Tagovi

Proro?anstvo o sudbini Hrvatske

Proro?anstvo o sudbini Hrvatske

Ko je ?itao moju knjigu Balkansko proro?anstvo, pisanu pet minuta prije izbijanja Balvan revolucije, taj ?e u samom uvodu mo?i vidjeti da sam nevjetrojatno precizno prorekao ishod rata, kako ?e se voditi, te kada i kako ?e završiti. I mene samoga zapanjila ta preciznost. Ni dan danas ne razumijem otkud to. I u nekib drugim na?inima gledanja u budu?nost pokazao sam se uistinu "vidovit" i nevjerojatno precizan. Stvari koje sam "prorekao" znale su se obistinjavati i pred mojim o?ima. Taj svoj dar da vidim odre?ene budu?e doga?aje pokušao sam upotrijebiti za to da vidim budu?nost Hrvatske. Vi?enje sam dao u obliku pripovjetke, jer je to samo vi?enje, odnosno proro?anstvo tako tražilo.

Proro?anstvo

U zemlji Arahvat življaše mladi? po imenu Theodor. Bio je jedinac u vrlo uglednoj i bogatoj obitelji, ali je živio kao i drugi mladi?i njegova vremena: rastao; u?io; vježbao se u umije?ima potrebnim za život i u vrlinama; pokoravao se volji starijih ljudi, i tako redom; kako, uostalom, ve? vijekovima rastu i stasavaju i drugi mladi ljudi.

Hvalili su ga da zna slušati i gledati. Ove vrline dolazile su od toga što je uvijek bio žedan znanja i strastveno se upinjao da shvati sve sa ?im se god susretao, pa bile to obi?ne prirodne stvari, razni doga?aji, knjige, ili pak ljudi, njihovi problemi i brige. Zahvaljuju?i baš tim sposobnostima, susretne zrelost kao u?en i razuman ?ovjek.
Kad je došlo vrijeme, oženio se djevojkom u koju se, na jednom balu zaljubio na prvi pogled. Uz nju je vodio tih i miran život. Monotoniju bra?nog života razbijao je tako da je iznalazio sve mogu?e i nemogu?e na?ine da joj pri?ini radosti i u?ini ju sretnom.

Nakon o?eve smrti, po?eo je voditi veliko obiteljsko imanje i u tome se pokazao veoma uspješnim.

* * *

No, ni u?enost, ni ugled koji je bio stekao, niti ljubav vjerne, voljene žene, a niti pogled na divna dva sina nisu ga u?inili sretnim. Živio je u nezadovoljstvu, koje je možda poticalo iz toga što je osje?ao da ništa od onoga što je ?inio i što je napravio nije bilo »ono pravo«, ono što je uistinu htio i sanjao da ?e napraviti.
Nemo? da u?ini »to pravo« dijelom je možda proisticala i iz toga što je pripadao narodu koji, sve do njegovog vremena nije bio sposoban takore?i ni za što, i koji je ve? tisu?ama godina živio ili pod tu?inskom vlaš?u, ili pod vlaš?u svojih vladara, koji nisu znali drugo do podjarmiti ga, tla?iti, bogatiti se na njegov ra?un ili pak u?initi slugom drugim narodima. Tokom tolikih tisu?lje?a, ovaj narod nije u?inio ništa zna?ajno, ništa od onoga ?emu se ljudi i narodi dive i što poštuju. Stoga je, zaostao i prezren - u zemlji koja je, iako po prirodi vrlo lijepa, izgledala kao nekakvo veliko smetlište - živio ne rade?i ništa, nego prosja?e?i od drugih naroda ono što mu je bilo potrebno za opstanak.

Uspješna karijera u toj jadnoj zemlji zasnivala se na nekakvoj neprili?noj obzirnosti i pretjeranoj poslušnosti prema vlasti i obi?ajima, a istovremeno, s druge strane, na bezo?nom spletkarenju i pokvarenosti. Takav je na?in života spretnije lupeže dovodio i do vlasti, koja se onda, jadna posvjema svodila na to da se još bezo?nijim sredstvima o?uva i odbrani od sli?nih pretendenata.

Najboljim i najpouzdanijim naputkom za uspješan, ili pak miran i dug život smatrala se izreka:

»Ne izazivaj sudbinu«.

Theodor ju je ?uo još vrlo rano i ?esto je razmišljao o njoj. No smisao te izreke istinski ga je zaokupio tek kad je bio potpuno sazrio i shvatio da mu život kojim je živio - a koji nije bio u suprotnosti s njom - ne donosi niti ?e ikada mo?i donijeti ono što je o?ekivao od njega. Tada se po?eo pitati:

»Zbog ?ega je ona tako važna«, i da li je uop?e istinita, tj. ima li ikakvog smisla pridržavati se nje?«

Na koncu, nakon što je uvidio da ni drugi koji, su je se pridržavali, nisu postigli nešto zna?ajno, i nakon što je - dugo, temeljito i razložno razmišljaju?i - shvatio da nema dokaza za onu vrijednost koja joj se pripisuje, shvatio je tako?er da se zna?ajne stvari ?esto mogu napraviti baš izazivanjem sudbine ili pak prkošenjem njenoj mo?i.

* * *

Nije prošlo mnogo vremena nakon te spoznaje, a Theodor se obreo u Destineumu, svetištu Velike Sudbine.

***

Destineum je bio sagra?en na vrhu najviše planine Arahvata, vrhu o kojeg su ?esto udarale munje i koji je stoga ve? od pradavnih vremena bio smatran svetim i zabranjenim za obi?ne ljude. Hram Sudbine bio je sagra?en na tom, najvišem mjestu u Arahvatu i zbog toga što je za narod Arahvata Velika Sudbina bila najviše i najmo?nije božanstvo. Ništa u Arahvatu nije smjelo biti ve?e od nje niti više od njenog hrama. Sami Hram bio je kružnog oblika, ogra?en, isto tako kružnim bedemom: Izvan bedema bile su hramske zgrade i nastambe za sve?enike i poslugu. U samom središtu hrama bila je velika posve?ena dvorana, a u sredini dvorane glavni žrtvenik sa kojeg je, isklju?ivo veliki sve?enik, i to samo jednom godišnje, mogao zazvati ime Sudbine i zamoliti ju da bude sklona njegovom narodu.
Ritual klanjanja Velikoj Sudbini bio je veoma strog. ?ak i sitni, nehoti?ni prekršaji bili su vrlo okrutno kažnjavani. Ta strogost proizlazila je iz straha da bi se Velika Sudbina, ako prekršitelj ne bi bio dovoljno strogo kažnjen, mogla okrutno osvetiti cijelom narodu.

Jedna legenda pri?a kako se jednom, baš za vrijeme jednog važnog obreda dogodio snažan zemljotres. Sa svoda prostorije u kojoj su sve?enici molili po?elo je padati kamenje. Jedan se mladi sve?enik uplašio i pokušao se spasiti istr?avši na ?istinu dvorišta. Kad je ve? pomislio da je spašen, udario ga je grom i na mjestu ubio. Onim sve?enicima koji su pokorno nastavili obred, usprkos opasnosti da izgube život pod ruševinama, nije se dogodilo nikakvo zlo.

Ova i brojne druge, sli?ne legende u?inile su to da nikakva vojska ili straža nije trebala ?uvati svetište. ?uvao ga je strah od osvete Velike Sudbine.

***

Kad su sve?enici vidjeli da je Theodor, ne mare?i ni za kakav ritual, ušao u hram i da ?vrstim, nezaustavljivim korakom ide ka posve?enoj dvorani u središtu svetišta, razbježali su se u panici. Neki su se bacili ni?ice na tlo i molili Sudbinu da se ne osve?uje zbog oskvrnu?a svetišta.

Theodor je, neometan, i ne obaziru?i se, ni na koga i ni na što prošao kroz vrata posve?ene dvorane pristupio glavnom žrtveniku i odlu?nim glasom rekao:

»Izazivam te, o mo?na, Velika Sudbino. Ne priznajem tvoju vlast, ni nad svijetom, ni nad mojim životom. Ho?u biti jedinim svojim gospodarem. Kažu da Ti služiš onima koji te izazovu i da ih pobijediš služe?i im. Ako si doista toliko mo?na kako se pri?a, i ako se ne plašiš jednog smrtnika, prihvati moj izazov. Ne prihvatiš li ga, ne?u više vjerovati niti da postojiš!«

Nakon što je to izrekao, Teodor je stajao hrabro uzdignute glave i o?ekivao odgovor.
I doista, nakon nekog vremena, odnekud iz dubina do njega dopre glas.

»Smjeli Teodore, moja vlast i usud smrtnicima i bogovima odre?en je prije nego su došli na svijet. Svakome je stvoru sudbina odre?ena prema njegovoj prirodi i velik je grijeh odbacivati moju volju i za sebe tražiti neku drugu sudbinu, a još ve?i: htjeti vladati mnome. Svi užasi kazne koja ?eka takve stvorove ne mogu se opisati ni prikazati. Povuci svoj izazov i prihvati sudbinu koja ti je odre?ena još davno prije nego te majka u mukama ra?ala, a ja ?u zaboraviti sve što si rekao.«

»Ne?u povu?i svoj izazov« - odlu?no odgovori Teodor - »a Ti ga, ako doista jesi ono što se o tebi govori, ne možeš odbiti. Kažu da nema te želje koju ne možeš ispuniti i da ?e tvoja mo? propasti istom kad ne budeš mogla ispuniti neku želju. Ta ne plašiš se valjda onoga što bih ja, obi?an smrtnik mogao zaželjeti.«

»To?no je to što se govori. Nema te želje koju ne mogu ispuniti. Ali, kad netko, poput tebe, traži da mu se ispuni želja, onda ?e mu ispunjenje te želje donijeti i kaznu. Ona je to ve?a što je ve?a želja koju mu trebam ispuniti. Zbog toga bi bilo mudro da povu?eš svoj izazov.«

»Uzalud me plašiš Velika Sudbino. Ne?u povu?i izazov.«
Nedugo nakon tih njegovih rije?i na posve?enu dvoranu spusti se nekakva tama, a nad žrtvenikom ukažu se spilje i dvorane pune tolikog i takvog blaga kakvog još ni jedno ljudsko oko nije vidjelo.

»Blaga koja vidiš nisu nikakva opsjena i samo su sitan dio onoga što ti mogu dati. Možeš imati sve to, ako želiš. Dovoljno je samo da kažeš kako ho?eš da budu tvoja.«

»Ne marim ja za ta blaga.« - odgovori Teodor.

»Više volim stvarati ih, nego uživati ono što su stvorili drugi.«

U isti ?as, onih blaga, nestane a nad žrtvenikom se pojavi ma?, ?ije blještavilo ispuni cijelu dvoranu. Iz dubine se za?uju glasovi zborova što su pjevali himne koje su slavile velike junake.

»Ako budeš imao ovaj ma?, mo?i ?eš po?initi besprimjerna juna?ka djela, i bit ?eš slavljen dok god bude postojao ljudski rod.«

»Divan je taj ma? i sudbina koju mi nudiš, ali to nije moja želja.«

I ma?a odmah nestade, a na njegovom mjestu pojavi se prsten od ?iste svjetlosti. Lako je lebdio nad žrtvenikom, a u sredini mu je ležala vladarska kruna.

O, od ?ega li je pak ona bila stvorena?

Bezbrojne zrake raznobojnog svijetla širile od nje na sve strane i kao svjetlosna koplja probadale tamu posve?ene dvorane.

»Možeš vladati nad mnogim narodima, i nad kraljevima, ako želiš; nad cijelom Zemljom, pa i nad Zvjezdanim carstvom.«

»Ne, Velika Sudbino« - re?e Theodor - »ja želim vladati samo nad samim sobom.«

Nakon ovih njegovih rije?i, u tamnoj dvorani nastade dugi muk.

Dvoboj je bio završen. Sudbina je znala da ?e, ne ispuni li Theodorovu želju, zauvijek izgubiti svu mo?. A ako mu ispuni želju i oslobodi ga svoje vlasti, i sama ?e se morati pokoriti njegovoj vlasti i postati mu sluškinjom koja ?e pripravljati put ostvarenju svih njegovih želja, namjera i planova. Znala je i to da joj taj posao ne?e biti nimalo lagan, jer Theodor nije zaželio ništa od onoga što smrtnici obi?no zažele i što im ubrzo donese i propast.

Muk je trajao. Sudbina se još nije htjela priznati da je izgubila bitku sa Theodorom, pa ga zapita:

»Što ?e biti osnova te tvoje vlasti?«

»Sposobnost da služim svemu što je dobro i veliko « - odgovori Theodor i nastavi - a tvoj prvi zadatak je da mi pomogneš u tome da ju steknem.«

Opet je zavladao dugi muk a onda se Sudbina kona?no oglasi.

»Želja ?e ti se ispuniti, Theodore, ali... ne?e te u?initi sretnim.«

U glasu joj nije bilo nikakve srdžbe niti boli, nego, štaviše, nekakve blage tuge i brige - kao da je strepila nad Theodorovom sudbinom i životom mu.

»Sre?u nisam niti tražio« - odvrati Theodor i napusti svetište.

* * *

Vrativši se ku?i, Theodor je uživao pri pomisli da ?e mu uspjeti sve što god poduzme. No, takve misli i slatko uživanje ubrzo zamjeni želja da u?ini nešto veliko i dobro, jer, bilo bi glupo - mislio je - ovu jedinstvenu priliku potratiti u ?injenju ne?eg bezna?ajnog ili lošeg. Prvotnu, kratkotrajnu radost zbog pobjede nad Sudbinom i oslobo?enja od njene vlasti zamijeni briga da, u neznanju ili neopreznosti ne u?ini nešto pogrešno ili loše. Što je vrijeme više prolazilo, sve više je uvi?ao da bi bilo najmudrije i najsigurnije da još jednom, temeljito prou?i spise koje su od davnina hvalili veliki mudraci i svi veliki narodi.

Imao je puno sre?e u potrazi za tim rijetkim knjigama i u tome da u pravi ?as susretne ljude koji su ga mogli podu?iti u važnim stvarima, ili ga uputiti tamo gdje može ste?i znanja o njima. Sada, kad je ponovo ?itao te spise, uvi?ao je koliko je neizmjerna bila veli?ina i dubina duha onih ljudi koji su ih napisali, ali uvi?ao je i to da su one »vje?ne istine« o kojima su govorile te knjige samo kao nekakve “vje?ne cigle” ili “tesanici” od kojih je gra?ena cijela »duhovna zgrada«, kojoj se veli?ina i oblik ne naziru jer, još nije dovršena, i da te »vje?ne istine« imaju vrijednosti tek ako im se, kao ve? ugra?enim ciglama, kod gradnje ku?e, dodaju nove.

?itaju?i, i još više razmišljaju?i o tome o ?emu su mislili mnogi veliki mudraci u duhu mu se po?ne stvarati nejasna, ali ipak razaznatljiva slika cijele one “duhovne zgrade”, i mogao je razlikovati istinita od lažnih u?enja, ona koja su doprinosila njenoj gradnji, od onih koja su ju ometala, rušila, ili su pak gradnju vodila u krivom smjeru. S druge strane pak, vidio je da neke stvari, on sam, može shvatiti i izre?i bolje i istinitije, nego itko prije njega.

Slutnja cjelovite istine njegovo je traganje, iz lutanja pretvorila u putovanje, sigurno i trajno usmjereno ka odre?enom cilju. Gladi za znanjem nije nestalo, nego se, štaviše razbuktala.

***

No traganje za istinom sve više ga je odvajalo od žene i obitelji. Nije ih volio manje nego prije, ali je njegov duh sada bio posve?en drugim stvarima.

Gledaju?i o?i svoje žene ?esto bi mu na pamet padala misao da mu snaga dolazi iz tog lijepog tamnog bezdana. Osje?ao je da je ona stalno uz njega i da bdi nad njim poput majke, angela ili neke više sile koja ga ?uva, i vjerovao da ga toliko voli i da ?e ga ?ekati bez obzira na to koliko dugo izbivao od ku?e. Stoga se odvažio na to da potragu za znanjem nastavi napuštanjem ku?e i obitelji i odlaskom duboko u pustinju gdje je bila skrivena jedna anahoretska zajednica.

U tu tajnu oazu duha, što se krila me?u teško pristupa?nim gudurama i duboko pod zemljom sklonili su se ljudi željni mira i mudrosti. Mnogi od onih koji su bježali od svjetske buke, zle vlasti, nepravde, zavisti ili nerazumijevanja donijeli su sa sobom vrijedne knjige i sprave i tako se u toj zajednici, tokom dugih vremena skupilo golemo duhovno blago. Sve je to bilo na raspolaganju Theodoru, koji nije gubio vremena, nego je marljivo u?io, i to ne samo iz spisa, nego i iz razgovora sa anahoretima.

Prolazili su dani, mjeseci i godine. Naporan rad nije Theodoru dao da osjeti osamljenost, ali je zato svake ve?eri, kad je lijegao na tvrdu poselju vi?ao lijepe i tužne o?i svoje žene, koje su ga zvale i ?eznutljivo nagovarale da prekine to dobrovoljno robijanje i pohita u njen zagrljaj. Bilo je teško i bolno odoljevati njihovom zovu.

***

Nakon nekoliko godina po?ele su u anahoretsku zajednicu sve ?eš?e stizati vijesti o tome da su zemlja i narod u teškom stanju. Neki Man Tu?in, lukavi samozvanac osvojio je vlast hine?i slobodoljubca i demokratu. Sa sobom je doveo cijelu hordu ljudi spremnih na svako zlo. Jedino što su znali ovi »domoljubci« bilo je to da putem plja?ke napune svoje džepove. A, prema vijestima koje su stizale, to su radili tako zdušno i dobro da je zemlja, za svega nekoliko godina pala u takvu bijedu u kakvoj nije bila ni u vremenima najgore tu?inske vlasti. Narod, koji je bio iskvaren dugim životom u sli?nim okolnostima, nije se bunio niti pozivao na pravdu nego je, naprotiv, u svem svom jadu još i pomagao i slavio svog tla?itelja.

Ove vijesti pomutile su Theodorov mir i podstakle ga da se zapita:

»?emu mudrost, znanje, poštenje i sve druge vrline ako su skrivene i zatvorene isklju?ivo unutar ove male bjelokosne kule, dok, s druge strane, cijeli narod skapava od bijede i vapi za svim tim?«

Nakon mnogih no?i provedenih u bdijenju i razgovorima sa starijim ?lanovima zajednice, jedne teške i nevesele ve?eri zatraži od starješine dopuštenje da se vrati u svijet, me?u narod, gdje je kanio povesti borbu protiv Mana Tu?ina i njegovih doglavnika. Nije se radilo samo o zovu dužnosti, o kojeg se nije smio oglušiti, nego i o njegovom uvjerenju da može pobijediti to zlo. Stoga svako svoje daljnje zadržavanje u sigurnosti i miru tajne zajednice nije mogao shva?ati nikako druga?ije nego kao kukavi?luk, izdaju, sebi?nost, ili, u krajnjoj liniji, kao nešto besmisleno.

Ve? sutradan prije zore napustio je anahoretsko skrovište. Ispratio ga je sam glavni starješina i otpratio dio puta. Rastali su se kad je nad pustinjom izlazilo sunce.
»Sine moj« - re?e mu na rastanku starac - ti sam najbolje znaš što ti je ?initi. Ja vjerujem da te pozvala Sudbina i da ?e te ona voditi dalje.«

* * *

?im se vratio ku?i stao se raspitivati o stanju i prilikama u zemlji. Što god je ?uo potvr?ivalo je glasine koje su stizale do Anahoretskog skrovišta. Raspituju?i se tako, obnavljao je stara poznanstva i prijateljstva i, malo po malo, svim prijateljima koji su ga okruživali, a i neprijateljima, stavljao na znanje da nimalo ne odobrava postupke Mana Tu?ina i njegove klike i da se takvoj vlasti svaki pošten ?ovjek treba suprotstaviti. Kad je postalo op?epoznato da se suprotstavlja vlasti, pristupilo mu je dosta ljudi koji su mu htjeli pokazati da ga podržavaju, da su mu istomišljenici itd.

Nedugo iza toga uslijedila je i reakcija vlasti. Nije bila nimalo sirova ni pogromaška, nego, štaviše, vrlo lukava, što je, uostalom, svojstveno svakoj pokvarenoj vlasti i pokvarenosti uop?e. Ministri su ga po?eli pozivati na prijeme, srda?no razgovarati s njim, hvaliti njegovu u?enost, karakter, poštenje, politi?ku mudrost i štošta drugo. Usput su mu nudili u?eš?e u vlasti, povlastice i nova imanja. Theodor, me?utim, nije ni prihva?ao ni odbijao te ponude. To mu je donijelo glas nevjerojatno lukava ?ovjeka kojeg ?eka izuzetna politi?ka karijera.

Na kraju ga je i sam Man Tu?in pozvao k sebi na razgovor, i kao ?ovjek koji je najviše od svega zainteresiran za napredak u?enosti, ponudio mu upravu nad školstvom i mogu?nost da osnuje veliko sveu?ilište kakva postoje i u drugim, naprednim zemljama. Govorio je; kako bi to bila velika pomo? narodu a i njemu samome, jer bi mu bilo lakše vladati obrazovanim, nego neukim narodom; kako bi Theodor time ostvario i svoje planove i snove; kako bi mu narod zbog toga bio zahvalan, poštovao ga, slavio; i kako bi ga i on sam, Man Tu?in nagradio velikim po?astima i imanjima za njegove zasluge i usluge; i još mnogo toga. Govore?i sve to, Man Tu?in nije štedio na pohvalama Theodorove u?enosti i mudrosti. S nevjerojatnom je pažnjom i interesom slušao svaku Theodorovu rije?, i ne samo to, udaljio je poslužitelja iz dvorane i sam je Theodoru poslužio kavu i druga pi?a.
Theodoru je bilo jasno da ga Man Tu?in zapravo kupuje, no u?tivo je primao znakove njegove pažnje. A kad je došlo vrijeme da se izjasni o tome prima li ponudu i da izrazi svoje želje, mirno je rekao da ne želi imati nikakvog u?eš?a u takvoj vlasti kakva je Tu?inova, i da je na ovaj razgovor došao samo zato da mu osobno kaže kako bi trebao, ili promijeniti na?in vladanja, ili se odre?i vlasti.

Tu?in isprva nije mogao vjerovati da ga je Theodor odbio usprkos svim njegovim ponudama, obe?anjima, komplimentima i usprkos tome što mu je on sam poslužio kavu, ali ga je ?vrsti Theodorov stav ipak primorao da shvati kako je poražen. Lice mu je i dalje bilo ljubazno, ali glas kojim je sada progovorio - i pored toga što se Tu?in veoma trudio da njime pokaže neku opominju?u zabrinutost za Theodora - veoma je podsje?ao na režanje:

»Mislio sam da si pametan, Theodore, ali ti izazivaš Sudbinu.«

»?inim samo ono što mi je dužnost.« odgovorio je Theodor.

Uslijedila je stanka. Tu?in je upro pogled pred sebe i razmišljao. Lice mu je postajalo sve kiselije, zlovoljnije i blije?e. Napokon prosik?e:

»Mislim da je naš razgovor završen. Sada možeš slobodno oti?i, ali ako se još jednom sretnemo jedan od nas izgubit ?e glavu.«

»Neka bude onako kako je su?eno« - re?e mirno Theodor, okrene se i napusti Tu?inovu rezidenciju.

Kad se pro?ulo da je Theodor odbio Tu?inovu ponudu, oni »prijatelji« koji su vjerovali da je Theodorovo kritiziranje Tu?inove vlasti samo lukava taktika da od Tu?ina iznudi što ve?i i unosniji udio u vlasti, kad su oni, dakle, ?uli da je odbio Tu?ina - i time porušio njihove nade da ?e se, podržavaju?i ga, i sami do?epati nekakvog udjela u vlasti i imanja - umjesto lukavim, po?eli su ga smatrati ludim. Opominjali su ga: neka ne izaziva Sudbinu i napuštali. Krug prijatelja drasti?no se suzio. No Theodor nije osje?ao nikakvu bol zbog gubitka tih »prijatelja« niti se bez njih osje?ao usamljenjim. Znao je kakvi su i što zapravo traže ve? prije nego su ga bili napustili.

***

Nakon stanovitog vremena, me?utim, po?eli su mu se javljati neki ljudi kakve do tada nije poznavao niti primje?ivao. Obi?no su bili bez ikakva ve?eg ugleda i vrlo jednostavni, ali vrlo ?vrsti i pouzdani. Kasnije se pokazalo da su i pošteni i spremni žrtvovati se za ono u što su vjerovali. Raspitivali su se o njegovim planovima za rušenje Tu?inove vlasti i vatreno ga podsticali da ih po?ne ostvarivati. Ve?ina ih se, usprkos opasnosti od Tu?inove osvete sama ponudila da njegove zamisli provodi u djelo. U po?etku su uglavnom išli me?u obi?an narod, i pri?ali o Theodoru, i o tome kako ?e on donijeti pravdu i slobodu. Tako je postao ?uven i slavan iako još nije ostvario niti jedan od svojih planova. Narod mu je vjerovao i o?ekivao da uspostavi red i pravdu.

Jasno, Tu?inovi ljudi nisu stajali skrštenih ruku. Hvatali su Theodorove sljedbenike odvodili ih u tamnice ili ubijali, a narod tukli i razgonili. Tu?in je bio zabrinut i svaki ?as se kajao što onu priliku nije iskoristio da ubije Theodora ili ga barem bacio u tamnicu, nego ga je pustio na slobodu, kao pticu. Nare?ivao je sve strože mjere protiv onih koji su simpatizirali Theodora i njegove ljude, ali uzalud. Pokret se širio i postajao sve snažnijim. Tada je Tu?in pokušao potkupiti ljude iz najužeg kruga oko Theodora, a kad mu to nije uspjelo, poslao je ubojice da ga ubiju. No ni to nije pomoglo, jer je Theodora ?uvao stanoviti Valador, bivši razbojnik koji se razbojništvu bio odao baš zbog Tu?inovih zuluma.

Valador je poticao iz propale plemi?ke obitelji. Po prirodi je bio vrlo pronicljiv, i prili?no dobro obrazovan. Vode?i i ?uvaju?i svoju družinu za vrijeme razbojni?kog života, stekao je nevjerojatno veliko umije?e izbjegavanja zamki i drugih, pogibelji. Dovoljno je bilo da samo jednom nakratko pogleda ?ovjeku u o?i i ustanovi ima li taj kakvih podlih ili izdajni?kih misli ili namjera. Stoga je bilo gotovo nevjerojatno da neki izdajnik ili ubojica dopre do Theodora i ugrozi mu život. Pored toga, ma?em je vladao nevjerojatno dobro i spretno i nitko se u tome nije mogao mjeriti s njim. Ta je vještina njemu samome, a i drugima mnogo puta spasila život. Valador je bio jedan od prvih Theodorovih pristalica, i što je vrijeme više prolazilo, sve je više vjerovao u njega i bio mu sve privrženiji.

***

Zbog potrebe da oko sebe okupi što više pristalica, a i zbog svoje sigurnosti Theodor nije živio kod ku?e, nego je putovao zemljom. No kad se sukob sa Manom Tu?inom po?eo pretvarati u pravi rat, potajno se vratio ku?i da ženu i sinove odvede na neko sigurno mjesto, daleko od Tu?inove ruke. Ali umjesto njih, kod ku?e je zatekao samo ženino pismo kojim ga obavještava da se vratila k svojim roditeljima, zato što ju je on zapostavio i zato jer je svojim suprotstavljanjem vlasti ugrozio njen život i život svoje djece. Na kraju pisma zamolila ga je da ju ne posje?uje, jer bi time mogao ugroziti njihovu krhku sigurnost i mir, te da se ne nada da ?e mu se ikada vratiti, jer više ne želi živjeti s ?ovjekom koji tako malo drži do svoje žene i obitelji.

Ne?u vam pri?ati o tome kako je Theodoru bilo kad je pro?itao pismo. To bi ionako mogli razumjeti samo oni koje je ošinuo taj grom. Vratio se svojim ljudima i zatvorio u sobu. Danima nije ni sa kim razgovarao, niti je išta radio. Samo je sjedio, gledaju?i preda se i vrte?i po glavi stalno iste misli, koje su mu život ?inile nepodnošljivim. Kad više nije mogao izdržati, la?ao se ?aše i pio dok ga pi?e nije omamilo i uspavalo. Tako su mu prolazili dani i no?i.

No nije samo njemu bilo teško, nego i Valadoru. Jer, dok se Theodor tako mu?io, bolovao, posrtao po mra?nom kaosu vlastite duše i tražio iskricu spasonosnog svjetla, on se sam morao opirati sve ?eš?im i žeš?im Man Tu?inovim nasrtajima. Ali, kako u tome nije bio ni izdaleka tako vješt strateg kao Theodor, snaga njihovog pokreta po?ela je rasipati se i opadati. Pomisao o mogu?em porazu veoma ga je plašila, a plašio se i za Theodorovo zdravlje.

Kad je vidio da je daljnje ?ekanje postalo opasno, usprkos Theodorovom protivljenju u?e u njegovu sobu i prinudi ga na razgovor. Sre?om, Theodor je brzo shvatio svu ozbiljnost položaja u kojem se našao pokret, a i njihova sudbina i složio se s Valadorovim mišljenjem da se više ne smije prepuštati tome da ga vodi bol i bezna?e.

Ve? sutradan prihvatio se posla i nije prestajao s radom sve dok ga umor nije oborio u krevet. Uskoro stvari krenu nabolje. A i samom Theodoru bi bolje jer ga od silnog posla više nisu mogle salijetati mra?ne misli i uspomene.

* * *

Pokret za pravdu i red pretvorio se u pravi rat. Theodorova vojska nije bila ni izdaleka tako velika kao Tu?inova, ali bila je sastavljena od dobrovoljaca, pa je barem u manjim bitkama i ?arkama bila nadmo?na Man Tu?inovoj. Pored toga, njegovi su dobrovoljci bili neusporedivo hrabriji i požrtvovniji od Tu?inovih pla?enika i stoga puno efikasniji i pouzdaniji. No najve?a vrlina njegove vojske bila je izvrsna organizacija zapovijedanja i upravljanja bojnim operacijama. Tu je organizaciju uspostavio Valador. Zbog nje je Theodor mogao s velikom sigurnoš?u ra?unati na pobjedu i u nekoj velikoj bitki.

I Theodor i Man Tu?in uvi?ali su da moraju potpuno poraziti jedan drugoga. Obojica su jasno znali da je to mogu?e kroz jednu odlu?uju?u, veliku bitku, pa su okolnosti i doga?aji, kao sami od sebe vodili ka njoj. Vojske su se kona?no približile jedna drugoj i su?elile u ravnici pod brdom Har Megid.

Vidjevši da mu je vojska ipak znatno manja od Man Tu?inove, Theodor je, ve?er prije bitke, napustio logor i popeo se na vrh jednog brežuljka nedaleko od njega. Bio je potpuno sam pod zvjezdanim nebom. Neko vrijeme stajao je tako na vrhu brda, a onda je podigao ruke k nebu i tiho rekao:

»Poslušaj me, Velika Sudbino...

Znam da me ?uješ i da ?eš mi pomo?i u onome što me mu?i. Treba mi tvoj savjet glede neminovne predstoje?e bitke.

Vojsku sam pripremio najbolje što sam znao i mogao i odlu?io se za bitku sutra ujutro. Ne plašim se bitke ni pogibije, ali se bojim da je možda ova moja odluka brzopleta i preuranjena. Pokaži mi, nekim jasnim znakom je li ta odluka dobra ili nije.«

Istom kad je to izgovorio, po sredini neba proleti golemi meteor. Letio je to?no u pravcu neprijateljskih položaja, i baš nad njima zasjao punim sjajem, razbio no?nu tamu i pretvorio ju u dan. A onda se rasprsnuo u sjajnom vatrometu. Njegov užareni rep još je dugo svijetlio na nebu.

Veli?ina tog doga?aja pokaže Theodoru koliko je on sam malen. Dušu mu ispuni duboka zahvalnost Velikoj Sudbini, koja se, njemu malenome obratila tako veli?anstvenim znakom. Težina tih njegovih osje?aja obori mu glavu na prsa i on izusti, jedva ?ujno:

»Hvala ti«.

A onda, nakon nekog vremena, podigne glavu prema nebu, upre svoj zadivljeni pogled u duboku tamu me?u zvijezdama, tamu koja ga je podsje?ala na crninu u o?ima njegove žene i re?e:

»I propast bih, s jednakom zahvalnoš?u primio od tebe, kad bi se udostojala nagovijestiti mi ju nekim ovakvim znakom.«

* * *

Na povratku u logor vidje da je njegov šator okružilo mnoštvo oficira i vojnika. Ve? izdaleka vidjelo se da su zabrinuti i uplašeni i da ?ekaju njega. ?im su ga vidjeli da prilazi, razmaknuli su se i propustili ga. Došavši do ulaza u komandni šator okrene se i sa?eka da ?uje zašto su se skupili. Jedan od starijih zapovjednika istupi, pozdravi vojni?kim pozdravom i re?e:

»Došli smo se da nam neki znalac nebeskih stvari kaže što je bilo ono veliko svjetlo koje no? pretvori` u dan? Je li to možda bio neki znak?«

»Jest, bio je znak, i to dobar znak« - odgovori Theodor, mirno, ali dovoljno glasno da ga svi ?uju.

Iz stotine grla ote se uzdah olakšanja. Theodor po?eka da vidi ho?e li biti još kakvih pitanja, ali vojnicima koji su bili navikli da mu mogu vjerovati nije više ništa trebalo i po?eli su se razilaziti. Theodor u?e u šator. S njim u?e Valador i još nekoliko najviših zapovjednika.

?im su sjeli, Valador re?e:

»Meni se ?ini da ono nikako nije bio dobar znak.«

Theodor ga iznena?eno i upitno pogleda.

»Naša je izvidnica – re?e Valador - ve?eras uhvatila grupu oficira Tu?inove tjelesne garde. Ispitali smo ih i doznali da su Tu?inu u pomo? stigle brojne strane trupe. Ima ih više nego Tu?inove vojske i bolje su opremljeni. Zadnje vijesti naših izvidnica sve to potvr?uju i kazuju da upravo sada brojne ?ete, pod okriljem mraka dolaze u Tu?inov logor i zauzimaju bojne položaje. Ako sutra krenu na nas, pregazit ?e nas i raznijeti na kopitima svojih konja ».

Theodor nije bio toliko uplašen ovim, doista vrlo lošim vijestima, koliko je bio ogor?en. I on je strane državnike molio za pomo? u borbi protiv Tu?ina, ali je nije dobio. Znao je i zašto. Susjedi su ga se plašili, jer on nije mogao sakriti da ?e, osvoji li vlast, stvoriti jaku državu koja bi ih jednom mogla i ugroziti. Stoga su radije pomogli Tu?inu kojeg su prezirali.

»Ako se ne povu?emo, Tu?in ve? no?as može po?eti slaviti pobjedu« - oglasi se ponovo Valador.

Theodor ga opet iznena?eno pogleda. Piljio je u njega nekoliko trenutaka, ne vide?i ga uop?e, a onda, kao da je nešto shvatio, re?e, više sebi nego drugima:

»Ako on ve?eras po?ne slaviti, onda sutra ne?e nikamo krenuti.«

Zapovjednicima rekne da nema nikakvog razloga za zabrinutost niti za promjenu nare?enja i otpusti ih. Valadora zadrži i ?im su ostali sami naredi mu da Tu?inovim gardistima skine uniforme i da u zapovjedni?ki šator dovede dvadesetak najboljih i najhrabrijih boraca koje je mogao na?i. Valador ga je htio zapitati ?emu to, ali mu Theodor rukom dade znak da to obavi što brže može.

Nije prošao niti sat vremena a iz logora se, pod okriljem mraka iskrala ?eta konjanika u uniformama Tu?inove tjelesne garde. Na ?elu su im jahali Theodor i Valador, tako?er u uniformama gardijskih oficira. Dok su se tako kretali, Theodor je objasnio kako misli da ?e Tu?in ve?eras doista po?eti slaviti i da ?e oni u uniformama njegove vlastite tjelesne garde mo?i u?i u njegov šator i ve? tamo obra?unati s njim.

* * *

Konjanici su zaobišli Položaje Tu?inove vojske i s le?a ušli u njegov logor zajedno sa trupama inozemnih vojski koje su dolazile u pomo? Tu?inu. Kako su imali uniforme zapovjednika Tu?inove tjelesne garde, nitko nije ni pomislio da ih zaustavlja i provjerava. Osim toga, Theodor, koji je jahao na ?elu kolone držao se tako strogo i energi?no da bi pred njim ustuknuo i sam Man Tu?in.

I u šator su ušli bez ikakvih problema. Tu?in i njegovi najbliži generali doista su slavili i ve? su bili pripiti. Valadorovi borci lako su ih savladali i u tišini. Nekolicina onih najokorjelijih pokušali su pružiti otpor ali su pali takore?i odmah nakon što su se latili oružja.

Man Tu?in u po?etku je pomislio da se radi o pu?u, i istinski se zaprepastio kad je kona?no, u uniformi zapovjednika svoje garde prepoznao Theodora. No brzo se pribrao i, hine?i, a možda uop?e i ne hine?i divljenje, rekao:

»Doista si nevjerojatan ?ovjek, Theodore; poput nekog boga. Ne znam ?ega u tebe ima više; da li mudrosti, poštenja, ili hrabrosti. Ušao si, s nekoliko ljudi, usred mog logora, u moj šator i pobijedio me, prije nego je bitka uop?e zapo?ela. Takvom ?ovjeku poklonit ?u se i biti mu robom do kraja života, samo ako me ho?e.«

Nakon tih rije?i krenuo je prema Theodoru, kao da mu se pokloni, a zapravo je htio približiti mu se i ubiti ga nožem kojeg je skrivao u rukavu i tako izvesti još jedan nevjerojatan preokret te no?i, preokret kojim bi možda mogao spasiti sebe i svoj položaj. To mu je, isto kao i zmiji u procjepu bilo jedino što mu je preostalo.
Valador, me?utim, koji je ?uvao Theodora, vidio je da Tu?in ima podle namjere i da je vrlo opasan, pa je budno motrio na njega. Kad se Tu?in, baš poput zmije otrovnice, izvio iz svog tobožnjeg poklona i kad mu je u ruci sijevnuo izdajni?ki nož, Valador mu jednim munjevitim udarcem ma?a odrubi glavu.

I tako se ispuni Man Tu?inovo proro?anstvo: da ?e, ako se on i Theodor još jednom sretnu, jedan od njih izgubiti glavu.

Ve? prije nego su ušli u šator, Valador je nekolicini svojih ljudi naredio da zarobe poslužitelje i nikome ne dozvole da izi?e iz šatora. Nakon Tu?inovog pogubljenja, Theodor dade dozvati sve njih zajedno sa preživjelim zapovjednicima. Rekne im da je on sada vladar kojem imaju služiti i da se onima koji mu budu vjerno služili ne?e desiti nikakvo zlo. Nakon što su mu se svi zakleli na vjernost, pošalje ve?inu svojih »gardista« da hitno sazovu sve vojne zapovjenike u Tu?inov šator. Pozvani su bili svi osim zapovjednika stranih armija.

Zapovjednici su bili ve? prili?no zabrinuti zbog onog velikog svjetla koje je sino? zasjalo nad logorom i uplašilo svu vojsku, a neke vojnike ?ak ranilo i oslijepilo. Taj doga?aj nije slutio na dobro, pa su se ve? prili?no zabrinuti, zdvojni, a i uplašeni prikupljali u šatoru.

Kad su se skupili, Theodor u pratnji »gardista« i zakletih generala, bez ikakvog oružja, izi?e pred njih. Me?u zapovjednicima nasta pometnja i prepast ve?a nego da su tog trena doznali da su izgubili bitku. Svi su oni, naime, poznavali Theodora i nikako nisu mogli shvatiti šta on radi u komandnom šatoru - a Tu?ina nigdje. Theodor ih je najprije pustio da se malko ?ude i snebivaju, a onda laganim ali neopisivo snažnim i jasnim pokretom ruke zatraži tišinu i pažnju. Želja mu je bila ispunjena odmah, istog trena, jer zapovjednici su bili potpuno pometeni, i tražili su neko objašnjenje, pa su Theodora, koji je, bez ikakvog straha, bio sabran i miran, odmah po?eli slušati kao op?injeni.

»Ja sam preuzeo vlast« - re?e im - i odsad ?ete slušati samo moja nare?enja.«

Nakon kratke stanke, nastavi:

»Vjerojatno se pitate gdje je Man Tu?in.«

Umjesto da objasni, on samo pucne prstima, a iz jedne pokrajnje prostorije u?e »gardist« nose?i Tu?inovu glavu. Kad je došao na sredinu, podigne ju i pokaže svima.

Okupljena gomila nije ispustila nikakav glas. Samo se nekako još više stišala, smanjila i snizila.

»Ovako, kao Tu?in pro?i ?e svako ko se ogluši o moje zapovjedi, ili tko svoje oružje ili namjere okrene protiv mene.«

Gomila odgovori još dubljom tišinom.

»Ako ima nekoga ko mi ne bi želio služiti, neka to kaže odmah sada. Ne?e mu se dogoditi nikakvo zlo. Jedino ?e ovu no?, kao zarobljenik i pod nadzorom morati provesti u ovom šatoru, a sutra ?e mo?i, slobodan i bez ikakve bijede, dostojanstveno oti?i kamo god želi.

U gomili se ništa nije pomaklo ili promijenilo ali sada je iz nje, zbog nedoumice, sumnje i opasnosti od izjašnjavanja zra?io veliki strah.

Jedan stari sijedi general osmjeli se, istupi naprijed i re?e:

»Ja bih te, sinko zamolio da mene oslobodiš svih dužnosti. Star sam i nisam više za vojni?ki život. Da sam mlad, bila bi mi ?ast i sre?a da služim pod tvojom komandom, ali, ovako, što ?u?« - i tužno raširi ruke, htiju?i tom gestom pokazati svoju starost i nemo? da služi kao vojnik.

Theodor se lagano pokloni pred starim generalom, da pokaže poštovanje prema njegovoj odluci, godinama i zaslugama. Pogleda ostale i upita da li još netko želi istupiti.

Javi se još jedan star?i?

»I meni bi, Vaša Visosti« - re?e bojažljivim glasom - bilo puno pametnije da budem me?u unu?adi ili negdje u toplom zape?ku, nego ovdje gdje junaci svijetu kroje sudbinu.«

Pro?e neko vrijeme, a nitko više nije želio istupiti, pa se Theodor obrati onoj dvojici starih generala:

»Vas dvojicu ne mogu držati kao zarobljenike, ali no?as možete biti moji gosti. Moja posluga vam je na raspolaganju.«

Valador dade znak poslužiteljima i oni odvedu generale u neku pokrajnju prostoriju.
Tada se Theodor obrati ostalima:

»Nemamo mnogo vremena. Do jutra je pred nama još puno posla. Sada se i vi koji ste ostali tu morate definitivno odlu?iti ho?ete li priznati moju vlast i služiti mi ili ne. Ne tražim nikakvu posebnu zakletvu. Smatrati ?u da ju je šutke dao svatko ko nije prosvjedovao. Neizvršavanje zapovijedi nakon toga, kažnjavat ?e se onako kako je svima ovdje poznato.«

Poslije tih njegovih rije?i okupljeni su po?eli brzo i prili?no razumno odvagivati štete i koristi koje bi mogli imati od priznanja Theodorove vlasti ili od odricanja poslušnosti i službe. U po?etku je najve?i utjecaj na njihove misli imala ?injenica da su iza potpuno nenaoružanog Theodora stajali dobro naoružani gardijski oficiri i nekoliko najprisnijih Tu?inovih generala. Vide?i to, pretpostavljali su da su zapravo ti generali izveli pu? i doveli Theodora na vlast. To je pak zna?ilo, mislili su oni, da dio vojske ve? stoji uz Theodora i da bi ih odbijanje poslušnosti moglo skupo stajati. S druge strane, o Theodoru su uvijek slušali da je mudar i pravedan; da poštuje druge ljude; da ne plete spletke i ne ?ini zla kao Man Tu?in, pod ?ijom vlaš?u ni?ija glava nije bila sigurna. Postavivši Theodora za vladara - mislili su - ovi su generali svima u?inili veliku uslugu. Nakon takvog toka misli, najprije se ?ulo neko tiho odobravaju?e mumljanje koje se sve više širilo i postajalo sve glasnijim, dok se na kraju nije artikuliralo kao razgovjetno odobravanje i mišljenje da je zapravo velika sre?a što je okon?ana krvava Man Tu?inova tiranija i što se sve to sredilo bez bitke ili nekog drugog velikog krvoproli?a.

»Dobro - re?e Theodor - drago mi je da tako mislite. Moj životni zadatak bit ?e da opravdam vjeru onih koji mi vjeruju i steknem vjeru onih koji mi još ne vjeruju. Sada, pak moramo odmah na posao .

Vratit ?ete se na svoje bojne položaje i izdati svim jedinicama naredbu za povla?enje. Najprije se moraju po?eti povla?iti strane trupe. Za vrijeme povla?enja, strane armije ne smiju se spajati, jer bi spojene u jednu armiju mogle postati opasnom za našu vojsku. Naša vojska mora nadzirati njihovo povla?enje, a kad oni pre?u granicu, naši se ljudi imaju se povu?i u svoje garnizone, ali, do daljnjih, naredbi moraju ostati pod oružjem. Možda se našim susjedima ne?e svidjeti ova promjena, pa bi mogli pokušati vratiti stvari na staro.«

Rekavši to dade im znak da mogu i?i izvršiti te zapovjedi. Za vrijeme razlaza »gardisti« su pazili da ne bi bilo nikakvih razgovora izme?u njih i posluge i onih generala koji su prvi priznali Theodorovu vlast. Tako je zahtjevao sam Theodor. Smatrao je, naime da je manja mogu?nost za nekakav neposluh ili izdaju, ako ne znaju kako je stvarno došlo do preokreta.

***

Kad je izdavao zadnje naredbe svojim »gardistima«, ve? je svitalo. Povla?enje vojske ve? je bilo u toku. Theodor ostavi Valadora da komanduje svim tim operacijama povla?enja i zatraži Tu?inova borna kola i pratnju od još nekoliko kola i u njima se, preko ravnice uputi, ka svojoj vojsci. Dolazio je iz pravca sunca koje je upravo izlazilo, tako da ga njegovi vojnici i zapovjednici nisu mogli prepoznati. Vidjeli su samo kola bez bojne pratnje i mislili da su to neki pregovara?i. No kad je Theodor, približivši se, svojim glasom zatražio da oslobode prolaz prepoznali su ga i zbunili se tako da ga nisu znali ni pozdraviti, a niti mu odmah osloboditi prolaz. Nakon što je prošao, još su dugo gledali za njim ne shva?aju?i ništa od onoga što se zbilo.

Kod komandnog šatora ve? ga je ?ekalo okupljeno mnoštvo. Veoma su se iznenadili kad on nije izišao iz šatora, nego je došao bornim kolima, i to onima koja su nosila oznake Mana Tu?ina. Ne silaze?i s kola objavi; da ne?e biti bitke; da se ona druga vojska sada povla?i; da Mana Tu?ina više nema i da sada on umjesto njega vlada državom. Vojnicima se zahvali na tome što su mu se pridružili u ovom, oslobodila?kom ratu, pohvali ih zbog hrabrosti koju su pokazali i re?e da se sada svi koji žele mogu vratiti svojim ku?ama, a one koji bi željeli ostati u vojni?kom poslu uputi da se jave svojim zapovjednicima koji ?e ih povesti da prate i nadgledaju povla?enje stranih armija. Potom je sišao sa kola i ušao u šator da se okrijepi, jer je, u pratnji nekoliko elitnih odreda kanio što hitnije zaputiti se u prijestolnicu.

Kad se okrijepio i odmorio u kratkom snu i izišao iz šatora uši su mu zaglušile ovacije iz desetine tisu?a grla. Vojnici se nisu bili razišli, nego su okružili šator i napravili špalir duž puta za prijestolnicu i po?eli ga gromoglasno pozdravljati ?im su ga ugledali na ulazu u šator.

Što se dogodilo?

Dok se on odmarao u šatoru, »gardisti« su se raspri?ali i ispri?ali; kako je on sino? lukavo smislio da, preobu?eni u uniforme zarobljenih gardijskih oficira prodru u Tu?inov logor, u sam njegov šator i kako su to doista i izveli, te kako su tamo savladali glavne generale dok su se gostili, ubili Tu?ina i preuzeli vlast; kako je on, Theodor išao pred svima i kako se ni?eg nije plašio, i još puno toga što se uop?e i nije dogodilo. Ta se pri?a, uve?avaju?i se i uljepšavaju?i za tren oka proširila po cijelom logoru. Nije bilo vojnika koji nije znao i najmanji njen detalj. Nitko nije mislio na odlazak ku?i. ?ekali su da se Theodor probudi, da ga vide i da mu iskažu svoje divljenje.

Špalir kroz koji je morao pro?i bio je tijesan. Kola su morala voziti polako. Otpozdravljao je vojnicima i davao ruku onima koji su ga htjeli dodirnuti. S vremena na vrijeme pokušavao bi im nešto re?i, ali je fijuk ovacija bio tako jak da ni sam nije ?uo svoje rije?i.

Nakon što su kola i pratnja prošli pored zadnjih vojnika u špaliru jurnuli su prema prijestolnici, nose?i joj novu, sasvim druga?iju i sretniju budu?nost.

Theodor je stajao na prvim kolima i sam je držao uzde u rukama. Da ga je netko vidio u tim trenutcima dok je hitao prema prijestolnici, opazio bi da nije nimalo sretan. Nije imao s kim podijeliti radost i sre?u zbog postignute pobjede, pa se ona preobra?ala u nesre?u. Svakog trena pred o?i mu je dolazio lik jednog pjesnika iz anahoretskog skrovišta. Taj je govorio da pjesnici, sve što rade, tj. pišu, pišu zbog žena koje obožavaju - da bi zaslužili njihovu ljubav, osmjeh ili barem pogled. Prisje?aju?i se onog što je prije radio, Theodor je po?eo shva?ati da je onaj pjesnik govorio istinu. I on je, mada nije bio nikakav pjesnik, sve što je god bio postigao htio staviti pred noge svoje žene, ne bi li ju ponovo ne?im zadivio i o?arao i tako opet iznova osvajao i nju i njenu ljubav. Zbog toga je otišao u svetište Velike Sudbine i izazvao ju, otišao po znanje i mudrost u anahoretsku zajednicu, izazvao Mana Tu?ina i pobijedio ga, ali... sada više nije bilo Nje, koju je najviše htio obradovati i zadiviti tom pobjedom.

* * *

»Vlast nije toliko teško osvojiti, koliko ju je teško održati.«

Tu je izreku Theodor ?esto slušao u vrijeme dok je boravio u anahoretskoj zajednici. Sada kad je bio vladar svaki se dan morao osvjedo?avati o tome koliko je ona istinita. Održavanje vlasti zahtjevalo je mudrost, takti?nost i nevjerojatno mnogo rada. Dani su mu bili prekratki za sve ono što je htio napraviti.

Theodor nije mario za vlast radi nje same. Htio je da ona, u njegovim rukama bude oru?e za stvaranje ne?eg velikog. A pod tim »velikim«, barem po onome što je govorio, ?inilo se da ne misli ništa drugo do dobar život za sadašnje i budu?e naraštaje, što je za svakog mudrog i iskusnog ?ovjeka uistinu velik i teško ostvariv cilj. Bio je dovoljno zreo i pametan da bi znao kako to nije mogu?e posti?i nikakvim trikovima, nego samo radom i dobrim ure?enjem države, ure?enjem koje ?e biti zasnovano na pravdi. Kod anahoreta je ?esto slušao rasprave o pravdi i pro?itao puno spisa o njoj.

Stari anahoret, kojeg su njegovi prijatelji u šali zvali Nomosom, a koji je bio izvrstan poznavalac ljudskih zakona (nomosa), objašnjavao mu je da ti, ljudski zakoni ustvari i nisu pravi zakoni, kao oni prirodni, nego su pravila - nešto s ?im se, tj. pomo?u ?ega se nešto pravi, stvara - oru?a za stvaranje dobrog života, bogatstva, napretka i sli?nih stvari. Nomos je tvrdio da je i sama pravda jedno takvo oru?e, i da se to vidi iz njenog imena, jer ime joj tako?er govori da je ona nešto s ?im se nešto pravi, stvara, ili ?ini pogodnim za ?ovjeka. ?ovjek, pak, govorio je, može biti zadovoljan samo onim što je zasnovano na pravdi. Zato zakoni miraju biti pravedni. S nepravednim zakonom ne može se napraviti ništa dobro, isto kao ni sa lošim, naopako složenim alatom.

Kad je postao državnikom, Theodor je uvidio koliko je stari Nomos bio u pravu. Tada mu je sam život najjasnije pokazao da se dobar život i snažna država trebaju utemeljiti na pravednim zakonima. Država bez pravednih zakona isto je što i zemlja bez vode - pustinja u kojoj može opstati samo zlo; korov, škorpioni i zmije. Pravda koju je on krojio nagra?ivala je one koji su nešto radili i stvarali.

Jasno da to nije išlo lako. Narod koji stolje?ima nije radio ništa ozbiljno, opirao se svakom radu, a i vlasti koja ga je htjela prinuditi na to da opstanak zasniva na radu. No Theodor, koji nije štedio na nagradama za rad i stvaranje, nije štedio niti na kaznama za one koji su pokušavali bogatstvo sticati raznim prevarama, kra?om ili sli?nim na?inima. Pooštrio je zakone, jer je držao da su blagi zakoni saveznici i pomaga?i ljudima sklonim zlu. Krvnici su imali dosta posla.

»Tamo gdje se ubojstvo ili kakav drugi težak zlo?in ne kažnjava smr?u« - ?esto je govorio - »zakon ustvari ?uva i štedi život ubojice i razbojnika, a ne život poštenog ?ovjeka i imovinu mu, koju je s mukom sticao cijeli život.«

Katkada je onima koji su mu prigovarali zbog strogosti odgovarao da je Man Tu?in ukinuo smrtnu kaznu, a tamnovanje za najteže zlo?ine skratio na šaljivu mjeru i podsje?ao ih na to da su se u Tu?inovo vrijeme ubojice i svaki drugi ološ slobodno kretali ulicama, a da pošten ?ovjek nije smio ni izi?i na ulicu. Potom bi svojim »kriti?arima« objašnjavao da to Tu?in nije radio iz blagosti, nego zato što je time sav ološ, kakav je i sam bio, u?inio svojim saveznikom protiv poštenih i radinih ljudi.

Godine su prolazile. Theodor je neumorno radio dalje i trošio se, ali sve to nije bilo uzalud. Narod je po?eo uvi?ati da rad donosi bolji i sigurniji život, da je tegobe koje on stvara lakše podnositi od tegoba koje stvara bijeda i još mnogo toga.

Stare navike po?ele su se polako topiti i više nije bilo tako teško ljude privoliti na rad i pošten život. No Theodor se nije zanosio tim malim, po?etnim uspjesima. Znao je da bi sve pošlo po starom, da se njemu štogod dogodi, i da na vlast do?e netko takav kakav je bio Man Tu?in. Imaju?i to u vidu, nastojao je stvoriti dobre zakone koji ?e, baš zato što su dobri i korisni, biti vrlo poželjni, i tako mo?i nadživjeti njega i mnoge druge vladare.

Stolje?ima prije nego je on došao na vlast, u zemlji Arahvat vlast se osvajala spletkama, a osvajali su je ljudi koji su imali ili bolesnu želju za vladanjem ili pak isto takvu pohlepu za bogatstvom. Oni koji su baš iz tih pobuda težili ka osvajanju vlasti obi?no su puno pri?ali o poštenju, napretku radu i sli?no. Theodor je znao da takvo licemjerje postoji i u drugim zemljama i da ga on ne?e mo?i iskorjeniti.

Jedino što je mogao u?initi bilo je to da ljude s takvim pobudama otkrije dok još nisu postali mo?ni. To je bilo vrlo teško, jer su oni bili ro?eni varalice, a osim toga, nemaju?i ikakvih drugih interesa i poslova, svoja su lukavstva uvježbavali cio život. Sam sigurno ne bi mogao izi?i na kraj s njima, da mu nije pomagao Valador. Ali i pored toga, neprekidna borba protiv tih ambicioznih i lukavih nitkova oduzimala mu je puno vremena i iscrpljivala mu snagu. No Theodor se nije žalio. Smatrao je da je to sasvim nužan dio njegovog posla, isto kao i iskorjenjivanje korova u poslu vrtlara.

Nakon preuzimanja vlasti, otkrio je da više nema vremena za ?itanje knjiga. To mu je vrlo teško palo. Nadao se da ?e ?itati mo?i kasnije, kad sredi prilike u zemlji. No ta, kasnija vremena donijela su mu druge brige i obaveze. O nekakvom slobodnom vremenu ili zabavi nije mogao ni sanjati. ?ak i za sinove, koji su ga posje?ivali s vremena na vrijeme, i na koje je ?esto mislio s tugom i ?ežnjom, ?ak i za njih teško je nalazio malko vremena. Strahuju?i za njegovo zdravlje, Valador i drugi prijatelji molili su ga da stane na tren i da se odmori. Uvi?aju?i i sam da gori i da se prebrzo troši, pokušavao se zaustaviti, ali bez uspjeha. Na kraju je uvidio da na?in njegovog rada ovisi o nekim dubljim, njemu nejasnim silama u njegovoj duši i o naravi samog posla, pa je, usprkos tome što je vidio da ?e brzo izgorjeti, nastavljao s poslom, rade?i još intenzivnije, nadaju?i se da ?e tako prete?i smrt i uspjeti ostvariti sve što je mislio da mu je dužnost ostvariti. Rezultati nisu izostajali. Život naroda postajao je sve sigurnijim i boljim. Neprilika i bijede bivalo je sve manje, a dobara svake vrste sve više.

Uz svakodnevne državni?ke poslove koje je morao raditi, pisao je i jedan zakonik, kojeg je namjeravao ostaviti potomstvu, a za kojeg je govorio da ?e budu?im vladarima pomo?i da održe društvo ?iji ?e boljitak i sva druga dobra koja bude imao biti stvorena umom, radom i pravdom. Kod anahoreta je shvatio da dobra koja su mu potrebna, ?ovjek i ne može stvoriti nekim druga?ijim na?inom, i da je, s druge strane, zlo, i prokleto sve što se stekne prevarom, otimanjem ili ratom. Shvatio je i to da se takav red koji se zasniva na radu i pravdi ne može o?uvati i zaštititi ni?im drugim osim dobro smišljenim zakonima. Anahoreti su vjerovali da se to može posti?i i vjerom i moralom. No Theodor je znao da su u zabludi. Vidio je, osim toga, da se upravo oni najgori licemjeri i varalice najviše pozivaju na vjeru i moral. S druge strane, vidio je da zakone i sudove nije mogu?e tako lako varati kao prosti narod, i da oni puno bolje i to?nije pokazuju ko je dobar i pošten, a tko nepošten ?ovjek ili gra?anin.

U po?etku svoje vladavine najviše je vremena provodio u državni?kim poslovima, a kasnije, kad ih je doveo u red i kolote?inu, najviše svojih snaga posvetio je pisanju onog zakonika. Uvijek je jedva ?ekao da, nakon dnevnog posla može oti?i u biblioteku i nastaviti pisanje i uvijek se plašio da ?e umrijeti prije nego ga završi, i da ga nitko drugi ne?e mo?i dovršiti, pa je žurio i radio na njemu toliko da je preko svake mjere iscrpljivao svoje snage. Me?utim, veli?anstveni cilj koji je bio postavio pred sebe, stalno ga je nadahnjivao i uvijek mu iznova davao neku novu, neshvatljivu snagu da nastavi posao.

S druge strane, pak, o stvarima s kojima se bavio u zakoniku nije mogao ni sa kim raspravljati. Tako ga je pisanje zakonika odvelo u strašnu usamljenost. Osje?ao se kao ?ovjek koji je otišao daleko naprijed ispred grupe koju je predvodio, pa ne može više ni sa kim razgovarati, a niti ko s njim. Sa ve?inom ljudi koji su ga okruživali nije mogao razgovarati o svojim zamislima, jer bi mu to donijelo opasno nerazumijevanje. Ni sa anahoretima, koji su tada slobodno i ?esto dolazili na Dvor nije mogao izmjenjivati misli, jer su oni bili okrenuti prošlosti, pa za nekakvo planiranje i projektiranje budu?nosti, ?ime se on bavio, nisu imali nimalo sluha. Sinovi su mu se pak bavili prakti?nim i problemima i bili su vrlo daleko do svake metafizike. Tako je on pred svojim golemim zadatkom uvijek ostajao sam i užasno usamljen. Osje?aj usamljenosti bio mu je naro?ito bolan onda kad nije imao s kim podijeliti radost zbog uspješnog riješenja nekakvog teškog zakonodavnog problema. U tim trenucima prisje?ao bi se rije?i Velike Sudbine - da ne?e biti sretan – a za usamljenost je mislio da je najgora od svih nesre?a.

No usamljenost je bila veoma teška i bolna i onda kad nije mogao na?i rješenje nekakvog pravnog problema za svoj zakonik, a ni od koga nije mogao potražiti ni savjet ni pomo?, jer je bio prvi i jedini koji se bavio ne?im takvim. Na nesre?u, bilo je dosta takvih problema koji su ga godinama mu?ili i odugovla?ili mu i uve?avali posao i uvijek ga iznova plašili strahovima da ga možda nikad ne?e ni završiti.

***

No, na kraju, nakon dugog niza godina, upravo pred po?etak jedne zime, zakonik je ipak bio gotov. Ali, i Theodor. Lije?nik je rekao da mu je srce izgorjelo i oslabilo. Theodor je i bez toga znao da mu je kraj blizu, no bio je miran. Njegov životni zadatak bio je završen. Ono što je još prije kraja htio obaviti nije bilo teško.

* * *

Jedne ve?eri, dok se spremala oluja i vjetar uzimao maha, a iz daljine se približavali crni olujni oblaci, ispne se na jednu visoku kulu svog dvorca Elšanor. Bio je sam u tami. Lice su mu tek povremeno osvjetljavali bljeskovi munja, koje su, poput oštrih zmijskih jezika, palacale po horizontu.

»Velika Sudbino« - re?e - znam da si tu. Premda je izgorjelo i pretvorilo se u pepeo, moje te srce ipak osje?a.«

»Da, tu sam.«

Odgovori Ona blagim, mekim glasom.

»?ekala sam te. Vidjela sam da mi imaš još nešto re?i.«

»Jest, istina je« - re?e Theodor i htjede ju zamoliti ono što je bio naumio, ali odjednom shvati da on Njoj nije ispunio nikakvu želju i postade mu nekako neugodno da Ju išta više moli. Veoma ga za?ude ti osje?aji koji su mu se tako iznenada pojavili u duši i to ne?kanje i oklijevanje. Nedoumica mu je bila tim ve?a što je sasvim jasno znao da on, prosti smrtnik Njoj ne može ispuniti nikakvu želju i da, po njihovom dogovoru, može od Nje tražiti što god želi, te da mu Ona sve to mora ispuniti. Ali... ipak, sada mu je bilo teško zamoliti ju bilo što, iako ju nije imao moliti nešto za sebe samoga. Najradije bi, da je takvo nešto bilo mogu?e, on Nju zapitao želi li Ona nešto i ispunio joj tu želju, pa makar mu to bilo posljednje što bi u?inio.

Kao da je znala što ga mu?i, Ona ga ohrabri:

»Ništa od onoga što si do sada tražio, Theodore, nisi tražio za sebe. Stoga, reci.
Što želiš?

Nakon kra?e šutnje, on re?e:

»Sa?inio sam zakone, Velika Sudbino, za koje ?vrsto vjerujem da ?e dugo vremena mo?i služiti mom narodu i donijeti mu velika dobra. Ti su zakoni najvrednije što sam za života napravio. Ali, što su zakoni bez ljudi koji ?e ih poštovati i pridržavati ih se i bez vladara koji ?e i one nepoštene i neposlušne ljude prinuditi na to da ih se pridržavaju.

No, oprosti. ?ini se da sam krenuo krivim putem i zastranio. Ima nešto puno važnije od toga, nešto o ?emu do sada, iz opreza nikome nisam govorio. A evo o ?emu se radi:

Uvijek kad god sam pisao te zakone, pred o?ima mi je bila ona kruna Zvjezdanog carstva koju si mi pokazala u Destineumu. Vjerujem u to carstvo. Muke koje prolazi ?ovjek na ovom svijetu ne bi imale nikakvog smisla kad ne bi bilo mogu?e uspostaviti ga. ?vrsto vjerujem da je ono spas cijelog ?ovje?anstva.
Još dok sam bio prili?no mlad, prije nego sam otišao u anahoretsko skrovište, spoznao sam da je to, Zvjezdano carstvo ustvari ?ovjekova prapostojbina, i dugo sam se nosio s mišlju da, poput anahoretskih mudraca, napišem spis o njemu, ali sam kasnije uvidio da bi bilo puno bolje sa?initi zakone koji bi pomogli da se ono ostvari, tj. da se ?ovjek izdigne i do?e do njega, vrati se onamo. Ostanemo li samo ovdje na zemlji, u tom blatu, propali smo, i bolje bi bilo da nas uop?e nema.
Tako sam, eto, umjesto spisa po?eo pisati jedan zakonik. Prije nego sam ga po?eo pisati, nisam ni slutio da ?e to biti tako težak i dug posao. Najve?a teško?a dolazila je baš od toga što sam zakone morao sa?initi tako da vode ka uspostavljanju Zvjezdanog carstva. Blagostanje i bogatstva o kojima sam, svojim prijateljima i drugim ljudima ?esto govorio, a koja ?e se tako?er stvarati pomo?u njih, samo su neophodan mamac koji ?e ljude namamiti i privoliti da ih se pridržavaju, te da tako, i ne znaju?i, malo po malo ostvaruju i njihov tajni cilj. Mislim da sam ih uspio dobro sa?initi i da ?e oni mo?i, kroz dosta dugo vrijeme, valjano voditi ljude ka uspostavljanju tog Carstva spasa i svjetlosti. Ne mislim da ?e ga uspostaviti moj narod, a niti neki drugi. To je zajedni?ki posao svih naroda i svih ljudi.

No, za sada, zakoni pomo?u kojih se ono može uspostaviti postoje jedino kod nas, u Arahvatu i poznati su vrlo malom broju ljudi.

Ja više ne?u dugo... Stoga te molim da nakon... mene, budeš sklona poštenim i pravednim ljudima u Arahvatu koji ?e se pridržavati tih zakona. Kasnije ?e se oni, kad vrijeme pokaže da su korisni i dobri, održavati sami od sebe.«

»Ne moraš se brinuti« - re?e mu Ona - »Bit ?e onako kako želiš«.

U taj tren po?ne pljusak. Theodor je htio, usprkos kiši, ostati na kuli, zahvaliti se Velikoj Sudbini, i na nekakav, prikladan na?in oprostiti se od Nje, jer je znao da Ju više ne?e sresti. Ali, ona ga blago opomenu da mora si?i i skloniti se od kiše. On se neodlu?no pokrene i potraži stepenice. Dok je silazio, u?ini mu se da gore na kuli ?uje ne?ije jecanje. Okrenuo se u nedoumici i pogledao onamo, ali, naravno, nije vidio nikoga, pa je pomislio da mu se to samo u?inilo zbog vjetra.

* * *

Nakon svog posljednjeg susreta i oproštaja s Velikom Sudbinom Theodor se osje?ao osamljenijim nego ikada prije i, nekako, suvišnim. Vrijeme, koje mu je prije bilo prekratko, sada je postalo predugo i teško mu je prolazilo. Velika Sudbina ?esto mu se vra?ala u sje?anje, i uvijek mu je u duši budila nekakvu tugu i osje?aj da joj se nije dovoljno zahvalio i da joj je ostao dužan. Nikako se nije mogao osloboditi tih osje?aja, mada je u svojoj pameti jasno znao da su oni neumjesni i da je besmisleno da ga mu?i takvo što.

Nekoliko dana nakon tog susreta, kasno uve?er, sjedio je u biblioteci i prelistavao svoj zakonik. Opuštao se i pripremao za po?inak. U cijeloj prostoriji gorjela je, tj. dogorjevala samo jedna svije?a - ona koja mu je osvjetljavala zakonik i stol. Ostali dio biblioteke bio je u mraku ili polumraku.

U jednom trenutku sasvim jasno osjeti da nije sam.

Podigne glavu i sa radosno probu?enom nadom tiho zazove:

»Velika Sudbino!?«

Odgovori mu jedan nepoznati ženski glas, blag ali hladan.

»S njom si se zauvijek oprostio. Ja sam njena tamna sestra.«

»Sestra?«

»Da, sestra, iako ne potje?emo od iste majke. Ona je k?i Svjetlosti, a ja sam k?i Tame.

Ne moraš me se plašiti. Ja samo otklanjam patnju i bol kojom vas dariva moja »svijetla« sestra. Mnogi od onih koji su me upoznali požalili su što me nisu sreli ranije.«

»Ve? osje?am kakva je to blagodat biti oslobo?en patnje, ali ni najmanje ne žalim za tim što nisi došla ranije - odgovori joj Theodor ne mogavši da ne osjeti nekakav prezir prema toj pridošlici za koju je znao da je Smrt.

»Nimalo te se ne plašim, i više volim i najve?u patnju iz ruke tvoje sestre, nego blaženstvo iz tvoje.

Moje su patnje – nastavi on - poticale od vatre u kojoj sam gorio. Bio sam bljesak kojeg je tvoja sestra, k?i Svjetlosti poklonila vje?nosti. Ona iskra koja je tinjala u meni nikad ne bi postala bljeskom da nije bilo Nje. Zar da žalim za tim što sam izgorio, zasjavši tako veli?anstveno? Velika ve?ina ljudi izgori tinjaju?i i nikad ne zablista nikakvim sjajem.

Ti gasiš svjetla koja Ona pali. Sad, eto, možeš zauvijek ugasiti i ostatke onog, nekad velikog sjaja u mojim o?ima i neka tvoja tama bude toliko duboka da nikada više, ni jedna ljubav ne postane praskozorjem mog ponovnog postojanja«.

* * *

U dubokoj no?i, stražar na kuli vidio je kako se ugasilo svijetlo u Theodorovoj sobi.
»Gospodar je otišao na po?inak« - re?e u sebi. - »A i zaslužio ga je, siromah, nakon tako teškog dana.«

* * *

Poslije ceremonije pogreba, vlast je bila ponu?ena Valadoru. No on ju je odbio, govore?i da je za to potreban druga?iji ?ovjek i obe?ao da ?e vojskom štititi zakon i vlast koja ga se bude držala. Kona?no je Theodorovo mjesto zauzeo jedan mladi ?ovjek. U po?etku mu nije išlo dobro, ali uz pomo? naputaka iz Theodorovih zakona, razumijevanja i podrške Valadora i još nekolicine iskrenih prijatelja, stvari krenu vrlo dobrim putem.

Oni zakoni zakoni, koji kasnije bijahu prozvani »Theodorovim« s vremenom su postajali osnovom života u Arahvatu i u?inili da uspomena na Theodora nije tamnila, nego je, štaviše, iz naraštaja u naraštaj bivala sve sjajnijom.

* * *

Molim ?itatelja da mi oprosti što ?u se ovdje vratiti malko unatrag.

One olujne ve?eri na kuli - sje?ate se? - Theodor je mislio kako mu se samo u?inilo da ?uje ne?ije jecaje i pla?. Ali, nije bilo tako. Sudbina je znala da je njegov život došao kraju i plakala je za njim.

Te ve?eri, kad ga je ?ekala na kuli znala je da ?e ga vidjeti posljednji put, i željela je da osjeti ili da barem nasluti da ga ona voli. I on joj je ispunio tu želju. A u sebi se grizao, misle?i da joj nikada nije ispunio ni jednu želju.

A zavoljela ga je ve? onda kad je onako smjelo, ne mare?i ni za što prodro u njeno svetište. Pristala je da mu služi, zato što je to bio izazov kojem je morala odgovoriti. Ali kad je vidjela da on, nakon dogovora, postupa sasvim druga?ije nego što je ona o?ekivala i nego što bi postupali drugi ljudi i da on tim svojim postupcima gradi nešto što nikada do tada nije vidjela, po?ela mu se diviti. Theodor je postao njenim herojem i idealom i od tada ga više nije služila samo iz dužnosti. I više nije vodila Ona njega, nego on Nju. Bilo joj je doista vrlo teško služiti ga i pripravljati put ostvarenju njegovih zamisli, koje su mjenjale mnoge njene davne odluke i planove, i ?ak sudbine cijelih svjetova. No, s druge strane, osje?ala je da se tako ispunjava onim što, doduše, nije razumjela, ali u ?emu je vidjela nešto uistinu veliko i ?udesno. I ?esto joj se ?inilo da postoji i da je oduvijek postojala baš zbog toga, ili ne?eg takvog.

Njegove nasljednike nije joj bilo teško služiti. Uostalom, upravo im je Theodor odredio sudbinu onim svojim zakonikom. Zahvaljuju?i njemu Arahvat je prerastao u veliko i mo?no carstvo. Privu?ene dobrim i pravednim zakonima, izgledima na bolji život, brzi napredak i sigurnost, okolne su države po?ele moliti da budu primljene u carstvo, kao njegovi sastavni dijelovi. Tako se ono po?elo širiti i pretvarati u Svjetsku državu, carstvo u kojem su svi narodi i svi gra?ani živjeli po istim zakonima, zakonima ?iju je osnovu bio zamislio ve? Theodor. Njegova krilatica: »Jedan planet, jedna vrsta, jedan zakon!« postala je takore?i bojnim poklikom pod kojim se stvarao jedan novi svijet. Ljudi su postali ponosni na to svoje djelo. Sudbina je, me?utim, znala da je taj ponos velika slabost malih ljudi, jer Svjetsko je carstvo tek skroman po?etak ili tek nagovještaj pravog ljudskog svijeta, i ?ekala je ?as kada ?e se ?ovjek ponovo sjetiti tajnih prolaza i puteva koji vode ka zvijezdama i vratiti se u Zvjezdano carstvo, to Carstvo vje?ne svjetlosti, u kojem ?e ste?i mo? za obra?un sa njenom mra?nom sestrom.

Ali, mnogi od budu?ih besmrtnika, koji ?e biti vrhunac i cvije?e sretnog usuda, ne?e znati da su potomci i nasljednici heroja i Sudbine. One, poput Theodora, koji su bili ve?i i mo?niji od njih, koji su ih stvorili i u?inili tako veli?anstvenima, u tim dalekim budu?im vremenima, skrivati ?e tama i zaborav. U zaborav ?e pasti ?ak i Zemlja, na kojoj je ?ovje?anstvo bilo ro?eno i na kojoj je stasalo. Tek ?e legende, nekima od tih budu?ih bogova, nagovještavati da su i Heroji i Zemlja uistinu postojali.

?esto se pitala je li Theodor proniknuo u to da je ona nesretna, i da joj je pravo ime Patnja, a usud joj je u tome da zavoli one usamljene smrtnike, poput Theodora i da joj ih na kraju uvijek Smrt otrgne od srca.

Sirota Andromaha bila je zapravo sretnica, jer njenu je bol za velikim, di?nim Hektorom okon?ala Smrt. Didona, Kordelija, Brunhilda i Katarina de Monfort tako?er, a i Zvjezdooka Gudrun i druge žene koje su izgubile svoje velike muževe. A tko ?e ublažiti rane njenog srca, okon?ati njenu bol, ili ju barem malko utješiti?

Vjerovala je da je Theodor ipak naslutio kako je njeno srce jedna velika rana koja nikad ne zarasta, i da je - baš njoj za utjehu, ili, možda za ljubav, ili pak zato da bi zauvijek ostao samo Njen - zaželio da se više nikada ne rodi.

***

Komentari

Simpatična priča, ali postoji

Simpatična priča, ali postoji jedan, ključni razlog zašto se to nikad neće dogoditi u Hrvatskoj. Ne postoji Valador.
Ajde probaj otići i u neku selendru na rubu Hrvatske, a kamoli u neku bogatiju sredinu gdje se okreću stotine miljuna, i samo u njoj popraviti, a da i sam nemaš neko snažno zaleđe i zaštitu... ajde probaj nekome lokalnom šerifu zeznuti posao koji se može napraviti za dva miljuna jeftinije, zato jer on te dvije milje stavlja u džep... samo reci da on više neće dobiti posao po toj cijeni. Ako imaš sreće ostati će ti glava na ramenima do kraja tjedna...A nakon toga će njegov prijatelj u policiji zaključiti da si zapravo napravio samoubojstvo, 24 uboda nožem u leđa. Tu je praktično glavni problem u HR.

Tko je glasao

Simpatična priča

Hvala.

I odgovor odgovor je vrlo simmpatičan i dobro napisan (mislim na njegovu literarnu stranu).

Nažalost ima i puno istine u njemu.

Ali, na sreću ima - i sve se više i jasnije pokazuje - da zaista ima i elemenata koji ukazuju na to da će se proročanstvo o Hrvatskoj (Arahvatu) doista ostvariti.

!!!???

Iz onog sažetka mogao bi netko zaključiti da to govorim zato što sam malko praznovjeran ili barem paranormalan.

Praznovjeran nimalo , a paranormalan, doista, izgleda da jesam.

Jedno je sigurno, normalan nikako nisam.

No tim paranormalnim svojstvima, premda ih primjećujem kod sebe, ne pridajem nikakvu vrijednost niti važnost. No, ne kažem, možda će nekad u nekakvoj drugačijoj budućoj civilizaciji imati vrijednosti.

Istinski prorok je, po mom sudu, onaj kroz čija usta progovara sama stvarnost, razvoj svijeta, ili svijet koji se razvija i koji hoće doći do riječi - objaviti sebe i svoju narav. Pravi proroci su, dakle, mislioci ili neki iznimno misaoni umjetnici , vizionari, a boga mi i poneki izumitelji. Tesla, npr.

Nisam lažljivac, a ne bih želio ispasti niti mistifikator, niti netko ko budi lažne nade, i s potpunom odgovornošću mogu reči da su (čak već dosta davno), izvršene neke presudno važne i sudbonosne činidbe kojima je otpočeo proces koji će dovesti do onog procvata Hrvatske (Arahvata) o kojem sam govorio na kraju proročanstva, i taj se proces više ničim ne može zaustaviti.

"Noge onih koji će - iznijeti ovo smeće iz Hrvatske - već su pred vratima"

A Valador će se već negdje naći. Kako se u Vukovaru našao Jastreb.

Nigdar ni bilo da nekog Valadora ni bilo.

Eto toliko. Više o ovim stvarima, ako bude interesa za njih.

Srdačno

Petrus

Tko je glasao

Daj neku sa ekipom u igri.

Daj neku sa ekipom u igri.

Tko je glasao

Priča?

"""
Daj neku sa ekipom u igri.
""""

Misliš neku priču na račun aktualne vladajuće ekipe?

Tko je glasao

Priča?

"""
Daj neku sa ekipom u igri.
""""

Misliš neku priču na račun aktualne vladajuće ekipe?

Tko je glasao

Ne. Mislim na shemu koja ce

Ne. Mislim na shemu koja ce potaknuti misao o duhu kolektiva.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Novi dnevnici

  1. živjeti od otpada i smeća od aluzija komentara 0
  2. Pred parlamentarne izbore u Njemačkoj (1): ankete i socijalna psihologija od Zoran Oštrić komentara 0
  3. Javno trganje originalnog znaka,mrtvom HOS-ovom ratniku,nije odavanje počasti nego izdajnička zlouporaba i zločiniziranje Hrvata od ppetra komentara 0
  4. demoKracija ministara od aluzija komentara 0
  5. I bez SAD, svijet nastavlja akcije zaštite klime od Zoran Oštrić komentara 0
  6. Predsjednik vlade RH, A. Plenković, odrađuje protiv SAD-a i predsjednika D.Trumpa, protiv KGK i protiv RH od ppetra komentara 2
  7. historijska top lista uspješnih opsjena/ra od indian komentara 95
  8. čovjek proizvodi uzrok i posljedice od aluzija komentara 0
  9. čovjek ima alat... alat ima čovjeka od aluzija komentara 0
  10. Trg maršala Tita od aluzija komentara 1
  11. UMJETNI VLASNIK od petarbosni4 komentara 6
  12. Stanje Firmi U Bosni I Hercegovini od AlexD komentara 0
  13. Mala analiza od drvosjek komentara 46
  14. gospodari naši od aluzija komentara 0
  15. imati NOVO za posljedicu NOVU od aluzija komentara 0
  16. zadomspremni od drvosjek komentara 5
  17. NE jednakost zašto postoji od aluzija komentara 0
  18. Razotkrivanje: „Istanbulska konvencija“ je agresija na sve države koje su zaštitile brak kao zajednicu muškarca i žene od ppetra komentara 9
  19. I meni je žao svih nevinih od drvosjek komentara 31
  20. porezoPrimci naredboDavci ŠEFovi od aluzija komentara 0
  21. VLASNITVO I UPRAVLJANJE NJIME - ius gubernandi od petarbosni4 komentara 15
  22. Ne prestanete li s „pomirbom“, zakrvit ćemo se još i više od Feniks komentara 26
  23. kobna diktatura ŠEFovanja - ažuriranje 2017-08-16 od aluzija komentara 0
  24. naređenje/izvršenje (a za NE poslušnost kažnjavanje) od aluzija komentara 0
  25. Vlada treba služiti građanima od Mucke komentara 0

Trenutno online

  • Registriranih korisnika: 0
  • Gostiju: 40

Novi korisnici

  • mmarijan
  • Crvena
  • gived
  • AlexD
  • Voltron