pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Otkriće da je posljednjih dana više od jednog dnevnika na pollitici.com ne (samo) posvećeno već čak otvoreno povodom tzv. "Slučaja Faber", a da svi uglas viču "razapni, razapni!" nuka me da i ja otvorim ovaj, još jedan. Također, u to ime naslovljujem prvi post parafrazom jednog od njih.

U kontekstu navodne brige za civilno društvo - pa čak i analize korupcije (u nekim slučajevima sigurno postojećih) veza između organizacija civilnog društva u nas, i domaćih sigurnosnih službi - autori kukaju nad navodnim sramotnim činom, pa i impliciranom trajnom aktivnošću, Vladimira Fabera i Sanje Sarnavke. Pri tome uzimaju zdravo za gotovo da oni jesu počinili djela koja im se u medijskim naslovima pripisuju (pa i ako s upitnikom), i shvaćaju - ili prikazuju? - njihovu navodnu krivicu kao dokazanu i jasnu po sebi; pitanje je čini se samo zašto oboje (Faber i Sarnavka) momentalno ne daju ostavke na svoje položaje, što mi kao društvo čekamo sa lomačama, i sl; ne i ozbiljno propitivanje tvrdnji jedne i druge strane, i je li sve uistinu tako kako Ana Marija Getoš kaže, i kako njen medijski outlet ponavlja, uokviruje i bolda.

OBRNI, OKRENI

Osobno, čitajući u Nacionalu (uvijek djelomične) transkripte i prateće komentare, naslove i lead-ove, ne mogu se načuditi njihovoj međusobnoj logičkoj nevezanosti.
U naslovima, podnaslovima i komentarima, konstantno se ponavlja tvrdnja da je Faber nagovarao Gordanu Getoš preko sestre da laže na sudu, da lažno svjedoči protiv Glavaša, itd, dok u transkriptima nema o tome ni riječi. Faber nigdje ne spominje laž, naprotiv, uporno ponavlja da je upravo istina ono za što se zalaže, te da Gordana Getoš treba sudu i istražiteljima reći istinu a ne ono što je - po njemu - laž. Faber tvrdi da je uvjeren u Glavaševu krivicu, kao i u to da je Gordana G. žrtva, i da misli da je njen drugi, promijenjeni iskaz zapravo laž, a da je prvi bio istinit.

Čak i ako je on u tim uvjerenjima u krivu, pa čak i kad bi o njima lagao, njegove direktne riječi se direktno izvrću, i u naslovima i komentarima se navodi da je svjedokinju izričito nagovarao na lažan iskaz; a snimke i transkripti se predstavljaju "dokazom" ovog poziva na laž - premda toga u njima nigdje nema.

Implicitna poruka ovog tumačenja očitog poziva na istinu kao skrivenog poziva na laž, je jasna:
svako svjedočenje protiv Glavaša može biti jedino laž.

Međutim, dok se u Faberovom slučaju ipak još može govoriti o cijelom nizu otvorenih pitanja, poput prekoračenja službenih ovlasti neslužbenim nalaženjem s Ana Marijom Getoš, pitanje tzv. "uloge" Sanje Sarnavke, a naročito medijski naglasak dat toj "ulozi" neutralnog promatrača uistinu zbunjuju.

KOJA JE ULOGA SOVE

- poznati sample iz pjesme Ramba Amadeusa, odzvanjao mi je ušima prvih dana ove afere, jer gotovo da nije bilo priloga na televiziji i u štampi, koji nije već među prvim rečenicama značajno zapitao "Koja je uloga Sanje Sarnavke?". Redovito se zaključuje (bar tih prvih dana) da je to bilo samo posredovanje pri sastanku dvije zainteresirane strane; no cijelo pitanje je več izrečeno dovoljno puta da sve i kad ne bi bilo nikakve, pa ni te jedne uloge, u ušima javnosti ominozno odzvanja rečenica ULOGA... SANJE... SARNAVKE...

Glede tajnih snimaka, transkripata, naslova i boldova, u slučaju Sarnavke stvari ne stoje ništa bolje nego s Faberom. I u emisiji Otvoreno, i u Nacionalu - kako u tekstu, tako i u naslovima i leadovima - vadi se samo jedan te isti kratki citat, dužine 17 riječi (odnosno 5, kad oduzmemo zamjenice, poštapalice i veznike), bez da se ikad pusti/citira njen kontekst. "Ja bih to mogla napraviti" - to smo čuli i pročitali iz Sarnavkinih usta mnogo puta, ali - indikativno - nikad i što bi to ona mogla napraviti; o tome na što je pri tome mislila i o čemu je točno govorila prije te rečenice, imamo samo tvrdnje A M Getoš, i Nacionala. Čak se ni na TV izrečena najava da će Nacional donijeti pune transkripte snimljenih razgovora AMG i Sarnavke nije obistinila - u Nacionalu nakon par dana nismo vidjeli ni snimke ni transkripte, već samo istu kratku rečenicu, i prepričane dogodovštine i razgovore A M Getoš u Sarnavkinom stanu, i u kuhinji udruge BaBe.

Čak i u gore spomenutih "analitičara" mračnih strana civilnog društva na pollitici, najprije se jasno kaže da je Sarnavka prijateljica Faberove djevojke, no onda se poslije začudo ipak pokušava iznaći i riješiti "misteriozna" povezanost nje i Fabera. Sanjino članstvo u Saborskom vijeću za građanski nadzor rada tajnih službi se navodi kao dokaz njene povezanosti sa tajnim službama.

NE DIRAJ LAVA DOK SPAVA

"Zbunjuje neutralnog promatrača", rekao sam za čudni naglasak na ulozi običnog posrednika; zbunjuje možda neobaviještenog, ali ne i onog tko se sjeća čudnih, i čudno nedorečenih događaja iz Listopada prošle godine, kad je žena vlasnika Nacionala Ive Pukanića došla zatražiti pomoć u BaBe; i nakon čega je Pukanić odmah počeo prijetiti Sarnavki, i poručivati joj "da joj je bolje da zašuti" [Glas Slavonije i Novi List, 4. 10. 2007.]
Njegov bijes je potom bio dodatno raspiren u novinarskom društvu objelodanjenim pismima Pukaniću od zatvorenog Petrača, koja je po Pukanićevom mišljenju novinaru dala Sarnavka.

Interesantno kako se aktivno - i rekao bih, očajnički - pokušava naći neka veza između Sarnavke i "nekih institucija" (kako se vole izraziti neki autori), dok se znane veze Pukanića sa "nekim institucijama", kako legalnim tako i ilegalnim, ignoriraju; premda upravo iz njegovih arsenala pada rafal po Faberu i šefici BaBa.

Kao što Ana Marija Getoš voli pitati "zašto svi pitaju za porijeklo snimki, a nitko za njihov sadržaj", tako se može pitati "zašto svi pitaju za veze Sarnavke i struktura a nitko za veze Pukanića i istih tih - i jačih - struktura"...

Odgovor na pitanje A M Getoš je ovaj: Sadržaj snimki je manje bitan nego ga ona i Pukanićevi naslovi pokušavaju prikazati zato jer u njemu uopće nema onog što tvrde da ima; a porijaklo je bitno jer dok je Sarnavka dio jednog tijela koje se bori protiv zlorabljenja tajnih službi, A M Getoš je - baš kao i čini se njen otac - zlorabitelj (metoda) tajnih službi.

A odgovor na moje pitanje je: zato jer kad se Pukaniću stane na žulj, mnoga ruka skače sa pomadom i uljima da ga zaliječi, i mnoga ruka se diže na vinovnika.

U tom kontekstu, spomenuti novotovoreni blogovi na pollitici su u najboljem slučaju nenamjerni autogol autora iskreno zabrinutih za dobrobit Civilnog Društva; a u najgorem daljnji dio kampanje protiv Pukanićevog Trenutnog Neprijatelja, a autori na njegovoj platnoj - ili prijetnoj - listi.