Neovisni, ali ne i neutralni

Vijesti govore da je naš premijer, Ivo Sanader, u panici iz New Yorka nazvao telefonom svojeg slovenskog kolegu, Boruta Pahora, kako bi ga uvjerio da Slovenija ne bi, radi neriješenog graničnog pitanja, trebala otežavati Hrvatskoj proces pristupanja EU niti spriječavati njen prijem u punopravno članstvo NATO-a.

Slovenci su u međuvremenu odlučili i donijeli odluku da blokiraju otvaranje daljnih poglavlja u pregovorima Hrvatske i EU i na taj način na neodređeno vrijeme odgode prijem Hrvatske u EU.
Naš premijer nas opet podučava da su za sve nesporazume isključivi krivci Slovenci, poantirajući odlučno: "Naše mjesto u EU nećemo kupovati teritorijem!"
Kojim to teritorijem crni Ivo?
Onim spornim, onim na koji i Slovenci polažu pravo?
A što je s nespornim hrvatskim teritorijem, onim dunavskih ada i onim na lijevoj obali Dunava, što je malo veći "ficlek" teritorija od onog kojeg Slovenci osporavaju?
Što je s teritorijem na desnoj obali Une?
Ništa od toga nas ne zanima?

Granični spor sa Slovenijom se vuče od osamostaljenja, održavani su brojni sastanci stručnjaka za granična pitanja obje strane, a ni poltiika nije stajala po strani, nego se i ona uključivala, pa ,je bilo i optimističnih najava kako je rješenje spora blizu, da bi ubrzo nakon toga stvari vraćena na početak, a odnosi između dvije zemlje se dodatno zaoštravali.

S hrvatske strane su proces najčešće zaustavljali i dodatno ulje na vatru dolijevali "stručnjavci za pravo mora" (D. Rudolf, H. Kačić, D. Vidas, V. Đ. Degan ...) s viškom hrvatstva, koji su imali prilike i razgovarati i pregovarati sa slovenskim kolegama, a i usmjeravati hrvatske vlasti dajući im pravni suport, ali koji u tom vremenu nisu učinili doslovno ništa.

A problem je iz isključivo pravnog "kliznuo" u čisto političko područje.

Tvrdoglavosti i nepopustljivosti sa slovenske strane nije pritom manjkalo, pa su pregovori prije svega ličili na onu priču o susretu dvaju jaraca na uskom brvnu.

Jedini svijetli trenutak u ovoj igri toplo - hladno bio je Sporazum Račan - Drnovšek iz 2001., koji je nudeći kompromisna rješenja ustvari nudio potpuno riješenje svih sporova između dviju država, a kojeg je Hrvatski Sabor odbio ratificirati, prvenstveno radi zaglušne buke koju su podigli tadašnja opozicija na čelu s Ivom Sanaderom, potpomognuta spomenutim "stručnjacima za pravo mora" i svima "Zna se" provenijencije, idući čak tako daleko da su Račana optuživali za veleizdaju, prodaju hrvatskog teritorija i rad protiv interesa hrvatskog naroda i države.

Slovenci istinaibog nisu, ni nakon učlanjenja u EU, sve do početka hrvatskih pregovora, to pitanje ultimativno postavljali, ali sad su očito shvatili da su u daleko povoljnijoj poziciji u odnosu na Hrvatsku i da drže gotovo sve adute u svojim rukama, ističu maksimalističke zahtjeve, a Sanader je konačno postao svijestan da bez privole Slovenije nema niti članstva u NATO-u, niti ulaska u EU.

I sada kad su jaja u procijepu počinje druga igra, a kakva je to igra svjedočili smo u "slučaju Gotovina", pa onda ZERP, kad hrvatske vlasti djetinjasto prkose i ne surađuju s onima s kojima ne samo da bi trebali, nego temeljem ili zakona ili potpisanih sporazuma moraju surađivati, odbija se i pomisao na popuštanje, a onda slijedi finale, a u finalu slom; "locirati, uhiti, transferirati", u potpunosti odustati od ZERP-a, a danas ćemo na kraju biti sretni ne budu li Slovenci tražili više od onoga na što su pristali Sporazumom Račan - Drnovšek.

Postavlja se pitanje u što je ulupano 15-ak godina jalovih pregovora i razgovora, ako se zna da je postizanje sporazuma, u slučaju kad su stajališta dviju strana jako udaljena, moguće jedino kompromisima, od kojih neki znaju biti i bolni za obje strane, ali vode rješenju problema.

Drugi način je rat, nadam se da u Hrvatskoj nitko tko ima zrno soli u glavi ni ne pomišlja na "vođenje politike drugim sredstvima".

Smeta li me što Slovenija koristi svoje prednosti i pomalo ucijenjuje Hrvatsku?

Pa i da i ne, smeta me zato što je Slovenija objektivno u šansi da iskamči više nego pod ravnopravnim uvjetima, a ne smeta me zato jer sam duboko svijestan koje bismo mi gadosti njima činili u situaciji da smo mi nadmoćni.

No bilo kako bilo, utješno je to što će se vrlo vjerojatno problem granica sa Slovenijom konačno riješiti, ukoliko hrvatska Vlada ne odluči odustati i od članstva u NATO-u i od ulaska u EU.

Dosad smo faze prkosa i odbijanja prošli, sad još samo slijedi slom, da ostanemo dosljedni sami sebi.