Neovisni, ali ne i neutralni

Sjeme zla gotovo nikada ne gubi klicu životnosti pa se stalno regenerira, katkada i na neočekivane načine. Reminiscencije na dubrovačke zlokobne događaje s kraj listopada 1944 godine ovdje uvijek stvaraju pomalo neurotičnu atmosferu, u kojoj se bude duhovi zla, da bi ih potom svatko koristio liječeći vlastite frustracije (shodno obiteljskim pamćenjima ili dnevno-političkim potrebama). Nakon petodnevnog putovanja Via Ignatiom, vratio sam se doma i na stolu našao dubrovačku besplatnu novinu "Glas Grada", a u njoj već tradicionalna pripetavanja.

Posebnu pažnju mi je privukla "vjestica" o tribini "Zločinci su crveni" održanoj povodom obilježavanja obljetnice žrtava s Dakse, koja je upriličena u dubrovačkom samostanu sv. Klare, a u organizaciji "Družbe Braće hrvatskog zmaja". Kako "Glas Grada" nema svoje web stranice, ovdje sam stavio link na Katolički radio (jer se tamo našao gotovo identičan tekst- vjerojatno od istog novinara).

Na tribini je ovom prilikom bio glavni gost govornik dr. Josip Jurčević. doktor humanističkih znanosti , znanstveni suradnik Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar", profesor suvremene povijesti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Evo dijela teksta koji me je posebice privukao:

Dr. Josip Jurčević je rekao kako je Daksa samo jedno od 1300 hrvatskih stratišta od kojih je najmasovnije ono u šumi Tezno pokraj Maribora s više od 20.000 ljudi, većinom Hrvata. Kritizirajući pak tvrdnju o komunizmu kao sustavu s ljudskim likom, dr. Jurčević istaknuo je kako je komunizam sam sebe predstavljao najradikalnijim, najžešćim i najvećim diskontinuitetom s dotadašnjom poviješću. Na temelju komunističke literature može se zaključiti da je komunizam najveći zločinački sustav u idejnom i teoretskom smislu koji je ikad postojao.
O samom Jurčeviću ne znam mnogo, a i nije na meni da o njemu sudim, mada moram priznati da sam u njegovim manje-više "tvrdim" TV nastupima zamijetio kod njega naglašeni ekstremizam pomalo neprimjeren profilu čovjeku posvećenom znanstveničkoj karijeri i doktorandu humanističkih znanosti. Uvijek mi se činilo da jedan znanstvenik i humanist mora prije svega imati neutralniji, manje ostrašćeni odnos prema prošlosti, budući da stvarni događaji nikada nisu jednoznačni; uvijek mi se činilo neznanstvenim u kompliciranim povijesnim događanjima trpati ljude i događaje u samo nekoliko crno-bijelih, uglavnom suprotstavljenih kategorija.

I danas je kod nas odnos prema fašizmu i antifašizmu vječna i neiscrpna tema – koja se u situaciji neistraženosti može "raubovati" po svačijoj želji. Dakako, ima svatko pravo na svoje mišljenje, pa i prof. dr. Josip Jurčević, ali kad sebe već doživljava znanstvenikom, morao bi primjenjivati uobičajena znanstvenička ograničenja. Upotreba prejakih riječi trebala bi biti strana znanstvenom izražavanju, daleka laičkom poimanja prošlosti – jer je na znanstvenicima istraživati povijesne pojave do najsitnijih detalja. A u nedostatku spoznaja (koje tek trebali istraživati) mora se bježati od paušalnih procjena "kao vrag od tamjana". Niti su svi fašisti bili neljudi, niti komunisti zločinci (uostalom to su ionako bile manje grupacije u odnosu na ukupno pučanstvo koje ih je moralo trpjeti). Uostalom ljudskost, humanost, civiliziranost su uvijek individualne karakteristike (mada instinkt stada - psihologija gomile su često znali zavoditi pojedince - ali je odgovornost uvijek bila pojedinačna). Čak ni režimi (bilo fašistički bilo komunistički) u svojoj pojavnosti nisu bili jednoznačni da bi u svom pojmu sjedinjavali sve i svakoga. Posebno je nezgodno i neprihvatljivo izjednačavanje antifašizma i komunizma, jer ni ti pojmovi nikada nisu bili isti, a kad se to ipak čini to ustvari predstavlja indirektno opravdavanje zločina koji su u ime ideologije i sustava činjeni. Fašizam je kao pojava dosta dobro proučen, i označen takvim kakav jest u cijelom demokratskom svijetu, pa je svaka laička površnost u revizijama spoznaja najmanje nepromišljenost, a sa znanstvenog stajališta prava katastrofa, mada je i tzv. "slobodni svijet" imao neugodnih detalja iz tih vremena (koji pomalo izbijaju u javnost kao što je npr. tzv. "Operacija Keelhaul" koja mijenja mnoga poimanja o bleiburškim događajima).

Možda bi neki mogli ovo moje dociranje shvatiti pretjeravanjem da u dubrovačkom "zmajskom" nastupu prof. dr. Josipa Jurčevića nisam uočio neke zastranjujuće i zastrašujuće elemente, naročito kad je neprimjereno "otplovio" u pjesničke vode, uzevši jednu Goranovu pjesmu kao najjači argument svojim nesavršenim tezama:

Govoreći o komunističkom govoru mržnje, dr. Jurčević je, uz ostalo, pročitao stihove pjesme "Mrzimo vas" Ivana Gorana Kovačića po kojem i danas najveća hrvatska nagrada za književnost nosi ime, a što je velika sramota za Hrvatsku.

Nadam se da nikoga previše neće ugnjaviti ako tu pjesmu citiram u cijelosti, jer živopisno oslikava manipulaciju kojom se naš znanstvenik, profesor i doktor humanističkih znanosti dosta brzopleto poslužio ponesen "jakim" pjesnikovim izrazima, s čime je najvjerojatnije razotkrivao svoj vlastiti "ranjivi bok".

“Mrzimo vas”
- Mrzimo vas, hulje,  
Mrzimo, krvnici,  
Vi, pljačkaške rulje!  
U majčinoj klici  
Kunu vašu djecu  
utrobe svih žena.  
- Naše ljute guje  
Kroz kost će vam gmizat,  
Pobješnjele kuje  
Crijeva će vam lizat  
Muhe zukavice i smrdljivi crvi  
Osvetu će množit  
u crnoj vam krvi.  
- Srcem bismo jeli  
Pogano vam meso,  
na lešine sjeli  
I kliktali bijesno,  
Smrdežima vašim punili bi pluća  
Za pobjede nove, nova nadahnuća.  

Ova pjesma je nastala prije pjesnikove smrti još 1943. kada je u Foči ubijen od strane četnika. Moj gimnazijski profesor iz hrvatskog jezika i književnosti je bio zaljubljenik u poeziju (mada sam nije pisao pjesme) uporno je na nas prenosio svoje "objašnjenja" da su vjerojatno svi ljudi pomalo pjesnici, i oni koji pjesme pišu i oni koji ih s razumijevanjem čitaju. Ovo "s razumijevanjem" treba posebice naglasiti, jer profesor doktor Josip Jurčević (slijedeći "teoriju" mog gimnazijskog profesora) očito u sebi vjerojatno nema nimalo pjesničkoga, kad je jednu jezovitu pjesnikovu simboliku nastalu u krvavom kolopletu svjetskog sukoba, k tome pojačanoj atmosferom balkanskih plemenskih strasti (koje smo opet nedavno iskusili) pokušao jeftino zloupotrijebiti u dnevno-političke svrhe. Naime, kad analiziramo gore citiranu pjesmu možemo jasno uočiti tri stvari koje profesor i doktor u svojoj zasljepljenosti i ograničenosti očito nije ni primijetio:

- Prva je da Goran nigdje niti jednom riječju nije spominjao niti fašizam niti komunizam, ali je u svojoj pjesničkoj viziji zamrzio nehumanost koju je oko sebe bio prisiljen gledati, i osjećati svojim pjesničkim senzibilitetom. Naknadne konstrukcije profesora doktora Josipa Jurčevića o komunističkom sadržaju Goranovog djela su posve neprilične!

- Druga je, da bi ta ista pjesma mogla odlično ilustrirati i četničke krvave pirove u Drugom svjetskom ratu, kao što bi u neizmijenjenom obliku mogla i danas ilustrirati mnoga ovoratna događanja (Vukovar, Škabrnja, Srebrenica) što ukazuje na veličinu pjesniklove riječi. Samo valjda profesor doktor Josip Jurčević može objasniti zašto bi ta, ustvari univerzalna pjesnička riječ mogla biti "antihrvatska" ili "prokomunistička", i zašto bi Ivan Goran Kovačić i njegovo djelo trebali biti "velika sramota za Hrvatsku".

- I treća, ustvari sam profesor doktor Josip Jurčević (osim nerazumijevanja pjesničkih vizija i simboličke upotrebe jakih riječi) možda najviše otkriva svoju vlastitu zapretanu sramotu kad potpuno zanemaruje pjesnikovu humanističku i optimističku poantu u završnoj strofi iste pjesme (dio sam boldirao), a u kojoj proživljene grozote tretira kao potencijal promjena ka sferama simboličke nade:
Smrdežima vašim punili bi pluća  
Za pobjede nove, nova nadahnuća.

Ipak, moram priznati da Ivan Goran Kovačić nikada nije bio moj pjesnički favorit, da ga osobno nisam nikada preferirao. Posebno mi je bila šokantna ona njegova jeziva "Jama", za koju i danas treba priznati da je pjesnički dobro i simbolički univerzalno napisana, jer je pjesnički bila usmjerena protiv zvijeri koja stalno čući u ljudskoj prirodi, predstavljala bunt protiv olakog uništavanja ljudskih života bez obzira odakle dolazilo. Ni u "Jami", kad ju danas iščitate, ne možete pronaći ni trunku komunističke propagande, ni sjenke komunističkih zločina koje je u to ime ali poslije njegove smrti učinjeno. Nećete naći čak niti antihrvatstvo, antisrpstvo ili bilo koje anti.... Politički gledano, Ivan Goran Kovačić jest u jednom trenutku s Vladimirom Nazorom prešao u partizane (što im profesor doktor Joisip Jurčević i njegovi živi mentori i umrli idoli nikada, do danas nisu oprostili). Ali njihov odlazak u partizane je bio antifašistički čin "par excellance" budući da ni po čemu ni jedan ni drugi nisu bili komunisti, a ponajmanje kreatori ili egzekutori kasnijih komunističkih zločina. Zašto ih prof. dr. Josip Jurčević tumači baš na ovakav način trebalo bi pitati njega, Freuda i njegove (prikrivene) mentore i uzore. Kad se pak realno sagleda životopis Ivana Gorana Kovačića, može se uočiti da je politički on bio HSS-ovac (ne jedini koji je otklizao u partizane), da je njegovoj pjesničkoj duši sklonoj bezazlenim augmentacijama uzorom bio dobroćudni Stjepan Radić, kojemu je posvetio jednu pjesmu (koju ću opet citirati):

Oči Stjepana Radića
- One ne bijahu za obične vidike, -
Čvrsto su gledale daleko, daleko na kraj stoljeća:
Mutnu im zavjesu davahu bliske stvari i slike,
Jer su prejasno vidjele raskoš Velikog proljeća.
- One su nosile u sebi tihog smiješka bore,
Što se u zipci ljuljo, na ubitu živio tijelu:
Tada su gledale rasti i vreti golemo more,
A u njemu svoju Misao ko ribu srebrenobijelu.
- O blage zaklane oči, iskopane krvavom rukom,
(Za ljudsku smrt prejake, nedohvatno daleke) -
Sada stojite svagdje: nad selom, nad poljem, nad pukom
Ko sunce ljulja vas more i nose ko bisere rijeke.
- Pognute glave, div malenom Hrvatskom kroči
Noseć na grubom dlanu blage zaklane oči.

Možda sam profesor doktor Josip Jurčević ne zaslužuje ovoliko prostora ni truda (znam ja moje "kikaše" iz Studenaca i Zagvozda) ali on predstavlja jednu širu pojavu koja ga kao takvog njeguje i promovira, a o toj pojavi treba otvoreno razgovarati. Pogotovo o svima onima koji mu omogućavaju ovakve javne nastupe nez ikakve veze sa znanstvenim poštenjem i političkom realnošću. Jedini pjesnik kojeg i danas rado pročitam je za mene uvijek bio starčevićanac Silvije Strahimir Kranjčević (1865- 1908 kojemu je pred nekoliko dana - 29.10. - bila stogodišnjica smrti) , pa ću ovaj pjesničko-nepjesnički traktat završiti jednim citatom njegove dobro poznate također univerzalne pjesme "Eli! Eli! lamâ azâvtani?!"(Moj Bože, moj Bože, zašto si me ostavio?!)
- A usred bare ove, gdje trovna gamad pliže,
Uzvisilo se drvo i Hrist se na njem diže.
- I gleda, gdje su ljudstvu sve gori crni dani,
I plače: Eli! Eli! lamâ azâvtani!
- Badava gordo kube i mramor Panteona,
I papuče od zlata i orgulje i zvona!
- Badava tamjan mnogi i ponosni oltari,
Badava alem gori na kruni i tijari!
- Ah, Golgota je pusta, i vjetrić tamo tajni
Tek cvili: "Eli! Eli! lamâ azâvtani?!"