pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Posudivši naslov današnjeg posta iz nespretno sročenog prijevoda jednog akcijskog filma u kojemu glavnu rolu ima Bruce Willis, a koji smo nebrojeno puta u reprizama reprizinih repriza imali prilike gledati u programima svih triju nacionalnih TV kuća, osvrnuti ću se na negativne kampanje koje su prisutne primarno u političkom miljeu (a sekundarno i u gospodarskom), a koje ni slučajno nisu plod slučajnosti. Jučerašnjim svjedočanstvom aktiviranja negativne kampanje pronašao sam motiv za otvaranjem ove teme.

Približavanjem izbora političke stranke analizirajući sve moguće detalje koje bi im mogle donijeti postotak glasova više, ne libe se ocrnjivati političke rivale koristeći i najmanje mogućnosti kojima bi mogli utjecati na uskraćivanje glasa njihovom konkurentu pa makar i od jednog jedinog birača.

Negativne kampanje nisu ništa nova, bilo da su plod «montiranih» procesa ili se u svrhu blaćenja protivnika koristi neka «crna mrlja» iz prošlosti. I taj «izum» poput mnogih trendova iz svih životnih sfera, dolazi nam iz «kolijevke demokracije» SAD-a. Zadnja dva održana izbora «preko velike bare» dobivena su upravo forsiranjem negativnih kampanja. John Kerry izgubio je predsjedničke izbore dijelom zbog izvlačenja «prljavog veša» (ljubavnice) iz njegove prošlosti, a dijelom zbog inzistiranja republikanaca na što češćoj medijskoj eksponiranosti Kerryjevog političkog stava kojim podržava istospolne brakove. Koristeći iste metode, prije nepunih mjesec demokrati su «osvojili» Kongres temeljeći svoju kampanju na leševima američkih vojnika u Iraku.

Prvi puta u Hrvatskoj kao dio izborne strategije, negativna kampanja korištena je u predizborno vrijeme posljednjih parlamentarnih izbora. Svima nama su još u sjećanju billboardi s «figom», «Pinokiom», «u lažima su kratke noge» kojima je u jesen 2003. godine bila isplakatirana cijela Hrvatska. Bez obzira što na istim plakatima nije bilo logotipa i najnaivnijima je bilo jasno da iza njih stoji najjača oporbena stranaka Negativnom kampanjom kao dijelom strategije, na koju je kasnije nadogradila afirmativnu («Pokrenimo Hrvatsku») utjecala je na percepciju birača na način da prikazavši (negativnom kampanjom) tada vladajuću koaliciju nesposobnom i lažljivom, ponudila je sebe (afirmativnom kampanjom) kao alternativnu koja će donijeti pozitivne pomake.

Nešto dužim uvodom, kako bi vam skrenuo pozornost na višegodišnju tradiciju i strateško planiranje takve vrste kampanja, dotaknuti ću se najsvježijeg primjera iste. Samo dan nakon što je izbio na prvo mjesto najpoželjnije osobe za budućeg premijera, Radimir Čačić se našao na udaru kontroliranih medija zbog, kako je ocijenilo Povjerenstvo, neprijavljivana mogućnosti eventualnog sukoba interesa u 2003. godini istom Povjerenstvu koje je osnovano tek 2004. godine, a što je u spomenutim medijima interpretirano kao nedvojbeni Čačičev sukob interesa. Da li je slučajnost ili ne, da se Čačičev «sukob interesa» nije našao na dnevnome redu prije recimo sedam ili tek za deset dana, već baš dan nakon objavljene ankete s Čačičem kao brojem 1, ostaviti ću vama da analizirajući ovaj post logičkim slijedom sami dođete do odgovora.