Neovisni, ali ne i neutralni

Kao odvjetnik gotovo 30 godina bavio sam se radnim sporovima. Obiteljska tradicija.
Puno truda, puno utrošenih emocija u zastupanju radnika, a što je nužna posljedica činjenice da je radni odnos na prvom mjestu egzistencijalnih prioriteta. Nije za obogatiti se, ali uz puno rada mogla se zaraditi plaća suca županijskog suda.
Nekako neprimjetno broj predmeta u kojima sam zastupao počeo se smanjivati. Naprotiv, fiskalne obveze počele su se povečavati. Porez, prirez, razrez, izrez, urez, članarina Hrvatskoj odvjetničkoj komori, članarina Zboru, osiguranje od odgovornosti, mirovinsko, zdravstveno, taksa na tablu, daktilograf, poštarina, benzin, struja ......
Analizirao sam uzroke. Vrlo jednostavno. Ako je u jednom trenutku nezaposlenost dosegnula brojku od gotovo 400.000, onda nema ni radnog odnosa. Ako nema radnog odnosa, nema ni sporova iz radnog odnosa, pa ne treba ni odvjetnik.
Ipak, najteže mi palo kada mi je stranka otkazala punomoć u predmetu koji je u tijeku. Nekako se suživite s predmetom, pa kao da vam je netko uzeo igračku.

«Zašto to činite» ? bilo je standardno pitanje radniku.
«Nema ročišta već gotovo godinu dana, ništa se ne dešava» , bio je tipski odgovor radnika.
«Pa ne zakazujem ja raspravu, već sudac, a i požurivao sam višekratno», odgovarao sam kao da sam okrivljenik.
«Sve je u redu s vama, ali našao sam vezu na sudu. Ima odvjetnika koji brzo dobivaju ročišta».

Nisam pitao koji su to. Znao sam da postoje uzdanice. Znanje nije igralo nikakvu ulogu.
Podjela društva na «stališe» zahvatila je i tu profesiju.

Jednog dana u 16 sati sjedim u uredu i odjednom najljepši zvuk. Zvoni! Bit će novaca za mirovinsko, invalidsko i zdravstveno.
Na vratima – sutkinja Općinskog suda.
«Nije vrag da i vas treba zastupati u radnom sporu» rekoh.
«A, ne. Trebali bi zastupati tuženika u ovom predmetu», pritom pokazavši sudski spis.
«A tko je sudac u tom predmetu» ? upitah.
«Pa, ja» !, kaže sutkinja.

Gledam spis i ne vjerujem. Omot sudskog spisa jednog Općinskog suda. Sudac koji sudi u tom predmetu nalazi se ispred mene u odvjetničkom uredu. Vrijednost predmeta sudskog spora - nekoliko milijuna kuna. Po odvjetničkoj tarifi svaka radnja (sastav podneska ili odlazak na ročište) – 70.000 kuna.
«Da li vas je netko vidio kad ste dolazili? A, gdje je tuženik kao stranka? Nećete valjda kao sudac još i punomoć potpisati» ?
«Sve je dogovoreno. Vi samo složite odgovor na tužbu, a ja ću sutra doći s strankom - tuženikom», kaže uzdanica.
Otišla je. Odmah sam nazvao poznanika iz tzv. «obavještajne zajednice» ispričavši mu događaj. «Odigraj sutra igru. Napiši odgovor na tužbu, čekaj da se pojavi stranka i potpiše punomoć, a kad otiđu, idemo u akciju».
Sutradan dolazi sutkinja.
«Gdje je stranka» ?, upitah.
« Pa nismo se sve dogovorili», kaže mi uzdanica.
???
« Pa 50% odvjetničke tarife pripada meni», kaže mi sutkinja bez treptaja.
Pružio sam joj njezin sudski spis uz zahtjev da odmah napusti ured. Pratio sam je do izlaza kako bih bio siguran da je izašla. Nazvao sam poznanika.
«Znao sam da će tako ispasti. Nisi ti za policajca», rekao mi je smijući se.

Taj dan bio je odlučan za moje daljnje profesionalno opredijeljenje. Dno je dosegnuto, a tu sebe nisam mogao naći.

Ten years later:

Sutkinja je nakon nekoliko godina postala sutkinjom višeg suda.
Odvjetnik koji je zastupao tužitelja postao je sudac.
Mene Državno sudbeno vijeće svojom odlukom u svibnju 2008. nije ponovno imenovalo za suca.