Tagovi

"O mojoj namjeri"

Kad sam bila nešto mlađa, u ono vrijeme dok se još nije podrazumijevalo niti to da u svakom domu postoji portabl pisaći stroj (sjećam se slavodobitnog osjećaja napretka kada sam ga prvi puta kupila), a o fotokopiranju, skeniranju i sličnim stvarima da i ne govorimo - u to vrijeme sam marljivo prepisivala rečenice, odlomke, pa i cijela poglavlja iz knjiga koje su me se dojmile.....

Te prijepise sam spremala u registrator, i da ne duljim - registrator je preživio do današnjih dana! U njemu je i gomila listova onog "trgovačkog papira" na kojemu sam rukom pisala sažetke knjiga što su mi bile na popisu ispitne literature....

Sad sjedim ispred kompjutora, s desne strane mi je skener, i malo po malo se te stvari iz registratora preseljavaju na stick, a listovi "trgovačkog papira" i onog tankog, skoro prozirnog papira za nekadašnje "šrajb-mašine" završavaju u košu za smeće. I nije da me malo ne boli duša zbog toga što činim......

Večeras je došao na red požutjeli papir s naslovom:

"Česlav Miloš: Snoviđenja nad zalivom San Francisko - O mojoj namjeri"

Sada ću to prepisati za sve one koji se žele odmoriti od ustaša, partizana i homoseksualaca, a podrazumijeva se da tu uključujem i sebe!

"Ovdje sam. Te dvije riječi sadrže sve što se može reći: od njih se polazi, njima se vraća. Ovdje - to znači na ovoj zemlji, na ovom, a ne nekom drugom kontinentu, u ovom, a ne u nekom drugom gradu, u ovoj epohi koju nazivam svojom, u ovom vijeku, ove godine. Nije mi suđeno nijedno drugo mjesto, nijedno drugo vrijeme i od osjećanja prolaznosti svoga tijela branim se dodirivanjem stola! To je veoma elementarno...

Pisao sam o raznim stvarima i uglavnom onako kako nisam želio. Znam, ni sada neću pisati onako kako odavno namjeravam, uostalom, uvijek sam bio svjestan da želim nemoguće. Što bi trebalo: moći saopćiti svu neobičnost "nalaženja ovdje" u jednoj nedostižnoj rečenici, u kojoj bi se istovremeno pojavila hrapavost i miris moje kože, cjelokupan sadržaj pamćenja, cjelokupno moje današnje slaganje i neslaganje. Nešto sam ipak naučio tražeći nemoguće. Svako od nas veoma se stidi svoje bespomoćnosti i neznanja i smatra doličnim da drugima prenosi samo ono što, kako mi se čini, razumije. Povremeno se, ipak, oslobađamo stida i počinjemo govoriti otvoreno o svemu što ne razumijemo. Ako nisam mudar, zašto bih se pretvarao da sam mudar? Ako sam bespomoćan, zašto se moram predstavljati kao netko tko ima pri ruci savjete za svoje suvremenike? A možda se vrijednost komunikacije među ljudima upravo zasniva na priznavanju vlastite ograničenosti, koja je na tajanstven način ograničenost mnogih, iako ne ista kakva je bila prije sto ili hiljadu godina? Možda svjedočanstvo o nerazumijevanju, dok sa svih strana odjekuju bučne analize i rezultati, neće biti sasvim nekorisno?

Pročitao sam dosta knjiga, ali redajući njihove tomove, jedan na drugi, penjao sam se na njih, ne dodajući sebi ni centimetar više. Njihovi učeni termini su malo pogodni kod pokušaja da dođemo do čistih spoznaja, koje izmiču prihvaćenim pojmovima. Pozajmljeni jezik pruža dosta olakšica, ali također neopaženo vodi u svoj labirint, tako da se budimo u hodnicima koji su nam strani i iz kojih nijedan izlaz nije naš. Prema tome, moram nalaziti oslonac provjeravajući svakog trenutka da se ne udaljim od onog što sam za svoj račun istinski preživio, što sam dodirnuo. Neću uspjeti da nađem novi jezik, već se služim onim kome su me naučili, pa ipak razlikujem, nadam se, što je moje, a što je pomodno. Neću uspjeti izbaciti iz sjećanja pročitane knjige, njihove teorije i filozofije koje se sukobljavaju, da bih povratio neviđenu i nečuvenu nevinost; međutim, dopušteno mi je da budem sumnjičav i, umjesto da se priključim koru koji potvrđuje i negira, ja postavljam naivna pitanja.

Obeshrabrenost. Hrabri smo, neustrašivi, jer smo sigurni da imamo nešto značajno objaviti svijetu i da nitko drugi osim nas nije pozvan da to objavi. Kasnije, osjećaj neponovljivosti individue i neponovljivosti uloge ipak slabi, misao o ljudima - kakvi su bili, kakvi su i kakvi će biti, koji nečem teže, sumnjaju, vjeruju, većih od mene po snazi osjećanja ili pronicljivosti uma - vraća mi povjerenje u ono što nazivam "ja". Riječi molitve od prije nekoliko hiljada godina, nebeska muzika koju su stvorili kompozitori u žaboima i perikama, otkud tu ja, zašto baš ja? Zar ne bi trebalo unaprijed procijeniti vlastite šanse; dostići ih ili, ako ne mogu dostići, šutjeti? Sada, u ovom trenutku, dok na papir stavljam ove znake, beskrajno mnogi ljudi čine isto i naša djela u šarenim omotima priključit će se gomili predmeta, u kojoj se gube naslovi i imena. Vjerojatno tek u tom trenutku netko stojeći u knjižari pred sjajnim i uzaludnim ambicijama, donosi odluku: bolje šutjeti. Jedna rečenica, ali koja bi istinski vrijedila, koja bi bila dovoljna za čitav život. Pa ipak, ovdje, sada, imam hrabrost - iako naknadno - da govorim. Možda je u pitanju upornost traženja jedne rečenice. Ili, možda ona ista neustrašivost, temperament, sudbina koja traži nove izgovore. U svakom slučaju, radujem se ne toliko izuzetnosti uloge za koju sam pozvan, koliko mozaičkom sklopu te velike cjeline, koja se sastoji od djelomičnih, iako nevještih, pokušaja raznih ljudi. Ovdje sam - i svako je u nekom "tu" - ali, jedino što možemo uraditi jest da to jedni drugima saopćimo."

(Czeslaw Milosz je dobitnik Nobelove nagrade za književnost, a ovaj "gusti" citat iz njegove knjige posvećujem Luni, Indianu i Adfilantropu.)

Komentari

...pih, nobelovac? Lako je

...pih, nobelovac?
Lako je bilo biti veliki i lako je bilo biti prepoznat´ kao konzekventan um u vremenima kada su postojali jasni izbori. Volio bih Czeslawa Milosza vidjeti danas, volio bih vidjeti njegove izbore danas, kada su sve granice fluidne...kada biografija Velikog Malog čovjeka poput njegove nikome ništa ne znači ako nema strogo suprotstavljenih strana od kojih će jednoj zatrebati ta i takva biografija za svoju legitimaciju "strane dobra i humanosti".
...bi li Nobelova i ostala priznanja udjelila besmrtnost tom imenu?
Ali, ne; Jasno da to ne bi ništa izmjenilo u Czeslawovoj rečenici, nastavio bi on i dalje preispitivati sebe kao jedinku u odnosu na druge jedinke. I poput ostalih anonimaca što imaju potrebu da kažu što imaju gradu i svijetu, pisao bi i gledao svoj odraz na površini ljudskog jezera (ili bare?)... i svako malo bi mu ponetko taj odraz poremetio bačenim kamenom ili bi to učinio neki glamurozni marketing nove društvene potrebe za novim smjerom. Takav kakav je, gospon nobelovac bi bez nobela bio poput tih nekih ostalih koji u tišini sumnjaju i preispituju sebe i okoliš. Bio bi to misaoni maraton, svakodnevni trening bez šanse za Olimpijsku medalju...isti ili sličan tisućama drugih svakodnevnih treninga malih ljudi uokolo.
I baš ta svijest o ničem izuzetnom o čemu Milosz u ovom citatu kazuje je ono što ga diže među Velike usred malih ljudi. Skromnost izuzetnog pojedinca vrijedna da ju se označi kao poželjno ljudsko mjerilo ...

Tko je glasao

@foma evo pitanja

NEMAM odgovor,

mogu li tvoje požutjele stranice raznih rečenica pobijeliti u tiskanoj knjizi kao Enciklopedija sažetaka i zaključaka Autora prometejskih vrijednosti u redoRedu - lijeva stranica Enciklopedija... desna stranica bijeli papir za dojmove i upis drugih rečenica?

nosio bih u ruci Enciklopediju... svaki dan, iz dana u dan,
čitao bih i dopisivao Enciklopediju... svaki dan, iz dana u dan,
sretan bih bio s Enciklopedijom... svaki dan, iz dana u dan,

adfilantrop

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najviše ocijenjeni članci