pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Ime mi je je Maksimir, stadion u Maksimiru. Teško mi je, jer znam što se sve događa oko mene, koliko je ljudima teško, kako teško žive i onda se toliko novaca troši na mene, i tako već godinama, u krug. Iako samo puno koštao, a koštat ću, bojim se, i još puno više, izgledam i osjećam se jako loše. Da nema naše reprezentacije, pitao bih se ima li uopće smisla što postojim, jer jedva me Dinamo napuni jednom godišnje, a to je ono što me najviše veseli.
Ali razlog mojeg javljanja je tradicija. Zašto baš mi samo u nekim stvarima držimo toliko do te tradicije, a ne razmišljamo što je najbolje i najpametnije. BBB-i su najavili raznorazne nerede ako me se preseli, bez obzira na referendum, koji je Bandić obećao. Isto tako, gotovo svi kojima je taj stadion bitan, i koje bi se ustvari i trebalo pitati o meni, također ne žele da me se preseli, i ja uopće ne sumnjam da ću i ostati u Maksimiru. Meni je stvarno svejedno, ali ja nisam čuo niti jedan dobar razlog za to, osim tradicije, vezanosti ljudi za mene, što mi baš i nije jasno, jer postoji puno primjera kada su premještani puno poznatiji stadioni i dvorane, sa puno jačom poviješću od moje. Samo kod nas je to prvi i jedini kriterij. To je i razlog zašto vam se javljam, htio sam s vama podijeliti neke primjere, možda se ipak nešto promjeni, jer ponavljam, meni je stvarno svejedno gdje ću biti, jer znam da ću biti sretan tamo gdje me ponovo izgrade!

1. Highbury, Arsenalov stadion, većim dijelom je srušen, a 2013. godine bi slavio 100 godina!

2. Boston Garden. E tko je sve tamo igrao i pjevao, nema smisla da nabrajam, bojim se da i za 300 godina ja neću imati priliku skupiti tako jaka imena. Ipak, 1997. Boston Garden je srušen.

3. Jazine. Ne treba ići ni tako daleko od Zagreba, kao ni daleko u prošlost. U Jazinama je neki dan odigrana zadnja utakmica, sadrađena je nova dvorana. Nisam čuo da se oko toga rade ikakve drame, da se prijeti neredima, iako su i njihovi navijači itekako temperamenti, iako ta dvorana ima i te kakvu povijest.

Ovakvih primjera ima jako puno, i stvarno mi nije jasno zašto smo samo mi takvi. Doslovce ispada, nema veze, nek nemamo za jesti, ali glavno da sam ja u Maksimiru.