pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Nakon šest mjeseci odlučivanja, predsjedavajući Kevin Parker najavio je izricanje presude Mili Mrkšiću, Veselinu Šljivančaninu i Miroslavu Radiću za četvrtak, 27. rujna. Trojka bivših oficira JNA je optužena za ubojstvo 264 osobe na farmi Ovčara pored Vukovara 1991. no ne i razaranje grada.

Suđenje Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću počelo je u listopadu 2005. i završilo u ožujku ove godine. Trojica školovanih JNA oficira se terete po individualnoj i zapovjednoj odgovornosti jer je Mrkšić bio zapovjednik 1. gardijske brigade i operativne grupe jug koja je, prema navodima tužitelja, odgovorna za evakuaciju civila iz Vukovarske bolnice. Mrkšićev šef sigurnosti Šljivančanin bio je zadužen za selekciju zarobljenika u bolnici. Uloga Miroslava Radića ostaje upitna jer su njegovi odvjetnici odabrali posebnu obranu alibija.

Oko 300 osoba iz Vukovarske bolnice premješteno je u studenom 1991. u barake JNA autobusima i nakon toga odvedeno na farmu Ovčara gdje su predani teritorijalnoj obrani i Šešeljevim paravojnim skupinama. Ostaci žrtava pronađeni su 1996. u masovnim grobnicama. Neposrednim počiniteljima iz teritorijalne obrane se trenutno ponovljeno sudi u Beogradu, a postupak protiv Vojislava Šešelja na Tribunalu prema najavama počinje u studenom.

Tužitelj Marks Moore, koji je Vukovarsko razaranje nazvao "hrvatskim Staljingradom", zahtijeva doživotnu kaznu za dvojicu, a 15 godina za Radića zbog nesprečavanja ubojstva velikog broja osoba (zapovjedna odgovornost). Temeljem inidividualne odgovornosti doživotnu traži za svu trojicu i to neovisno o tome odluči li sud unijeti osudu za počinjenje ili (samo) pomaganje i poticanje. Tužitelj je zbog činjenice da konkretni zločin nisu počinile same jedinice JNA nego teritorijalne obrane i paravojske bio prisiljen pledirati i "pomaganje i poticanje", u slučaju da mu "počinjenje" otpadne.

Šljivančaninov odvjetnik Lukić u završnoj riječi je, kako on to valjda misli, "poentirao" s patetičnom izjavom prema kojoj je "Šljivančanin kriv za samo jedan zločin, a to je vjera u jednu državu, jednu zastavu i jednu zakletvu" pa ga se zbog tog uvjerenja mora osloboditi, pri čemu je zaboravio pojasniti uključuje li ta vjera smaknuće ratnih zarobljenika, eksplicitno zabranjeno još od početka 20. stoljeća u svim vojskama pa i JNA.

Šljivančanin se brani tezom da je u njegovoj nadležnosti bila samo evakuacija iz bolnice i razdvajanje ratnih zarobljenika od civilnih pacijenata bolnice te da mu odgovornost prestaje predajom žrtava Mile Mrkšiću odnosno njegovoj vojnoj policiji koja je, prema tužiteljevim tvrdnjama, povlačenjem iz baraka ostavila vukovarske žrtve na milost i nemilost Šešeljevim paravojnim postrojbama i teritorijalnoj obrani.

Šljivančanin pogrešno vjeruje da mu sudjelovanje u samo jednom dijelu počinjenja ratnog zločina skida odgovornost jer je trojka optužena na temelju zajedničkog plana ("udruženi zločinački pothvat"). Kao što u koncentracionom logoru zbog selektiranja Židova za njihovo ubojstvo može odgovarati stražar koji radi na dolasku vagona (ako zna da sudjeluje u sustavu ubijanja), tako i Šljivančanin može biti odgovoran po zajedničkom planu za žrtve s Ovčare jer je dao bitan doprinos provođenju zajedničkog plana progona hrvatskog stanovništva. Zaključi li sud da je tužitelj dokazao postojanje takvog plana i Šljivančaninovo voljno sudjelovanje u njemu, Šljivančanin će odgovarati bez obzira što je sudjelovao samo u jednom dijelu progona Hrvata i nije osobno ubijao.

Ključno pitanje pak za zapovjednu odgovornost, koja najočitije tereti Mrkšića, je jesu li jedinice teritorijalne obrane i Šešeljevci bili pod faktičnom kontrolom JNA. S obzirom da su zločine bez sumnje počinile upravo te jedinice, tužitelj mora dokazati činjenični lanac kontrole do JNA i vukovarske trojice. Tužitelj Marks Moore tvrdi da je Mrkšić izdao naredbu kojom se zarobljenici imaju odvesti na Ovčaru, a nakon toga naredio povlačenje vojne policije, ali pitanje je da li je uvjerio sud da su, makar to formalno nisu bile, paravojne jedinice i teritorijalna obrana i JNA bili - jedno. Nedavna presuda Milanu Martiću olakšava mu posao jer je ona došla upravo do tog zaključka, no žalba na nju još nije riješena.

Povećane šanse za blažu presudu ili možda čak i oslobađajuću po nekim točkama ima Radić jer je prema navodima obrane u bolnicu došao kasno 20. studenog i nije bio u JNA barakama kad su stigli zarobljenici, a nije bio ni na Ovčari niti je kontrolirao teritorijalce i šešeljevce, makar tužitelj tvrdi suprotno i tvrdi da je Radić bio dobro upoznat s prethodnim kažnjivim ponašanjem tih jedinica pa je mogao predvidjeti što će se desiti. Tužitelj i ovdje koristi odgovornost po zajedničkom planu prema kojem se i zločini koji nisu dogovoreni mogu staviti na teret sudioniku plana ako su bili predvidivi i optuženi je svjesno preuzeo rizik.

Kako statut suda ne određuje raspon kazni koje vijeće može ili mora izreći, nemoguće je predvidjeti kolike će kazne biti dodijeljene arhitektima najmasovnijeg ratnog zločina u ratu u Hrvatskoj koji mnogima, ne bez razloga, nalikuje na genocid makar to pravno nije. Od te impresije neće sigurno pobjeći ni suci, koji su također ljudi, i koji će bez sumnje htjeti kazniti i kazniti nekoga za ubojstvo na traci preko 200 ljudi.

Do tada, oči žrtava ostaju još tjedan dana uperene u maltežanina, francuza i australca koji bi trebali njihovom stradanju dati adekvatnu sudsku dimenziju.

Vjerujete li da će do toga i doći?

Case Information Sheet

Optužnica

Vukovar flashback: What happened? (BBC)