međulića, pokraj Gacka, koji su pobijeni u Avtovcu. [106]

U selu Vrbica pokraj Gacka, ustaše iz Fazlagića Kule izvršile ubojstvo 29 stanovnika. Među ubijenima bilo je 8 djece i 5 žena i djevojaka. [107]

23. - 24. lipnja: Masovni zločin u Rzana dolu nad muškim stanovništvom sela u Popovom polju (Veličani, Dubljani, Dračevo, Drijenjani, Mrkonjić, Tulje). Ubistvo su organizirale ljubinjske ustaše na čelu s Vidom Žutcem i Leonom Togonal. Od ukupno 168 stanovnika sela Veličani, Dubljani, Dračevo, Drijenjani, Mrkonjići i Tulje koji su 23. lipnja pohvatani i dotjerani na jamu u Ržani do, uspjela su pobjeći samo trojica. Ostali su pobijeni ili su živi bačeni u jamu gdje su skončali. Poznati su poimenični podaci o stradalima. Sutradan je ista grupa ustaša izvršila hvatanje stanovnika sela Zavala, Grmljani, Sedlari i Poljice (ukupno 32 poimenice poznata stradala stanovnika). [108]

U blizini sela Pridvorci pokraj Trebinja ustaše ubile 13 trebinjskih Srba, a njihove leševe potom bacili u jamu. Trojica muškaraca su uspjela pobjeći sa stratišta. Poznati su poimenični podaci o stradalima. Ovaj zločin potvrđuje izvor NDH provenijencije. [109] [110]

U Gackom i susjednom Avtovcu pohapšeni svi odrasli srpski muškarci, od strane lokalnih i zapadnohercegovačkih ustaša, pod rukovodstvom Franje Sudara. Poznata su imena 18 osoba ubijenih u Gacku na svirep način. Jedan dio uhićenih lokalnih stanovnika, koji nije pobijen u noći 23-24. lipnja, transportovan je iz Gacka u Nevesinje. Ubrzo potom u Nevesinju je ubijeno 28 prispjelih stanovnika Gacka i Avtovca. [111] Ove zločine potvrđuju i izvori NDH. [112]

24. lipnja: Ustaše iz Fazlagića Kule pokraj Gacka ubile su 29 stanovnika sela Zborna Gomila i Međulić u zaseoku Stolac u Fazlagića Kuli. Među ubijenima bilo je 14 djece i 11 žena. Većina ubijenih pripadala je obiteljima Popović i Zlatanić. [113]

U blizini sela Cerno, između Ljubuškog i Međugorja, ubijeno 16 srpskih muškaraca iz Ljubuškog. Zločin su organizirali kotarski predstojnik Ivan Bukovac, logornik Staniša Vasilj i druge ustaše iz Ljubuškog. [114] [115]

24. lipnja: Deportacija svih srpskih i židovskih stanovnika iz Bihaća, po naređenju velikog župana Ljubomira Kvaternika. Bihaćki Židovi su protjerani u Kulen Vakuf, gdje su se privremeno zadržali, dok su bihaćki Srbi protjerani u Bosanski Petrovac. Uskoro su bihaćki Židovi također provedeni u Bosanski Petrovac. Početkom srpnja bili su izolirani u zgradi petrovačke bolnice, nazvane " sabirni logor ". Početkom rujna zatočeni Židovi prebačeni su u Prijedor gdje su bili smješteni u kućama lokalnih Židova. Ustaše su potom dozvolile bihaćkim Židovima da se presele u gradove u Bosni, izuzev Bihaća, što je većina učinila. Međutim, najveći dio bihaćkih Židova podijelio je sudbinu Židova Bosne i Hercegovine i bio je ubijen u ustaškim logorima tijekom 1941-1943. Od 146 bihaćkih Židova ustaše su ubile 109. Većinu ostalih bihaćkih Židova spasili su partizani. [116]

24. - 25. lipnja: Ustaše iz Fazlagića Kule ubile 9 članova obitelji Nikolić i 13 članova obitelji Boljanović koje su živjele u Fazlagića Kuli. Njihovi leševi bačeni su u jamu nedaleko od zaseoka Drugovići u Kuli. Obitelj Nikolić u potpunosti je istrijebljena, a od Boljanovića je preživio jedan dječak koji je svjedočio o zločinu. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. [117]

24. - 28. lipnja: Masovna uhićenja u Mostar u otpočinju 24. lipnja i traju do 26. lipnja. Pojedini izvori procjenjuju da je uhićeno oko 450 osoba, tj.. odraslih muškaraca. Uhapšenici su izolirani u privremeni sabirni logor. Nakon nekoliko dana uhapšenici su kamionima transportovani u pravcu Čitluka i Širokog Brijega, da bi u blizini ovih nasjela bili likvidirani. Likvidacije su vršene i na obali Neretve, izvan Mostara, kako zaključujemo na temelju svjedočenja preživjelih. Kako ističe povjesničar Savo Skoko, " smatra se da je za nekoliko dana (od 24. do 28. lipnja) samo iz grada Mostara ubijeno 160 ljudi. " Poimenice je poznat dio stradalih. [118]

25. lipnja: Ubojstvo 9 srpskih muškaraca iz sela Mekinjar, pokraj Korenice. Zločin se dogodio u blizini sela Bajinovac. Publikovani su podaci o stradalima. [119]

Uhićenje oko 60 srpskih muškaraca u Drvaru. Uhapšeici su provedeni u ustaški zatvor u Bihaću, odakle su krajem srpnja 1941. odvedeni na stratište na Garavicama gdje su ubijeni. [120]

25. - 26. lipnja: U noći između 25-26. lipnja južno od Opuzena, na obali Neretve, ustaše izvršile ubijanje oko 283 osoba srpske nacionalnosti sa područja kotara Stolac. [121] [122]

25. - 28. lipnja: Kolektivno protjerivanje srpskog stanovništva u Srbiju iz pojedinih sela u kotaru Podravska Slatina. 25. srpnja iz Novaka protjerano je 60 stanovnika, istog dana iz Dubrave Noskovačka 174, a iz španatom 445. 26. lipnja iz Bjelkovca protjerano je 570 stanovnika, iz Čomborja 420, iz Aleksandrovca ​​550, iz Petrovca ​​827, iz Balinac 174, iz Gornjeg Miholjca 39, iz Nove Bukovice 22, 27. lipnja iz Čojluk 115, 28. lipnja iz Bistrice 13 žitelja. Prinudno iseljavanje pratila je pljačka stanovništva i nasilno provođenje. Iz grada Podravska Slatina 26. lipnja protjerano je 35 srpskih porodica. [123]

26. lipnja: Pokolj nad 16 stanovnika sela Kozice i 23 stanovnika sela Prenj, Pješivci, Opličići i Lokov, u blizini Stoca. Pokolj su izvršile stolačke ustaše na čelu sa Martinom maslacu i Stojanom Ragužom. Zločin je izvršen u selu Kozice. Leševi ubijenih bačeni su Neretvu u blizini Čapljine. Poznati su poimenični podaci o žrtvama. [124]

26. - 27. lipnja: U blizini Borova pokraj Vukovar a strijeljano 12 srpskih muškaraca iz sela u Sremu : 4 iz Laćarka 0,4 iz Bosut ai 4 iz Grabovaca. Publicirani su poimenični podaci za 8 streljanih osoba. [125] [126]

Pokolj nad oko 170 stanovnika sela Berkovići, klack, Ljuti Do, Meča, istočno od Stoca. [127]

26 - 28. lipnja: Masovno hapšenje i stradanje dijela stanovništva u selima u okolici Mostar a. Počevši od 26. lipnja ustaše su uhapsile veći broj muškaraca u srpskom i etnički mješovitim selima Bijelo Polje, Raštane, Gnojnice, Ortiješ, Lakševine, Malo Polje, Blagaj, Hodbina, Bogodol, pijeska, Baćeviće, Žitomislić. U Pijescima i Žitomisliću stradalo je oko 50 muškaraca, uključujući i sedmoricu monaha iz manastira Žitomislić. Ova lica su ubijena u blizini Domanovića i Blizanaca. Iz sela Bogodol ubijeno je 5 muškaraca i 4 žene (ubijeni su pokraj sela Gradac u blizini Širokog Brijega). U selu Hodbina i Ortiješ ubijena su šestorica muškaraca. Kako ističe povjesničar Savo Skoko, ovi događaji su zaustavljeni krajem lipnja dolaskom u Mostar generala Vladimira Lakse, Pavelićevog opunomoćenika za Hercegovinu. " On je u cilju što brže pacifikacije pobunjenog područja, privremeno obustavio pokolje hercegovačkih Srba i 30. lipnja pustio na slobodu oko 300 ljudi ", zatočenih u Mostaru. Poznata su imena izvršilaca navedenih zločina. [128]

27. lipnja: Pokolj nad 137 lokalnih stanovnika u Nevesinju. Zločin je organizirao ustaški zapovjednik Franjo Sudar iu njemu su sudjelovale lokalne i zapadnohercegovačke ustaše. Poznati su poimenični podaci o stradalim osobama. [129]

Strijeljanje 4 komunista hrvatske nacionalnosti u Zagreb u. Publicirani su poimenični podaci o strijeljanim osobama. [130]

Uhićenje 25 srpskih muškaraca u Visko mi njihovo provođenje u logor Gospić. Publicirana su imena uhapšenika. Većina je stradala u ustaškim logorima. [131]

27. - 28. lipnja: Pokolj nad srpskim stanovništvom kotara Stolac na Vidovom polju pokraj Stoca. Pokolj su organizirale lokalne ustaše i grupa ustaških profesionalnih ubojica iz Ljubuškog i Čapljine. Masovna uhićenja na području stolačkog kraja započela su 22. lipnja 1941. i trajala su nekoliko dana. Prema nepotpunim podacima, poznata su imena 96 stanovnika stolačkog kraja ubijenih na Vidovom polju. Riječ je o odraslom muškom stanovništvu Stoca i okolnih seoskih naselja : Poprati, Šćepan Krst, Ošanići, Dragovilje, Hrgud, Dabrica. < ref >Skoko (1991),126-132.

Uhićenje 27 stanovnika Bijeljine. Među uhićenima bila je jedna žena. Većina uhićenih (22) bili su srpske nacionalnosti, dok je 5 uhapšenika bilo židovskog porijekla. Među uhićenima za 12 se navodi da su lišeni slobode " kao komunisti ". Publicirana su imena uhapšenika. [132]

29. lipnja: Olovske ustaše ubile 6 srpskih seljaka iz sela Brda pokraj Olova. [133]

30. lipanj - 1. srpnja 1941: Iz pravca Čapljine i Stoca dovezeno oko 90 Srba i ubijeno i bačeno u jamu u neposrednoj blizini samostana Humac pokraj Ljubuškog. Drugi izvori spominju 86 stradalih, za koje se pretpostavlja da potječu iz okoline Stoca. [134] < ref >Skoko (1991),164-165.

30. lipanj - 1. srpnja: Deportacija oko 1.500 srpskih stanovnika s područja Plitvičkih jezera i seoske općine Ličko Petrovo Selo, po naređenju ustaškog velikog župana Ljubomira Kvaternika. Dio stanovništva je protjeran u okolinu Bosanskog Petrovca​​, a dio u pravcu Bosanskog Grahova. U Borovac pokraj Bosanskog Grahova ustaše na čelu s Nonom Šarićem izvršile su silovanje dijela prognanih žena. Prognano stanovništvo je razmješteno u selima u okolici Grahova, a izbjanje ustanka 27. srpnja 1941, spasilo je živote prognanicima, za razliku od većeg broja njihovih suseljana koji su ubijeni u okolici Bihaća, krajem srpnja 1941. [135]

Srpanj

1. srpnja 1941: Ustaški pokolj nad stanovništvom sela Donja Suvaja, smještenom između Srba i Donjeg Lapca. Ovaj pokolj je najmasovniji ustaški zločin nad stanovništvom kotara Donji Lapac prije ustanka 27. srpnja 1941. Ustaše pristigle iz Gospića ubile su 1. srpnja 1941, prema podacima iz zbornika Kotar Donji Lapac u NOR - u (Karlovac 0,1985) najmanje 161 stanovnika ovog sela. Poznati su osnovni podaci o svakoj žrtvi. Toga dana ustaše su u selu ubile ukupno 70 djece do 15 godina starosti 0,7 djevojaka i 39 žena. [136] Prema podacima povjesničara Đure Zatezala, ovaj zločin bio je još masovniji. On navodi da su ustaše tog dana " ubile i nožem usmrtile 243 srpskih civila od kojih 118 djece 0,75 žena i 50 muškaraca".[137] Prilikom pokolja nad stanovnicima Suvaje, ubijeno je 45 članova obitelji Keča i 22 člana obitelji Ćopić. Odgovornost za zločin snose ustaški veliki župan Ljubomir Kvaternik i Vjekoslav Maks Luburić, koji je zapovijedao jedinicom koja je izvršila zločin.

2. srpnja 1941: Dan nakon pokolja u selu Donja Suvaja, ustaše su upale u naselje Osredci (Lički Osredci) pokraj Srba. Lokalno stanovništvo je bilo obaviješteno o pokolju u Donjoj Suvaji i većina stanovnika se sklonila u šumu. Međutim, ustaše su uspjele uhvatiti 13 žitelja koje su pobili. Sutradan su se ustaše vratili u selo i uhvatile 9 starijih osoba koje su također likvidirali. [138] odgovornost za zločin snose ustaški veliki župan Ljubomir Kvaternik i Vjekoslav Maks Luburić, koji je zapovijedao jedinicom koja je izvršila zločin.

3. srpnja 1941: Pokolj nad stanovništvom sela Bubanj pokraj Donjeg Lapca nastavljen je 3. srpnja 1941. Prethodno su ustaše već ubile 10 stanovnika Bubnja. Toga dana u Bubnju ubijeno je 83 stanovnika, pretežno žena i djece. Među ubijenima bilo je 37 djece mlađe od 15 godina 0,15 djevojaka i 28 žena. Zločin je izvršen na vrlo svirep način, klanjem i masakriranjem. Zločin su provele ustaše iz Donjeg Lapca i Boričevca na čelu s Vinkom Mataija iz Lapca i Milom Markovinović iz Boričevca. [139] Odgovornost za zločin snose ustaški veliki župan Ljubomir Kvaternik i Vjekoslav Maks Luburić, koji je zapovijedao jedinicom koja je izvršila zločin.

6. srpnja 1941: Nastavljeno protjerivanje srpskog stanovništva iz kotara Podravska Slatina u Srbiju. Iz Dobrovića je protjerano 70, a iz Brezika 115 stanovnika. [140]

7. srpnja 1941: Ubojstvo 27 srpskih stanovnika sela Čukur na Baniji. Zločin je izvršen u Kostajnici. Leševi žrtva pobacani su u rijeku Unu. [141]

8. srpnja 1941: Strijeljanje komuniste Budislava Borjana, predratnog zatočenika kaznionice u Lepoglavi. [142]

9. srpnja 1941: U Maksimirskoj šumi pokraj Zagreba ustaše strijeljale 10 komunista, prethodno zatočenih u logoru Kerestinec. Ova grupa komunista je iz logora izvedena 5. srpnja 1941. Između ostalih, strijeljani su : August Cesarec, Ognjen Prica, Otokar Keršovani, Božidar Adžija. [143] [144]

9. srpnja 1941: Osnivanje ustaškog Sabirnog logora u Slavonskoj Požegi. Logor je postojao do 22. listopada 1941, a definitivno je likvidiran 18. studenog 1941. Zapovjednik logora bio je satnik Ivan Štir, a njegov zamjenik (pobočnik) ustaša Emil Klaić. Kroz logor je prošlo 8.178 osoba. Većina ovih lica su etapno boravili na ovoj lokaciji, na putu za Srbiju (riječ je o prinudno iseljenim srpskim stanovništvu sa šireg područja Slavonije i sjeverne Bosne) ili je riječ o protjeranim Slovencima na putu za prinudna mjesta boravka u NDH. U logoru je ubijeno najmanje 438 osoba srpske nacionalnosti. [145]

10. srpnja 1941: Ubojstvo većeg broja srpskih muškaraca pokraj jame Duman u blizini Ličkog Lešća. Prema publiciranim podacima, u ovu jamu je bačeno 3 stanovnika Donjeg Kosinja. [146]

12. srpnja 1941: U selu Prisoje pokraj Dicma (kotar Sinj) uhvaćeno 90 osoba koje su potom pobijene. [147]

12. srpnja 1941: Pokolj nad stanovnicima sela Ćora i bober pokraj Dvora. Zločin je izvršen u Krnjajića potoku pokraj Dvora. [148]

13 - 14. srpnja 1941: Zatočeni komunisti iz logora Kerestinec izvršili akciju bjekstva iz logora. Logorska uprava i straža su savladani, ali je bjekstvo bilo neuspješno za većinu logoraša zbog loše organiziranog prihvata odbjeglih. Ustaše su izvršile potjeru za odbjeglim logorašima i većinu pobili ili pohvatali. Potjern odijeljenja bila su mnogobrojnija i daleko bolje naoružana od odbjeglih logoraša. Od stotinjak bjegunaca 44 su uhvaćeni i nakon nekoliko dana strijeljana na Dotršćini pokraj Zagreba 0,12 je uspjelo da se izvuče iz obruča, a ostali su poginuli u borbi. [149]

Sredina srpnja 1941: Uhićenje 27 članova i simpatizera KPJ u Ogulinu, među kojima je 26 bilo hrvatske nacionalnosti. [150]

Sredina jula 1941: Masovna deportacija srpskih muškaraca iz sela u Cazinskoj krajini u ustaške logore U Lici. Iz Stabandza odvedeno je 38, iz Dobrog Sela 57, iz Ivanjske 42, iz Perne 8, iz Baštre 4, iz Mrazovca 4, iz Bosanske Krupe 4, iz Osredke 3, iz Velike Kladuše 3, iz Ljusine 2, iz Otoke 2 i po 1 stanovnik iz Glinice, Varoške Rijeke, Rujnice, Mutnika i Vrela. Ukupno : 171. Svi su stradali na stratištima u okolici Jadovnog. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. Ovo nisu jedini ljudski gubici stanovništva ovih naselja tijekom ljeta 1941. Najodgovorniji za provođenje ovih zločina bio je ustaški funkcioner Ljubomir Kvaternik, veliki župan velike župe Krbave i psát. [151]

17. srpnja 1941: U Dotršćini pokraj Zagreba streljano 44 komunista odbjegla iz logora Kerestinec. [152]

19. srpnja 1941: Početak masovnih uhićenja i represalija nad stanovništvom Mostara. Uhićenja su trajala do početka kolovoza i procjenjuje se da je kroz ustaški zatvor u Mostaru u tom razdoblju prošlo oko 750 Mostaraca srpske, bošnjačke, hrvatske i židovske nacionalnosti. Većina uhapšenika deportirana je u logore Gospić i Jadovno, gdje je ubijena. Preživjeli zatočenici mostarskog zatvora spominju intenzivnu torturu u zatvoru. Najodgovorniji za ovu kampanju zločina bio je ustaški povjerenik u Mostaru, Ivan Herenčić. Poznata su imena organizatora i izvršitelja zločina na području Mostara. [153]

19-20. srpnja 1941: Transport 17 zatočenika srpskih nacionalnosti iz ustaškog zatvora u Ogulinu u ustaški logor u Gospiću. Većina zatočenika bili su stanovnici Plaškog. Među zatvorenicima nalazili su se i episkop gornjokarlovački, Sava Trlajić, trojica svećenika, kao i dvojica članova KPJ. Svi će stradati kao zatočenici logora u Lici. [154]

21. srpnja 1941: U kotaru Velika Kladuša otpočela masovna uhićenja srpskih civila. Najprije je 21. srpnja 1941. uhićeno 30 osoba koje su provedene u logore u Lici, gdje su pogubljeni, a narednih dana uslijedila su masovna uhićenja svih odraslih muškaraca od kojih su mnogi ubijeni. [155]

22. srpnja 1941: Strijeljanje 6 komunista u Sisku, među kojima je 5 bilo hrvatske, a 1 srpska nacionalnosti. Publicirana su imena stradalih. [156]

22. - 23. srpnja 1941: Ustaške vlasti u Koprivnici uhitile su sve koprivničke Židove i izolirali ih u logoru Danica. Ukupno je uhićeno 213 osoba, oba spola i svih doba starosti. Ubrzo su iz Danice transportirani u logor Jastrebarsko, zatim u Gospić, a potom u Kruščicu kod Travnika, odakle su muškarci odvedeni u Jasenovac, a žene u Loborgrad. Gotovo svi muškarci poubijani su u Jasenovcu, a od žena i djece, koji su 8. lipnja 1942. iz Loborgrad odvedeni u Auschwitz, nitko se nije vratio. [157]

22-23. srpnja 1941: Ustaške vlasti u Ludbreg u pokraj Varaždin a uhitile su 29 židovskih i 26 srpskih stanovnika i deportirali ih u logor Danica, odakle su upućeni u druge logore NDH. Ova lica su uglavnom stradala u Jadovnom, Metajni, Jasenovcu, Staroj Gradiški i Lepoglavi. [158] Publikovana su imena stradalih. Uhapšeni Židovi su bili stanovnici Ludbrega, a uhićeni Srbi stanovnici ludbreških sela Čukovec i Torčec. Židovi su pohapšeni svi, bez obzira na spol i starost, a srpska uhapšenici su bili isključivo odrasli muškarci. [159]

23-24. srpnja 1941: Ustaše pohapsile oko 150 mještana Bosanskog Petrovca ​​i okoline i potom ih strijeljali u blizini ovog mjesta. [160]

24. srpnja 1941: Uhićenje oko 120 srpskih muškaraca u selima u okolici Bosanske Krupe : Vranjska, Mrkonjić, Vučijak, i druga. Masovnom uhićenju je prethodio otpor i ubojstvo jednog ustaše tijekom prethodnog uhićenja. Uhapšenici su provedeni, kako se ističe u literaturi, u Karlobag, gdje su pobijeni. [161]

24. srpnja 1941: Transport 31 Židova i 8 " Srba - komunista " iz Banja Luke u logor Gospić. Publicirana su imena transportovanih lica. [162]

24. srpnja 1941: Transport 26 židovskih i 30 srpskih civila iz Siska u logor Gospić. Publicirana su imena transportovanih lica. [163]

24. srpnja 1941: Strijeljanje 7 komunista u Karlovcu, od kojih su petorica bili hrvatske, a dvojica srpskih nacionalnosti. Publicirana su imena stradalih. [164]

24. - 27. srpnja 1941: Pokolj u Banskom Grabovcu pokraj Gline. U Banskom Grabovcu su 24. srpnja 1941, neposredno poslije ustaničke oružane akcije, koncentrirane znatne ustaške snage, iz Petrinje, Gline i Zagreba, pod rukovodstvom Božidara Cerovskog, šefom Ravnateljstva ustaškog redarstva iz Zagreba. Ustaše su izvršile uhićenja srpskih muškaraca u kotarevima Glina i Petrinja. Uhapšenici su potom odvedeni u Banski Grabovac gdje su ubijani od 25. do 27. srpnja 1941. Također, u Banski Grabovac provedeni su i zatočenici ustaških zatvora iz Siska, Petrinje, Gline, Kostajnice i Dvora. U literaturi se navodi da je samo iz ustaškog zatvora u Sisku doprijemljeno oko 100 zatvorenika. Procjenjuje se da je tada uhićeno ili dovedeno iz zatvora oko 1.285 ljudi. Oko 800 je ubijeno i pokopano u tri velike masovne grobnice u šumi nedaleko od željezničke stanice Banski Grabovac, a preostali su odvedeni u logor Jadovno, gdje su ubijeni. Najviše pohvatanih bilo je s područja kotara Glina : iz sela Dragotina - 146, iz Klasnić a - 72, iz Dabrina - 30, iz Buzetu. Ustaše su izvršile uhićenja srpskih muškaraca iu seoskim općinama Banski Grabovac, Kraljevčani i Mali Gradac. Pominje se, bez navođenja poimeničnih podataka, da je na području kotara Glina 0,24-27. srpnja 1941, uhićeno 782 osoba. Likvidacijama je prisustvovao i Eugen Dido Kvaternik. Zločin je preživio Ananije Šteković koji je poslije rata svjedočio o svom iskustvu. [165]

25. srpnja 1941: Uhićenje 32 srpskih seljaka u selu Klišević između Bihać ai Kulen Vakufa. Uhićenje je naredio ustaški načelnik seoske općine Lipa, Džafer Ibrahimpašić. Uhapšenici su odvedeni u susjedno naselje Ćukovi gdje su tučeni, a potom u Ripač gdje su pobijeni na lokaciji Zabarice. [166]

26. srpnja 1941: Transport 47 Srba iz Siska u logor Gospić. Publicirana su imena transportovanih lica. [167]

26. srpnja 1941: U selu Bunić, pokraj Korenice, u zgradi žandarmerijske stanice, ustaše su 26. srpnja 1941. masakrirale 80 žitelja, među kojima nekoliko desetaka stanovnika sela Ljubovo pokraj Bunića. Uskoro je početkom kolovoza uslijedio i zločin na pravoslavnom groblju u istom selu kada je ubijeno nekoliko desetaka ljudi.[168]

26. srpnja 1941: Ubojstvo 12 srpskih stanovnika sela Poljani pokraj Topuskog, uključujući i ubijanje žena. Zločin su izvršile ustaše iz Topuskog i okolnih sela. Istog dana ustaše su u Poljanima uhapsili 34 stanovnika koji su nedugo potom stradali u pokolju u pravoslavnoj crkvi u Glini. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. [169]

26. srpnja 1941: Lokalne ustaške vlasti u Garešnici deportirale 15 srpskih muškaraca iz Garešnice i okolnih sela u logor Gospić. [170]

26. srpnja 1941: Najmasovnije uhićenje srpskog i židovskih muškaraca u Karlovcu. Prema podacima povjesničara Đure Zatezala, u logoru Jadovno ubijena su 82 stanovnika Karlovca uhapšena ovog datuma i po 1 stanovnik uhićen 25. srpnja i 27. srpnja 1941. Publikovani su podaci o 153 stanovnika Karlovca koji su stradali u logoru Jadovno. [171]

26. srpnja - 2. kolovoza 1941: Zločini nad Srbima u kotaru Vrginmost. Poimenice su poznati podaci o 881 stradalih osoba, ubijenih u ovim okolnostima : općina Topusko - 640, općina Bović - 126, općina Vrginmost - 74, općina Lasinja - 23, općina Čemernica - 18. Većina ovih lica ubijena su na stratištima u okolici Topuskog, a oko 200 osoba je zaklano u Bogorodičinoj crkvi u Glini. [172] U kampanji ustaških zločina genocida nad stanovništvom Korduna, od 24. srpnja do 8. kolovoza 1941, na području kotara Vrginmost ubijeno je 2.225 lica srpske nacionalnosti. [173]

26-27. srpnja 1941: Nastavak protjerivanja srpskog stanovništva s područja kotara Podravska Slatina u Srbiju. Iz Voćina je prinudno raseljeno 27, a iz Miljevaca 20 stanovnika. [174]

27. srpnja 1941: Pokolj nad srpskim stanovištvom seoske općine Ličko Petrovo Selo. Pokolj nad stanovništvom seoske općine Ličko Petrovo Selo u najintenzivnijem obliku dogodio se 27. srpnja 1941. kada je u sedam sela ove općine, uključujući Ličko Petrovo Selo, Željavu, Rešetar, pohapšeno 313 muškaraca i odveženo kamionima i na brutalan način pobijeno u Garavicama pokraj Bihaća. Ubijeni muškarci su se odazvali pozivu ustaških vlasti na javne radove i pohvatani su na prijevaru. Najodgovorniji za provođenje ovih zločina bio je ustaški funkcioner Ljubomir Kvaternik. Nakon ovog pokolja lokalno stanovništvo se više nije odazivalo lažnim pozivima na javne radove, pogotovo s obzirom na to da početkom kolovoza 1941. na području kotara Korenica izbija narodni ustanak pod vodstvom komunista, koji će uskoro poprimiti karakter partizanskog rata. [175]

27. srpnja 1941: Uhićenje i ubijanje oko 100 srpskih muškaraca u Bravsko m pokraj [[Bosanski Petrovac | Bosanskog Petrovca ​​] ]. Hapšenja muškaraca u Bravskom vršena su i narednih dana. Jedan dio muškaraca ubijen je kolektivnim spaljivanjem. Narednih dana ustaše su izvršili ubijanje lokalnih žena i djece, koji su se okupili da sahrane mrtve. Uhapšene žene i djeca ubijeni su kolektivnim spaljivanjem. Ovom prilikom ubijeno je oko 85 osoba, kako se navodi u literaturi. Ove zločine izvršili su ustaše pristigli iz Banja Luke i Sanskog Mosta. [176]

27-31. srpnja 1941: Stradanje više stotina srpskih stanovnika na području Ključ a. Stradali su stanovnici okolnih sela nastanjenih srpskim stanovništvom, ali i stanovnici grada Ključa. Prema podacima iz literature, u ovom intervalu zabilježeno je ubijanje većeg broja muškaraca u mikroregionu Sanica pokraj Ključ a. Stradali su stanovnici slijedećih naselja : Biljani Donji, Biljani Gornji, Budelj Gornji, Korjenovo, Pištanica, Prisjeka Donja, Prisjeka Gornja, Sanica, Sanica Donja, Sanica Gornja i Zavolje. U korištenoj literaturi se ne navodi broj stradalih. Ubistvima je prethodilo kolektivno uhićenje srpskog stanovništva na ovom području, bez obzira na spol i dob, počevši od 27. srpnja. Međutim, iako su bili uhićeni, žene i djeca u ovim selima su pošteđeni ubijanja. [177] Također, ubijanje srpskih stanovništva provođeno je iu gradu Ključu. Podaci o broju stradalih na području Ključa i okoline, od 27, srpnja do 2. kolovoza 1941, nisu precizni i variraju u izvorima. U korištenoj literaturi se navodi da je posljednjih dana srpnja 1941. na području Ključa i okolnih sela ubijeno od strane ustaša 902 lica. [178] Izvori NDH provenijencije spominju različite brojke strijeljanih : od 400 [179] do 500 osoba iz Ključa i okolnih sela. [180] Prema postojećim podacima, izvršitelji ovih zločina bili su pripadnici 5. jurišne ustaške satnije iz Zagreba, na čelu s natporučnikom Josipom Kurelca, kao i lokalne ustaše. [181]

27 - 28. srpnja 1941: Pokolj nad stanovništvom sela Meljinovac pokraj Donjeg Lapca. Na dan ustanka naroda kotara Donji Lapac i naroda Like, koji se vezuje za oslobođenje Srba, 27. srpnja 1941, ustaše iz Boričevca i Kulen Vakufa, upali su u selo Meljinovac i ubili dio stanovnika na licu mjesta, a ostatak zarobljenika odveli su u Zavalje i 28. srpnja 1941. ubili ih pokraj jame Delić. Publicirani su poimenični podaci o 82 ubijena stanovnika Meljinovca u ova dva dana. [182]

27 - 28. srpnja 1941: U selima oko Glamoča ustaše su uhitile oko 200 Srba, au samom mjestu oko 20. Uhapšenici su potom odvedeni i ubijeni pokraj jedne jame u blizini puta Glamoč - Livno. U danima nakon ovog zločina, livanjske i bugojanske ustaše su izvršile pokolje nad stanovništvom srpske sela Podgradina i Vrba. Pojedini izvori procjenjuju da je u ovoj kampanji ubijanja u kotaru Glamoč ubijeno oko 500 ljudi. [183]

27. srpnja - 2. avgusta 1941: Stradanje stanovnika sela Rešetar (kotar Korenica). U razdoblju od 27. do 30. srpnja ustaše su na stratištu Garevice pokraj Bihaća ubili 55 muškaraca iz Rešetara, a istovremeno na stratištu pokraj sela Prijeboj, od 27. srpnja do 2. kolovoza, ubili su 31 muškarca iz Rešetara. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. [184]

28. srpnja 1941: Uhićenje oko 60 odraslih muških stanovnika, srpska nacionalnosti, u selu Kljevci pokraj Sanskog Mosta. Uhićenje je izvršeno na prevaru od strane lokalnih ustaša iz Kljevaca. Uhapšenici su provedeni u ustaški zatvor u Sanskom Mostu i ubrzo su ubijeni.

28. srpnja 1941: Uhićenje 76 srpskih muškaraca u selu Ponikvari pokraj Topuskog od strane ustaša iz PONIKVAR i Topuskog. Uhapšenici su zatvoreni u Topuskom i nedugo potom su stradali u pokolju u pravoslavnoj crkvi u Glini. Sutradan, 29. srpnja, ustaše su uhvatile 8 žena iz PONIKVAR koje su nosile hranu muževima i očevima u Topusko i poklali ih u šumi Kaurić jarak. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. [185]

28. srpnja 1941: Uhićenje 23 srpskih muškarca u Topuskom. Pretpostavlja se da su ova lica ubijena u logoru Jadovno. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. [186]

28. srpnja 1941: Ustaše ubile oko 50 stanovnika sela Polača pokraj Knina. [187]

28. srpnja 1941: Ustaše ubile 17 Srba iz Grubišnog Polja i okolnih sela. [188]

28. srpnja 1941: Početak višednevnih masovnih zločina nad srpskim stanovništvom kotara Livno. Prema nepreciznim izvorima pobijeno je na stotine stanovnika sela u Livanjskom polju : Donji Rujani, Gornji Rujani, Čeprazlije, Golinjevo, itd.. Ubistva su vršena bez obzira na spol i starost stanovništva. Likvidacije su vršene u blizini sela Polog na obroncima Dinare. [189]

28. srpnja - 3. avgusta 1941: Stradanje srpskog stanovništva Starog Naselja pokraj Topuskog. Ustaše su odgovorne za smrt 601 stanovnika Starog Naselja tijekom Drugog svjetskog rata. Na izlazu iz Starog Sela prema Topuskom, u dugačkoj Luci, u vremenu od 28. srpnja do 3. kolovoza 1941, ustaše su ubile oko 250 lokalnih seljaka, a na lolalitetu Bobića obala, prema Vrnograč, istovremeno, 28. i 29. srpnja usmrtili su 36 mještana među kojima je bilo 16 djece. Počinioci zločina bili su ustaše iz zaseoka Bijeljevina pokraj Starog Sela kao i ustaše iz Topuskog i okoline. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. [190][191]

29. srpnja 1941: Prvi masovni ustaški pokolj nad stanovništvom kotara Vojnić. Zločin je izvršen u selu Krnjak, na stratištu Ivanović jarak, gdje je pobijeno oko 96 osoba s područja kotara Vojnić i Vrginmost. Najodgovorniji za provođenje ovog zločina bili su Božidar Cerovski, izaslanik ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH i ustaški povjerenik općine Krnjak Dragutin muic iz Vukmanić. Trojica muškaraca uspjela su pobjeći sa stratišta i ostavili su svjedočenje o ovim događajima.[192]

29. srpnja 1941: Ubojstvo 8 muškaraca iz sela Ljubovo pokraj Korenice. Njihova tijela bačena su u jamu na Prijeboju, u blizini Plitvica. Publicirana su imena stradalih. Prema dostupnim podacima u ovu jamu je krajem srpnja 1941. bačeno 119 osoba s područja Like. [193]

29. srpnja 1941: Upad ustaša iz Gline u sela u okolici Vrginmosta. U Kozarcu je uhvaćeno 11, u Boviću 20, u Stipanu 15, au Golinja 10 odraslih muškaraca koji su ubijeni u Prekopi pokraj Gline. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. [194] [195]

29. srpnja 1941: Zločin ustaša iz Gline i okolnih sela nad stanovništvom srpske sela Donje Selište, Gornje Selište, Šibine i Balinac pokraj Gline. Ubijen je veći broj muškaraca i žena.[196]

29-30. srpnja 1941: Pokolj u glinskoj crkvi. Ustaše su od 26. do 28. srpnja 1941. pohvatale veći broj srpskih muškaraca na području Topuskog i Čemernice. Uhapšenici su potom transportirani u Glinu gdje su likvidirani klanjem u tamošnjoj pravoslavnoj crkvi. Prema dostupnim podacima, u crkvi u Glini 29-30. srpnja 1941. zaklano je najmanje 203 osoba. Od ovog broja 65 su bili stanovnici Gređani 0,6 Katinovca 0,9 Male Vranovine 0,26 Poljana 0,63 PONIKVAR 0,2 Starog Sela 0,22 Topuskog 0,9 Čemernice i 1 Malick. [197]

29-30. srpnja 1941: Ustaše ubile 38 Srba s područja Klasnića, Malog Gradca i Obljaja, kotar Glina, uhapšenih počevši od 27. srpnja 1941. Zločin je izvršen na lokalitetu Latinov, između sela Marinbrod i Novo Selo Glinsko. [198]

30. srpnja 1941: Uhićenje 16 seljaka iz Donjih Dubrava na sajmu u Ogulinu. Pohapšeni seljaci su ubrzo ubijeni. [199]

30. srpnja 1941: Ubojstvo većeg broja srpskih civila s područja Slunja na stratištu Mehine stanje, između Slunja i Velike Kladuše. Publicirani su poimenični podaci o stradanju 18 srpskih muškaraca iz Cetingrada 0,37 muškaraca iz sela Maljevac 0,36 muškaraca iz sela Ruševica i 5 muškaraca iz sela Grabarska. < Ref >ŽFT Slunj - Veljun,989-1019. Drugi izvori navode da je na stratištu Mehine stanje 30. srpnja 1941. ubijeno između 130 i 150 muškaraca. Inspirator ovog zločina bio je Božidar Cerovski.[200]

30. srpnja 1941: Ubojstvo 161 srpskih muškarca iz sela u okolici Slunja na brdu Bliznice pokraj sela Broćanac. Zločin su izvršili ustaše i pitomci dočasnički škole iz Zagreba, zatim ustaše iz Gline i Petrinje koje je doveo u Slunj zamjenik ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH, Božidar Cerovski, te ustaše i oružnici iz Slunja i Rakovice, kojima je rukovodio ustaški časnik Vital Baljak. Ubistvima je prisustvovao Božidar Cerovski osobno. Žrtve su poticale iz sela : Broćanac, Dujić Brdo, Brezovac, Nova Kršlja, Oštarski Stanovi, Močila i Stara Kršlja. Oko 90 žrtava bačeno je u jamu Špejarka na brdu Bliznice, a istog dana je u blizini jame ubijen 71 muškarac. Ovaj zločin je preživio Milan Kvočka iz Broćanca o čemu je svjedočio nakon rata.[201] [202]

30. srpnja 1941: Ubojstvo većeg broja srpskih muškaraca iz sela u okolici Slunja u mjestu Lađevac. Publikovani su podaci o 38 ubijenih iz sela Zbjeg 0,17 iz sela Furjan 0,13 iz sela Slušnica 0,9 iz sela Tobolić 0,6 iz sela Tržić, 2 iz sela Zečeva Varoš. [203]

30-31. srpnja 1941: Masovno hapšenje židovskih muškaraca u Osijeku. U literaturi se spominje uhićenje oko 500 osječkih Židova u ovim okolnostima. Uhapšenici su zatvoreni u osječkoj Tvrđi i, potom 0,8-9. kolovoza 1941. transportirani u sabirni logor " Zagrebački zbor ", a zatim u logor u Gospić te nekoliko dana kasnije iz Gospića odvedeni u logor Jadovno, gdje su usmrćeni. [204]

30-31. srpnja 1941: Ubojstvo 30 srpskih seljaka iz Plaškog i sela u sjevernoj Lici (Janja Gora, Međeđak, Kunić, Latini, Podhum, Jezero). Ubijeni seljaci su uhićeni na sajmu u Ogulinu 30. srpnja i likvidirani su u noći između 30. i 31. srpnja 1941. pod Klekom kod Ogulina. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. [205]

30-31. srpnja 1941: Ustaše iz sela Bučica, pokraj Gline, uz pomoć ustaša pristiglih iz Zagreba, uhvatile 72 srpskih seljaka s područja seoske općine Bučica (sela : Gornje Taborište, Donje Taborište, Donja Trstenica. Od ovog broja uhićenih 24 šalju za Glinu (gdje će uskoro biti pogubljeni), a ostalih 48 ubijaju u šumi Kobiljača. [206] [207]

31. srpnja 1941: Ustaše iz sela Bučica, pokraj Gline, uhvatile u Donjoj Bučić i istog dana ubile 19 srpskih 0,11 romskih i 3 hrvatska stanovnika. [208]

31. srpnja 1941: Prema naređenju Jure Francetića, ustaškog povjerenika za Bosnu i Hercegovinu, od 31. srpnja 1941, na području kotara Ljubinje uhvaćeno je 235 osoba srpske nacionalnosti, uglavnom žena i djece. Prema podacima Velike župe Dubrava, od ovog broja uhapšenih, u logor Gospić upućeno je 145 lica. [209]

31. srpnja 1941: Ubojstvo 41 srpskih muškarca iz sela Golinja (kotar Vrginmost). Ubistvo su izvršile ustaše iz susjednog sela Bučica na čelu sa Milom Išek. Zločin je izvršen u šumi Kobiljača. Dva dana prije ovog događaja (29 srpnja 1941) stradalo je 10 stanovnika Golinja. Njih su pohvatale ustaše u Boviću i Kozarcu i zajedno sa stanovnicima ova dva sela pobili u Prekopi pokraj Gline, tako da je naselje Golinja 29-31. srpnja 1941. izgubilo 51 odraslog muškog stanovnika. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. [210] [211]

31. srpnja 1941: Ubojstvo 43 srpskih muškarca iz sela u okolici Slunja na lokalitetu Taborište nedaleko od Slunja. Većina ubijenih uhvaćeni su istog dana na sajmu u Slunju i poticali su iz Maljevcu, Ruševica, Brezovca, Donjeg Kremena, Gornje Gline, Miljevci, Cvijanović Brda, Kosjerskog Naselja, Kutanja, Rabinja, snošaju, Stojmerić, Glinice, Crnog Vrela, Srpski Blagaja, Grobnika, Donjeg Primišlja, Dvorišta, Kestenovca i Blata kod Plaškog. Prema izjavama počinitelja zločina, žrtve su žive bačene u jamu Vrtača na Taborištu. Inspiratori zločina bili su ustaški natporučnik Jure Kutnjak i ustaški emigrant Mladen Marković. Poznata su imena dijela počinitelja zločina. Zločin je preživio Milutin Lovrić koji je o ovom događaju svjedočio nakon rata[212]

31. srpnja 1941: Strijeljanje 15 stanovnika sela Bobota pokraj Vukovar a na lokalitetu Dudik na obodu Vukovara. Ova lica uhapšena su 26. srpnja 1941. prilikom racije u Boboti. Zločin je proveden pod opravdanjem kažnjavanja " pomagača organizirane komunističke zavjere ". Publicirana su imena stradalih. [213]

31. srpnja 1941: Ubojstvo 74 srpskih stanovnika sela Ploča pokraj Gračaca, bez obzira na spol i dob. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. [214]
Kraj srpnja 1941: Masovno stradanje srpskog stanovništva Cazinske krajine na stratištu Garavice pokraj Bihać a. U pitanju su zločini nad odraslim muškim stanovništvom, da bi od početka kolovoza 1941. ustaše započele istrebljenje cjelokupnog srpskog stanovništva na ovom području. Publicirani su poimenični podaci o stradanju stanovništva Cazinske krajine na Garavicama, krajem srpnja 1941. Kotar Bihać: Donja Gata (64), Gornja Gata (22); kotar Cazin: Bukovica (23), Rujnica (89), [ [Gradina (Cazin) | Gradina]] (14), Vrelo (23), Mutnik (1). Poznat je datum stradanja muškog stanovništva cazinskih sela Krndija (35) i Tržačka Raštela (23) na Garavicama (31. srpnja 1941). Najodgovorniji za provedbu tih zločina bili su ustaški funkcioner Ljubomir Kvaternik, veliki župan velike župe Krbave i psát, i ustaški poručnik Enver Kapetanović. Zločine su izvršili ustaše s područja Bihaća i Cazina. [215]

Kraj srpnja 1941: Masovno stradanje srpskog stanovništva Cazinska krajina e na stratištu Vučja jama u šumi Osoj nedaleko od sela Vrsta pokraj Bihać a. U pitanju su zločini nad odraslim muškim stanovništvom. Publicirani su poimenični podaci o stradanju stanovništva Cazinske krajine na ovom stratištu, krajem srpnja 1941. Kotar Cazin: Mutnik (25), Ćoralići (15), Selište (13), Rujnica (8), [ [Gradina (Cazin) | Gradina]] (6), Jankovac (7), Zlopoljac (6), Bukovica (5). Kotar Bihać: Donja Gata (5), Gornja Gata (2), Vrsta (4), Bugar (1). Sa stratišta su uspjeli pobjeći Đuka Petković i Đuro Mudrinić, koji su poslije rata svjedočili o svom iskustvu. Najodgovorniji za provedbu tih zločina bili su ustaški funkcioner Ljubomir Kvaternik, i ustaški poručnik Enver Kapetanović. Zločine su izvršili ustaše s područja Bihaća i Cazina. [216]

Kraj srpnja 1941: Masovno stradanje srpskog stanovništva na području kotara Bihać. Ustaše su prethodno (24. lipnja 1941.) protjerali cjelokupno srpsko i židovsko stanovništvo iz grada Bihaća. Najintenzivniji zločini na području istočnog dijela kotara Bihać (sela istočno od desne obale Une) odgodili su se od 27. srpnja 1941. Tada je u selu Ripač uhićeno 19 muškaraca, u Hrgar u 10, u Pritoci oko 150, u Lipi 32, u Ripču, Golubiću i okolnim selima oko 30, au Račiću i Lohovu oko 400. Dio uhapšenika je ubijen na Zabaricama pokraj Ripča, dio u Kulen Vakufu, a najveći broj u Garavicama pokraj Bihaća, krajem srpnja iu prva dva dana kolovoza 1941. Mnogi su iskusili boravak i mučenje u ustaškom zatvoru Kula u Bihaću.Najodgovorniji za provođenje ovih zločina bili su ustaški funkcioner Ljubomir Kvaternik, i ustaški poručnik Enver Kapetanović. [217]

Kraj srpnja 1941: Masovno stradanje srpskog stanovništva s područja kotara Bosanska Krupa. Uhićenja su najprije započela u Bosanskoj Krupi gdje su uhićeni lokalni srpski stanovnici, uključujući čitave obitelji. Zatim su uhićenja nastavljena 25. srpnja u obližjim selima, osobito u Vranjskoj. Tijekom 28. srpnja, kada je bio pazarni dan, u Krupi su uhapšeno oko 80 srpskih seljaka iz okoline (Mali Radić, Hašani, Suvaja, Vojevac, Gudavac, Srednji Bušević, Gornji Bušević, Veliki Dubovik, Mali Dubovik, Jasenica). Zločini su provođeni u selima, na licu mjesta, u Bosanskoj Krupi, kao i na stratiištu na Crnom jezeru. Dio ubijenih pobacano je u rijeku Unu. [218] Objavljeni su poimenični podaci o stradanju srpskog stanovništva u selima na lijevoj obali Une u kotaru Bosanska Krupa: Perna (46), Podgomila (81), Pištaline (15). Osim stanovništva s lijeve obale Une, stradalo je i stanovništvo kotara Bosanska Krupa s desne obale ove rijeke. Također, publicirani su poimenični podaci o 302 stradala lica srpske nacionalnosti, koji su bili stanovnici grada Bosanska Krupa, a koji su život izgubili 1941. Većina njih stradala je krajem srpnja i početkom kolovoza 1941. [219] Ustaše su 28. srpnja 1941. pohvatali oko 120 srpskih muškaraca s područja sela u istočnom dijelu kotara Bosanska Krupa: Jasenica, Velika Jasenica, Gorinja, Benakovac. Ovi ljudi su potom odvedeni u Bosansku Krupu gdje su mučeni u improviziranim ustaškim zatvorima i potom pobijeni u gradu, a dijelom i na Crnom jezeru.[220] Zločin na stratištu Crno jezero preživo je Rade Brkić iz Jelašinovaca, kasnije proglašen za narodnog heroja kao partizanski borac, koji je poslije rata svjedočio o svom iskustvu.[221] Najodgovorniji za organiziranje ovih zločina bili su ustaški veliki župan Ljubomir Kvaternik i ustaški logornik u Bosanskoj Krupi Husejin Muratbegović, a za provođenje zločina najodgovorniji su bili ustaški poručnik Enver Kapetanović i ustaški natporučnik Nikola Orešković.[222]

31. srpnja - 1. kolovoza 1941:Ubojstvo većeg broja srpskih stanovnika na području Prijedora i okolnih sela. Publicirani su poimenični podaci o 220 ubijenih osoba koji su stradali u Prijedoru, među kojima je bio velik broj željezničkih radnika, uključujući i stanovnike okolnih naselja. Ustaše su blokirale grad i pohapsile odrasle srpski muškarce. Ubojstva su vrpena na nekoliko lokacija u gradu iu neposrednoj okolici grada. Prema dostupnim podacima ustaše su posljednjih dana srpnja 1941. uhapsili oko 60 rudara srpskih porijekla u rudniku Ljubija, koji su kasnije deportirani u logor Jasenovac. Ovo nisu jedini zločini ustaša na području kotara Prijedor krajem srpnja i početkom kolovoza 1941. Prema podacima Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, na području kotara Prijedor u ovih nekoliko dana ubijeno je oko 700 ljudi. Zločini su nastavljeni u okolici Kozarca i Omarske u prvim danima kolovoza 1941.[223]

31. srpnja - 2. kolovoza 1941:Ubojstvo 168 stanovnika s područja Omarske i okolnih sela. "Samo u Niševićima ubijeno je 44 stanovnika kao odmazda zbog rušenja željezničke pruge između Piskavice i Omarske."[224]

31. srpnja - 2. kolovoza 1941:Ustaška jedinica stacionirana u Kozarcu pokraj Prijedor a izvršila pokolj nad većim brojem stanovnika iz 13 sela kotara Prijedor na lokaciji Zajednice pokraj Kozarca (ukupno: 173 muškarca). Publikovani su podaci o stradanju stanovništva po seoskim naseljima: Babići (17), Balte (5), Bistrica (4), Dera (17), Donji Garevci 22, Gornji Garevci (13), Donji Orlovci (7), Jaruge (14), Kamičani (5), Kozarac (3), Lamovita (32), Petrov Gaj (3), Trnopolje (30). Prema podacima iz literature, ovo nije konačan broj ubijenih osoba na lokaciji Zajednice pokraj Kozarca, u ova tri dana. Navodi se pretpostavka da je na ovoj lokaciji ubijeno 487 ljudi.[225]

31. srpnja - 2. kolovoza 1941:Stradanje srpskog seoskog stanovništva na području kotareva Kostajnica i Petrinja. Sa područja seoskih općina Majur i Staza, pokraj Kostajnice, odvedena su 72 muškarca i ubijena na mjestu Bajića jame pokraj Kostajnice. Ustaše iz Sunje vrše uhićenja na području općina Sunja i Mala Gradusa i strijeljaju uhapšenike na lokaciji Mrcinište u Sunji. Ustaše iz Kostajnice hvataju muškarce iz sela Čukur i odvode ih na stratišta Bajića jame i Stevanovo brdo, gdje ih strijeljaju. Zbog ovih uhićenja masa srpskih stanovništva s područja kotareva Glina, Petrinja i Kostajnica potražila je utočište u zbjegu na gori Šamarici pod zaštitom ustaničkog odreda.[226]
-----------------------------------
To je dakle prije nego je uhodan Jasenovac, kao glavna tvornica smrti.

*crno je crno, a bijelo je bijelo*

Tko je glasao

I onda je bio neki lažljivi Savo Štrbac

I onda su Srbi imali nekoga lažljivog Savu Štrbca koji je proizvodio žrtve, a ... ono u Haagu ostalo 44, i to u operaciji razmjera Oluje.

Laž je srpski državni interes,..
.Čitaj dalje u djelima D. Ćosića.

Tko je glasao

Franjo Srbin...

... jest, toliko su lagali da su čak i Zagorci poput Franje Tuđmana, zgroženi zločinima, odlazili u partizane...

Tko je glasao

Osladilo im se, pa nastavili, do kraja 1941.

Kolovoz

Početak kolovoza 1941: Osnovan logoru Kruščica pokraj Vitez a. Prvo je u logoru zatočeno nekoliko desetina Srba koji su ubrzo (5. avgusta 1941) pobijeni. Potom je u logoru zatočeno oko 3.000 Židova, pretežno iz Sarajeva.[227][228]

Početak kolovoza 1941: Ustaše iz okoline Kostajnice izvršili hvatanje oko 40 srpskih stanovnika sela Kukuruzari. Kako se navodi u literaturi, u hvatanju lokalnih Srba sudjelovao je i župnik iz Kukuruzara, Antun Lizatović, pripadnik ustaškog pokreta. Uhapšena lica potom su pobijena u na masovnom stratištu Bajića jame pokraj Kostajnice.[229]

Početak kolovoza 1941: Ustaše predvođene Leonom Togonal izvršile napad na nekoliko sela u okolici Ljubinja. Spaljeni su Bančići, Pocrnja i Pustipust, a ubijeno je 13 osoba, mahom iz Bančića.[230]

1. kolovoza 1941:Prvo masovno strijeljanje u Sarajevu ustaše su izvršile 1. kolovoza 1941. u znak odmazde zbog diverzije u željezničkoj radionici. Tada je strijeljano 20 talaca (komunista i simpatizera KPJ; 12 srpskih i 8 židovske nacionalnosti) i odvedeno u logore oko 30 simpatizera KPJ, različitih nacionalnosti. Tijekom naredna dva mjeseca strijeljano je dvadesetak drugih komunista i simpatizera KPJ, uključujući narodnog heroja Radojku Lakić. [231][232]

1. kolovoza 1941:Stradanje srpskih stanovnika etnički mješovitih sela cebar i Brišnik pokraj Duvna. Nastradale su čitave obitelji. Žrtve su pobacane u jamu Slipić. Zločinom je rukovodio Marijan Pranjić, ustaša iz Brišnika. Dostupni izvori procijenjuju da je stradalo oko 130 osoba. [233]

1. kolovoza 1941:Ubojstvo oko 80 srpskih stanovnika mjesta Dobrljin, između Bosanskog Novog i Bosanske Kostajnice. [234]

1. kolovoza 1941:Ubojstvo oko 50 srpskih seljaka iz okoline Ljubije pokraj Prijedora. Ovaj broj stradalih spominju izvori NDH podrijetla. [235]

1. kolovoza 1941:Ubojstvo 19 srpskih muškaraca iz sela Komić i jednog muškarca iz sela Kurjak (kotar Udbina). Zločin su izvršile ustaše iz Lovinca. Publicirana su imena stradalih. Na području kotara Udbina ustaše su do izbijanja partizanskog ustanka, dakle, do početka kolovoza 1941, ubile 185 osobe: Visuć (17), Jošan (18), Mekinjar (30), Tolić (8), Krbava (12), Svračkovo Selo (13), Srednja Gora (6), Kurjak (8), Čojlik (5), Rebić (2), Udbina (20), Mutilić (21), Komić (19), Ondić i Krčana (4). Među ovim osobama bilo je 165 muškaraca i 20 žena. Većina je ubijena u seoskim atarima, a 46 ih je stradalo u logorima u Lici (Gospić, Jadovno).[236][237]

1. kolovoza 1941:Uhićenje 25 Židova u Križevcima. Od ovog broja samo je 9 preživjelo rat. Ostali su stradali u logorima na teritoriju NDH.[238]

1. kolovoza 1941:Uhićenje oko 250 srpskih žena i djece iz Topuskog i okolnih sela i njihovo zatvaranje u ustaškom zatvoru u Topuskom. Zatočenici su bili podvrgnuti torturi, a pojedine zatočenice su silovane. Nakon desetak dana jedan dio uhapšenika je pušten.[239]

1. kolovoza 1941:Uhićenje 30 srpskih muškaraca u Bijeljini koji su istog dana izolirani u lokalnom ustaškom zatvoru. Istog dana u zatvor je dopremljeno i 15 srpskih muškaraca iz sela Popovi. Uhapšenici su sutradan deportirani u ustaški logor u Gospiću. Jedan dio uhapšenika iz Bijeljine ubijen je u logoru Jadovno, a ostali su sprovedeni u logor Jasenovac. Četvorica građana Bijeljine, uhićenih 1. kolovoza 1941, pušteni su iz jasenovačkog logora 30. ožujka 1942. Publicirana su imena 30 uhapšenika iz Bijeljine.[240] Publikovani su podaci o 111 stanovnika kotara Bijeljina koji su ubijeni u ustaškim logorima u Lici, u ljeto 1941.[241]

1. kolovoza 1941:"Prvog kolovoza 1941. pokupljeni su svi Židovi u srezu žepačkom, gdje je živjelo oko 250 Židova, i to u Zavidovići ma oko 170, u Begovom Hanu 20, a 60 u Žepču. Ostalo je svega 2 Židova jer su živjeli u mješovitom braku. Iz logora se vratilo 5, iz izbjeglištva 6. Židovi Žepča stradali su u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. svi su završili svoj život 27. prosinca 1941. "[242]

1. kolovoza 1941:Uhićenje većeg broja muškaraca srpske i židovske nacionalnosti u gradu Visoko. Uhapšenici su potom transportirani u ustaške logore u Lici gdje su ubijeni tijekom kolovoza 1941. Prema podacima povjesničara Đure Zatezala, u logoru Jadnovno ubijena su 62 stanovnika Visoko g., pri čemu se za 47 osobe navodi da su uhapšena 1. kolovoza 1941. Od 62 Visočana ubijena u Jadovnom 0,16 su bili židovske, a 46 srpske nacionalnosti. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. [243] Preostali židovski muškarci iz Visokog odvedeni su u logor jasenovac, 30. listopada 1941, a njihove žene i djeca transportirani su u logor veljače 1942. Od 199 predratnih Židova u Visokom rat je preživjelo samo 18 osoba. [244]

1.-2. kolovoza 1941:Masovno stradanje srpskog stanovništva Cazinske krajine. Publicirani su poimenični podaci o stradalima po naseljima. Kotar Bosanska Krupa: Perna (22), Pištaline (174), Podgomila (1). Kotar Cazin: Osredak (69), Selište (2), Krndija (3), Vrelo (18), Gradina (15), Crnaja (26). U ovom naseljima zabilježan su masovna stradanja muškog stanovništva i krajem srpnja 1941. Većina osoba koje su stradala 1.-2. kolovoza 1941, ubijeni su u Cazin ui na stratištu Mazzini dolovi na Gnjilavcu, nedaleko od Cazina, kao i na stratištima na Čonguru, cajin potoku i Pivnici, također pokraj Cazina. Najodgovorniji za organiziranje ovih zločina bio je ustaški veliki župan Ljubomir Kvaternik, a najodgovorniji za izvršavanje zločina bili su Ale Osmanović, ustaški logornik u Cazinu, Himzo Hadžić, ustaški poručnik, Enver Kapetanović , također ustaški poručnik. Početkom rujna 1941, preživjelo stanovništvo Perne, Pištalina, Podgomile i Ćojluka (kotar Bosanska Krupa) prešlo je na desnu obali Une, na slobodnu teritoriju Podgrmeča. Ova sela su opljačkana i spaljena. [245]

1.-2. kolovoza 1941:Ubojstvo petero članova obitelji Glavina u selu Dubljani u Popovom polju u Hercegovini. Poznata su imena počinitelja zločina. [246]

1.-2. kolovoza 1941:Stradanje stanovništva s područja Bosanske Dubice. Najprije je od strane ustaša izvršen napad n naselje Novoselci 1. kolovoza, kada je u selu ubijeno 7 muškaraca i uhvaćeno 24 muškarca koje su likvidirani u Bosanskoj Dubici. Narednog dana ustaše su ponovo izvršili napad na selo i ubili 4 muškarca. U selu Špilja ubili su 6 stanovnika (3 žene i 3 muškarca), au selu Vrioci također 6 osoba, među kojima jednu ženu. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. [247]

1.-3. kolovoza 1941:Stradanje stanovnika Stoca. Ustaše su najprije 1. kolovoza ubile 7 bolesnika srpske nacionalnosti iz stolačke bolnice, da bi sutradan ubili 18 stanovnika Stoca, uglavnom muškaraca. Ova lica su ubijena tako što su živa bačena u bezdan na Bivoljem brdu pokraj Domanovića. Potom su 3. kolovoza stolačke ustaše pohvatale žene i djecu pobijenih stolačkih Srba s namjerom da i njih likvidiraju. Međutim, ovaj zločin su spriječili domobrani pristigli iz Mostara. Nekoliko osoba je pušteno kućama, dok su ostali (ukupno 59 osoba) sprovedeni od strane domobrana u Mostar, a odatle internirani u logore. Od ove grupe rat je preživjelo samo tri osobe, dok su ostali stradali u logoru Jasenovac. [248]

1.-3. kolovoza 1941:Uhićenja srpske stanovništva na području Doboj ai okolnih sela i njihova internacija u logore. Prema svjedočenju preživjelog uhapšenika, u Doboju je 1. kolovoza 1941. uhićeno 28 osoba koji su potom transportirani u ustaške logore u Lici (pretežno su ubijeni u logoru Jadovno). Zatim je 2. kolovoza uhićeno 20 stanovnika sela Kožuhe pokraj Doboja, koji su također deportirani u logore. Narednog dana, 3. kolovoza 0,39 srpska obitelj iz Doboja je deportirano u Slavonsku Požegu, a odatle, kako se ističe u izvoru, u Srbiju. [249] Prema podacima povjesničara Đure Zatezala, u logoru Jadovno poimenice je stradalo 50 osoba s područja kotara Doboj (46 Srba 0,4 Židova i po 1 Hrvat i Bošnjak). [250]

1.-3. kolovoza 1941:Ubojstvo najmanje 46 srpskih stanovnika sela Lipe pokraj Gospić a, bez obzira na spol i dob. Zločin se dogodio u selu Lipe. Selo je imalo ukupno 92 civilne žrtve rata (većina je ubijena od strane ustaša 1941). Publicirani su poimenični podaci o stradalima. [251]

2. kolovoza 1941:Nastavak stradanja srpskog stanovništva u selima u okolici Cazin a: Osredak i Vrela. Prethodno, krajem srpnja, pohvatani je i ubijen veći broj muškaraca iz ova dva sela. Potom je 2. kolovoza uslijedio novi napad na ova naselja. U Osredcima je ubijeno ili poginulo u pokušaju pružanja otpora ustašama 0,34 stanovnika, au Vrelima 11. Jedan broj kuća u selima je spaljen. [252]

2. kolovoza 1941:Masovno stradanje stanovnika sela Kljevci pokraj Sanskog Mosta. U literaturi se navodi da je tog dana uhićeno gotovo cjelokupno stanovništvo, čak 1.700 ljudi, svih dobi i oba spola. Uhapšenici su potom sprovedeni u Vrhpolje gdje je dio stanovnika ubijen, dok je ostatak sproveden u ustaški zatvor u sanskom Mostu, nakon čega je dio uhapšenika ubijen. Prema podacima iz literature, u ovim okolnostima stradao je 361 stanovnik Kljevaca. [253]

2. kolovoza 1941:Masovno hapšenje srpskog stanovništva u Ljubinju. Procjenjuje se da je uhapšeno oko 200 ljudi oba spola i svih uzrasta. Oko 110 stanovnika ovog mjesta potom su sprovedeni u Čapljinu odakle su vlakom deportirani u logor Jasenovac. Preme postojećim podacima, nitko od njih nije preživio rat. [254]

2. kolovoza 1941:Stradanje stanovnika Žitomislića, južno od Mostara. Publicirani su poimenični podaci za 42 stradala lica. [255]

2. kolovoza 1941:Stradanje 48 stanovnika sela Blagaj pokraj Kupresa. Stradali seljaci su bačeni u jamu na Raičevoj kosi. [256]

2. kolovoza 1941:Ubojstvo 52 stanovnika zaseoka Rasoja pokraj Lovinca u Lici, bez obzira na spol i dob. Prethodno, 29. srpnja, ubijeno je 16 stanovnika Rasoja, koji su ubijeni uglavnom u Svetom Roku. Svi ubijeni (i 29. srpnja i 2. kolovoza) bili su članovi obitelji Gnjatović. Publicirani su poimenični podaci o stradalima.[257]

2. kolovoza 1941:Masovne likvidacije na stratištu pored željezničke postaje u selu Volinja, između Dvor ai Kostajnice. Na ovom stratištu ubijeno je 91 stanovnik sela Donji Kuljani i 26 stanovnika sela Volinja, s područja kotara Dvor i nepoznat broj stanovnika sela Grdanovci, Dobrljin i [ [Vodičevo]] sa područja kotara Bosanski Novi. Zločin su izvršile ustaše iz Zrinj a, Divuša i Bosanske Kostajnice. [258]

2. kolovoza 1941:Ubojstvo većeg broja lica srpske nacionalnosti, bez obzira na spol i dob, u selima u okolici Bosanskog Novog. Publikovani su podaci za 119 stradalih osoba po naseljima: Donje Vodičevo i zaselak Podgorica (65 poimeničnih stradaliih i 17 neimenovane stradale djece), Gornje Vodičevo (34 poimenično stradala i 3 neimenovana), Ravnice (10). Pretpostavlja se da ovo nisu konačni podaci.[259]

2. kolovoza 1941:Stradanje 14 žena i muškaraca iz srpskih sela Crni Potok pokraj Topuskog. Većina stradalih ubijena je u selu. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. Ustanici su istog dana ubili 12 ustaša u selu. [260]

2. kolovoza 1941:Ubojstvo 28 žena, muškaraca i djece iz srpskih sela Katinovac pokraj Topuskog. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. Jačanjem partizanskog pokreta u selima istočno od Petrove gore, uključujući Katinovac i Crni Potok, lokalno stanovništvo bilo je pošteđeno ustaških upada i zločina sve do ustaško-domobranske ofanzive u proljeće 1942, kada je u ovim selima ubijen velik broj stanovnika. [261]

2. kolovoza 1941:Strijeljanje većeg broja srpskih muškaraca iz sela Pištanica pokraj Ključ a. Zločin je izvršen u selu Vrhpolje od strane ustaša sa područja Ključa. U korištenoj literaturi ne navodi se broj stradalih. [262]

2. kolovoza 1941:Stradanje Židova grada Bugojna. Ustaše iz Bugojna odveli su odrasle židovske muškarce iz grada u susjedno naselje Gračanica gdje su ih pobili klanjem, 2. kolovoza 1941. Židovske s djecom kasnije su stradale u ustaškom logoru. U korištenoj literaturi ne navodi se broj stradalih, osim napomene da je u Bugojnu živjelo 11 židovskih obitelji koje su stradale u ratu. [263]

2-4. kolovoza 1941:Stradanje srpskog stanovništva sela Smiljan pokraj Gospića, pretežno žena i djece. Publicirani su poimenični podaci o stradalom stanovništvu po zaseocima. U zaseoku Bogdanić 2-3. kolovoza ubijeno je 96 stanovnika, u zaseoku Ljutača 2. kolovoza ubijeno je 18 stanovnika, u zaseoku Smiljan najmanje 53 stanovnika, u zaseoku Smiljansko Polje najmanje 107 stanovnika pretežno 3. kolovoza, u zaseoku Zablato 2. kolovoza ubijeno je najmanje 57 stanovnika, u zaseoku Selište ubijena su 3 stanovnika (u Selištu je 10-15. kolovoza 1941. ubijeno 36 stanovnika). U navedenim zaseocima sela Smiljan, početkom kolovoza 1941, ubijeno je najmanje 370 stanovnika. Prema publiciranim poimeničnim podacima, ustaše su na području seoske općine Smiljan tijekom Drugog svjetskog rata ubile 583 stanovnika. [264]

2.-3. kolovoza 1941: Pokolj na mostu na rijeci Uni između Matjevića i Bosanskog Novog. Zločin su izvršile ustaše iz Bosanskog Novog i pristigle ustaše iz Zagreba. Žrtve su bili srpski civili s područja kotareva Bosanski Novi i Dvor. Toga dana ubijena su 24 stanovnika sela Matijevići pokraj Dvora.[265] Najveći broj ubijenih poticao je iz Bosanskog Novog i okolnih seoskih naselja. Žrtve su ubijane i bacane u Unu. Također, narednog dana, ubojstva su vršena u Bosanskom Novom, a žrtve su bacane u Sanu. Procjenjuje se da je na ovaj način 0,2-3 kolovoza 1941, ubijeno više stotina ljudi.[266]

2.-3. kolovoza 1941:Ubojstvo 11 žena i djece u Ljubovu pokraj Korenice. Publikovani su podaci o stradalima.[267]

2.-3. kolovoza 1941:Uhićenje 85 željezničara srpske nacionalnosti na željezničkoj stanici Srpske Moravice. Uhapšenici će kasnije biti ubijeni u logoru Jadovno. Poslijeratni poimenični podaci govore o 63 uhićena željezničara.[268]

2.-3. kolovoza 1941:Stradanje srpskog stanovništva, bez obzira na spol i dob u Bosanskom Novom. U literaturi se ističe da je 2. kolovoza zaklano oko 250 ljudi u Novom, a slijedećeg dana zaklano i strijeljano oko 380, pri čemu je veća grupa ubijenih bačena u rijeku Sanu. Ove visoke brojke nisu poimenično potkrijepljene u publikaciji iz koje se navode ovi podaci.[269]

2.-4. kolovoza 1941:Masovno stradanje srpskog stanovništva iz sela u okolici Velike Kladuše na stratištu Poljica pokraj Vrnograč a. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. Iz sela Glinica ubijeno je 182, a iz sela Bosanska Bojna 50 odraslih muškaraca. Sa stratišta je uspio da pobjegne Rade Beronja iz Glinice, koji je poslije rata svjedočio o svom iskustvu. Najodgovorniji za organiziranje ovih zločina bio je ustaški veliki župan Ljubomir Kvaternik. Zločin su izvršile ustaše pristigle iz Zagreba i Slunja, kao i ustaše iz Cazinske krajine. Dalji tok zločina na ovom području privremeno je osujećen izbijanjem narodnog ustanka pod rukovodstvom komunista. [270]

2.-4. kolovoza 1941:Pokolj nad 27 stanovnika Budimlić Japre i 64 stanovnika Marina (uključujući 8 žena) u kotaru Sanski Most. [271]

2.-6. kolovoza 1941:Pokolj nad stanovništvom Prebilovaca pokraj Čapljine. Ustaše su organizirali prepad na selo 2. kolovoza, iz četiri pravca, tako što su okružile naselje, s namjerom da pohvataju cjelokupno stanovništvo. Od nešto više od 1.000 stanovnika, hvatanje je uspjelo izbjeći oko 200 Prebilovčana, uglavnom odraslih muškaraca. Žene i djeca uglavnom nisu bježali jer je vladalo uvjerenje da ustaše imaju namjeru da pohvataju samo muškarce. Nakon upada u selo silovan je veći broj žena, djevojaka i djevojčica. Nekoliko desetaka stanovnika ubijeno je u samom selu, a ostatak pohvatanih je 4. kolovoza proveden u Tasovčićima, gdje su nastavljena silovanja. Nakon toga 0,5-6. kolovoza, Prebilovački žene i djeca likvidirani su pokraj jame Golubinka u blizini sela Šurmanci, nedaleko od Međugorja, u zapadnoj Hercegovini. U pokolju su sudjelovale ustaše iz Čapljine i sela u okolici Čapljine (Gnjilišta, Višići, Čeljevo, Klepci, Dračevo, Loznica, Hrasno, Hutovo), kao i ustaše iz Šurmanaca i nekih drugih sela u okolici Čitluka. Poznata su imena jednog dijela počinitelja zločina. Ubojstva u okolici Prebilovaca nastavljena su i narednih dana hvatanjem pojedinih Prebilovčana koji su uspjeli izbjeći hvatanje prilikom upada ustaša u naselje. Poznati su poimenični podaci za 601 osoba iz Prebilovaca koje je stradalo tijekom kolovoza 1941. Ovaj broj nije konačan.[272]

2.-8. kolovoza 1941:Masovno hapšenje srpskih stanovnika sela Šibuljina, između Karlobag ai Starigrad a, u podnožju Velebita, dogodilo se 2. kolovoza 1941. Prema podacima povjesničara Đure Zatezala, u logoru Slana na otoku Pag u, 6. kolovoza 1941. ubijeno je 95 stanovnika Šibuljina, bez obzira na spol i dob. Publicirani su poimenični podaci o stradalima.[273]

2.-6. kolovoza 1941:Stradanje stanovništva sela Mlakva pokraj Perušić au Lici. Ubijeno je najmanje 283 stanovnika, oba spola i svih doba starosti. Najprije su ustaše 2. kolovoza pobili i bacili u jamu Sv. Ana pokraj Gornjeg Kosinja 20 stanovnika Mlakve. Većina stradalih stanovnika ovog sela ubijena je 6. kolovoza 1941, streljanjem, klanjem i kolektivnim spaljivanjem. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. Tijekom Drugog svjetskog rata naselje Mlakva imalo je 341 žrtvu fašističkog terora, pri čemu su sve žrtve ubijene od strane ustaša.[274]

2.-8. kolovoza 1941:Stradanje 38 srpskih stanovnika sela Ostrvica pokraj Gospić a, bez obzira na spol i dob. Mještani su ubijani klanjem i strijeljanjem, pretežno u Ostrvici, a manjim dijelom u Vrebačkoj planini i Ribniku. Selo je 1941-1945. imalo ukupno 98 civilnih žrtava rata. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. [275]

3. kolovoza 1941:Strijeljanje 45 stanovnika sela Dabar pokraj Sanskog Mosta na stratištu Šušnjar. Publicirani su poimenični podaci o stradalima. [276]

3. kolovoza 1941: Ubojstvo 58 srpskih stanovnika sela Buhača pokraj Cetingrada, kotar Slunj, bez obzira na spol i starost. Zločin nad lokalnim stanovništvom izvršen je na lokaciji Mehino stanje, nedaleko od sela Maljevac, između Cetingrada i Velike Kladuše. Ubojstva stanovnika Buhače na Mehinom stanju započela su još 27. srpnja i trajala su do 5. kolovoza, ali je najveći broj stanovnika ubijen 3. kolovoza 1941. Objavljeni su poimenični podaci o stradalima.[277]

3. kolovoza 1941: Ubojstvo 80 stanovnika sela Miljevac pokraj Slunja, bez obzira na pol i starost. Među ubijenima bilo je 51 dijete. U naredna dva dana, 4-5. kolovoza, ubijeno je još 10 stanovnika Miljevca. Objavljeni su poimenični podaci o stradalima.[278]

3. kolovoza 1941: Ubojstvo 56 stanovnika sela Pecka, smještenog između Vrginmosta i Velike Kladuše, na Kordunu. Iako su se seljani, predvođeni ustanicima, krajem srpnja 1941. na vrijeme sklonili iz sela u šumu, ustaše su početkom kolovoza na prijevaru pohvatali 56 stanovnika koji su povjerovali da neće stradati ukoliko se odazovu pozivu ustaša da se vrate u selo. Ovi ljudi su potom ubijeni 3. kolovoza na stratištu Mehino stanje, pokraj Velike Kladuše. Ipak, većina stanovnika je poslušala apel seoskih ustanika i nije povjerovala ustašama i na taj način je sačuvala živote. Naredni zločin nad stanovništvom Pecke ustaše su počinili 13-17. rujna 1941. kada su pobili 43 stanovnika. Objavljeni su poimenični podaci o stradalima.[279]

3.-4. kolovoza 1941: Ubojstvo 60 srpskih stanovnika sela Donji Kremen pokraj Slunja. Među ubijenima bilo je 37 djece. Zločin je izvršen u samom selu. Objavljeni su poimenični podaci o stradalima.[280]

3.-4. kolovoza 1941: Ubojstvo najmanje 101 lica sa područja Bunića, Ljubova i Šalamunića (kotar Udbina). Zločin se najvjerojatnije dogodio 4. kolovoza, ali se ponegdje navodi da se dogodio prethodnog dana. Zločin su izvršili ustaše sa područja Gospića, Perušića, Ličkog Osika, Otočca i Udbine. Objavljeni su poimenični podaci o stradalima. Većina ubijenih bili su žene, djeca i starci.[281]

3.-5. kolovoza 1941: Ubojstvo 61 srpskog stanovnika sela Maljevac pokraj Cetingrada, kotar Slunj, bez obzira na spol i starost. Zločin nad lokalnim stanovništvom izvršen je na lokaciji Mehino stanje. Ubojstva stanovnika Maljevca na Mehinom stanju započela su još 30. srpnja kada je ubijeno 37 lokalnih muškaraca. Selo Maljevac imalo je ukupno 273 žrtve fašističkog terora (najveći broj mještana pobili su ustaše). Tijekom 1942, 73 stanovnika Maljevca stradalo je u logoru Stara Gradiška. Objavljeni su poimenični podaci o stradalima. Daljnji tijek ustaških zločina u kotaru Slunj spriječio je narodni ustanak i njegovo ubrzano prerastanje u partizanski ustanak, već u drugoj polovini kolovoza 1941.[282]

4. kolovoza 1941: Stradanje stanovnika sela Opličići pokraj Stoca. Ustaše iz Stoca i okoline, na čelu sa rojnikom Stojanom Ragužom, pokupili su oko 350 stanovnika Opličića, muškaraca, žena i djece i otjerali ih u Domanoviće. Uskoro su žene i djeca pušteni kućama, a muškarci su sprovedeni na Bivolje brdo gdje su živi bačeni u jamu (prethodno su mučeni u zatvoru u Domanovićima). Ukupno je na Bivoljem brdu ubijeno 38 muškaraca (Marko Ijačić je uspeo da pobjegne),a 10 opličićkih muškaraca je sprovedeno preko Neretve i ubijeno u blizini Širokog Brijega. Istog dana grupa od 14 stanovnika Opličića pohvatana je u naknadnom pretresu sela. Oni su pobijeni u blizini Aladinića. Istog dana u Opličićima su ubijeni svi članovi porodice Peša (9 lica). Poznata je struktura počinitelja zločina.[283]

4. kolovoza 1941: Pokolj nad 29 stanovnika trebinjskih sela Grebeš, Glavinići, Begović Kula, Banjevci i Police, izvršen na željezničkoj postaji u Čapljini. Poznata su imena stradalih i počinitelja zločina.[284][285]

4. kolovoza 1941: Strijeljanje 102 komunista i Židova u Zagrebu u znak odmazde za napad na ustašku patrolu u Zagrebu istog dana.[286] Oglas MUP-a NDH od 5. avgusta 1941. spominje strijeljanje 87 "Židova i komunista".[287]

4. kolovoza 1941: Pokolj nad 104 stanovnika srpskog sela Zečeva Varoš pokraj Slunja, bez obzira na spol i uzrast. Među ubijenima bilo je 48 djece. Zločin su izvršili ustaše klanjem i bacanjem žrtava u jamu u blizini Slunja. Objavljeni su poimenični podaci o stradalima.[288]

4. kolovoza 1941: Ubojstvo 49 srpskih stanovnika grada Slunja. Među ubijenima bilo je 14 djece. Zločin se dogodio u Rudinkama. U Rudinkama je istog dana ubijeno i 8 stanovnika sela Slušnica. Objavljeni su poimenični podaci o stradalima.[289]

4. kolovoza 1941: Ubojstvo 29 srpskih žena i djece iz Mrzlog Polja pokraj Slunja. Prethodno su ustaše 30. srpnja ubili u Lađevcu 8 muškaraca iz Mrzlog Polja. Objavljeni su poimenični podaci o stradalima.[290]

4. kolovoza 1941: Slunjski ustaše ubili 8 muškaraca iz Vrelo Mrežnice (kotar Slunj), 23 iz Veljuna i 3 muškarca iz Srpski Blagaj (kotar Veljun), kao i određeni broj muškaraca iz drugih sela, u Rastokama. Objavljeni su poimenični podaci o stradalima.[291]

4.-5. kolovoza 1941: Drugi pokolj u glinskoj crkvi. Ustaške vlasti su 2. kolovoza 1941. na području kotara Vrginmost razglasile da se naređuje da se svi odrasli srpski muškarci (stariji od 16 godina) sutradan moraju sakupiti u Vrginmostu radi prekrštavanja u katoličku vjeru. Pozivu se odazvao znatan broj muškaraca uplašen prijetnjama o sankcioniranju onih koji se ne odazovu pozivu i, također, zastrašen prethodnim događajima (hapšenja i nestanaka mnogih Srba na području Topuskog i Gline). Iz Gline i Topuskog je 3. kolovoza pristigla grupa ustaša koja je zarobila prispjele Srbe. Sutradan, 4. kolovoza , uhićeni muškarci su deportirani kamionima za Glinu gdje su većim dijelom poklani u pravoslavnoj crkvi, u noći 4-5. kolovoza , dok je jedan dio pobijen na lokaciji Latinovo između Marinbroda i Novog Sela Glinskog. U ubijanju su sudjelovali ustaše iz Gline i okolnih sela (Prekopa, Marinbrod, Novo Selo Glinsko, Kihalac, Graberje), na čelu sa ustaškim tabornikom iz Gline, Nikolom Vidakovićem. Na osnovu dosadašnjih istraživanja objavljena su imena 1.038 osoba pobijenih 4-5. kolovoza u glinskoj crkvi i, manjim dijelom, na stratištu Latinovo. Brnjavac - 46 žrtava; Vrginmost - 3; Gornji Sjeničak - 3; Mala Trepča - 5; Ostrožin - 1; Pješćanica - 108; Podgorje - 49; Slavsko Polje - 136; Crevarska Strana - 70; Poljani - 5; Batinova Kosa - 94; Blatuša - 135; Bukovica - 89; Čemernica - 294. Daljnji tijek ustaških zločina na području Vrginmosta umnogome je osujetio partizanski ustanak.[292][293] Broj ubijenih bio bi veći da pripadnici partizanske čete iz sela Stipan, na čelu sa Nikolom Vidovićem, nisu zabranili seljacima Stipana i Ostrožina da se odazivaju na pokrst i da krenu u pravcu Vrginmosta.[294]

4.-13. kolovoza 1941: Ubojstvo 101 stanovnika sela Krš pokraj Perušića, bez obzira na spol i uzrast. Ubojstva su izvršena u selu Krš, u šumi Obljaj i u Gornjem Kosinju. Najveći broj žrtava ubijen je 7-9. kolovoza. Prema objavljenim poimeničnim podacima selo Krš, 1941-1945, imalo je 262 žrtve fašističkog terora.[295]

5. kolovoza 1941: Stradanje 184 stanovnika Donjeg i Gornjeg Malovana pokraj Kupresa. Ubijeni su bačeni u jamu na Borovoj glavi.[296]

5. kolovoza 1941: Ubojstvo 13 stanovnika sela Malička pokraj Vrginmosta. Zločin se dogodio u selu i počinili su ga ustaše iz okoline Topuskog. Veći broj žrtava izbjegnut je činjenicom da je selo već krajem srpnja 1941. imalo organiziranu ustaničku četu. Objavljeni su podaci o stradalima.[297]

5.-6. kolovoza 1941: Pripadnici Hrvatskog domobranstva pod zapovjedništvom potpukovnika Neubergera nastupajući protiv ustanika na području između Bosanskog Novog i Bosanske Krupe i u selima istočno od Krupe, pohvatali su "mnoge seljake i poveli ih u Krupu kao taoce. U Krupi su ih ustaše preoteli od domobrana, poklali i bacili u rijeku Unu." U korištenoj literaturi se ne navodi broj stradalih.[298]

5.-7. kolovoza 1941: Stradanje stanovništva srpskih sela Divoselo i Čitluk pokraj Gospića. Gospićke ustaše (Lički zdrug) pod zapovjedništvom Ivana Devčića Pivca, 5. kolovoza 1941. izvršili su prepad na zbjeg stanovnika ova dva sela na lokaciji Kruškovače, iznad Divosela. Tijekom prepada jedan dio civila uspio se spasiti bijegom. Međutim, ustaše su u Kruškovačama ubili najmanje 295 lica (265 iz Divosela, 25 iz Čitluka i 5 iz Ornica). Istovremeno, 5. avgusta, u Divoselu spaljeno je 17 stanovnika, prilikom pljačke i paljenja sela. Objavljeni su poimenični podaci o stradalima. Većina stradalih bili su žene, djeca i starci. Sutradan, 6. kolovoza, ustaše su uhvatili 53 stanovnika Divosela, koji su uspjeli pobjeći iz ustaškog obruča na Kruškovačama. Ustaše su ove ljude zaklane, ali i žive, pobacali u Jarčju jamu na Velebitu. Iz jame se uspjelo izvući 5 lica. Objavljena su imena 48 ubijenih Divoseljana, uključujući 25 djece. Jedan dio zbjega (57 izbjeglica iz Divosela i 9 iz Čitluka) uputili su se preko Velebita u selo Šibuljina na obali mora, nastanjeno srpskim stanovništvom. Međutim, tamo su ih 7. kolovoza pohvatali ustaše. U literaturi se navodi da su ova lica potom umorena glađu i žeđu u improviziranom zatvoru u crkvi u Šibuljini. Objavljena su imena stradalih. Ovo nisu jedina stradanja stanovništva navedena dva sela tijekom Drugog svjetskog rata. Prema poimeničnom registru Divoselo je imalo 997 žrtve fašističkog terora (ŽFT), 122 pala borca NOVJ (PB) i 6 umrlih od tifusa (UT), Čitluk 133 ŽFT, 22 PB i 7 UT.[299][300]

6. kolovoza 1941: Stradanje 70 logoraša logora Kruščica pokraj Viteza. NDH izvori spominju navodnu pobunu logoraša u kojoj je ubijeno 29 zatočenika, dok je 41 zatvorenik potom osuđen na smrt od strane prijekog suda.[301][302] Drugi izvori spominju ubojstvo 98 srpskih zatočenika u logoru Kruščica. Prema dostupnim podacima 74 ubijena lica su bila podrijetlom sa Pala, a 24 iz Zenice.[303]

6. kolovoza 1941: Ubojstvo 8 seljaka iz sela Niševići pokraj Prijedora, prema izvorima NDH.[304]

6. kolovoza 1941: Prilikom prodora ustaša, pripadnika Hrvatskog domobranstva i oružništva NDH ka ustaničkim uporištima u Podgrmeču, prema dostupnim podacima, uhvaćeno i ubijeno oko 100 stanovnika sela Slatina, Antonića Brdo i Halilovci, nedaleko od Budimlić Japre.

6.-9. kolovoza 1941: Paljenje i pljačka naselja Lušci Palanka, Miljevci, Praštale, Predojevića Glavica, u Podgrmeču. Tada je iz ovih naselja odveden nepoznat broj stanovnika i pobijen od strane ustaša. Najveći dio stanovnika uspio se zajedno sa ustanicima povući prema Grmeču. Ustanici su spriječili upad ustaša u selo Jelašinovci, nanoseći neprijatelju gubitke. Nedugo potom ustanici su se vratili na ovo područje koje je dugo vremena ostalo van domašaja fašističkih formacija.[305]

6.-12. kolovoza 1941: Stradanje 28 lica srpske nacionalnosti, stanovnika sela Poljan pokraj Perušića. Jedan dio žrtava ubijen je u šumi Obljaj pokraj Gornjeg Kosinja, drugi dio ubijen je u susjednom selu Mlakva, a ostatak u Poljanu. Žrtve su ubijane bez obzira na spol i starost.[306]

7. kolovoza 1941: Ustaše iz Josipdola ubile 24 seljaka iz Josipdola i okoline, pohapšene prethodnog dana. Zločin je izvršen u Podveljunu. Ubijeno je 7 stanovnika Josipdola, 6 stanovnika Vojnovca i 11 stanovnika Vajina Vrha. Objavljeni su poimenični podaci o stradalim licima.[307]

7. kolovoza 1941: Stradanje stanovnika Trojvrh pokraj Josipdola u kotaru Ogulin. Poslije zločina u Podveljunu, josipdolski ustaše upali su u selo Trojvrh. NDH izvori spominju oko 80 stradalih.[308] Objavljeni poimenični podaci (koji su pouzdaniji od gore navedenih podataka) govore o 51 ubijenom srpskom muškarcu u Trojvrhu, među kojima je bilo i 6 stanovnika sela Kunić.[309]

7. kolovoza 1941: Usporedo sa vršenjem zločina nad stanovnicima Trojvrha, druga grupacija ustaša izvršila je novi upad u Vojnovac i Vajin Vrh, a nova uhićenja su sprovedena i u Josipdolu. Ukupno je uhićeno 76 lica, od kojih su dvojica ubijeni batinama. Međutim, planirano ubojstvo ovih lica spriječila je intervencija talijanskih časnika. Daljnji tijek ustaških zločina na području Plaškog spriječio je partizanski ustanak.[310]

7. kolovoza 1941: Ubojstvo 40 žena i djece srpske nacionalnosti iz Cetingrada (kotar Slunj) na stratištu Mehino stanje. Među ubijenima bilo je 20 djece. Prethodno, 30. srpnja 1941, na Mehinom stanju ubijeno je 18 srpskih muškaraca iz Cetingrada. Objavljeni su poimenični podaci o stradalima.[311]

8. kolovoza 1941: Ubojstvo 41 srpskog stanovnika Cetingrada, bez obzira na spol i starost, i 10 srpskih muškaraca iz sela Gnojnice pokraj Cetingrada (kotar Slunj) na lokalitetu Bakić glavica u blizini Cetingrada. Jedan od organizatora zločina bio je cetingradski rimokatolički župnik Pero Medvjed. Zločin su počinili ustaše iz Cetingrada. Žrtve ženskog spola su silovane prije ubojstva. Objavljeni su podaci o stradalima.[312][313]

9. kolovoza 1941: Stradanje srpskog stanovništva u selu Miostrah, između Bosanske Krupe i Cazina. Ustaše iz Miostraha ubili su oko 200 stanovnika sela na stratištu Durdžić gaj. Među ubijenima bio je velik broj žena i djece. Inspirator zločina bio je lokalni hodža Bećir Borić. Poznata je djelomična struktura počinitelja zločina. Tokom 1941. pobijeno je 230 srpskih stanovnika sela Miostrah. Troje žitelja Miostraha je preživjelo pokolj uspjevši da pobjegnu sa stratišta. Objavljena su njihova svjedočenja. Objavljeni su i poimenični podaci o mještanima stradalima 1941.[314]

9. kolovoza 1941: Stradanje oko 90 muškaraca iz Konjica i okoline. Početkom kolovoza lokalni ustaše i ustaše pristigli iz Ljubuškog, izvršili su uhićenja muškaraca srpskog podrijetla u Konjicu i selima: Borci, Bijela, Vrdolje, Blaca i Zagorice. Uhićenici su likvidirani na Ivan planini. Poznata su imena sudionika u zločinu, kao i imena jednog dijela stradalih. Daljnji tijek ustaških zločina na području od Konjica prema Nevesinju, spriječilo je izbijanje partizanskog ustanka.[315]

9. kolovoza 1941: Masovna uhićenja srpskih muškaraca u selima istočno od Iloka. Prema NDH izvorima, u Svilošu je uhapšeno 58 osoba, u Suseku 20, u Čereviću 20, a u Neštinu oko 20. Od ovog broja izvori NDH potvrđuju ubojstvo 43 osobe.[316]

9. kolovoza 1941: Ustaše iz Plaškog ubili 20 srpskih muškaraca iz ovog mjesta i okolnih sela: Janja Gora, Kunić, Međeđak, Vera, Lička Jasenica, Blata. Zločin je izvršen nedaleko od Saborskog, a leševi žrtava bačeni su u jamu Lopača. Objavljeni su poimenični podaci o ubijenim licima.[317]

10. kolovoza 1941: Ubojstvo većeg broja srpskih civila, uključujući žene i djecu, u selima Rakovica i Blažuj pokraj Sarajeva. Prema objavljenim podacima, u Rakovici je ubijeno 125, a u Blažuju 25 stanovnika.[318]

11. kolovoza 1941: Stradanje stanovništva sela Tasovčići, Klepci, Loznica i Višići pokraj Čapljine. Pohvatano stanovništvo sprovedeno je u Tasovčiće, u privremeni logor ("Silos"). Procjenjuje se da je više stotina osoba pohvatano u ovim selima. Ustaše su ubrzo pustili većinu žena i djece iz logora (pojedine žene i djevojke su silovane), tako da je u "Silosu" ostalo zatočeno oko 200 muškaraca, od kojih je 107 bilo iz Klepaca. Oni su u noći između 11. i 12. kolovoza otjerani na Bivolje brdo pokraj Domanovića gdje su bačeni u jamu. Poznati su podaci o dijelu počinitelja zločina.[319]

11. kolovoza 1941: Stradanje stanovnika sela Čavaš u Popovom polju u Hercegovini. Ustaše iz Stolca i lokalni ustaše iz Čavaša na čelu sa Markom Katićem i Vidom Skaramucom, ubili su 102 lica iz ovog sela. Većina srpskih stanovnika iz Čavaša nije našla utočište na obližnjim planinama jer je vjerovala da će biti pošteđena stradanja zbog prelaska na katoličku vjeru. Većina ubijenih bili su žene i djeca.[320][321]

11. kolovoza 1941: Ustaše ubili 11 Srba iz Šida i njihove leševe bacili u Dunav pokraj Iloka.[322]

11. kolovoza 1941: Ustaše ubili oko 30 seljaka iz sela u okolini Banja Luke: Prijakovac, Ranići i Turjak.[323]

11.-13. kolovoza 1941: Uhićenje oko 120 lica srpske nacionalnosti u Novoj Gradiški i neposrednoj okolini, 11. kolovoza 1941. Od ovog broja desetak lica je oslobođeno, tako da je 13. kolovoza 109 uhapšenika transportirano u logor u Sisku, odakle su uhićenici nakon nekoliko dana sprovedeni u Srbiju.[324][325]

15.-16. kolovoza 1941: Uhićenje Židova u Vukovaru i njihova izolacija u lokalnoj židovskoj sinagogi. Vukovarski Židovi su 8. studenog 1941. deportirani u logor Jasenovac gdje su pobijeni. U dostupnoj literaturi ne navode se brojke pohapšenih i stradalih.[326]

sredina kolovoza 1941: Stradanje stanovništva u okolini Jajca i Šipova. U dostupnim izvorima spominje se da su ustaše ubili 30 stanovnika sela Ljuša, 30 iz sela Pribelci, 18 u selu Đukići. Također se spominje stradanje stanovništva Janja pokraj Šipova (oko 140 lica iz nekoliko sela koje čine mikroregiju Janj), koji su ubijeni u Podosoju.[327]

16. kolovoza 1941: Transport 73 Židova i "grkoistočnjaka-komunista" u logor Gospić iz Dervente.[328]

19. kolovoza 1941: Ubojstvo 42 stanovnika sela Gojkovac pokraj Cetingrada (kotar Slunj). Većina ubijenih bili su žene i djeca. Među stradalima bilo je 14 djece. Jedan dio stradalih ubijen je u selu Gojkovac, dok je većina ubijena u selu Begovo Brdo. Zločin su izvršili ustaše iz susjednih sela Ruševica, Glinice, Batnoga i Cetingrad. Nekoliko stanovnika sela je preživjelo pokolj o čemu su svjedočili nakon rata. Ovoga dana ukupno su ustaše pobile i poklale 146 srpskih seljaka, mahom žena, djece i staraca iz sljedećih sela u okolini Cetingrada: Gojkovac - 42, Glinice - 17, Begovo Brdo - 1, Donja Žrvnica - 1, Gornja Žrvnica - 5, Ruševica - 10, Dunjak - 2, Klokoč - 9, Krstinja - 2, Donja Brusovača - 21, Kusaja - 5, Lipovac Krstinjski - 7, Prisjeka - 2, Johovo - 8, Rajić Brdo - 1, Gejkovac - 2, Mracelj - 3, Široka Rijeka - 3 i Jagrovac - 1. Poznata su imena pojedinih počinitelja zločina. Objavljeni su poimenični podaci o stradalima.[329][330]

21. kolovoza 1941: Ubojstvo 24 srpska stanovnika sela Pavići pokraj Vojnića. Većina ubijenih bili su žene i djeca.[331]

21.-22. kolovoza 1941: U logor Jasenovac I, u Bročicama, internirani prvi zatočenici. Sistem logora Jasenovac obuhvaćao je nekoliko logora i veći broj stratišta na odvojenim lokacijama od kojih su najpoznatiji logor u ciglani u mjestu Jasenovac i logor u tvrđavi Stara Gradiška, kao i stratište u Donjoj Gradini. Prema posljednjim podacima Muzeja žrtava genocida (11. ožujka 2013.), muzej raspolaže sa poimeničnim podacima o preko 88.000 žrtava logora.[332] Znanstveno zasnovana pretpostavka podrazumijeva da je potencijalni broj žrtava KL Jasenovac iznosio između 122.300 i 130.100.[333]

22. kolovoza 1941: Masovno stradanje srpskog stanovništva u mikroregiji Suva međa. U pitanju su srpska i etnički mješovita naselja u općinama Velika Kladuša (Stabandža, Zborište, Crvarevac, Čaglica), i Bosanska Krupa (Varoška Rijeka, Mrazovac, Dobro Selo). Zločin su izvršili ustaše i pripadnici Muslimanske milicije iz Otoke, Bužima, Varoške Rijeke, Ravnica, Podzvizda i ustaše iz Bosanske Krupe i Cazina. Tijekom 1941. ubijeno je 261 stanovnika Dobrog Sela, 124 stanovnika Mrazovca, 74 Varoške Rijeke, 208 Crvarovca, 65 Čaglice, 470 Zborišta, 537 iz Stabandže. Većina, prije svega, žene i djeca, ubijeni su 22. kolovoza. Objavljeni su poimenični podaci o stradalima kao i svjedočenja preživjelih.[334]

22. kolovoza 1941: Ustaše i domobrani, pristigli sa područja van Bosanske Dubice, 18.-22. kolovoza su izvršili napad na knešpoljska sela, između Dubice i Kozare. Tada su, kako ističu domobranski izvori, zapaljene mnoge kuće u selima: Aginci, Parnice, Hadžibair, Vlaškovci. U selu Čitluk 22. kolovoza ustaško-domobranske snage su ubile i spalile 19 lica, među kojima 13 djece do 14 godina starosti. Istog dana u selu Strigova ubijeno je 7 lica, među kojima dvoje male djece.[335]

24. kolovoza 1941: Ubojstvo 31 stanovnika Bosanskog Kobaša. Prema podacima NDH oružništva (žandarmerije), ustaše iz Dervente na čelu sa Vilkom Vuletom strijeljali su 31 srpskog stanovnika Bosanskog Kobaša, sela istočno od Srpca i njihove leševe pobacali u Savu.[336]

25. kolovoza 1941: U selu Vrela pokraj Bosanskog Broda, prema podacima oružništva NDH, brođanski ustaše ubili su 6 lokalnih seljaka. Poznata su imena stradalih.[337]

25. kolovoza 1941: Uhićenje 4 monaha manastira Šišatovac na Fruškoj gori. Uhićenici su sprovedeni u ustaški logor u Slavonskoj Požegi gdje su bili izloženi mučenju. Od posljedica prebijanja iguman manstira Šišatovac, Rafailo Momčilović, umro je 3. rujna 1941. u bolnici u Slavonskoj Požegi.[338]

25.-26. kolovoza 1941: Strijeljanje 5 komunista, različitih nacionalnosti, u Zagrebu. Objavljeni su podaci o sradalima.[339]

26. kolovoza 1941: Prema podacima oružništva NDH, u Bosanskom Brodu, pokraj mosta na Savi, ubijeno "oko 42 osobe" srpske nacionalnosti sa područja Dervente i okolnih sela, prilikom transporta u Sabirni logor u Slavonskoj Požegi.[340]

26. kolovoza 1941: Sa područja kotara Visoko u logor Gospić otpremljeno je "57 Židova i Srba naklonjenih komunizmu". Ova lica su uhićena tijekom kolovoza 1941, a podaci o njihovom interniranju u logore u Lici potječu od 26. kolovoza, što znači da su ranije internirani.[341]

26.-27. kolovoza 1941: Ubojstvo većeg broja logoraša u ustaškom logoru u Slavonskoj Požegi. Izvori NDH potvrđuju ubojstvo oko 400 ljudi.[342][343] Prema objavljenim poimeničnim podacima, u logoru je 26.-27. kolovoza 1941. ubijeno najmanje 438 srpskih muškaraca sa područja Bosanskog Broda i Dervente. Ubijeni muškarci potječu iz sljedećih sela: Bosanski Lužani, Novi Lužani, Kostreš, Donje Barice, Kulina, Gornji Višnjik, Zborište, Mala Bukovica, Žeravac. Najveći broj stradalih bio je iz Bosanskih Lužana, Kostreša i Novih Lužana.[344] Najodgovorniji za ovaj zločin bili su: Milivoj Ašner, predstojnik redarstva u Slavonskoj Požegi, kotarski predstojnik Ivan Bartolović, logornik Krešimir Kišpatić, zapovjednik grada pukovnik Alfred Šimek, zamjenik sabirnog logora Emil Klaić i zapovjednik oružništva Martin Bašić.[345]

28. kolovoza 1941: U logor Kruščica preseljene Židovke sa djecom - zatočenici ustaškog logora Metajna na Pagu. U ovoj grupi zatočenika bilo je 1.100 lica. Mnogi od njih bili su bosanski i sarajevski Židovi.[346]

30. kolovoza 1941: Pokolj nad stanovništvom etnički mješovitog sela Podgredina, između Bosanske Krupe i Cazina. Prethodno, krajem srpnja 1941. stradalo je muško stanovništvo ovog sela (oko 60 lica). Tijekom ljeta 1941. stradalo je 230 stanovnika Podgredine. Većina ubijenih 30. kolovoza bili su žene, djeca i starci (oko 170 lica). Nakon masakra, koji je izvršen u selu, leševi žrtava su bačeni u pećinu u šumi Kasapovac. Glavni organizator pokolja bio je hodža iz Miostraha, Bećir Borić. U zločinu su sudjelovali ustaše iz Podgredine, Miostraha i okolnih cazinskih sela. Tokom ovog masakra silovan je veći broj žena i djevojaka, a nekoliko mlađih djevojaka je primorano na prisilan brak. Prema dostupnim podacima, u Podgredini je u potpunosti istrijebljeno 19 srpskih obitelji, a 1941. je preživjelo samo 28 srpskih stanovnika. Dvojicu odbjeglih srpskih dječaka spasio je neimenovani hodža iz obližnjeg sela Stijena. Objavljeni su poimenični podaci o stradalima i svjedočenje jednog preživjelog stanovnika.[347]

kraj kolovoza 1941: Stradanje stanovnika sela Ljubljenica pokraj Stoca. Stradale su 24 osobe srpske nacionalnosti koje su lokalne ustaše kolektivno zapalili u jednoj štali. Objavljena su imena stradalih i imena izvršitelja zločina.[348]

30.-31. kolovoza 1941: Ubojstvo 11 stanovnika sela Poplat pokraj Stoca. Tijekom kolovoza 1941, u vrijeme masovnih ustaških zločina u okolini Stolca i u Dubravama, većina stanovnika sela Poplat (oko 700 žitelja) uspjela se skloniti u planinu. Međutim, u selu je ostao manji broj žitelja koji su u noći između 30. i 31. kolovoza pobijeni tako što su živi bačeni u jamu. Broj stradalih bi bio veći da jedan broj od 20 uhićenika nije uspio pobjeći, a troje djece je iz jame izvučeno živo od strane susjeda hrvatske i bošnjačke nacionalnosti.[349]

31. kolovoza 1941: Uhićenje 5 srpskih muškaraca u selu Ponorac, između Slunja i Duge Rese. Uhaićenici su odvedeni u ustaški zatvor u Karlovcu gdje su ubijeni.[350]

Rujan

početak rujna 1941: Masovno stradanje srpskog stanovništva u selima Pištaline, Podgomila, Perna i Podvran, nedaleko od Bosanske Krupe, na lijevoj obali Une. Većina stradalih bili su žene, djeca i starci. Prethodno, krajem srpnja 1941., ustaše su izvršili ubojstva nad jednim dijelom muškog stanovništva ovih naselja. Iz Pištalina je ubijeno 14, iz Perne 45, a iz Podgomile 81 muškarac. Pištaline su imale ukupno 1.369 žrtava fašističkog terora, Podgomila 317, Perna 266, a Podvran 48. Većina ŽFT u ovim selima ubijena je upravo krajem kolovoza 1941. kada su istrijebljene i desetkovane mnoge obitelji. Žrtve su ubijane klanjem i kolektivnim spaljivanjem. Izvrštelji zločina bili su ustaše iz Pištalina i ustaških uporišta u okolini Bosanske Krupe i Cazina. Jedan dio stanovnika ovih sela, prije svega sela Perna, uspio je izbjeći na slobodni partizanski teritorij na desnoj obali Une. Objavljeni su poimenični podaci o stradalim stanovnicima ovih naselja.[351]

2. rujna 1941: U selu Drozgometva pokraj Hadžića ubijeno od strane ustaša 84 srpskih stanovnika, od kojih su 10 strijeljani na Vracama u Sarajevu.[352] Podaci oružništva NDH poimenice navode 55 ubijenih lica u Drozgometvi, od čega 34 iz ovog sela, 4 iz sela Vrančići, a 17 iz sela Bare. Među imenovanih 55 lica većina su bili odrasli muškarci, a navode se i podaci za 5 djece.[353]

2. rujna 1941: Stradanje 31 srpskog stanovnika Novog Sela (kotar Korenica) u Lici, na stratištu Garavice pokraj Bihaća. Na ovom stratištu prethodno, 27. srpnja 1941., ubijeno je 10 stanovnika Novog Sela. Objavljeni su poimenični podaci o stradalima.[354]

2. rujna 1941: Strijeljanje komunista Ivana Mažara u Petrinji.[355]

2.-3. rujna 1941: Pokušaj ustaško-domobranskih snaga da potisnu ustanike iz sela na desnoj obali Une u blizini Bosanske Krupe: Veliki Radić, Mali Radić, Vranjska, Vučijak. Ustaško-domobranske snage su 3. rujna prodrli u Veliki Radić, zapalili selo, ali su se morali povući uslijed akcije ustaničkih snaga, pri čemu su napadači pretrpjeli gubitke. Lokalno stanovništvo je na vrijeme evakuirano.[356]

3. rujna 1941: U logor Kruščica internirano oko 500 sarajevskih Židova, muškaraca, žena i djece. Sljedeća grupa sarajevskih Židova upućena je u logor Kruščica 9. rujna 1941. U ovoj grupi je također bilo oko 500 lica. Položaj zatočenika logora Kruščica bio je vrlo težak. Zatočenici su bili izloženi namjernom izgladnjivanju, očajnim higijenskim i zdravstvenim prilikama i teškom fizičkom radu, uz zlostavljanja i mučenja od strane uprave logora i straže. Logor u Kruščici rasformiran je početkom listopada 1941, nakon čega je došlo do masovnog odvođenja zatočenika ovog logora u druge ustaške logore. Prvi transport logoraša iz Kruščice, u kom su bili muškarci, krenuo je 5. listopada za Jasenovac, a drugi transport, u kojem su bile žene i djeca, krenuo je narednog dana za logor u Loborgradu.[357]

5.-6. rujna 1941: Stradanje stanovnika sela Srđevići pokraj Gacka. Ustaše iz Fazlagića Kule i ustaško-domobranske snage iz Gacka napali su selo Srđevići. Većina stanovnika uspjela se skloniti na sigurno, ali je u proboju stradalo 20 osoba. Objavljeni su poimenični podaci o stradalima.[358]

7. rujna 1941: U selima Alipašin Most i Reljevo u neposrednoj blizini Sarajeva, 7. rujna 1941. ubijeno je oko 300 srpskih civila uključujući žene i djecu. Sutradan su ustaše ubili 6 stanovnika sela Kopito i spalili selo Sjemeć, ali je njihovo daljnje nastupanje spriječila akcija partizana, zbog koje su se ustaše povukli iz Sjemeća. [359] U izvještaju oružništva NDH navode se imena za oko 60 stradalih iz Alipašinog Mosta i manjih okolnih sela, koji su ubijeni kolektivnim spaljivanjem u Reljevu. U istom izvještaju navodi se da su ustaše u selu Jošanica zapalili 7 članova obitelji Koprivica.[360]

7. rujna 1941: Prema podacima NDH oružništva (žandarmerije) u selu Krivoglavci pokraj Vogošće ubijeno 36 stanovnika kolektivnim spaljivanjem i zapaljeno je 29 kuća. Zločin su počinili ustaše iz Sarajeva na čelu sa logornikom Bećirom Lokmićem. U izvještaju se navode imena žrtava. Među ubijenima bilo je 13 djece.[361]

7. rujna 1941: Ustaše iz Gornjeg Borča, na čelu sa Marijanom Banovcem, ubili 7 stanovnika sela Jažići pokraj Kalinovika. Objavljeni su poimenični podaci o stradalima.[362]

8.-23. rujna 1941: Masovno stradanje srpskog stanovništva u okolini Cazina. U ovom razdoblju stradali su stanovnici slijedećih sela: Krndija, Mutnik, Ćoralići, Selište, Tržačka Raštela, Rujnica, Bukovica. Većina žrtava je ubijena klanjem. Ogromna većina žrtava bili su žene i djeca. U Krndiji su zaklana 74 stanovnika od čega 34 djece; u Mutniku 53 od čega 29 djece; u Ćoralićima 51 od čega 32 djece; u Selištu 39 od čega 12 djece; u Tržačkim Raštelama 20 od čega 10 djece; u Rujnici 13 od čega 8 djece; u Bukovici 25 od čega 15 djece. Objavljeni su poimenični podaci o stradalima. Preostalo stanovništvo pobjeglo je na slobodni partizansk teritorij Like, Korduna i Bosanske krajine i priključilo se antifašističkoj borbi. Objavljeni su poimenični podaci o stradalima. Stanovnici srpskih sela u Cazinskoj Krajini: Crnaja i Bugar, izbjegli su masovne pokolje krajem kolovoza i tijekom rujna 1941., zahvaljujući činjenici da je u ovim selima tijekom kolovoza došlo do organiziranja naoružanih seoskih grupa koje su se povezale sa ustanicima u Kordunskom Ljeskovcu i Koranskom Lugu. Tijekom rujna 1941. ove čete su inkorporirane u partizanski pokret.[363] Prema podacima oružništva NDH, zločin nad stanovništvom sela Pištalina, Stijena i Memić Brdo dogodio se 4.-5. rujna 1941., kada je u ovim selima "uništeno oko 200 osoba", a istog dana je u selu Ćoralići ubijeno "oko 150 osoba".[364] Prema podacima oružništva NDH, 22.-23. rujna 1941, stradalo je oko 460 lica svih uzrasta i oba spola, u selima Rujnica,Mutnik, Marin Most, Bukovica i Tržačka Raštela.[365]

12. rujna 1941: Uhićeno 8 komunista na području Jastrebarskog. Do 6. listopada 1941. uhićeno je još 22 komunista i simpatizera KPH/KPJ u Jastrebarskom i okolini.[366]

13.-17. rujna 1941: Ubojstvo 43 žena, djece i muškaraca iz sela Pecka, smještenog između Vrginmosta i Velike Kladuše, na Kordunu. Prethodno, 3. kolovoza, ustaše su ubili 56 mještana. Većina stanovnika koji su stradali 13.-17. rujna, ubijeni su kolektivnim spaljivanjem ili klanjem. Tada su spaljene skoro sve kuće u selu. U proljeće 1942. ustaše su ubili 111 stanovnika Pecke. Selo je imalo ukupno 333 stradalih tijekom rata, od čega 289 žrtava fašističkog terora. Objavljeni su poimenični podaci o stradalima.[367]

14. rujna 1941: Ubojstvo 115 žena, djece i staraca u selu Perna, smještenog između Vrginmosta i Velike Kladuše, na Kordunu. Većina žrtava ubijena je klanjem i kolektivnim spaljivanjem. Selo je u potpunosti spaljeno. U proljeće 1942. ustaše su ubili 215 stanovnika Pecke. Selo je imalo ukupno 572 stradalih tokom rata, od čega 388 žrtava fašističkog terora, od čega 170 djece. Objavljeni su poimenični podaci o stradalima.[368]

16.-18. rujna 1941: Ubojstvo većeg broja lica srpske nacionalnosti u Jajcu. Prema podacima oružništva NDH zločin se dogodio 16. rujna 1941. u pravoslavnoj u crkvi u gradu gdje je zaklano 158 osoba. Zločin su počinili ustaše iz Mostara i Gacka.[369] Prema jednom drugom izvoru NDH provenijencije zločin se dogodio u selu Podmilačje gdje su sprovedeni i pobijeni konfinirani Srbi iz Jajca (izvor navodi broj od 185 ubijenih). Ovaj izvor također potvrđuje da su zločin počinili hercegovački ustaše i navodi da su isti počinitelji prethodno, nepoznatog datuma u prvoj polovini rujna, izvršili pokolj nad "oko 165" srpskih stanovnika sela Jezero pokraj Jajca.[370] Treći izvor, koji je najpouzdaniji, govori da se zločin odigrao 18. rujna, ali ne u pravoslavnoj crkvi, već na nepoznatom mjestu, i da su ustaše na čelu sa vodnikom Ivanom Srdanovićem preuzeli 151 srpskog zatočenika koji su bili zatočeni u pravoslavnoj crkvi i potom ih odveli u nepoznatom pravcu.[371]

16.-18. rujna 1941: Stradanje 135 stanovnika sela Blatuša pokraj Topuskog. Ustaše su u dva bliska navrata, 16. i 18. rujna, izvršili upade u ovo selo, zapalivši skoro sve kuće i pobivši u samom selu i obližnjoj šumi velik broj stanovnika, pretežno žena i djece. Prethodno, početkom kolovoza 1941., u drugom pokolju u glinskoj crkvi ubijen je 131 muškarac iz Blatuše (prema drugim podacima riječ je o 135 muškaraca). Naredna stradanja dogodila su se u proljeće 1942. kada je narod Blatuše izbjegao na Petrovu goru, zajedno sa drugim stanovništvom Korduna. Istrijebljenje ukupnog stanovništva spriječeno je zahvaljujući partizanskom otporu. Selo je tijekom rata ukupno imalo 440 žrtava fašističkog terora, dok ukupan broj stradalih iznosi 485, odnosno 1/3 predratnog stanovništva. Objavljena su imena stradalih.[372]

18. rujna 1941: Ubojstvo 12 stanovnika sela Slušnica pokraj Slunja. Zločin se dogodio u samom selu. Prethodno, 30. srpnja i 4. kolovoza 1941., ustaše su ubili 21 stanovnika ovog sela. Selo je imalo ukupno 54 žrtve fašističkog terora. Objavljeni su poimenični podaci o stradalima.[373]

19. rujna 1941: Prva zabilježena masovna uhićivanja Židova u Novoj Gradiški. Uhićen 31 Židov. Prethodno su Židovi bili diskriminirani, izloženi pljački i prisiljeni da napuste svoje domove u centralnim ulicama u gradu. Naredno masovno uhićivanje uslijedilo je 25.-27. prosinca 1941. kada su uhićeni svi preostali Židovi u gradu (ukupno 133 lica), koji su potom deportirani u logor Jasenovac gdje su likvidirani.[374]

19.-20. rujna 1941: Ubojstvo 15, pretežno starijih, lica na području Dabra (mikroregija pokraj Sanskog Mosta), prilikom napada ustaško-domobranskih snaga na ustanička uporišta. Ustaše i domobrani su u Dabru zapalili 104 kuće. Objavljena su imena stradalih.[375]

19.-21. rujna 1941: Pokolj na području Bravskog, između Ključa i Bosanskog Petrovca. Prema izvještaju oružništva (žandarmerije) NDH ustaše su ubili 189 stanovnika sela Bunara, Jasenovac, Donje Polje. Većina žrtava je spaljena. Spomenuta naselja su također spaljena.[376]

20. rujna 1941: Transport odraslih židovskih muškaraca iz Zenice u logor Jasenovac. U grupi transportiranih nalazila su se 44 lica, od kojih je samo troje preživjelo rat.[377]

22. rujna 1941: Strijeljanje 50 Židova i komunista u Zagrebu.[378]

22. rujna 1941: Uhićivanje 21 suradnika i simpatizera NOP-a iz Bobote i Vere pokraj Vukovara i 42 iz Bijelog Brda pokraj Osijeka. Od ovog broja uhićenih, Prijeki sud u Osijeku je nakon nekoliko dana na smrt osudio 25 lica.[379]

22. rujna 1941: Prema podacima oružništva NDH u Doboju strijeljano 43 lica "radi komunističko-četničke akcije".[380]

Listopad

početak listopada 1941: Osnutak logora Lobor/Loborgrad u Hrvatskom Zagorju. Logor je bio pod kontrolom Nijemaca, ali su brojne zatočenike logora (uglavnom žene sa djecom) prethodno uhitili organi NDH. Prvi logoraši stigli su u logor Lobor početkom listopada 1941. Riječ je o oko 1.300 žena sa djecom pristiglih iz ustaškog logora Kruščica pokraj Viteza. U literaturi se spominje da je u prvom transportu pristiglo oko 370 Srpkinja sa djecom, a da su svi ostali logoraši pristigli iz Kruščice bile Židovke sa djecom. Židovski i srpski muškarci iz logora Kruščica transportirani su u logor Jasenovac.[381]

4. listopada 1941: Jedna od masovnih likvidacija u logoru Jasenovac koju je moguće kronološki locirati i strukturirati. Toga dana je ubijeno 26 logoraša iz desetak mjesta širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Objavljeni su poimenični podaci za najveći broj ovih lica.[382]

26.-27. listopada 1941: Transport dvije željezničke kompozicije Židova iz Sarajeva u logor Jasenovac. U dostupnoj literaturi navodi se broj od 1.400 transportiranih lica.[383]

27. listopada 1941: Strijeljanje 33 komunista i aktivista NOP-a iz Petrovaradina i manjim dijelom iz Sremske Mitrovice, na Dudiku u Vukovaru. Među strijeljanima bilo je 16 Hrvata, 12 Srba, 2 Nijemca, po 1 Mađar, Slovak i Rus. Strijeljana lica uhićena su 29.-30. rujna u Petrovaradinu, kada je uhićeno 43 lica, među kojima i 3 časnika i 3 podčasnika Hrvatskog domobranstva koji su bili aktivni suradnici NOP-a. Najodgovorniji za ovaj zločin bili su predstavnici represivnog aparata iz Vukovara: Josip Rukavina, Otmar Šild i Stjepan Blažeković. Objavljeni su poimenični podaci o stradalima.[384]

30. listopada 1941: Transport preostalih židovskih muškaraca iz Visokog u logor Jasenovac. U korištenoj literaturi ne navodi se broj uhićenih i transportiranih lica. Prethodno, 1. kolovoza 1941., uhićeno je najmanje 16 židovskih muškaraca u gradu (oni su ubrzo postali žrtve logora u Jadovnom). Židovske žene i djeca iz Visokog internirani su u logore u veljači 1942. Od predratnih 199 visočkih Židova, rat je preživjelo samo 18 osoba[385].

Studeni

4. studenog 1941: Sa područja kotara Bosanska Gradiška (mjesta: Romanovci, Turjak, Rogolji, Mašići, Maglajani, Laminci, Bosanska Gradiška i druga) u logor Jasenovac upućeno 41 lice različitih nacionalnosti, kao simpatizeri Narodnooslobodilačkog pokreta. Obajvljena su imena ovih osoba.[386]

4. studenog 1941: Sa područja kotara Žepče u logor Jasenovac upućeno 26 Židova.[387]

10.-12. studenog 1941: Prema podacima oružništva NDH, prilikom ustaško-domobranskog upada u sela Malešići, Donja Bioča, Gornja Bioča, pokraj Ilijaša, ubijeno je oko 100 muškaraca, žena i djece i zapaljeno oko 30 kuća, dok su sela opljačkana.[388]

11. studenog 1941: Uhićeno 26 aktivista i saradnika NOP-a u Zagrebu. U izvoru se ne govori o njihovoj daljnjoj sudbini.[389]

14. studenog 1941: Jedan od masovnih zločina u logoru Jasenovac, koji je moguće hronološki locirati. Prema sjećanju preživjelih logoraša, 14. novembra 1941. ubijeno je, uz prethodnu torturu, 77 zatočenika.[390]

16. studenog 1941: Iz Sarajeva upućeno u logor Jasenovac 116 lica različitih nacionalnosti (Srbi, Hrvati, Židovi, Bošnjaci, Nijemci). Od ovog broja 108 je uhićeno "radi komunizma".[391]

16.-17. studenog 1941: Transport veće grupe Židova iz Sarajeva u logor Jasenovac. U dostupnoj literaturi spominje se broj od 3.000 transportiranih lica.[392][393]

18.-19. studenog 1941: Stradanje srpskog stanovništva u kotaru Glina. Prema izvještaju 1. oružničke pukovnije, ustaše iz sela Maja su u Dragotini 18. studenog ubili 20 stanovnika i spalili 5 kuća. Sutradan, ustaše pristigli iz Zagreba, Petrinje i Gline, u okviru napada na teritorij pod kontrolom lokalnih partizana izvršili su napad na veći broj sela istočno i jugoistočno od Gline. U Dragotini "poubijan je sav narod nađen kod kuća, ali se broj pobijenih ne zna", pri čemu je u selu zapaljeno oko 100 kuća, a selo je prethodno opljačkano. Ustaše su također zapalili 20 kuća u Donjem Klasniću, 4 kuće u Gornjem Klasniću, 13 kuća u Bijelim Vodama, 20 kuća u Banskom Grabovcu, 53 kuće u Šušnjaru i nekoliko kuća u Velikom Gradcu i Malom Gradcu. Prema ovom izvoru, ustaše su u ovim selima ubili oko 150 osoba, "među kojima ima i mnogo djece". Izvor navodi konkretne podatke samo za selo Šušnjar: ubijeno 69 stanovnika svih uzrasta i oba spola, od čega je 57 zaklano, a 12 spaljeno.[394]

19. studenog 1941: Strijeljanje 7 partizana u Zagrebu, zarobljenih na području Jastrebarskog, među kojima su 3 bili hrvatskog, 3 židovskog i 1 srpskog podrijetla.[395]

20. studenog 1941: Prema podacima oružništva NDH, ustaše su u selu Njemanica pokraj Sarajeva ubili oko 35 muškaraca, žena, djece i staraca.[396]

25.-26. studenog 1941: Prema podacima oružništva NDH, ustaše su u selu Jablanica pokraj Bosanske Gradiške ubili oko 170 Srba iz sela Miloševo Brdo, Sovjak i Jablanica. Većina ubijenih bili su iz sela Miloševo Brdo i Sovjak.[397] Prema drugom izvoru oružništva NDH, ustaše su 25. rujna pokupili oko 57 osoba iz Sovjaka i 50 osoba iz Miloševa Brda ("većinom dječaka od 12 do 15 godina") i 26. rujna ih strijeljali i poklali u Jablanici. U ovom izvještaju se spominje da su ustaše prethodnog dana, 25. rujna, u Miloševom Brdu pohvatali još 20 stanovnika i da su i njih ubili u Jablanici, bez navođenja datuma stradanja. U Jablanici je u ovim okolnostima ubijeno i 7 stanovnika susjednih sela Orahova, Bistrica i Trebovljani.[398]

kraj studenog 1941: Transport veće grupe Židovki sa djecom iz Sarajeva u logor Loborgrad. U dostupnoj literaturi spominje se broj od 1.200 transportiranih žena i djece. S obzirom da je logor u Loborgradu bio prenatrpan odlučeno je da transport iz Sarajeva bude vraćen natrag. Po dolasku u Sarajevo zatočenice i djeca boravili su 8 dana u zatvorenim vagonima, bez hrane i mogućnosti da se ogriju, da bi zatim bili smješteni u sarajevskoj sinagogi, također u vrlo neprikladnom prostoru. U siječnju 1942., ovaj transport bio je otpremljen za logor Stara Gradiška, gdje su zatočenici iz Sarajeva ubijeni.[399]

Prosinac

5. prosinca: Prema podacima oružništva NDH, ustaše iz Slavonske Požege ubile su 12 stanovnika sela, Šeovica Kamenska, pokraj Slavonske Požege. Zločin se dogodio nešto prije ovog datuma.[400]

8. prosinca.: Dogodio se jedan od masovnih zločina u logoru Jasenovac koji je moguće kronološki locirati. Prema sjećanju preživjelih toga dana je u logoru ubijeno oko 85-95 srpskih zatočenika.[401]

10. - 17. prosinca: Pokolj nad Židovima u Brčkom. 10. prosinca, ustaše su izvršile ubojstva oko 150 domicilnih brčanskih Židova, uključujući istrijebljenje čitavih obitelji, bez obzira na starost i spol. Zločin je izvršen na mostu na Savi, između Brčkog i Gunje, gdje su žrtve ubijane klanjem i tupim predmetima. U Brčkom je boravilo oko 147 židovskih izbjeglica iz središnje Europe. Njih su ustaše ubile 16. prosinca na lokalnom pravoslavnom groblju. Najodgovorniji za sprovođenje zločina bio je ustaški kotarski predstojnik Vjećeslav Montani.[402][403]

12. prosinca: Masovan zločin u logoru Jasenovac. Prema sjećanju preživjelih toga dana je u logoru ubijeno oko 86 srpskih zatočenika.[404]

15. prosinca: Masovnan zločin u logoru Jasenovac. Prema sjećanju preživjelih toga dana je u logoru ubijeno oko 80 srpskih zatočenika, seljaka iz okolice Sarajeva, koji su istog dana internirani u logoru.[405]

20. prosinca: Ustaški bojnik, Ljubo Miloš, u logoru Jasenovac ubio je 26 zatočenika (21 srpske i 5 židovske nacionalnosti).[406]

20. prosinca: Uhićenje sestara, Zdenke i Rajke Baković, komunistkinja, u Zagrebu. Obje su brutalno mučene u ustaškom zatvoru. Zdenka Baković je izvršila samoubojstvo 25. prosinca 1941., a Rajka Baković podlegla je ubijena 29. prosinca iste godine.[407]

21. prosinca: Strijeljanje 15 članova i simpatizera KPH/KPJ u Bjelovaru, različitih nacionalnosti (6 Hrvata, 6 Srba, 2 Židova i 1 Bošnjak).[408]

21. prosinca: Ubojstvo 471 stanovnika Dugog Sela (naselje Vrginmost) u vrijeme ustaško-domobranske ofanzive na slobodnu teritoriju Korduna. Ogromna većina ubijenih bili su žene i djeca. Među ubijenima bilo je 180 djece (mlađa od 16 godina). Većina žrtava ubijena je u šumi Brezija pokraj Lasinje. Selo je u potpunosti spaljeno. U selu je tijekom rata stradalo 516 žrtava fašističkog terora, pri čemu su svi pobijeni od strane ustaša. Objavljeni su podaci o stradalima.[409][410]

Ubojstvo 18 stanovnika Ostrožina u vrijeme ustaško-domobranskog napada na slobodni teritorij Korduna. Jedan dio stradalih ubijen je u selu, dok su ostali ubijeni u šumi Brezija. Selo je u potpunosti spaljeno. Veća stradanja stanovništva osjetili su partizanski otpor i evakuacija stanovnika prema Petrovoj gori. Objavljen je poimenični popis stradalih.[411][412]

21. - 31. prosinca: Ubojstvo 68 stanovnika sela Stipan (kotar Vrginmost) u vrijeme ustaško-domobranskog napada. Većina ubijenih bili su žene i djeca (19 maloljetnika). Oko polovine žrtava ubijeno je 21. prosinca u samom selu, ali i u šumi Brezija, dok su drugi ubijeni 31. prosinca u Rakovom Potoku. Selo je u potpunosti spaljeno. Objavljen je poimenični popis stradalih.[413]

22. prosinca: Ubojstvo 100 stanovnika sela Trepča (kotar Vrginmost) u vrijeme ustaško-domobranske ofanzive na slobodnu teritoriju Korduna. Većina ubijenih bili su žene i djeca. Među ubijenima bilo je 33 djece. Većina žrtava ubijena je u selu koje je spaljeno. Objavljen je poimenični popis stradalih.[414]

Ubojstvo 13 stanovnika sela Šljivovac (naselje Vrginmost) za vrijeme ustaško-domobranskog napada. Objavljen je poimenični popis stradalih.[415][416]

22. - 23. prosinca: Zločin ustaške Crne legije nad srpskim stanovništvom u okolici Konjica. U literaturi se spominju podaci o ubojstvu 12 žena i djece iz Donjeg Sela i Viništa, koji su masakrirani 22. prosinca, ali se ovi podaci ne čine konačnim. Također, u literaturi se navodi da su ustaše koje su počinile zločin pristigle iz Sarajeva te da su bili pod komandom Jure Francetića, Rafaela Bobana i Franje Sudara. Za Sudara se navodi da je osobno ubio trojicu željezničara u Donjem Selu. Sutradan, 23. prosinca, pripadnici Crne legije izvršili su pokolj nad 15 stanovnika sela Čelebić. Većina ubijenih u Čelebiću bili su djeca. Broj stradalih bio bi veći da se stanovništvo Čelebića nije sklonilo u selo Ibdor.[417]

23. - 25. prosinca: Deportacija 14 zatočenika ustaškog zatvora u Zagrebu u Logor Jasenovac. U izvoru nisu navedeni podaci o strukturi deportiraca.[418]

Uhićenje 74 srpska muškaraca u Pakracu, Lipiku i okolnim selima izvršeno je u noći 23. prosinca. Uhićenici su deportirani u logor Jasenovac 24. prosinca. Već 25. prosinca ubijeno je između 27 i 32 novopristigla zatočenika iz Pakraca i okolnih sela. Objavljena su imena dijela ubijenih. Zločin je izvršio Ljubo Miloš zajedno sa drugim ustašama iz logora. Ostali su većino bili ubijeni tijekom 1942.[419]

Ubojstvo 31 srpskog stanovnika sela Banski Moravci pokraj Lasinje (naselje Vrginmost) u vrijeme napada na slobodni teritorij Korduna. Među ubijenima bilo je 15 djece. Objavljen je poimenični popis stradalih.[420]

27. prosinca: Ubojstvo 11 stanovnika sela Gornja Trstenica kod Vrginmosta, od strane ustaša, za vrijeme napada na slobodni teritorij Korduna. Objavljen je poimenični popis stradalih.[421][422]

Ubojstvo 17 stanovnika sela Golinja kod Vrginmosta, od strane ustaša, u vrijeme napada na slobodni teritorij Korduna. Zločin je izvršen u selu. Objavljen je poimenični popis stradalih.[423]

28. prosinca: Ubojstvo 11 stanovnika sela Bović (kotar Vrginmost) u vrijeme ustaško-domobranskog napada na slobodni teritorij Korduna. Među ubijenima bilo je šestero djece. Selo je opljačkano i spaljeno. Objavljen je poimenični popis stradalih.[424][425]

Ubojstvo 17 stanovnika sela Kozarac (kotar Vrginmost) u vrijeme ustaško-domobranske ofanzive na slobodnu teritoriju Korduna. Među ubijenima bilo je 5 djece. Selo je opljačkano i spaljeno. Objavljen je poimenični popis stradalih.[426]

28. - 29. prosinca: Stradanje srpskog stanovništva u selima Gornji Vrhovci, Kantrovci i Grđevica, pokraj Slavonske Požege. Zločin je izvršen u selu Gornji Vrhovci. Pobijeno je oko 99 stanovnika, od čega 29 stanovnika Gornjih Vrhovaca. Većina kuća u ovim selima je spaljena.[427][428]

Stradanje srpskog stanovništva u selima između Foče i Sutjeske: Suha, Tjentište, Mrkalji, Popov Most, Ćurevo, Ljubina. Ustaški izvori spominju ubojstvo "113 četnika i komunista" na ovom području, ali većina stradalih bili su civili, uključujući žene i djecu. Zločin su počinile ustaše iz Gornjeg Borča.[429]

Iz zatvora u Banja Luci u logor Jasenovac zarobljeno 55 talaca iz neimenovanog mjesta (vjerovatno Banja Luka) i nepoznat broj uhićenih stanovnika sela, Sitnica, pokraj Ključa, i sela Maglajani.[430]

Iz Travnika su u logor Jasenovac zarobljena 44 Židova.[431]

30. prosinca: Stradanje stanovnika sela Prkos pokraj Lasinje na Kordunu u ustaško-domobranskom napadu, iako se selo nije nalazilo u okviru slobodnog partizanskog teritorija. U napadu na slobodan teritorij Korduna, ustaše su ubile najmanje 428 stanovnika Prkosa, srpske nacionalnosti. Od ovog broja bilo je 244 maloljetnika (192 mlađih od 14 godina). Odrasli muški stanovnici Prkosa, njih oko 130, uspjeli su pobjeći. Njihove žene, djeca i roditelji ostali su u selu jer su vjerovali da će biti pošteđeni. Seljani su pohvatani 21. prosinca, a likvidirani su deset dana kasnije. Partizanski otpor je omogućio većem dijelu stanovnika Stipana, Bovića, Čremušnice, Trstenice, Slavskog Polja i Kozarca da izbjegne privođenje i ubijanje od strane ustaško-domobranskih snaga. Objavljeni su poimenični podaci o stradalim stanovnicima Prkosa.[432][433][434][435]

Ubojstvo 48 stanovnika romskog sela, Novo Selo, pokraj Lasinje u vrijeme ustaško-domobranske ofanzive na slobodnu teritoriju Korduna. Zločin je izvršen u Rakovom Potoku. Objavljeni su poimenični podaci o stradalima.[436][437]

31. prosinca: Ubojstvo 47 stanovnika Lasinje u vrijeme ustaško-domobranske ofanzive na slobodnu teritoriju Korduna. Većina ubijenih bili su romske nacionalnosti. Ostale žrtve bile su srpske i hrvatske nacionalnosti. Zločin je izvršen u Rakovom Potoku. Objavljeni su poimenični podaci o stradalima.[438][439]

Ubojstvo 21 romskog stanovnika sela Desno Sredičko, pokraj Lasinje (naselje Vrginmost). Zločin je izvršen u Rakovom Potoku. Objavljen je poimenični popis stradalih.[440]

*crno je crno, a bijelo je bijelo*

Tko je glasao

Jadnice retardirana

Jadnice retardirana

"Fašisti budućnosti sami će sebe nazivati antifašistima!!!" Mudra proročanstva prošlosti.

Tko je glasao

Ali to nije sve...

(citati su preneseni s https://hr.wikipedia.org/wiki/Kronologija_usta%C5%A1kih_zlo%C4%8Dina_1941.)

U narednim ratnim godinama, zločini su se nastavljali još jačim intenzitetom, Jasenovac je svoj zenit doživio tek 1944., a na samom kraju rata, prilikom bijega i povlačenja, kad je bilo sasvim izvjesno da su popušili, ustaše su pobili sve što je još disalo.

Ako slučajno neki zalutali mlađi naraštaj ovo čita, nek zna da su upravo gore nabrojeni zločini ono na što se pozivaju neoustaše, kad s ponosom navode kako su 95. završili posao, što često šeretski navodi neoustaša drvosjek, te da su ovi zločini počinjeni uz borbeni poklič "ZA DOM SPREMNI!", što je tisućama ljudi značilo "ZA GROB SPREMNI".

*crno je crno, a bijelo je bijelo*

Tko je glasao

Gledam danas

onu kolonu ljudi u Jasenovcu..... Kažu da ih je bilo oko dvije tisuće..... A posljednjeg "radnog dana" 1945. tamo su pobili više od tisuću sto ljudi...... Dakle, pola, ili više od pola ove današnje kolone - to je bilo to...... Užas!

Tko je glasao

A Tito ih je ubio 570 puta

A Tito ih je ubio 570 puta više.
Užas!

Tko je glasao

Evo sam bila znatiželjna pa sam

pomnožila: tisuću sto puta petsto sedamdeset iznosi 627 tisuća. Idem još jednom, za slučaj da me je kalkulator zeznuo.... Zbilja: 627 tisuća!

Poštujem!

Jel to također bilo u jednom danu, ili?......

Također me zanima pripisujete li sebi u počast i hrvatske staljiniste, to jest, one žrtve Titovog režima koje nisu bile spremne Staljinu reći "Ne!" u trenutku kada je Tito rekao Staljinu: "Ne!"?

Mislim, te žrtve se ne uklapaju sasvim u vaš koncept, pa zato pitam......

Nadam se da imaš inforamciju koliko je takvih od tih 627 tisuća....

Tko je glasao

To tvrde Englezi, a kada oni to priznaju još ih je i više

Foma, to tvrde Englezi, a valjda oni znaju koliko su žrtava predali u ruke Titovih ubojica:
http://direktno.hr/en/2014/eu/45907/Prvi-krug-austrijskih-izbora-dobio-k...

Tko je glasao

Informaciju,

pardon!

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Novi dnevnici

  1. VLASNITVO I UPRAVLJANJE NJIME - ius gubernandi od petarbosni4 komentara 1
  2. Ne prestanete li s „pomirbom“, zakrvit ćemo se još i više od Feniks komentara 12
  3. kobna diktatura ŠEFovanja - ažuriranje 2017-08-16 od aluzija komentara 0
  4. naređenje/izvršenje (a za NE poslušnost kažnjavanje) od aluzija komentara 0
  5. Vlada treba služiti građanima od Mucke komentara 0
  6. Porez na nekretnine u RH je agresija mainstream političara-na daljinski iz EU, na hrvatske građane i RH od ppetra komentara 13
  7. Sloboda je tu! A gdje smo mi? od boltek komentara 9
  8. enciklopedija ažuriranja (nacrt) od aluzija komentara 0
  9. Ustaško-revijalna komponenta proslave „Oluje“ izmještena iz Knina u Slunj od Feniks komentara 7
  10. Hrvatska je narodna demokracija, u čemu postoji kontinuitet posljednjih 45 godina od Zoran Oštrić komentara 14
  11. Godina 1941. za nas još nije završila, dok je za svijet godina 2050. već započela od Zoran Oštrić komentara 8
  12. ŠEFovi i paraŠEFovi od aluzija komentara 0
  13. Stanje Hrvatske Politika od AlexD komentara 0
  14. Sad je već sigurno: bliži se kraj ere benzinskih automobila od Zoran Oštrić komentara 26
  15. ŠEF NE MORA... a zašto zločesto nešto uradi od aluzija komentara 0
  16. gramatika ŠEFizma (vladavine ŠEFova) od aluzija komentara 1
  17. Krstičević i MORH, programom proslave"Oluje"napadaju Predsjednicu i hrvatske branitelje od ppetra komentara 2
  18. sutra zar neću biti živ od aluzija komentara 1
  19. VLASNIŠTVO od petarbosni4 komentara 0
  20. Preko ministra obrane Krstičevića, Plenković ruši „Inicijativu triju mora“ i K.G.Kitarović, jer smetaju njemačkim interesima od ppetra komentara 13
  21. Ukrasti Ubiti... hranu od aluzija komentara 0
  22. mene čovjeka spasi od aluzija komentara 1
  23. znanje za konkretni rad od aluzija komentara 0
  24. povjerovati NE moramo od aluzija komentara 0
  25. ŠEFovi zastupnici vijećnici od aluzija komentara 3

Trenutno online

  • Registriranih korisnika: 0
  • Gostiju: 36

Novi korisnici

  • gived
  • AlexD
  • Voltron
  • IMOTA MORLAK
  • pzbunj