Možda ste svjesni priče koju je prije nekoliko dana otvorila Željka Antunović o tome da li izborni zakon i pravila koja obvezuju elektroničke medije imaju smisla. U istome članku (kojem sam izgubio link pa nažalost ga morate potražiti sami).
Naime, fora je u tome da je po zakonu garantirano svim kandidatima i valjanim listama jednaka zastupljenost u medijima. Ova pravila smo imali za izbore 2000te, neizmjenjena su ostala 2003 a kako se čini postoji ozbiljna mogućnost da ona ostanu i sada. Pravila su javno objavljena, donešena su 16. listopada 2003. godine dakle svega nekoliko dana prije početka kampanje (vidi narodne novine).
Naš izborni zakon je jedna velika glupost. Naime ima cijeli niz nelogičnosti, za početak, mi koristimo glasovito dHondtovu formulu (brittanica) koja favorizira stranke s najvećim rezultatom i koja iskreno rečeno s brojem naših zastupnika (1 to je 14 po izbornoj jedinici) ne daje baš najdemokratskiji rezultat. Potom su tu izborne jedinice koje su nastale vjerojatno na nekoj zgužvanoj salveti jer nema drugog izgovora da ako stanujete usred zagreba glasate u istoj izbornoj jedinici kao i primjerice Novi Vinodolski. Ako svemu tome pridodamo relativno niske limite za stvaranje političkih stranaka (još je stari Krleža govorio o tome), zastupničke penzije koje vam osiguravaju egzistenciju i na kraju, kao šlag na torti tu su i pravila praćenja izbora za elektroničke medije s nacionalnom koncesijom. Sve ovo zajedno vam praktički garantira da će se osim političkih stranaka koje svakodnevno sudjeluju u životu ove države na izbore javiti i brdo raznih ridikula za koje uopće nema objašnjenja otkuda su došli (ili gdje se nalaze između izbora).
No, Andrija Hebrang, poznati demokrata iz još demokratskije stranke jasno upozorava kako je to jedina šansa malima da se predstave i da im se ne smije ograničiti ta mogućnost. To je naravno super, no pogledajmo kako to izgleda u brojkama (dobio sam neke brojke pa čisto da dobijete relaciju).
Tijekom izborne kampanje u 2003 godini, HTV je na prvom i trećem programu pratio izbore. Na Trećem programu emitirano je nešto više od 133 sati programa s prosjećnom gledanošću od 1.13% (s time da je najgledanija emisija imala 1.78% gledanosti, najniža 0,71% i to svega dva dana prije izbora) , na prvom programu je emitirano još 160 sati programa koji je bio malo gledaniji, te smo ukupno imali prilike gledati impresivnih 300 sati programa raspoređenih na dva tv kanala tijekom nekoliko tjedana kampanje, s vrlo depresivnih 1.2% prosječne gledanosti.
1.2% gledanosti odgovara otprilike 40.000 ljudi, ili značajno manje od recimo prijenosa sabora koji se u normalnim uvjetima jedva zadržava na programu upravo zbog gledanosti.
Pogledajmo kako to izgleda sa strane izbornih rezultata? Naime, probajte se sjetiti barem nekih od likova koji su koliko-toliko dominirali TV programom tijekom izbornih emisija i koliko su oni saborskih mjesta donijeli? Nijedno? Da li je moguće da apsolutno nitko od birača nije prepoznao baš nijednu od tih malenih stranaka i nezavisnih lista, ili je možda problem u nečem drugome?
Dok je HDZ vladao medijima i u onome razdoblju devedesetih još je imalo smisla zacementirati takve odnose i zagarantirati kakvu-takvu jednakost u medijima. No pitanje je da li je u medijima (kakvi god oni bili) danas ista situacija ili se možemo pouzdati u novinarsku i uredničku prosudbu?
Da smo sada u americi, tekst bi završio sa “pišite svome kongresmenu” no to kod nas nije moguće, ali se nadam da će inicijativa koju su zajednički pokrenuli HTV, RTL i NovaTV donijeti neki rezultat te da će se izborni zakon promijeniti (postoje neka ograničenja na tu temu), a ako to već nije moguće u Zakonu za izbor zastupnika, onda barem da se pravila praćenja pojednostave i liberaliziraju koliko je to moguće.
Neovisni, ali ne i neutralni
Komentari
Evo malog doprinosa
Evo malog doprinosa raspravi: MEDIJSKO PRAĆENJA IZBORNIH KAMPANJA, preporuke i iskustva drugih država.
1. Preporuke međunarodnih institucija
Venecijanska komisija Vijeća Europe (Pravila o provođenju izbora, 2002) preporuča da se svim sudionicama u izborima mora osigurati mogućnost predstavljanja u javnim i privatnim medijima.
U «Načelima europskog izbornog nasljeđa» (http://venice.coe.int/docs/2002/cdl-el(2002)002-e.asp) navodi se princip «Jednakih šansi» a načelo jednakosti se može promatrati:
a) striktno – dajući jednaku zastupljenost svim kandidatima na izborima bez
obzira na njihovu parlamentarnu snagu ili biračku potporu
b) razmjerno – količina osiguranog medijskog prostora pojedinim kandidatima ovisi o potpori biračkog tijela.
OSCE/ODIHR, kao i gore spomenute institucije, preporučaju osiguranje jednakih mogućnosti iznošenja programa kandidata na izborima u medijima. Jednakost se može temeljiti na osnovu postojećeg odnosa snaga u parlamentu ili neovisno o situaciji u parlamentu (http://www.osce.org/documents/odihr/2003/10/772_en.pdf).
2. Postojeći pravni okvir u RH – što je moguće promijeniti u Pravilima?
Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski Sabor (NN br. 116/99, 109/00, 53/03, 19/07)
Članak 28.
Radi ostvarenja jednakosti svih političkih stranaka koje su istakle liste i jednake mogućnosti predstavljanja programa i promidžbe političkih stranaka, Sabor će donijeti u roku od 15 dana od stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski državni sabor (»Narodne novine«, br. 53/03.) Pravila o postupanju elektronskih medija s nacionalnom koncesijom u Republici Hrvatskoj tijekom izborne promidžbe.
Pravilima iz stavka 1. ovoga članka razradit će se i utvrditi oblici i vrijeme praćenja izborne promidžbe političkih stranaka, način predstavljanja programa političkih stranaka, kandidata na stranačkim i na neovisnim listama, kandidata za zastupnike pri¬pad¬nika nacionalnih manjina, stranačkih dužnosnika, te pravila za emisije sa sučeljavanjima nositelja izbornih lista.
Pravilima iz stavka 1. ovoga članka također će se utvrditi ukupno vrijeme svih emisija (telopi, spotovi, snimke sa skupova, posebne emisije i slično) koje putem elektronskih medija s nacionalnom koncesijom u Republici Hrvatskoj u jednakom trajanju mogu zakupiti većinska politička stranka i koalicija i oporbene političke stranke ili koalicije, vodeći računa da će se jednako vrijeme obračunavati po pojedinačnoj listi koja sudjeluje na izborima.
Drugim riječima, ukoliko se izborni zakon ne može mijenjati 1 godinu prije samih izbora (a ne može), vrlo su ograničene mogućnosti izmjene samih Pravila jer već izborni zakon propisuje jednako vrijeme obračunavanja po pojedinačnoj listi na izborima.
3. Regulatorna tijela i iskustva drugih zemalja
Francuska - Jednako predstavljanje u informativnom i ostalim programima. Prije prvog kruga svim kandidatima se osigurava minimalno 15 minuta programa, a dužina i način emisija određuje Conseil Superieur de l'Audiovisuel nakon konzultacija s kandidatima.
Slovenija - Naglašava se jednakopravnost u predstavljanju kandidata. Ostavlja se mogućnost za odvojeno predstavljanje kandidata čije stranke imaju zastupnike u Državnom zboru i kandidata čije ih stranke nemaju.
Norveška - Jednako predstavljanje uz određene kriterije:politička stranka mora biti predstavljena u jednom od dva prošla saziva parlamenta te moraju imati ustrojenu organizaciju na razini cijele države.
A ovako to rade Britanci (sveobuhvatno i s brojnim konzultacijama i policy analizama koje traju puno dulje od par mjeseci pred izbore):
http://www.electoralcommission.co.uk/elections/partypoliticalbroadc.cfm
Inicijativa koju su
Inicijativa koju su zajednički pokrenuli HTV, RTL i NovaTV je snažni doprinos razvoju demokracije uz zadržavanje dragocijene minimalne doze veselja, ali na tradicijski hrvatski način. Pogotovu jer su se inicijativom javno oglasile tv zvijezde (Bago itd.) koje to vode, kao pravilo potvrde da ipak napredujemo.
Iako se tvrdi da Česi to uspješno rade na humorističan način a mi ne, obzirom da je naš humor drukčiji je vjerojatno obrnuto. Mi smo ti zamišljeni Česi. Ne samo da su tv zvijezde i sve stranke i sve oko toga znali nego se tako i kreće cijeli impresivni život po čuvenom potezu koji je davno nadrastao krležijanske vizije (ili su i one služile da se stalnim lamentacijama zamagli stvar).
Čak i naši najpronicljiviji i najudubljeniji motritelji razvoja stvari vole tu tradiciju. Npr. sada se najsvježijom sintezom zapažanja javlja čovjek nedvojbeno i provjereno iz naših špic redova pažnje Boris Buden. Otprilike uočava da se podjele nisu što su bile i da se tu radi o nekim armiranim pojavama. Tu je skrivena ta tradicija i humora. Boris je u ključno mladenačko doba sve te impresivne razmjere zabave i rata u živo i zajedno sa hrpom raznolikog ljudstva intenzivno proživljavao. A humor je u malim tikovima. Npr. u naguranim štabovima gdje navečer dan za danom godinama vrije i seciraju se slike sa bojišta i terena. Osobe na kojima je teret održanja časne tradicije i humora pa i pomoću ovakvih zakašnjelih reakcija jako dobro znaju da impresivne akcije teku i da se birati uloge može i mora, pa i u štabu (ili sjediš i minuciozno seciraš na točki toj i toj ili preuzimaš složeniji teret ukupnog kretanja).
Tako da su u našem napretku pootrebne sve uloge i sve su bitne. Logično je da privlače pažnju naši drugovi kao Krleža, Tuđman, Bago .. koji i u najdelikatnijim ratnim trenucima održe duh humora i olovku, te tako prenose dragocijene signale puku.Mnogi ostali se logično nikad i namjerno ne pojavljuju jer, osim što neprijatelj nikad ne spava i kacije stalno teku pa se koncentracija na igru i rezulta mora zadržati, za našu tradiciju je to naprosto nužno radi biti same, radi održanja napretka i humora samih i usput malo čovječnosti čovjeka. Tako svi zadovoljni i napredujemo. Ujedno, to je veoma sofisticirano složena igra kojoj nužno trebaa adekvatna strategija.