Evo par dana poslije Sarajeva da malo sredimo dojmove. Sarajevo je jednostavno fascinantan grad, kako inače, tako i zbog svoje nedavne teške ratne prošlosti. A Sarajlije - to je posebna priča - uvijek nasmijani i odlični domaćini. Stavio sam jedan mali album na Facebook, pa tko voli neka izvoli.
Ukratko, British Council je organizirao dva predavanja jedno u Rektoratu Sveučilišta i drugo u Parlamentu BiH na kojim je profesor Stephen Coleman, iznio neke o svojih ideja o tome zašto bi Internet u budućnosti mogao postati neizbježni alat za trajan dijalog glasača i političara u svakoj razvijenoj demokraciji. Dobro ste čuli, nije ideja u tome da o svemu svi glasamo on line jedan dan, već da oni koji imaju što za reći i to žele u tome aktivno sudjeluju.
Pokušat ću ukratko navesti neke od glavnih teza koje je iznio profesor Stephen Coleman u svojem izlaganju TOWARDS A CONVERSATIONAL DEMOCRACY - The Internet, Politicians and Citizens (Prema konverzacijskoj demokraciji - Internet, političari i građani).
Prije 50-tak godina raspravljao se hoće li televizija promijeniti politiku, a dana se isto pitanje postavlja za nove digitalne informacijske i komunikacijske tehnologije - kako će one (i trebaju li) promijeniti politiku? Prava tema u za jedan parlament zar ne. I ne zaboravite, kaže Coleman, nije stvar u tome što tehnologije mogu, već kako ćemo ih koristiti.
Danas smo suočeni s nekoliko glavnih problema koji opterećuju modernu političku komunikaciju. Prvo je pitanje pristupa - možemo li uopće doći do mjesta gdje se politika definira i gdje se o njoj odlučuje. Drugo vjerujemo li ljudima koji o politici odlučuju. Treće kako koordinirati aktivnosti i interese grupa koje se možda istodobno, ali na različitim mjestima, bore za iste ili slične ciljeve. Četvrto - kako u konačnici odlučujemo, jer se neke odluke moraju donijeti - imamo li pristupa tom procesu uopće. I u konačnici peto - koliko smo u svemu tome efikasni i kako se to može učinkovito organizirati.
Profesor je citirao nekoliko dokumenata na tu temu, mislim da sljedeća dva dosta dobro opisuju ovaj trenutak sada (naročito ovaj od pokojnog Robina Cooka jer jako plastično opisuje trenutačnu frustraciju šire javnosti ako ih se pita o politici).
"Democratic governments are under pressure to adopt a new approach to policy-making - one which places greater emphasis on citizen involvement both upstream and downstream to decision-making. It requires governments to provide ample opportunity for information, consultation and participation by citizens in developing policy options prior to decision-making and to give reasons for their policy choices once a decision has been taken." (OECD, Citizens As Partners, 2001)
"There is a connection waiting to be made between the decline in democratic participation and the explosion in new ways of communicating. We need not accept the paradox that gives us more ways than ever to speak, and leaves the public with a wider feeling than ever before that their voices are not being heard. The new technologies can strengthen our democracy, by giving us greater opportunities than ever before for better transparency and a more responsive relationship between government and electors." (Robin Cook, Leader of the UK House of Commons, 2002)
Ideja profesora Colemana je da Internet na određeni način može poslužiti kao idealni alat da se te razlike premoste. Prvo uvodi se transparentnost u cjelokupnost djelovanja (je li to političarima stvarno u interesu?). Drugo moguć je paralelan život više sličnih inicijativa, bez da se formalno ulazi u prava jednih ili drugih. Treće stvaranje različitih mreža je brzo i efikasno i nikad jednostavnije, mrežno znanje postaje jaki adut. Četvrto otvara se dijalog koji ranije nije bio moguć. I u konačnici takav način funkcioniranja otvara prostor da u svakome od nas pronađemo interes za nešto u čemu želimo sudjelovati i zajednički pomoći.
I tu dolazimo do njegova modela kako je on naziva konverzacijske demokracije - CONVERSATIONAL DEMOCRACY.
Jasno je da danas Vlade nemaju nužno rješenja i odgovore na svaki problem, dok s druge strane građani posjeduju brojna znanja, koja nisu uvijek dostupna vladinoj administraciji. Ideja je kreirati i upravljati jednim on line prostorom u kojem bi javnost mogla aktivno sudjelovati u odlučivanju bok uz bok s vladinom administracijom. Istodobno bi se vlada mogla bez većih poteškoća povezati s mrežama u kojima građani raspravljaju različita društvena pitanja i tu se političari mogu javljati kao posrednici. U konačnici se ne bi radilo o izravnoj demokraciji, već izravnom predstavljanju, što je u stvari odlična nadogradnja na postojeći sustav.
Kud bolje mjesta za predstavljanje jedne takve ideje nego u parlamentu. Zastupnici su pokazali zavidan interes za temu, iako im su se pitanja uglavnom odnosila na možda klasične boljke Internet početaka - kako izbjeći uvredljive komentare na blogovima, da li web ili blog stranica (mislim da od 649 ako se ne varam zastupnika u britanskom parlamentu njih 600 ima web stranice, a samo manji dio blogove), treba li parlament osigurati podršku za on line prisutnost zastupnika itd.
Profesorica Jelenka Voćkić - Avdagić, s odjela novinarstva Fakulteta političkih znanosti u Sarajevu i njihov prodekan za međunarodnu suradnju, prikazala je kako to izgleda u stvarnom on line životu u BiH. Uz časne iznimke poput bloga Predsjednika Predsjedništva BiH Željka Komšića, stranica visokog predstavnika u BiH ili bloga britanskog veleposlanika u BiH, Internet život u BiH je još prilično na verziji 1.0, što i ne čudi jer je i penetracija ispod 30%, pa se u stvari Internet još smatra jako sporednom stvari u životu.
Tu sam ih dobio priliku upozoriti da su možda u krivu jer istraživanja GFK o navikama i korištenju Interneta u zemljama Srednje i istočne Europe (alternativa stranice Gfk namijenjene medijima pa potražite pod 8.1.2008) govore npr. da polovica onih koji Internet imaju isti i koriste da bi svakodnevno čitali vijesti (sličan je trend i kod nas - pogledajte cijelu prezentaciju). Uz već kod nas poznate Internet primjere od Severina do Kira Prosviro, te nekih primjera iz Makedonije, mogao sam pokazati da ideja profesora Colemana ne mora nužno čekati dugo vremena da bi se ostvarila. Jednom kada kreirate mjesto na kojem je moguća nekakva strukturirana komunikacija, ono se korištenjem Interneta dalje samo razvija i raste - a za to je odličan primjer upravo pollitika.com. Nije mainstream, ali svatko tko poželi nešto reći iznijeti može i zna da će se to popratiti, ponekad prekopirati i prepisati, ali ono što je najbitnije netko će to i zabilježiti jer se pollitiku 
prati kao relevantno mjesto na kojem se piše o politici. Da ste to napravili samo na vlastitom blogu, pitanje je bili bilo, ovako vjerujte mi sigurno jest.
Ako nekoga zanima detaljnije kako to sve izgleda iz lokalne perspektive, kliknite i pročitajte razgovor koji sam imao za Oslobođenje. Mislim da dosta dobro ilustrira trenutak u kojem je Internet u BiH i kako ga se percipira, no vjerujem da će i ovaj skup malo pomoći da se to počne mijenjati, ako samo u obzir uzmemo interes parlamentaraca i novinara.
Više informacija o samom skupu pronađite u prethodnom dnevniku na tu temu.
In a time of universal deceit, telling the truth becomes a revolutionary act.
http://manjgura.hr/blog
Neovisni, ali ne i neutralni
Komentari
Prvo uvodi se
Prvo uvodi se transparentnost u cjelokupnost djelovanja (je li to političarima stvarno u interesu?)
Pomalo naivno od mene, ali čini mi se da im JE u interesu. Kod nas nema (utjecajnijeg) političara čije bi djelovanje okarakterizirali kao "transparentno" i zato se stječe dojam da se njima to "ne isplati". Istina je da birači, po tom pitanju, nemaju izbora, jer su zaista svi političari tu "isti" (ili barem dovoljno slični).
Kad bi se pojavio jedan jedini (utjecajni) političar koji bi funkcionirao transparentno, bilo bi interesantno vidjeti kako bi biračko tijelo reagiralo. Bi li to nagradilo ili ignoriralo?
Moje je mišljenje da bi određeni manji broj birača to honorirao glasovima, no da bi to bila dovoljna masa da se to honoriranje osjeti. Tada bi bilo dovoljno da se još pokoji političar sjeti da želi sličan "honorar" (jer njima niti 2-3% glasova nije baš za baciti) i stvar bi krenula u krug: više transparentnih političara => većem broju ljudi je transparentnost normalna => više ljudi sankcionira netransparentnost => više transparentnih političara => ...
Da ne bih ispao prenaivan: naravno da će se uvijek podosta toga raditi "ispod pulta" i da se tako radi (i) u zapadnim demokracijama, no stupanj transparentnosti (i poštenja, kao konačnog rezultata transparentnosti) je tamo ipak daleko veći nego u Hr.
--
Ne zove se to za džabe "politics", gdje "poli" znači "mnogo", a "tics" su "krpelji". ;-)
Kad bi se pojavio jedan
Kad bi se pojavio jedan jedini (utjecajni) političar koji bi funkcionirao transparentno, bilo bi interesantno vidjeti kako bi biračko tijelo reagiralo. Bi li to nagradilo ili ignoriralo?
Problem je u tome da danas ni jedan političar nigdje u svijetu nemre reč istinu u vezi onog kaj dolazi poslje izbora, a pogotovo ne kod nas.
Vidlo se je več u naprijed kaj se sprema na socialnom sektoru.
Cijene su svugdje u svijetu rasle i socialni mir nemre niko uspostavit.
Nekom se mora uzet da bi se drugom dalo, no ko je spreman ono kaj ima djelit s drugima.
Mi smo još sretna zemlja jel imamo dobre prihode od turizma.
Problem je u tome da danas
Problem je u tome da danas ni jedan političar nigdje u svijetu nemre reč istinu u vezi onog kaj dolazi poslje izbora, a pogotovo ne kod nas.
Tako nešto i napisah. Ipak, postoji suptilna razlika između skrivanja podatka da će cijene narasti i "tajnog" sastanka i lobiranja oko prodaje jedne od najvećih nacionalnih firmi (šifra Verona). To je ra razlika koja se meni ne sviđa i za koju bih ja da nestane (nauštrb naše korupcije; ne nauštrb zapadnjačkog "poštenja"). ;-)
--
Ne zove se to za džabe "politics", gdje "poli" znači "mnogo", a "tics" su "krpelji". ;-)
Mi smo još sretna zemlja
Mi smo još sretna zemlja jel imamo dobre prihode od turizma.
Kao zemlja, u smislu zajednice pa i države, još ni od jedne grane poslovanja i područja nemamo veće prihode od ulaganja i rashoda, već vječnost. Tako i od turizma, stalno više zajednički plaćamo nego dobivamo.
Skoro svi prihodi dolaze kao u lošijim razdobljima srednjeg vijeka i turskih vremena - od onih kretanja roba i usluga te onih djelova sitnijih poslovanja i preživljavanja od kojih država/vlast uspije pobrati harač.
Još nitko i ne pomišlja da bi kakva grana poslovanja i područje više donijelo nego odnijelo. To je od duge oslobodilačke tradicije i velike uloge države - sve snage su orjentirane na oslobađanje kapitala te da država funkcionira, ostalo može u tri lepe, i po cijenu borbe protiv samog sebe i svega, potrošnje svega i zaduživanja ako treba do 55 generacija iza, ništa nije tako važno da se to ne bi održalo.
Obzirom na tako drugi trend, u tekućim preokretima se trend okreće k tome da će svi primjeniti to pravilo i na toj pojavi ide pravi obrat - od jesenas je već upeterostručena mjera onih na koje se raspoređuje teret takvih napredovanja i vrlo brzo će sve divizije biti natovarene kao dalmatinski magarci. U tome se pojavljuje prva grana poslovanja kojoj će dugo rasti prihodi i koja se dio odvajati za zajedničke poslove, a to je minimalizam, koji raste tako da to treba jako ublažavati, da sve ne pregazi i samelje.
Tako mi jesmo sretna zemlja, ali zbog drugog - imamo jako puno toga za minimalističke zarade, pa i na turizmu, tu za nekoliko desetljeća, derati ćemo glavninu toga kao koze, sve redom, i domaće i strane snage, kao Česi u Pragu.
Kao zemlja, u smislu
Kao zemlja, u smislu zajednice pa i države, još ni od jedne grane poslovanja i područja nemamo veće prihode od ulaganja i rashoda, već vječnost. Tako i od turizma, stalno više zajednički plaćamo nego dobivamo.
Pa onda je po tvojem to poslovanje o prodaji svega i opravdani posel.
Sve ono kaj je ne rentabilno se treba prodat, jel nismo sposobni ljudi napravit dobit od onog kaj imamo.
Pa onda je po tvojem to
Pa onda je po tvojem to poslovanje o prodaji svega i opravdani posel.
Sve ono kaj je ne rentabilno se treba prodat, jel nismo sposobni ljudi napravit dobit od onog kaj imamo.
Skviki, to ništa takvo kod nas ne odgovara niti je logično.
I u ovom komentaru i inače sam dovoljno izložio da je jasno kako to što turizam i ostalo ne donosi više prihoda od rashoda u zajedničku kasu ne znači da to treba prodati nego upravo obrnuto - kod nas i deset puta crknuta i propala stvar donosi nekome dobiti, jer se kod nas posluje i zarađuje oslobodilački (svaka kuna se nastoji osloboditi iz zarobljeništva) i bez granica.
Ad turizma i raznog sam izvršio razne iscrpne provjere i istraživanja. Nema granica koliko je naše poslovanje spremno ići, i ako im platiš sve, pa i privatno iz džepa spremni su ne samo ni platiti piće radnicima nego godinama i desetljećima još za to što dobiju besplatno izvlačiti novce i ovce. Jedino lokalni huligani, mafijaši i slična rulja drži do neke časti i malo drukčijih pravila.
Onda sve to nema smisla prodati, osim što se naveliko radi da se najprije uzme, proda, lova spremi u vlastiti džep, zatim pijucka piva u kafićima, živi život i prodaje znanje o sposobnosti itd.
No, to nije karakter slabosti nego poslovne snage i sposobnosti, nešto kao Imotski - ama baš ništa ne poslovno ne funkcionira i ne radi se ništa, čak ni kafići i dućani, a ipak je donji nivo da već mladići voze Mercedese i BMW-e. To je nama naša borba dala da imamo Tita za maršala.
I nije uopće fora u stalnom naprezannu oko toga nego je sve obrnuto, kao i u svemu - treba bar minimalno upoznati i znati pojavu i poslovanje., ništa nije takvo niti je sui generis dužno biti kako bilo tko bilo šta podrazumijeva.
Skviki, to ništa takvo kod
Skviki, to ništa takvo kod nas ne odgovara niti je logično.
Ap,
Možda to leži na činjenici da se preveč ljudi u politici i gospodarstvu koji filozofiraju.
U Njemačkoj je jedno vrijeme kvaliteta proizvoda naglo pala i to onda kad su prevladali ekonomisti.
To ti dojde ko kad jednom čovjeku ojačaju mišiči na ljevoj strani a desni zakržljaju.
Ravnoteža prejde vrit i kak ta osoba hoda se ne mora puno opisivat.
Na jednoj strani s uvozom zašparaš par kuna, a na drugoj s tim istim potezom radiš puno veču štetu domačem proizvođaču i državi.
Možda to leži na
Možda to leži na činjenici da se preveč ljudi u politici i gospodarstvu koji filozofiraju.
Obzirom da smo na postu "Prema konverzacijskoj demokraciji", koji se bavi pitanjem međusobnog objašnjavanja u demokraciji, u Hrvatskoj svi znamo da se preveć filozofiranja i još više komunikacije oko toga ne radi iz nekog diletantizma, neznanja pa čak iz namjera.
Kod nas se sve to radi kao osnove poslovanja, koje se tehnološki igraju tako da je to duboko i dugo prešlo u naviku, skoro pa automatizirano, a cilj su neodoljivi predmeti žudnje i život sam, u okviru čega je ključni dio stalna mobilizacija i angažman divizija na oslobađanju dragocijenih vrijednosti iz ralja raznih nezgoda i opasnosti koje vrebaju na te dragocijenosti.
Tako da su naše demokratske komunikacije i filozofiranja samo logična posljedica i prateća taktička varka zavaravanja neprijatelja (koji nikada ne spava) i samih sebe, skretanje pažnje na ono što nema veze da bi presvete operacije i oslobodilačke misije oko nedoljivog tekle što nesmetanije i uspješnije.
Tako i ovdje dok komuniciramo o tom filozofskom aspektu naše demokracije i komunikacije, (nehotice) pomažemo divizijama osloboditi kakvu milijardu.
I usput, kod nas skretanje jednih na druge, s ekonomista i pravnika na inženjere i političare i tako na sve strane, je također uklopljeno u prethodno navedenu komunikaciju oko demokracije, u okviru čega sve snage zbilja iskusno i usklađeno mlate praznu slamu radi skretanja pažnje. Tj. nema neke naročite razlike među raznovrsnim snagama a ujedno je pojedini lik istovremeno sve i svašta. Nismo mi diletanti i fahidioti, kao što je dosta toga po Njemačkoj. I puno bolje znamo šta je život i šta su životne vrijednosti (za se, u se, na se, poda se ...).
Ap, I ja sam djelomično
Ap,
I ja sam djelomično tvojeg mišljenja, ali nemrem reč u svemu jel mi tvoje pisanje radi poteškoče kod shvačanja.
Mislim osobno da nam nebi škodilo se koji put primit posla, mjesto filozofiranja.
Ima stvari koje se samo na taj način možeju obavit.
Mislim osobno da nam nebi
Mislim osobno da nam nebi škodilo se koji put primit posla, mjesto filozofiranja. Ima stvari koje se samo na taj način možeju obavit.
Iskustva smo da je obratno - što se više radi i napravi to jake snage više toga oslobode i sve više toga nedostaje, što manje filozofije to više tako "što se više radi to je više gladi". Pojavu možemo zvati kardeljizam, maoizam i slično, nije važno, važno je stvarno poslovanje.
Zato se kod nas sva poslovna orjentacija, konačno, umjesto "delaj, šuti i ne filozofiraj" okreće na zarade nad tim poslovanjem po pravilu "sa što manje rada filozofski oderi i naplati i najobičnije malo mišljenje, informaciju pa čak i davanje smjerom rukom tipa halt i slično".
I to obratno će neizbježno trajati dugo. Neki predviđaju koliko obratno u jednom smjeru toliko obratno u drugom, a to znači jako jako dugo. Npr. samo u zadnjih 8 godina je pojačani rad odnio desetke mlr EUR-a i donio desetke mlijardi EUR-a vanjskih i unutarnjih dugova te smo ujedno navikli na duboku ovisnost rasta dobiti i svega više od 20 % godišnje na tome razne, a i prije je stalno tako, pa moramo stati na loptu bar radi prapraprapraunučadi, da nekako izdrže. A i da nećemo stati stajemo, jer su i onako prolupale snage prolupale još jače a radno angažirane snage smo iscijedili i polomili tako da su u stanju kao tifusari. Vječni napadi i ofanzive do stupnja invazija su sada u stanju kada jedino funkcioniraju minimalističke intervencije i nemilosrdne zarade po raznim bojištima. I filozofa nam nedostaje, više nego lijekova (ako po Njemačkoj ima kavih nezaposlenih filozofa željnih zarada i avantura, recite im da je ovdje Eldorado za njih).
Mene interesira social web
Mene interesira social web analitycs gdje je npr moguce nacrtati graf korisnika sa zadanim pravilima iz kojeg je moguce pronaci clanove koji imaju zadane atribute (tko koga ocjenjuje pozitivno, negativno, tko se s kim slaze tko ne, lideri, sljedbenici, klike, ...). Angaziranjem takvih clanova moze se ostvariti socijalna prednost, ali i razni drugi efekti ukljucivo socijalna kontrola. Stvar je poodmakla i to je dio svakidasnjice o tome uopce nema zbora. Strucno znanstvene clanke iz tog podrucja pratim vec dosta vremena. Svakako pogledati http://www.socialanalytics.com/
Btw ovi seminari sluze da se definira matrica cime biti odusevljen, cemu stremiti, sto gledati idealisticki, ali i suprotno sto gledati retrogradno, nazadno, frflavo i ljigavo. To je materijalna pozadina licmerja s kojim obasipamo svoju svakidasnjicu i to se radi ovakvim nacinima. S jedne strane je idealno, a s druge manjkavo. Da je seminar organizirala Vlada ili neko ministarstvo BiH ili npr Republika Srpska cak i da je seminar 100% kvalitetniji, primjereniji i sl. ne bi bilo tog odusevljenja i ostalog. Nitko slova nigdje ne bi potrosio o tome.
Kad bih trebala birati
Kad bih trebala birati između dviju funkcija interneta u politici - (1) komunikacijski medij kroz koji slobodni i jednaki građanke i građani kreiraju javno mišljenje i pokreću političke akcije i (2) medij komunikacije političara i građana, definitivno bih izabrala onu prvu.
Pokušaj političara i političarki da utiliziraju internet za ostvarenje svojih političkih interesa nužno izaziva skepsu u pogledu motiva. No, ma kakvi bili motivi, činjenica je da internet nosi u sebi potencijal promjene paradigme političkog. "Konverzacijska demokracija" je u odnosu na taj potencijal vrlo skromni iskorak ograničenog dometa (što ne znači da je bezvrijedan).
nemesis
šteta što više
šteta što više političara ne uvidi, kao donji minimum, brzi i neposredni feedback koji internet omogućuje
Problem za čovjeka
Problem za čovjeka involviranog u hijerarhijsku strukturu politike više interesira (i važnije mu je) mišljenje šefa nego mišljenje baze.
jedan od temeljnih problema
jedan od temeljnih problema kojeg mi imamo s političarima je taj što oni ako ne osiguraju svoju poziciju i hijerarhiji ispadaju iz nje i njihov set znanja i vještina nije dovoljan da samostalno prežive
osoba kojoj gola egzistencija ovisi o tome će htjela to ili ne koristiti sve moguće i nemoguće metode da spriječi svoje ispadanje iz hijerarhije (političari nemaju svojeg sindikata) i naravno da će iskoristiti svaku mogućnost da spriječe da se pametniji i sposobniji probije do pozicije
također, takvim političarima nije osobiti interes širiti svoju organizaciju jer time proširuju smjerove iz kojih opasnost može stići i u principu zatvaraju sebe (a posredno i svoju organizaciju) za bolji izborni rezultat ali i za hvatanje novih talenata koji bi mogli obogatiti njegovu političku organizaciju
dakle, sve dotle dok nemamo političare kojima egzistencija nije ugrožena odlaskom iz politike, sve dotle nećemo vidjeti mlađe/sposobnije/pametnije ljud na pozicijama i sve dotle ne možemo očekivati da ljudi prihvate odgovornost za (ne)učinjeno
ukratko, u problemu smo :)
Isto, samo još puno gora
Isto, samo još puno gora strava je beskrajnim aparaturama aparata (uprava, pravosuđe, policija, zdravstvo, naročito visoko obrazovanje, kultura do daske ...)., maoizam bez ograničenja, u odnosu na što je profesionalna politika bezbrižna ladanjska dokolica.
Tu "zlatna sredina", uhodna do daske, kakvih 70 % snaga, davi ostatak i ostatku pere mozak kao od šale te "usput" stigne bez ikakvih problema poslovati, "sređivati" i "oslobađati" lovu i raznu na kakvih bar pola protoka i krvotoka.
Te krvopije ništa ne može iznenaditi, jer ih svi trebaju kao ozebli sunce. Drugovi Tito i Mao su morali ojačati taj privrženi dio, jer su znali karakter partije (čim se ukaže prilika zgaziti će te i pišati po tebi, kao po drugu Staljinu), i nakon njih njihovi šegrti nemaju razloga to mijenjati, a i da hoće ne mogu opozvati maršalove trikove, nisu za to niti sposobni niti za to imaju legitimaciju. A jakim "naprednim" snagama se baš to sviđa, to su ekipe kolega i prijatelja s kojima "kontroliraju" stvar, a naročito tajne i razna općenja s neodoljivim predmetima žudnje.
Zbog iznimne monolitnosti i čvrstoće toga armiranog betona, za njegov tretman i pokušaj kakvih slabosti su zato važne i najmanje pukotine i dozrijevanje na klimatskim i raznim uporabnim izazovima. Po nekim znacima je krenula specifična korozija, tako da se može računati na odgođeni efekt pada berlinskog zida, kada će se taj aparat početi boriti za bilo kakvu milost (a milost neće biti moguća).
Možda je sada pravi trenutak biti jasan prema tim jakim divizijama aparata - na neki je način krajnje vrijeme za dileme oko discipline mašte, sutra može biti kasno, vidjeli ste šta se je dešavalo s vašim pandanima po istoku i zapadu, sjeveru i jugu, a kod nas kada krene obično je još gore i kako da vam pomognem(o).