pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Krupni kapital u ovoj zemlji još nije ni blizu minimalnom pojmu o tome. Čak i u poslovima s nekretninama (stanovi, poslovni prostori, garaže, turizam), gdje su najbrže i najveće zarade u svijetu, nešto što bi se moglo označiti kao krupni kapital sudjeluje manje od 15 % a u biti sve brzo plaćaju kupci i mi svi uz izvjesno poduzetništvo banaka (što im je zabranjeno) i kreditiranje poduzetnika od strane banaka (što im je posnovna djelatnost) a ponajviše, što je ključno, uz "vizionarstvo" i snalaženje s tim u vezi (80 % kapitala) i vezu s državom i gradovima (20 % kapitala). Obzirom da smo mi mili nejednostavno socijalističko društvo, slično se poslovalo od tada do danas. Rjeđi pokušaji krupnog kapitala su se pokazali neuspješnim. Najkrupni biznisi su ne za potcijeniti ali oni posluju tako da u biti ne ulažu ništa ili zanemarivo malo, pa ih se ne može zvati krupni kapital.
Npr. ovdje spomenuti Horvatinčić je postao krupni slučaj tako da je HT odabrao njegovu "viziju" i prelio puno. Posao HOTO naselje potom je manje uspješan od prosjeka (razni početnici bez ičega uspiju bolje). Za ovaj namjeravani posao mu nisu potrebna ulaganja a i da nema protivljenja pitanje je koliko bi posao bio uspješan (npr. posao Importane Galerija sigurno nije objektivno uspješan, ako isključimo da je nadoknađeno nečim, a neuspjeh je plod "vizije").

Zaštićeni najmoprimci su plod neuspjeha u dugom nastojanju, gdje su razne strane bile suglasne u pokušaju rješenja a "veliki kapital" bi bio najsretniji da mu je to država uspjela rješiti.
Ilustracije radi - u Vukovaru i danas mnogi uredni stanari, oni koji su u novoj zgradi dobili stan sa stanarskim pravom i sačuvali to do danas bez promjena, i dalje ne mogu otkupiti stan, ne zato što su neki protiv nego zato što nisu uspjeli to omogućiti.

Uvriježeni pojmovi nacionalizacija i denacionalizacija sadrže puno različitih oblika kojim je nekadašnje privatno vlasništvo postajalo državno i društveno i na čemu su razne pravne i osobe sticale različita prava te raznu praksu u pokušaju razrješenja, koja je donijela novih problema. Uz dominaciju velikih razlika u osnovi je ispravan podatak o stalnom konsenzusu svih dominantnih snaga i skoro pola građanstva - svi se trude da se to razrješi kroz državu i kao trošak svih, samo je stvar u "tehničkim" nijansama i otuda problemi. Po tome smo najspecifičniji, što je u vezi s sa specifičnošsti financiranja i otkupa društvenih stanova, nastanka i pretvorbe imovine tvrtki i banaka - isto je puno razlika ali u osnovi je konsenzus da to sve platimo svi, da 2/3 od toga dobiju samo trošak a sve što se priča i zbiva se radi o raspodjeli među trećinom. U najprimitivnijim državama je raspodjela išla pola-pola a u kompliciranim evropskim zemljama je to toliko komplicirano da i onaj koji će se roditi za dvije generacije dobija nešto.

Iz ovoga je razumljivo da dvije trećine građana odavno nemaju objektivnih interesa za beskrajna pitanja pravde oko raspodjele imovine unutar preostale trećine građana - od uže obitelji do države te da u tom smislu čak ima određena instiktivne razumijevanja za Horvatinčića i njegovo sređivanje kaosa.
U samim podacima u tekstu i javnosti nisu pouzdana prava SPC obzirom obzirom da i oni potvrđuju da im je dio već vraćen a neki djelovi novi dani u zamjenu, intenzivne pokušaje trgovine s Bandićem i njegovima, gdje je Bandić poznat kao široke ruke kao mnogi prije njega, jer je vic u tome da plaća iz našg džepa.
Također su nejasni ili ne čisti podaci na otvorenom frontu sa udrugama, gdje udruge već imaju prostore od Grada Zagreba a pokušavali su i nove (bivša tiskara u središti slučaja).
Također ne odgovaraju nikakve podjele kako izgledaju jer su često iste osobe serviseri Bandića i Horvatinčića, potpora akcijama protiv, povezanica raznih takvih priča i nejednakosti pred zakonom itd. - za poznavatelje je upravo obrnuto, gotovo da nema osobe koja nije bar na dvije stolice a oni koji to nisu se iscrpljuju oko najelementarnijih podataka koji su veoma poznati ali zagušeni zbrkom.