pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Sanaderovu šutnju o naglom isplivavanju na površinu raznih ultradesničara koji kokodaču oko slučaja Glavaš i istovremeno nediplomatsko i drsko javno obraćanje veleposlaniku međunarodne integracije mnogi tumače kao Sanaderovo ulagivanje nacionalističkom krilu pred izbore. Dok s jedne strane ne komentira zloupotrebe Glavaševe sudbine u svrhu daljnjeg poticanja nacionalizma i okreće drugi obraz probuđenim pašalićevskim snagama, s druge strane bez ikakvog obraza poručuje Degertu da nauči Bečku konvenciju o diplomatskim i konzularnim odnosima (koju jedan diplomat vrlo vjerojatno zna daleko bolje od doktora pjesništva) kako bi se još jednom uspeo na pijedestal branitelja "nacionalnih interesa" i obranio nejako hrvatsko čedo od nasrtaja međunarodnih zvijeri.

No pitanje je može li se Sanader zapravo pouzdati u tradicionalno HDZ-u naklonjene ultrabiskupe, ultragenerale i ultraknjiževnike koji predvode inteligenciju desnog krila i služe kao ultimativni mobilizatori desnog biračkog plebsa kako bi pobijedio na izborima. Osim što se u svojim tvrdim stranačkim čistkama mnogima zamjerio, Sanader se pred izbore mora suočiti sa daleko većim problemom od moćne gomilice nezadovoljnika u vlastitim redovima - potpunom diverzifikacijom HDZ-ovog biračkog tijela i gubitkom podrške klasičnih nacionalista zbog izdajničke stigme koju su Sanaderu uspješno prišili ultradesničari koji su ostali s one strane vladajućeg kolača, a koju je slučaj Glavaš samo produbio.

Bujanje radikalizma desnice koje je potaknuo slučaj Glavaš zazvonilo je u HDZ-ovom stožeru poput protupožarnog alarma. Zahvaljujući izvrsnoj premreženosti po Hrvatskoj, čiji je temelje osigurala nacionalistička državna politika 90-tih, te omiljenim demagoškim oružjem širenja mržnje, panike i podjela (koje je Sanaderu iz izbornog arsenala izbacio proeuropski ušminkani image stranke), radikalna desnica predstavlja opasnu prijetnju reformiranom "svehrvatskom pokretu" iz 9o-tih na izborima.

Pokušaji da nacionaliste zahvati omiljenom metodom vladanja - neposrednom ili posrednom osobnom kontrolom - za sada su svedeni na savjete umirovljenih političkih podobnih generala koji će umjesto povjesničara i znanstvenika propovijedati jednostranu "istinu" o složenom etničkom sukobu u Hrvatskoj. No mala je vjerojatnost da će takav manevar krivotvorenja povijesnih činjenica biti dovoljan da zaustavi rastuće razočaranje desnice u Tuđmanovog nasljednika koji je zbog preživljavanja na međunarodnoj sceni jednostavno morao odustati od Tuđmanovcima omiljenih ideja o ugroženosti nacionalnog bića koje slijede teške optužbe i opća netolerancija onih koji rade protiv tog bića (pri čemu desnica zadržava univerzalno pravo definirati što čini ovo "protiv"). Dapače, Sanader je i sam nevještim manevriranjem između hrvatskih nacionalista i međunarodne zajednice i liberalnih snaga upao u košaru izdajnika nesvjestan koliko se teško iz nje pojedinac vadi kad su arbitri oni koji u svojoj najboljoj maniri prezira prema pravnom sustavu pišu optužnicu, sude i izvršavaju kaznu u ekstazi patriotske orgije.

Za razliku od prošlih izbora, za novi mandat Sanader će morati pridobiti nekoliko raznolikih grupa čiji su interesi ponekad dijametralno suprotni i koje reagiraju na različitu retoriku. Balansiranje između konzervativnih nacionalista i umivenih neokonzervativaca te proeuropskih integracionista i liberala (liberalizam je sastavni dio EU kojoj se Sanader klanja) može uroditi samo dubokom podjelom biračkog tijela i razočaranjem pristaša. U opasnom plesu na granici umijeća Sanader bolno gubi podršku upravo onog dijela birača koji su dovoljno naivni da mu poklone novi mandat pa će biti zanimljivo gledati kome će se sa tugom u očima hrvatski premijer okrenuti za supsidijarnu podršku i kako će reagirati kada ta podrška ne bude pružena.