Neovisni, ali ne i neutralni

Poznatu latinsku sentenciju "Dulce et decorum est pro patria mori" (ili "Slatko i časno je za domovinu mrijeti") je prvi lansirao starorimski pjesnik Horacije (65–8 BC) u svojim „Odama“ (III 2.13). Ona je s vremenom mnogima postala motto i poticaj u borbe za domovinu. Engleski i velški pjesnik Wilfred Owen (1893 –1918) za Prvog svjetskog rata je Horaciju u čast spjevao domoljubnu poemu „Dulce Et Decorum Est“ u kojoj je Horacijeve stihove epikurejski prilagodio domoljubnoj zdravici „Dulce et decorum est pro patria mori, sed dulcius pro patria vivere, et dulcissimum pro patria bibere. Ergo, bibamus pro salute patriae" (tj. Slatko i časno je za domovinu mrijeti, još je slađe za domovinu živjeti, ali najslađe je za domovinu piti – zato pijmo za zdravlje domovine). Pjesnik i vojnik Wilfred Owen, koji je i u ratu slavio život je nažalost poginuo pri samom kraju rata.

U recentnoj hrvatskoj domovinskoj praksi, počelo se u stilu Horacijevih patriotskih stihova, da bi se nastavilo s Owenovskim epikurejskim revizijama, a onda na razinama vlasti završilo Sanaderovskim totalnim političkim hedonizmom, koji bi se mogao izraziti sljedećim riječima;
“Dulce et decorum est pro patria mori, sed dulcius pro patria vivere, et dulcissimum pro patria auferre - Ergo, auferimus pro salute patriae", (odnosno "Slatko i časno za domovinu je mrijeti, još je slađe za domovinu živjeti, ali najslađe je od domovine uzimati – zato varajmo i kradimo za „zdravlje“ domovine”

Mi „post festum“ možemo konstatirati da je slatko i časno bilo ovih (mojih) dvije i po godina na pollitika.com-u djelovati, pri čemu smo, nadajmo se, dosta toga abnormalnog razotkrili, a kruna svega su ovi nemili „političko-inženjerski zahvati“ na popisima birača. To što možda trenutno prevladava osjećaj uzaludnosti samo je vanjska slika, jer je zaorana neobično duboka brazda na političkoj vjerodostojnosti vlasti – tj. debelo je zakuhano nešto što sada stalno vri ispod površine, bilo na unutarnjem planu (u Hrvatskoj), bilo izvan njenih granica. Pred nekoliko dana je Zdravko Gracin u neopravdano podcijenjenom postu ( Zagreb - glavni grad Sicilije?) dobro postavio ključno pitanje hrvatskog političkog trenutka danas – a to je pitanje demokratske vjerodostojnosti političke vlasti u Hrvatskoj poslije egzaktno ustanovljenih spoznaja o golemim nezakonitostima na biračkim popisima Hrvatske. On je vrlo dobro postavio probleme legalnosti okvira unutar kojih su posljednji parlamentarni izbori izvršeni, a time i legitimiteta političkih predstavnika, od izvršne vlasti preko Sabora, saborskih tijela, do pravosuđa, raznih državnih institucija i tvrtki u državnom vlasništvu, svugdje gdje se ključni kadrovi promoviraju primjenom stranačkih ključeva – mada takvi ključevi nemaju vjerodostojnu demokratsku utemeljenost. Na Gracinov post sam dao jedan komentar koji, čini mi se, dobro definira nastalu situaciju, pa te stavove ovdje ponavljam:

Prema uočenim nepravilnostima i zloupotrebama na glasačkim popisima (koji su objektivno dokazani - a naročito da su bili organizirani) svatko normalan u Hrvatskoj (ali i u svijetu gdje se o Hrvatskoj vodi računa) treba se upitati kakvu to imamo vlast, odnosno koliko sadašnja konstitucija vlasti legitimno predstavlja težnje i interese hrvatskih građana. Nabijanje prekobrojnih birača u glasačke popise, i sudjelovanje takvih birača na bilo kojim izborima znači da je vladajuća struktura neutemeljeno zauzela kritičan broj mandata s pomoću kojih je postala najjača parlamentarna grupacija. Zato se građanski hrabro trebamo suočiti s apsurdnom činjenicom da u Hrvatskoj trenutno imamo na vlasti manjinsku političku opciju u ulozi premoćne parlamentarne grupacije, koja kreira politički život Hrvatske nasuprot većini političkog bića Hrvatske. Pritom se treba priupitati da li nam možda baš zato ide tako teško i neproduktivno u unutarnjim, ali i vanjskopolitičkim odnosima. Ako smo k tome svjesni činjenica da ovakva vlast (koja si je nelegalnim sredstvima priskrbila nelegitimnu premoć u parlamentu) dalje kreira određeni sustav odnosa na širem dijapazonu, onda se isto tako moramo suočiti s poraznom istinom da je konzekventno i cijeli takav sustav ustvari nelegitiman - i da će oni koji su to postigli činiti sve dozvoljeno i nedozvoljeno, pod svaku cijenu, kako bi takvu nelegalnu i nelegitimnu situaciju što duže održavali. Vjerodostojnost političke situacije u Hrvatskoj je postao vrlo izražen problem, koji se reflektira na skoro sve društvene i političke aspekte. Upravo zato smo ovdje na pollitila.com-u već prije godinu i pol dana postavljali pitanje "institucionalne krize", koja, sada se vidi, u Hrvatskoj objektivno postoji - jer je manjinska politička opcija "muljanjem" i "kadrovskim programiranjem" preko Sabora i izvršne vlasti utjecala na djelovanje Sabora, a preko miljenika vlasti upravljala državnim poduzećima, preko nadzornih odbora utjecala na razne važne državne funkcije i institucije, preko miljenika vlasti kontrolirala pravosuđe, i preko „podobnika“ do skandaloznosti utječe na Ustavni sud, pa dalje na državne odvjetnike, policiju, carinu, škole, univerzitete itd. – to postaje eklatantan primjer „krize institucija“. Ovo je jako važan problem s kojim se javnost mora otvoreno suočiti, pa odgovornost medija postaje ključan kako bi cijeloj toj nelegitimnoj situaciji dali odgovarajući tretman, a ne da se nelegitimnoj vlasti pod rep podvlače.

Radikalnije gledajući na ovaj problem kroz posljedice koje dalje proizvodi, sadašnje stanje se mora definirati kao najmasovnije izvedena korupcija (po čemu bi ovaj „slučaj“ zaslužio da uđe u Guinessovu knjigu rekorda). Naime, iz susjedne zemlje su podzemnim akcijama državnih organa masovno uvezene stotine tisuća birača, koji su, uz relativno mala pojedinačna podmićivanja iz državnog proračuna sadašnjoj vladajućoj garnituri osiguravali izbornu osnovicu. No kad se stvar dalje razmatra, a budući da se radi o masama (procjene su oko 400.000 ljudi) „mala mita“pomoću kojih se nelegalnim putem iz hrvatskog proračuna izvlači novac vjerojatnosu ogromna, što u pristupnim pregovorima za ulazak u EU postaje problem nenamjenskog trošenja proračuna možda zamašniji od onog uvijek vrućeg subvencioniranja brodogradilišta (koji se pak ističe kao kamen spoticanja u našim odnosima s Europskom komisijom). Time ovaj „marifetluk“ vlasti poprima još neugodnije dimenzije.

Budući da radikalni iskorak ka demokratizaciji i transparentnosti od ove i ovakve političke strukture ne treba očekivati, rješavanje cijelog ovog tragikomičnog slučaja, koji se svodi na pitanje njihove elementarne političke vjerodostojnosti, je problem koji se jedino može riješiti ostavkama, i novim izborima, ali tek nakon što bi jedna neutralna i prijelaznu, tzv. vlada stručnjaka temeljito reformirala politički sustav Hrvatske, i osposobila ga za demokratsko funkcionalnije i politički korektnije djelovanje. Bez toga nema više nikakvih, bilo kakvih demokratskih izbora, pa tako ni demokratski ustrojene, politički vjerodostojne i funkcionalno efikasne vlasti. Ovo pitanje su pravilno postavili Grubišić i Jelena Lovrić u Jutarnjem od 30.04.2009 (pod naslovom "Treba li odgoditi izbore" ) , i nema nikakvih opravdanja se miriti s ovakvom situacijom, jer objektivno gledajući, poslije objavljivanja istina o biračkim popisima u ovoj zemlji više ništa nije i ne može biti a niti ostati isto, jer je dovedena u pitanje temeljna politička vjerodostojnost kao osnovica bilo kojeg demokratskog ustroja.

U Hrvatskoj je na djelu prizemni politički „kreacionizam“ koji je obilježio 6 godina ove vlasti, ali kad je već otkriven i definiran ne iscrpljuje se samo na porazima koje je ova vlast doživjela na unutarnjem planu (tj. borbi protiv kriminala, korupcije, recesije i gospodarske krize čiji poražavajući rezultati će se javnosti u punom svjetlu otkriti tek nakon predstojećih izbora). Jer mi također moramo preispitati vjerodostojnost ove vlasti u međunarodnom planu, na kojem su također zabilježeni značajni i znakoviti porazi. Ulazak u NATO nije neki značajan uspjeh, jer je više rezultat zaokruživanja vojnih interesa i ciljeva jedne nestabilne regije - u kojima je Hrvatska samo sporedni čimbenik. Mnogo ozbiljnije je praktično odustajanje Vlade od reformi (koje su za nas ustvari najvažnije) i zaustavljanje procesa pristupanja Europskoj uniji (koji se ne može ni realizirati bez temeljitih reformi).

Za postizanje temeljnih nacionalnih ciljeva unutarnje reforme su nužnost, za koje ova vlast očito nije bila spremna niti sposobna radi raširene korupcije na skoro svim razinama društva, što je u ovakvoj situaciji političke nevjerodostonosti rezultiralo općim pomanjkanja političke volje za promjenama. Da je to postao poprilični problem i na međunarodnim relacijama pokazuje najnovija izjava Ollija Rhena na konferenciji o transformaciji istočne Europe u Pragu 01.05.2009. da „Korupcija Hrvatsku koči na putu u EU“ :

Hrvatska je napredovala u brojnim područjima, ali korupcija je i dalje ozbiljna teškoća koja joj može zakomplicirati put u Europsku uniju, rekao je europski povjerenik za proširenje Olli Rehn, prenosi agencija STA.

Hrvatski premijer u zažarenoj predizbornoj kampanji više ni ne spominje ni reforme ni pristup u EU, nego nam samo redukcionistički ponavlja da će osigurati ulaz u EU bez teritorijalnih ustupaka Sloveniji. Ali i ta priča također je najvjerojatnije i najvećim dijelom rezultat „političkog kreacionizma“ – što je tema drugog nastavka ovog posta.