Demokracija kao institucija modernih društava ima svoje proturječnosti, koje se pojavljuju u njenoj praksi.
Čovječanstvo od svojih prvih početaka civilizacije bavi se problemom, kako organizirati društvo pravedno i efikasno na demokratskim osnovama. Iz povijesti je poznato koliko se na tome radilo u Rimskom carstvu a posebno u staroj Grčkoj, kao i drugim starim kulturama: Sumirana, Semita, Hetita, Babilonaca, Egipćana... Zbog problema funkcioniranja demokracije države su se razvijale cik-cak formi od diktatura, demokracije do anarhije, što je sigurno općenito jako usporavalo razvoj društva. Naposljetku te negativne devijacije se i danas dešavaju. Istina rjeđe, ali ne i u blažoj formi, što je veoma zabrinjavajuće, kao u: Sjeverna Koreja, Kuba te neki režimi u Africi i Južnoj Americi.
U vrijeme današnje demokracije može se pričati, predlagati i obećavati svašta. To se posebno dešava u vrijeme predizborne aktivnosti, kada razni neozbiljni, a ne rijetko bolesno ambiciozni tipovi obećavaju brda i doline, a kad dođu na vlast i sjednu u fotelje, rade sasvim nešto drugo svoje ili po naputku grupa i klanova, koji su ih instruirali i financirali. Slično se tome ponašaju i pojedine stranke, a posebno kada treba formirati izvršnu vlast na svim nivoima. Tada veće stranke u borbi za koalicijskim partnerom mali strankama nude ustupke koje su ne primjerene političkoj snazi potencijalnog partnera te male stranke koriste priliku i zahtjevaju maksimalne ustupke i na njhovo iznenađenje dobivaju više nego su očekivale. U takvoj situaciji, te male stranke postaju značajan akter i utjecajne na: vanjsku i unutarnju politiku, gospodarstvo, sudstvo, financije, policiju i vojsku i sl. U takvoj nerealnoj konstelaciji snaga ozbiljno mogu biti ugroženi vitalni interesi bazne nacije.
Jedan od problema može nastati kad se demokratski izabrana vlast pretvori u diktaturu ili svojom demagoškom politikom državu vodi u pogrešnom smjeru. Naime, stranke da bi se održale ili osvojile vlast nude veoma mnogo pogodnosti općenito stanovništvu i pojedinim segmentima društva. Kako bi ipak donekle ispunile predizborna obećanja i još više se dodvorile glasačima, troše sva moguća rezervna sredstva, koja se inače troše u teškim i kriznim situacijama.
Posežu za skupim ino i domaćim kreditima koje ne mogu vraćati i tako državu dovode u tešku i ovisnu situaciju u međunarodnim i unutrašnjim odnosima. Što učiniti u spomenutim situacijama da se sačuva demokracija, a njene loše strane anuliraju ili znatno ublaže. Treba uspostaviti demokratski korektivni faktor koji će upozoravati kada demokracija skrene, iz navedenih ili nekih drugih razloga, odnosno kada počinju devijacije.
To korektivno tijelo bi reagiralo u slučajevima, kad postojeća demokratska vlast, predlaže, donosi pogrešne odluke, sklapa loše ugovore po sadašnjost i budućnost države. Svoje odluke i mišljenima javno bi objavili, preko javnih sredstava informiranja. Kad jedno takvo tijelo, neutralno i objektivno, sa takvim autoritetom, kome je uostalom ta uloga, objavi da vlast ne radi dobro, onda ta vlast i te kako mora voditi računa o tome, i što prije se korigirati ako želi na izborima od birača imati pozitivne rezultate.
To tijelo bi se moglo sastojati od provjerenih van-stranačkih, poštenih, učenih osoba. Prijedloge za članove davali bi: AZUH, HHO, instituti, vjerske zajednice, ugledne visoko obrazovane ustanove, poznata humanitarna društva i sl. To tijelo bi se recimo moglo sastojati od 21do 35 članova. Donosilo bi odluke i mišljenja dvotrećinskom većinom.Za svoj rad ne bi bili materijalno nagrađivani, niti bi mogli imati bilo kakve privilegije zbog članstva u tom tijelu. Ono bi naravno imalo svoj statut i pravila.
Ovo će možda nekome djelovati idealistički, ili kao «savjet staraca» (što je izvorno značenje Senata), što apsolutno ne stoji jer se u ovaj forum biraju ljudi bez obzira na dob, i visokim dokazanim ugledom u društvu, te vanstranačkim opredjeljenjem. Naravno ovakav forum može egzistirati u demokratskim društvima. Da je ovaj forum već postojao, pretvorba bi sasvim sigurno bila mnogo pravednija i poštenija. Ne bi bilo ovakve enormne pljačke Hrvatske, ne bi se mnogi bez skrupulozni tipovi šepurili u foteljama i razbacivali materijalnim dobrima, koje su stekli na nepošteni način. Hrvatska bi vjerojatno već bila u Evropskoj Zajednici. Sasvim sigurno ne bi nas na ovako drastičan način pogodila gospodarsku krizu, jer smo bili u situaciji, među rijetkim zemljama, da nas je ona mogla samo okrznuti. Nezaposlenost bi bila znatno manja. Veće plaće i mirovine. Općenito bi bio veći standard i zadovoljstvo građana.
Postavlja se pitanje, što se u ovom smislu može učiniti i na međunarodnom planu. Kako pomoći narodima koji žive u neljudskim uvjetima, ugnjeteni, poniženi i obespravljeni od strane diktatorskih režima. To je druga tema, za razmišljanje. U tom smislu bilo je pokušaja da se uspostave međunarodne institucije moralne i pravne i prirode. Svima je poznata uspostava Vijeća Sigurnosti pri Ujedinjenim nacijama, koje ima zadatak da djeluje u rečenom smislu, ali bez značajnog uspjeha, jer u tom tijelu sjede predstavnici političkih struktura koje gledaju svoje uske interese. Ovo je eklatantan primjer kako se stvari znaju izopačiti kad politika umiješa svoje prste.
Nešto slično je prije tridesetak godina bio uspostavio Bertrand Russel (tzv. Russelov sud) koji je imao određene uspjehe ali se i on ugasio.
