Tagovi

John Maynard Keynes

Moj dragec je odlučio da mi pomogne i kupio mi je knjigu kako da osoba sama sebi pomogne tj.da pronađem tu „stazu do životnog zadovoljstva i sreće“ .Knjiga se zove„Tkanje života“,psihologinje Mirjane Krizmanić.I tak,malo sam se opustila do 34. stranice gdje piše ovo pod naslovom „O vraćanju u prošlost“.... „ Vraćanje u vlastitu prošlost korisno je ako iz nje želimo izvući neku pouku,kako ne bismo ponavljali iste pogreške.Kao što znamo,ljudi to općenito rijetko čine pa tako svi mi kao pojedinci i kao skupine ljudi,pa čak i cijeli narodi,često uporno ponavljamo iste pogreške.“
...E onda je moj dragec htio vratiti knjigu,tražiti reklamaciju jer sam odlučila da prepišem dio ove dole knjige,da ne ponovimo svi skupa tu povijesnu pogrešku,da ne znamo koji su to osnovni mehanizmi kako se upravlja novcima i tko tu koga laže.Za ovu knjigu sam čula kako ju spominje dr. F.Tuđman kada je opravdavao inflaciju HRD-a,pa je spomenuo da je Amerika nastala na takvom novcu,ali tu knjigu je spominjao i Škegro.Znači,oni i ekipa su znali kako da okernu vodu na svoj mlin.Učili su na povjesnim doktrinama a primjenili su povijesne greške tako da sebi osiguraju materijalni boljitak.Imali su saveznike u inozemstvu i imaju ih i sada.

Sadržaj iz knjige Johna Kennetha Galbraitha „Doba neizvjesnosti“(The age of uncertainty) :
KANADSKA VARIJANTA
PAPIR I REVOLUCIJA
BANKE I CENTRALNE BANKE
JACKSON PROTIV BIDDLEA
ZLATO
STARE I NOVE NEIZVJESNOSTI
SISTEM FEDERALNE REZERVE
IRVING FISHER
MANDARINSKA REVOLUCIJA
CAMBRIDGE
CHURCHILL I ZLATO
UTJECAJ AMERIKE
SVATKO TREBA DA BUDE BOGAT
CRNI ČETVRTAK
RJEŠENJA
POKUSNI BALONI
OPĆA TEORIJA
PUT PREKO SVEUČILIŠTA
U WASHINGTON
AMERIČKI KENESIJANCI
POUKE RATA
TRIJUMF
BRETTON WOODS
KEYNESOVO DOBA
Citat:Ja

KANADSKA VARIJANTA

U svim državama –komunističkim,kapitalističkim i u onima koje mogu samo sanjati o tome da steknu jednu od tih distinkcija-na snazi je ista konvenicija o tome kako treba da izgleda papirni novac.To mora biti četvrtasti komad papira prikriven prikladnim zavijucima tiskarske boje i ukrašen likom kakvog mrtvog heroja,kakve žene rubensovskih oblina,crteža kakvog herojskog spomenika ili obilate količine povrća.Ali,do toga je dijelom došlo pukim slučajem.U likovnom oblikovanju papirnog novca države slijede dosadni uzor Massachusettsa ,a ne veseli,bezobrazni i duhoviti primjer Nove Francuske.

Kvibečki model bila je naime,igraća karta.Poznato je da su se Francuzi odnosili prilično nemarno prema svojim sjevernoameričkim kolonijama.Zato se znalo često događati da brodovi s novcem naprosto ne stignu,ili da stignu,ali s velikim zakašnjejem.Kad se to opet jednom dogodilo,one iste godine,kad je vojska Massachusettsa napala Quebec,itendanti garniozona te francuska tvrđve učinili su isto što i njihove kolege u Massachusettsu:umjesto da ih plate novcem,platili su garnizon i njegove liferante obećanjima-i to papirnim obećanjima,a slučajno je najtrajniji i najčvršći papir kojim su raspolagali bio papir na kojem su bile tiskane igraće karte.Tako su karte postale obveznice,novac,svakako i zbog toga što je na njima bio otisnut državni žig.

Kad su brodovi napokon ipak stigli,te su karte bile otkupljene za zlato ili srebro.Ta je novotarija šokirala vladu u dalekom Versaillesu,ali je na kraju krajeva bila ipak i službeno prihvaćena jer ionako nije bilo nikakve alternative.U jednoj „emisiji“ iz 1711. godine trefovi i pikovi služili su kao novčanice s najvišim denominacijama:Herčevi i kare vrijedili su upola manje.

S tim se novcem događalo isto što se događa s kartama kad ih je previše podjeljeno:kad bi ih bilo previše u opticaju,nastupila bi inflacija.Upravo to dogodilo se posljednjih dana postojanja Nove Francuske.Pritisak nužde bio je velik,a mugućnosti otkupa karata-novčnica mala.Pred sam kraj kupovna moć karata silno se smanjila.

Zapravo bismo svi morali žaliti što je upotrebi te valute došao kraj nakon povijesnog sastanka Wolfea i Montcalma na Abrahamovoj ravnici. Šteta:da je ta valuta preživila i održala se do današnjih dana,svakako bi svagdje i olakšavala i pojednostavljivala financijski život. Kockari u Las Vegasu mogli bi jedan te isti novac upotrebljavati u igri i dobivati ga ili gubiti.Svatko tko bi postigao kakav veliki dobitak igrajući na burzi bio bi za to nagrađen trefovima i pikovima-pa spominjanje volstritskih kockara i hazardera ne bi bilo samo metafora. U tom bi slučaju milijuni naivnih ljudi,koji se zanose mišlju da mogu igrati na burzi,znali što ih čeka ili što im se može dogoditi ako od toga ne odustanu. Da su se igraće karte održale kao valuta,godišnja bilanaca Chase Manhattan Bank izražavala bi aktivu i pasivu u herčevima i karama,pikovima i trefovima,a obični ljudi mogli bi lijepo vidjeti da nedavni izlet ove banke u svijet,u kojemu se spekulira nekretninama,nije bio ništa drugo nego samo još jedan kockarski potez.

PAPIR I REVOLUCIJA

Kad netko sebi zabije u glavu da će dići revoluciju,mora se,naravno,u prvom redu pobrinuti da nađe cilj za koji se valja boriti i vojsku koja će se za taj cilj boriti. Poslije toga,kako nam pokazuju sva dosadašnja iskustva,mora se dočepati prikladne štamparije.Naime,revolucionarne vlade ne mogu lako nametati i ubirati poreze,pogototvo ako je pobuna koja je dovela do revolucije bila izazvana lošim porezima. Izgledi da će revolucionarna vlada imati kreditnu sposobnost koja će ulijevati povjerenje uvijek su loši,što znači da neće dobivati kredite,pa zato revolucionarnim vladama ne preostaje drugo nego da novac priskrbljuju tako da ga same štampaju.

Tako štampani novac je financiro rusku revoluciju.Financirao je i pobunu država Konfederacije, koja je dovela do američkog građanskog rata. Slično tome,novac što ga je sama štampala financirao je francusku revoluciju. Taj novac bili su glasoviti asignati,obveznice emitirane tako da im je kao jamstvo služila zemlja Crkve i srušenoga plemstva.Papirni novac,izum američkih kolonija,financirao je i američku revoluciju.

Dio toga novca emitirale su u savezne države,a sav ostatak,takozvane kontinentalne novčanice,štampao se po odobrenju Kontinentalnog kongresa.Ukupno je bačeno u opticaj takvoga papirnatog novca u normalnoj vrijednosti od oko pola milijarde dolara.Kao u Quebecu,predvidiva posljedica bijaše inflacija:pred kraj revolucionarnog rata cijene jednog para cipele iznosila je u Virginiji oko 5000$,kompletna garderoba stajala je otprilike milijun.Ali,drugog izlaza nije bilo:papirni novac morao se štampati i emitirati.Rat se ne bi mogao financirati porezima,a čak da su ih tadašnji kolonisti htjeli plaćati,njegovo bi ubiraje bilo vrlo teško. U to vrijeme nitko nije vjerovao u kreditnu sposobnost mlade republike,nitko nije smatrao da je davanje kredita mladoj republici rizik koji se može podnijeti,pa je tako republiku spasio od poraza papirni novac.

Zanimljivo je da je i to jedna od onih povijesnih činjenica koje se ni danas ne priznaju. Kad je jednom rat bio dobiven, povijest njegova financiranja pisale su pristaše solidnog novca, a i ti bi ljudi prije dopustili da im otpadne ruka nego da napišu kako su Sjedinjene Američke Države začete u financijskom grijehu. Umjesto da pohvale vođe revolucije,tvrdili su da je način financiranja američke revolucije bio strašna greška,ali se nisu potrudili da objasne što bi bila ostvariva i ispravna alternativa za to.To se gledište održalo do dana današnjega .Još danas prevladava poimanje da je kontinentalna novčanica bila simbol i oličenje svega što je sramotno.“Ne vrijedi čak ni pišivu kontinentalku!“jedna je od američkih pučkih uzrečica.Ali,da se s tom istom kontinentalkom postupa kako treba,dobila bi mjesto kraj Zvona Slobode.Povjesničari čak redigiraju (i tako zapravo cenzuriraju) ono što je pisao Benjamin Franklin.Njegovo gledanje na papirni novac malo kad se spominje,a školskoj se djeci utuvljuje da se on dobro razumio u diplomaciju,štednju i elektricitet.

BANKE I CENTRALNE BANKE

Papirni je novac uspješno financirao revoluciju Sjedinjenim Američkim Državama, ali inflacija koja je iz toga proistekla izazvala je kajanje i grižnju savjesti;u toku čitave povijesti to kajanje i grižnja savjesti bijahu pouzdano predvidiva posljedica divljanja cijena. Tako su se i sada, poslije revolucije, svi zaklinjali da se to neće više nikada dogoditi ,i zato je u američki ustav unijeta klauzula koja je saveznim državama zabranila da tiskaju i emitiraju papirni novac. (Tako je zapravo bilo učinjeno ono isto što je prije revolucije učinio londonski parlament.)Možda je još zanimljiviji podatak da je Ustav zabranio i federalnoj vladi da tiska papirni novac. Zbog toga je papirni novac postao zakonsko sredstvo plaćanja u SAD samo zahvaljujući jako nategnutom tumačenju Ustava i tek nakon što su u građanskom ratu bili emitirani u velikim količinama tzv. greenbacks* (zelembaći-naziv novčanica iz doba građanskog rata i kasnije.)

U kolonijalnom razdoblju ni banke nisu bile dopuštene jer su Britanci zabranili i njihovo osnivanje. Kad su jednom kolonije stekle nezavisnost,banke su postale legalne i tako su počele tiskati novac. Ali,dok država nije mogla emitirati papirni novac bez predhodne odluke zakonodavnih tijela,banke su ga mogle tiskati odmah,bez ičije dozvole.Tiskati novac mogao je gotovo svatko kome bi to palo na pamet,čak ako je raspolagao i s posve malim kapitalom-i rezultati su bili naprosto divni.Svaki bankar je mogao tiskati novčanice i tim novčanicama davati zajmove prijateljima,susjedima ili samom sebi.S malo sreće tim su se novčanicama,ako bi bile prihavaćene kao sredstvo plaćanja,mogli kupiti konji,stoka,strojevi,poljeprivredni alati,kovački mijeh,čekić i nakovanj ili osnovni inventar za otvaranje trgovine mješovitom ili željeznom robom,pa su se, zahvaljujući tome,uzimaoci zajmova mogli otisnuti u poslovni život.Ako bi im sreća i dalje bila naklonjena,mogli su vratiti zajam.Banke su bile doista nešto sjajno:građani nove republike otkrili su bankarstvo otprilike onako kao što pupurtetlije otkrivaju seks.
Bilo je,ipak,i prigovora.Dolazili su od ljudi koji su dobivali te novčanice-od trgovaca s Istoka,kojima su dolazile u ime plaćanja računa,od konzervativnih banaka s Istoka,kojima su dolazile na deponiranje.Kad bi te novčanice dolazile u banke da budu zamjejene za zlato ili srebro,koje su obećavale,banke koje su ih bile emitirale najčešće naprosto ne bi reagirale,kao da ih se to ne tiče,kao da s tim nemaju veze.Često se emisione banke nisu mogle pronaći jer su nestale,“isparile“,kao da ih je zemlja progutala.Istočnjaci su željeli takav novac koji će moći slati u Englesku pa ondje njime kupovati robu-i koji neće preko noći izgubiti vrijednost.Očiti naćin da se taj problem riješi bio je da se osnuje centralna banka kojoj bi bio uzor Bank of England,i koja bi,jednom osovana,držala na uzdi nove banke.U to vrijeme nije nitko sumnjao da Britanci prednjače svima drugima kada je riječ o financijama i finanacijskoj mudrosti.George Washington borio se doduše protiv “crvenih mundira“,ali je ipak za cijelo vrijeme revolucionarnog rata prepustio vođenje svojih osobnih financija velikoj londonskoj banci Baring Brothers a oni ga nisu iznevjerili.

Već smo napomenuli da je Bank of England krotila i disciplinirala podređene banke tako što im je redovno,sistematski podnosila njihove novčanice na isplatu,tj.zahtjevala njihovu zamjenu za zlato ili srebro.Tako se postizalo da su te banke održavale ukupan opseg svojih zajmova i depozita koji su se tako stvarali u prilično sigurnom omjeru prema gotovom novcu koji su imali.Sada se u Americi pojavila ideja da to bude temeljna funkcija američke centralne banke.Računalo se da će ona biti sposobna nametnuti disciplinu i suzdržljivost lokalnim bankama naprosto tako da im,po ugledu na Bank of England,redovno podnosi na isplatu njihove novčanice.Ali banke na granici smatrale su da je riječ o funkciji koja je,najblaže rečeno nepotrebna i suvišna.Znale su da im ne preostaje drugo nego da se bogate lošim,nesolidnim novcem.

Iako se to danas ne priznaje,nebitna je činjenica da je svrha tih banaka bila izdavanje nesolidnog novca kako bi se njime moglo što više kupovati.Ovdje vidimo klicu najupornijeg i najtrajnijeg sukoba u čitavoj američkoj povijesti,sukoba koji je,ako ne uzmemo u obzir onaj zbog ropstva,bio ujedno i najogorčeniji u toj povijesti. Riječ je o sukobu između ljudi koji su željeli solidan novac-i ljudi koji su željeli loš novac za što su znali da će im samo on omogućiti uključivanje u poslovni život. Sukob je započeo kad je Alexander Hamilton odredio da se kontinentalne novčanice zamjenjuju za dolare po izrazito darežljivom tečaju od 1:100,što je bio tipičan čin pristaše solidnog novca.Sukob se nastavio kad je, u skladu s uputama koje je dao Hamilton,osnovana First Bank of the United States,prva američka centralna banka,i kad je ta banka izazvala tako veliko nezadovoljstvo disciplinom što ju je nametnula drugim banka mada je 1810.g. ukinuta, i to vrlo jednostavno: Kongres joj naprosto nije obnovio povelju. Borba se ipak nastavila i trajala dugo,sve do poraza Villiama Jenningsa Bryana na predsjedničkim izborima 1896.g.,ali se mnogo njezinih odjeka čulo još u razdoblju nekoliko uzastopnih administracija Franklina D. Roosevelta.

Kuluminacija je dostignuta tridesetih godina prošlog stoljeća-u titanskom sukobu između Andrewa Jacksona,predsjednika Sjedinjenih Američkih Država,i Nicholasa Biddlea,predsjednika The Second Bank of the United States.
JACKSON PROTIV BIDDLEA

Andrew Jackson, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država,bio je s garanice –iz Tennesseeja.Njegov grubi izgled i iste takve manire postali su legendarni i dugo su bili razorno štetni uzor političarima sa Zapada.Nicholas Biddle,uglađen,elegantan,uvijek okupan,koji je čak nosio i nešto nakita na sebi,bijaše izraziti pripadnik etablismana,kao što su to i dan –danas članovi te obitelji iz Philadelphije.U jednom pismu majci s putovanja po Americi,budući je britanski kralj Edward VII napisao da je bio u Philadelphiji,da je ondje upozanao silno otmjenu obitelj Scrapple i da je imao za doručak vrlo ukusno jelo koje se zove „biddle“.

Nicholas Biddleeu nedostajao je osjećaj za takt,nešto što će bogati i uspješni Amerikanci kasnije znati u sebi jako razviti i što će mnogima postati „druga priroda“. Zato je na javnim mjestima i u javnim zgradama uspoređivao moć koju je imao kao predsjednik Second Bank of the United States,s moći što je predsjedniku Sjedinjenih Država daje njegov pložaj.Kad mu jednom na sjednici nekog senatskog odbora bilo postavljeno pitanje je li ikad zloupotrebio svoju financijsku moć,odgovorio je da je pohvalio vlastitu suzdržljivost u tom pogledu. Rekao je kako bi se moglo nabrojiti na prste jedne ruke male banke „koje (on) ne bi mogao uništiti (da zaželi)“,a zatim je dodao da ipak „ni jednoj nije učinio ništa nažao“.Ta Biddleova izjava je omogućila Jacksonu da zagrmi: „Predsjednik banke upravo nam je rekao da većina banaka s federalnom poveljom postoji samo zahvaljujući njegovoj milosti“.

Povijesni događaj odigrao se 1832.godine.Na početku godine prijatelji banke u Kongresu,koje je predvodio Henry Clayd (i on je bio s granice,ali su na njega utjecale civilizatorske sile),obnovili su povelju banke,ali je Jackson na to reagirao zlobnim vetom.Predsjedički izbori,održani kratko vrijeme poslije toga,vodili su se upravo oko tog pitanja. Biddle je imao novac i darežljivo je dijelio kredite kongresmenima,senatorima i tiskarima. (Jedan od novinara na platnom spisku bio je James Gordon Bennett,čijega smo sina vidjeli u akciji Newportu i na Francuskoj rivijeri).Andrew Jackson nije imao novca,ali je imao glasove,pa je pobjedio na izborima,a Second Bank of the United States izgubila je bitku.Biddle je tada uredio da banka dobije povelju ( tj.dozvolu za rad) od savezne države Pennsylvanije,ali se opet pokazalo da je moć što se dobiva je nešto što se dobiva samo jednom u životu i nikad poslije.Već su kratko vrijeme i on i njegova banka bankrotirali.Tako će male lokalne banke ostati gotovo sto godina pošteđene od bilo kakvog ozbiljnijeg zavrdavanja.

Čim su nestali Biddle i disciplina koju je on nametao,banke s poveljama saveznih država počele su se množiti eksplozivnim tempom.Tridesetih godina devetnaestog stoljeća posjedovati banku,biti vlasnik banke,smatralo se,gotovo doslovce,jednim od temeljnih ljudskih prava.Mnoge od tih banaka bijahu solidno vođene,ali su mnoge druge smatrale najprivlačnijom lokacijom,najzabitnija raskršća,najdublje šumetine,najzabačenije močvare.Imati banku s tako zabitom ili opskurdnom adresom bijaše izvaredno važno,jer je takva njezina lokacija smanjivala opasnost da će klijenti dolaziti na njezine šaltere zahtjevajući zamjenu za kovani novac novčanica koje je ona izdavala.Postojali su do duše propisi saveznih država o poslovanju banaka,ali se na njih nitko nije mogao osloniti.Na teritoriju Michigana,gdje je povijest lokalnog bankarstva bolja nego drugdje,banke su,po propisima,morale držati stanovitu minimalnu količinu zlata i srebra da im služi kao pokriće za novčanice koje izdaju. Država je povremeno slala inspektore da provjere provodi li se taj propis,ali su se banke snalazile:Istim putem kao inspektori,ali ispred njih,putovali su od banke do banke,sanduci napunjeni kovanim novcem.Jednom je jedan od tih inspektora otkrio da se čak i u tome štedjelo.Kad je otvorio jedan takav putujući sanduk,pokazalo se da je gotovo do vrha napunjen razbijenim staklom na koje je bio stavljen sasvim tanak sloj zlata.U konzervativnom Michiganu bakrotirala je tih godina neka banka,pa se zahvaljujući tome otkrilo da je kao jedino pokriće za novčanice što ih je banka emitirala u iznosu pola milijuna dolara imala 86 dolara i 48 centi kovanog novca. Za vrijeme građanskog rata bilo je u Sjedinjenim Državama u opticaju 7000 različlitih emisija novčanica.Ako ništa,barem su bile originalne:To napominjemo zbog toga što su mnogi samozvani umjetnici,koji su mogli raspolagati i tiskarskim strojem,dodati tome još 5000 tipova krivotvorenih novčanica.Ali bez obzira na to jesu li bile prave ili falsificirane,te su novčanice imale često sasvim jednaku kupovnu moć-ravnu nuli.

Sve je to stavaralo veliku zabunu i zbrku,pa je 1865.godine (samo nekoliko tjedana prije kraja gađanskog rata) malim bankama-onima koje su dozvolu za rad dobivale od saveznih država-oduzeto pravo da izdaju novčanice.Ali u to su vrijeme bankovni depoziti i bankovni čekovi već naveliko zamjenjivali „tekući“ novac,onaj koji kola iz ruke u ruku.Zato ni sada nije ništa moglo spriječiti banke da lijepo i dalje stvaraju novac-i to ne više da ga tiskaju i izdaju nego da daju kredite i stvaraju depozite.To su,naravno,radile i nakon što su izgubile pravo da tiskaju i izdaju novac,i to isto onako darežljivo i lakomisleno kao što su prije davale kredite u novcu što su ga same tiskale.

ZLATO

U svom stavu i u svojoj politici Sjedinjene Države išle su u 19.st. vlastitim putevima-ili su barem ostavljale takav dojam.Dok je u Americi cvalo tzv. wildeat bankarstvo(banke koje su emitirale više novca nego što su ga mogle odkupiti za zlato,banke bez pokrića i rezerva,pridjev wildeat upotrebljava da bi se označili izrazito nesolidni i lakomisleni poslovi i poslovni pothvati,tj. protuzakoniti poslovi ),pogotovo na granici,sve veće evropske zemlje prihvtile su pouke Britanije i Bank of England o tome kako treba da bude regulirano bankarstvo. U isti mah te su zemlje bile na najboljem putu da riješe,činilo se jednom zauvjek,problem kakva svojstva treba da ima kovina u koju će se konventirati papirni novac,bankovni depoziti i državni vrijednosni papiri.Za taj položaj su se stoljećima natjecali zlato i srebro,upotrebljavani zajedno,ali je istodobno iskustvo pokazalo da je upotreba dvaju metala umjesto samo jednog unosi zabunu i stvara zbrku: Njihove su se relativne vrijednosti neprestano mijenjale,pa bi onaj metal koji bi u danom trenutku bio relativno jeftiniji,ljudi stavljali u opticaj,dajući ga jedan drugome,dok bi onaj drugi,trenutno relativno vrijedniji zadržavali za sebe,tezaurirali.Godine 1867. Sastali su se u Parizu predstavnici vodećih evropskih država i dogovorili se da se ubuduće sva međunrodna plaćanja obavljaju u zlatu-i samo u zlatu.

U Sjedinjenim Državama bio je tok događaja drukčiji.Građanski rat,jednko kao nekad revolucionarni rat (iako u mogo manjim razmjerima),bijaše financiran papirnim novcem.Kad su poslije njegova završetka pale cijene,pojavili su se energični zahtjevi,pogotovo farmera,da greenbacks ostanu zakonsko sredstvo plaćanja.Nešto kasnije,kad su na Zapadu pronađeni veliki rudnici srebra,rudari su se pridružili farmerima u „križarskom pohodu“ koji je išao za tim da se srebrni novac zadrži. U jednom svome slavnom govoru William Jennings Bryan pozavao se na Isusa i njegov križ apelirajući na naciju da odbaci zlato (Bryan je rekao: „Nećemo vam dopustiti da stavite na glavu ovu krunu od trnja,nećemo vam dopustiti da razapnete čovječanstvo na zlatni križ“.) Ipak su se,na kraju krajeva,i Sjedijene Države morale prilagoditi ostalom svijetu.Na prijelomu stoljeća greenbacks su pripadali prošlosti.Bryan je poražen na predsjedničkim izborima na koje je izašao sa zahtjevom da se dopusti slobodno kovanje srebrnog novca.U Sjedinjenim Državama,jednako kao prije toga u Evropi, zlato je postalo jedina kovina u koju se mogao drugi novac konvertirati (pod uvjetom da je bio dobar)- i taj je konvertibilnost postala opća,tj.,vrijedila je svugdje. U zapadnim zemljama zlatno važenje ili zlatni standard (kako se takva konvertibilnost stručno naziva) postalo je vrhovni monetarni zakon.

Iako danas o tome imamo sasvim obratan dojam,činjenica je da je zlatni standard praktički vrijedio i primjenjivao se samo nekoliko godina. Prvi svijetski rat pomeo je zlato iz Evrope:ono se odlilo u Ameriku jer su se njime kupovali oružje i municija.To je uništilo zlatni standard u Evropi.U Ameriku su se odjednom slile tako goleme količine zlata te ga je odjednom bilo previše da bi moglo služiti kao novac.Zlatni standard nije nikada poslije toga efikasno funkcionirao.Bio je još jedna izvanredno važna žrtva velikog „rasklimavanja“.

STARE I NOVE NEIZVJESNOSTI

Svijet u kojemu se svaki novac mogao mijenjati u zlatnike ili njihov ekvivalent uvijek je izazivao dojam divno sigurnog svijeta. Bez obzira na njegove nedostatke,u njemu je,ako ništa barem postojao visok stupanj izvjesnosti u pogledu kupovne moći novca.U toku čitavog prošlog stoljeća cijene su padale,a kupovna je moć zlata i novca kojem se vrijednost temeljila na zlatu rasla.
Ta izvijesnost (što se nažalost često zanemaruje) bijaše uvijek najveća za one koji su imali novac. Kad god bi Bank of England digla bankovnu (kamatnu) stopu ili poduzela kakav drugi potez da obuzda banke i natjera ih da drže dovoljno zlata kako bi mogle udovoljiti zahtjevima svojih depozitora,poslovnim bi se firmama uskraćivali krediti,a daljnje posljedice takvih poteza bile bi pad cijena i smanjenje zaposlenosti.Zbog toga je za farmere i industrijske radnike zlatni standard bio izvor neizvjesnosti. Kupovna moć novca ostala bi ista:Nezgodna razlika bila bi u tome da su ga ti ljudi,tj. farmeri i radnici,imali u takvim situacijama manje ili ga uopće nisu imali.Postojala je još jedna razlika između bogatih i siromašnih. Siromašni,suprotno bogatima,nisu mogli postizati da se čuje i njihov glas da postave svoje zahtjeve,a osim toga,obično nisu poznavali prave uzroke svoje nevolje. (U tome su farmeri bili naivniji od pripadnika svih drugih grupa.)Kasniji,pa i današnji poklonici zlatnog stanadarda (i uopće čvrstog i energičnog upravljanja privredom),čini se ne mogu shvatiti da je uspijeh što ga je zlatni standard postigao u 19. stoljeću velikim dijelom proizišao iz bespomoćnosti onih koji su bili dovoljno slabi da budu potčinjeni disciplini što ju je on nametnuo.Kako se u Britaniji i drugdje u Evropi povećavala i jačala privreda,ostvarujući sve veću ekspanziju,tako se povećavao i broj radnika koji su bili na udaru neizvijesnosti u pogledu zaposlenja i dohotka-neizvjesnost koja je neposredno proizlazila iz solidnosti poslovanja i politike centralnih banaka.Razumije se da je usporedo s tim rastao i otpor prihvaćanju takve situacije.Sada ćemo govoriti o posljedicama do kojih je sve to dovelo.

Kao što smo već imali priliku vidjeti,Sjedinjene Države odbacile su instituciju centralnog bankarstva i opredijelile se za pravo lokalnih bankara,da stvaraju banknote (papirni novac) i bankovne depozite-bez kojih se lokalni farmeri i trgovci nisu mogli dići na vlastite noge i uključiti u privrednu aktivnost.I to je nosilo u sebi stanovite neizvijesnosti,koje su također bile surove.O čemu je riječ? Osnivale bi se banke,krediti novih i starih banaka financirali bi euforično spekuliranje akcijama poduzeća koja su se bavila kupoprodajom zemljišta,poduzeća koja su gradila kanale i željeznice,poduzeća koja su prodavala sirovine ili robu masovne potrošnje,industrijskih poduzeća,a zatim bi došao krah i stotine bi banaka bankrotirale.Taj se ciklus neprestano ponavljao,a nastavio se i u 20.stoljeću,pokazujući sve veću žestinu i grubost.Od jednog kraha do drugog obično je prolazilo dvadeset godina-točno toliko koliko je trebalo da izblijede sjećanja na predhodnu katastrofu. Svaki novi boom bio je pozdravljen fanfarama kao početak jedne nove ere:Upozorenja sumnjala bila su odbacivana kao upozorenja ljudi koji su naprosto nesposobni da uvide šanse za veliku zaradu što su ih njihovi protivnici,ljudi s jasnom vizijom,uvijek vidjeli i zahvaljujući tome postajali bogati. Političari bi nakon svakog kraha pozivali obične ljude da sačuvaju vjeru i pouzdanje,jer je tobože situacija mnogo bolja nego što se čini. Različiti nosioci financijske mudrosti,savjetovali su drugima da budu strpljivi,ali ponekad je jedino što bi im savjetovali bila molitva.U panici koja je izbila 1907.,J.P.Morgan je poduzeo jedan još direktniji korak. Pozvao je na sastanak protestanske svećenike New Yorka,izvukao iz njih obećanje da će u svojim nedeljnim propovijedima savjetovati stadu neka ostave svoj novac u bankama,neka ne zahtjevaju isplatu svojih pologa.Situacija je doista bila takva da je iziskivala jačanje vjere-a to je značilo i vjere u bankarski sistem.

Unatoč takvim umirujućim savjetima,kad bi jednom izbila panika cijene bi padale,ljudi bi ostajali bez zaposlenja,banke bi bankrotirale,a njihovi bi bankroti,naravno,učinili opći privredni krah još težim.To je bilo zbog toga što su depoziti koji su bili u bankama što su bankrotirale gubili svojstvo da služe kao novac-i ljudi ih više nisu mogli trošiti kao novac,a to je,naravno,pogađalo čitavu privredu i smanjivalo njezinu aktivnost. One banke koje bi preživjele obuzeo bi takav strah da bi prestale davati kredite kojima se stvarao novac. Kao što vidimo,tadašnji monetarni sistem bio je kao stvoren da ili sasvim obustavi ili smanji ponudu novca upravo u najnezgodnijem trenutku,kad bi to došlo kao naručeno da do kraja pogorša situaciju.

Kulminantni krah nastupio je 1929. godine.U naredne četiri godine „zagrizlo je ledinu“ otprilike 9000 banaka,trećina od ukupnog broja tadašnjih američkih banaka.Poslije svakoga takvog bankrota pojedinci i kompanije gubili su novac koji bi inače bili trošili,ostajali bi bez zajmova koje bi inače bili dobili. A onda su,6.ožujka 1933.,zatvorene sve banke u Sjedinjenim Državama.Novac je naprosto nestao iz opticaja:Ostala je samo mala količina „sitniša“ koji su ljudi imali u kućama ili u džepovima.Deset godina prije toga Njemačku je preplavila i zatrpala lavina Reichsmarki,stvorena inflacijom koja se i danas pamti.U Njemačkoj je na kraju krajeva ipak došlo do stabilizacije zahvaljujući uvođenjem nove valute koja se mijenjala za staru po tečaju od tisuću milijardi starih maraka za jednu novu marku (1000mil.:1..Isuse!!!).Na dan 6. ožujka 1933., Sjedinjene Države ostale su praktički bez novca.O jednome nije moglo biti sumnje.Čak i poslije 2500 godina postojanja novca ljudi nisu naučili mnogo o baratanju njime.

SISTEM FEDERALNE REZERVE

Bilo je to žalosno otkriće.Godine 1914. činilo se da je zlatni standard vječan.Te iste godine činilo se i to da su napokaon ispravljene neizvijesnosti američkog bankarskog sistema zbog kojih je on neprestano išao iz booma u krah,iz kraha u boom.Gotovo istog dana kad su u Evropi zagrmjeli augustovski topovi,u Americi su napokon srušene tekovine pobjede Andrewa Jacksona nad financijskim etablismanom istočnih država,i Sjedinjene Države dobile su centralnu banku,točnije rečeno,zapravo je to bio kompromis smišljen kako bi naposlijetku prevladalo staro neprijateljstvo. Taj je kompromis doveo do stvaranja dvanaest centralnih banaka i tijela za koordinaciju s nejasno definiranim ovalaštenjima u Washingtonu.Tako se,eto,rodio Sistem federalne rezerve.

Ekonomisti su od samog početka ljubili i danas ljube Sistem federalne rezerve. (Čak su mu dali nestašni nadimak od milja: „The Fed“ .)Ali u prvo vrijeme njegova perfomansa nije bila takva da bi mogla pobuđivati ljubav.Nitko nije znao tko zapravo upravlja Sistemom federalne rezerve,nije se znalo tko njime „drma“,da li Washington ili regionalne banke u Kansas Cityju,St. Luisu,San Franciscu,ili,možda,Banka federalne rezerve u New Yorku,zahvaljujući naročito povlaštenom položaju da joj je sjedište u financijskoj metropoli Sjedinjenih Država.Mnogo je ozbiljniji problem bila upravo nagonska tendencija Sistema federalne rezerve (pojava zapažena i u prvim danima postojanja Bank of England) da u kritičnim situacijama poduzima upravo takve akcije,poteze i intervencije koji situaciju samo pogoršavaju.U godinama poslije prvog svjetskog rata počelo se uveliko spekulirati poljeprivrednim zemljištima i poljeprivrednim proizvodima,a njihova je posljedica bila boom 1919. i 1920. godine.Banke članice Federalne rezerve gledale su tolerantno kako druge banke dijele šakom i kapom kredite kojima se financirao taj boom,ali onda je,1920. i 1921.,došao krah.Federalna rezerva uvela je oštre restrikcije u kreditnu aktivnost banaka: Onemogućila im je daju kredite-i tako pomogla da depresija,koja je proizašla iz booma,burzovnih akcija,postane još gora. Godine 1927.,kad je počeo novi boom burzovnih akcija, Sistem federalne rezerve odjednom je olakašao dijeljenje i dobivanje kredita,učinivši tako potez o kojemu ćemo govoriti u narednom poglavlju,a sada ćemo samo napomenuti da je to stimuliralo financiranje booma burzovnih akcija i na kraju krajeva učinila još težim krah koji je slijedio 1929.godine iako,istini za volju,treba reći da su neki drugi čimbenici u tome odigrali i važniju i krupniju ulogu.Poslije kraha 1929.,za vrijeme velike deflacije koja je trajala od 1929. do 1933.,Sistem federalne rezerve bio je i dalje najviše opsjednut strahom od inflacije.U toku tih nekoliko godina banke su „zagrizale ledinu“ masovno-kao vojnici onog prvog jutra bitke na Sommi,ali je Sistem federalne rezerve bio indiferentan prema njihovoj sudbini,čak i kad su bile u pitanju same njegove članice.Ideja postajanja pozajmljivača u krajnjoj nuždi tada još očito nije bila prešla preko Atlantika.

Pa ipak sjaj reputacije Federalne rezerve nije izblijedeio.Na položaju direktora Banke federalne rezerve u New Yorku nalazio se u tijeku velikog dijela tog razdoblja Benjamin Strong. Poslije Nicholasa Biddlea,Strong je bio prvi američki centralni bankar čije ime je bilo poznato u javnosti. Svoju veliku reputaciju dugovao je elegantnosti svojih grešaka-i mnogi ljudi naprosto nisu mogli dokučiti kako se nekome može dati moć da čini tako rafinirane greške. Treba međutim znati da je bavljenje centralnim bankarstvom posao kojemu su mjerila za ocjenjivanje performansi ugodno labava. Kao u diplomaciji,i u centralnom bankarstvu imaju veliku vrijednost stil,konzervativni način odjevanja,ležerno druženje s imućnima,dok se na rezultate malo mari i o njima se vodi malo računa.

Za vrijeme velike depresije,kamatne su stope bile postupno smanjivane. Godine 1931. eskontna stopa (kamatna stopa po kojoj su banke smjele davati kredite) spuštena je na 1,5%,što se nikako nije moglo nazvati lihvarskom stopom. Osim toga,Federalna je rezerva naveliko otkupljivala državne vrijednosne papire.Novac do kojega se tako dolazilo bio je davan na raspolaganje bankama:drugim riječima,opet su se izvodile operacije na otvorenom tržištu.Već za kratko vrijeme komercijalne su banke grcale u pozajmljivom novcu.Nedostajalo je samo nešto da opet sve bude u najboljem redu:da klijenti dolaze u banku,da pozajmljuju taj novac,povećaju depozite i tako stimuliraju ponudu novca.Čim se i to dogodi,zemlja će izaći iz krize,računalo se,ali je onda došlo do strašnog otkrića. Klijenti naprosto nisu dolazili u banke,nisu htjeli doći po novac,koji ih je ondje čekao.Iako im se nudio po najnižoj kamatnoj stopi koja se može zamisliti,nisu htjeli uzimati kredite.Zašto?Nisu vjerovali da će na tim kreditima,ako tako uzajmljen novac investiraju,zaraditi,a banke opet nisu imale povjerenja u one koji su vjerovali da mogu zaraditi ako uzmu kredit. Eto,tako je to bilo za vrijeme velike depresije.U bankama se gomilao novac:One su uskoro raspolagale milijardama,mogle su te milijarde pozajmiti drugima,ali ih nisu pozajmljivali jer ih nitko nije tražio.Tako je bankarski sistem najprije pogoršao boom,zatim je pogoršao krah,a sada kada je Federalna rezerva napokon na jedvite jade odlučila da nešto poduzme,dogodilo se nije ništa.Bila je to nova pouka,ali i ne posljednja.Ostalo je mnogo toga u vezi s upravljanjem novcem što još nije bilo naučeno.

IRVING FISHER

Da se taj nedostatak spoznaje održao tako dugo,sigurno nije bio kriv drugi od dvojce najzanimljvijih pojedinaca u povjesti američke ekonomske nauke.O prvom od te dvojce,Thorsteinu Veblinu,već smo govorili:Drugi,o kojem ćemo govoriti sada,bio je Irving Fisher.Obojca su bili diplomanti Sveučilišta Yale gdje su studirali gotovo istih godina 19.stoljeća.

Fisher,vitak,naočit,uvijek kao iz kutije odjeven čovjek patricijskog držanja i manira,i s prekrasno potkresanom bradom,bavio se mnogim djelatnostima.Bio je odličan matematičar,uspješan pronalazač,katrastofalan loš investitor i duboko angažirani popravljač ljudskog roda.Izumio je jednostavan sistem indeksnih kartica koji je najprije sam proizvodio i prodavao,a zatim za lijep novac prodao njegov patent firmi Remington Rand (proizvođač oružja,uredskih mehaničkih naprava).

Što se tiče poboljšavanja ljudskog roda,ono se,po Fisheru,imalo postići boljim načinom prehrane i smišljenim parenjem-jer,ako se smišljenijim križanjem postižu dobri rezultati s konjima,stokom i pšenicom,zašto se ne bi postizalo i s ljudima?Želeći da se poboljša ljudska pasmina (ili barem njezino ponašanje),Fisher je bio žestoki zagovornik prohibicije,zabrana proizvodnje i prodaje alkoholanih pića,iako treba napomenuti da su pri tom imali udjela i neki ekonomski obziri:Dokazivao je,bez sumnje točno,da su ljudi produktivniji kad ne loču.Potkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća,Fisher je uletio u velike spekulacije burzovnim akcijama i u krahu 1929. izgubio otprilike 8 ili 10 milijuna dolara,što je bila pozamašna svota čak i za jednog profesora ekonomije.Kad danas u novinama pročitate da je indeks cijena potrošačkih artikala skočio,za taj je podatak dijelom zaslužan Fisher kao pionir razvoja tzv.indeksnih brojeva i pionir praktične primjene matematike u ekonomskim naukama.(indeks*-sistem koji omogućuje da se jednim brojem izraze cijena ili kvantiteta skupa inače heterogenih ekonomskih objekata,kao što su,uzmimo,robe i usluge). Ekonomska matematika nije nam ni do dana današnjeg omogućila da saznamo sve o ekonomiji,ali joj se nešto mora priznati:Ona pruža brojnim ekonomistima mogućnost da se nečim bave.
Najveći Fisherov doprinos bio je u tome što nam je pomogao da bolje shvatimo novac i njegovo ponašanje.Jednom jedinom jednostavnom formulom pokazao je što determinira vrijednost novca.Čak ako inače mrzite matematiku,ne smijete dopustiti da vas ta Fisherova formula uplaši.Evo je:
P=(MV+ M1V1) : T

P znači cijena.M je količina običnog novca ili gotovog novca u opticaju.M1 također označava novac,ali ne novac u opticaju nego onaj veći dio novčane mase što ga tvore depoziti (polozi) u bankama,V i V1 označuju tempo kojim se te dvije vrste novca troše-brzinu njihova cirkuliranja.Stoljećima prije pojave Fishera ljudi su osjećali da postoji nekakva veza,odnos,između cijena i ponude novca.Upravo zbog toga (rasla je ponuda novca) izazivalo je emitiranje kontinentalnih novčanica i greenbacks rast cijena. Fisherova formula učinila je taj odnos jasnim i eksplicitnim.Cijene rastu usporedo s rastom količine novca (M).Ali novac ne sačinjava samo gotov novac koji kola,cirkulira,iz ruke u ruku,toj masi treba dodati i bankovne depozite,podložne trošenju putem čekova (M1).Ako se novčana masa troši brzo,učinak je,naravno,veći nego ako novac leži neupotrebljen,u čarapama ili u madracima,ili u kakvu sedentarnom depozitu u banci.Zato kvantitetu uvijek umnogostručuje stopa obrtanja novca (V)-ili brzina cirkuliranja.Određeno povećanje ponude novca uvijek djeluje na cijene jače ako je koncentrirano na nekoliko transakcija nego ako je raspodjeljeno na mnogo malih transakcija. Zbog toga,da biste uzeli u obzir oposeg poslovne djelatnosti,morate sve što smo spomenuli podjeliti brojem transakcija (T-u Fisherovoj jednadžbi).Eto,to je sve.

Fisherova jednadžba se i danas prihvaća kao točan opis faktora koji determiniraju vrijednost novca u danom trenutku.Lako se dogodi da će se održati i u budućnosti i da će uvijek vrijediti,kao npr.glasovita geometrijska formula O=2∏r.Formula za izračunavanje opsega kruga.

Sam Fisher nije svoju formulu smatrao pukim opisom zbivanja,mehanizmima determiniranja cijena:Duboko je vjerovao da ona ima veliku operativnu vrijednost.Vjerovao je da se smišljenim povećavanjem ili smanjivanjem ponude novca mogu povećavati ili smanjivati cijene.Smanjivanjem ili povećavanjem cijena-smatrao je Fisher-moglo bi se obuzdavati euforije i sprečavati depresije,pa bi se tako ublažavalo ciklično smanjivanje spekulacija i katastrofa koje su prastara teška nevolja privrednog života.(Napominjemo da Fisher nije bio prvi kojega je opčinila ta ideja.)Naoružan svojom formulom,bacio se na posao i osnovao udruženje za propagiranje regulacije ponude novca i za stabilizaciju cijena koja je iz toga tobože proizlazila.

Kako su tridesetih godina cijene bile depresivno niske,potez koji se očito nametao bijaše povećanje ponude novca.Ako se poduzme ta mjera,cijene će se oporaviti,tj. počet će rasti,i to će onda stimulirati poslovnu djelatnost i zaposlenost.Godine 1933. Ideju je više-manje prihvatio predsjednik Roosevelt.Smanjena je zlatna sadržina dolara,što je značilo da se za istu količinu zlata moralo dati od tada više dolara. Ali ta mjera naprosto nije funkcionirala,iako treba napomenuti da taj test Fisherove metode nije bio postavljen kako treba,jer je država za sebe zadržala najveći dio ekstra dolara. Ipak,treba dodati da je upravo Fisherova formula pokazala zašto je taj pokušaj propao.Novac se doduše stvarao,ali su ljudi,prestrašeni do dna duše onim što je donijela depresija,grčevito držali novac ne ispuštajući ga iz ruku,pa je sporost cirkuliranja novca poništila efekte povećanja njegove ponude.Osim toga,što je bilo još važnije,povećanje (M-novca koji je cirkulirao iz ruke u ruku) nipošto nije značilo automatsko povećanje M1 (bankovnih depozita) koji su rasli samo onoliko koliko su zajmoprimaoci uzimali zajmova i koliko su bankari zajmova davali,odnosno htjeli davati-a kao što smo već vidjeli,u razdoblju depresije nitko nije ni voljan ni spreman za to,što je značilo da stvarna ponuda novca naprosto nije mogla rasti.

Fisher je zapravo otkrio (dokazao) nešto što ljudi,pa ni mnogi ekonomisti,neće da vjeruju.Ne postoje i ne mogu postojati nikakvi jeftini ili jednostavni pronalasci koji bi se ticali samo novca a bili bi sposobni ili bi mogli biti sposobni riješiti sve ili barem neke ekonomske probleme.Da su takvi pronalasci kojim slučajem mogući,sigurno bismo ih već imali,pa bi smo danas bili pošteđeni i od depresija i od inflacija i od drugih kojekakvih ekonomskih nevolja i nedaća,i živjeli bismo blaženo,sretno i imućno.

Dijelo Irvinga Fishera ipak nije bilo uzaludno jer je utrlo put jednom mnogo složenijem ali i maštovitijem koraku u povijesti ekonomske politike.Taj novi korak bijaše plod velike ideje:Ideje kako nije dovoljno da država samo stvara novac,nego se mora pobrinuti da novac bude upotrebljen,tj.mora potaknuti i osigurati njegovo BRZO cirkuliranje-i to tako da ga sama troši. Upravo to je sada predložio Keynes.Ono što danas nazivamo keynesijanskom revolucijom,zapravo je bio pokrenuo Irving Fisher,što mu je priznao i sam Keynes.U jednom pismu koje mu je poslao 1944.godine Keynes je Fisheru napisao da je upravo on bio „u tim stvarima“ jedan od njegovih prvih učitelja.

MANDARINSKA REVOLUCIJA

Ideje što su pokretale revolucije nisu potjecale od mase,od puka,običnih ljudi koji su,po svakoj razumnoj ocjeni,imali najviše razlloga da se pobune. Revolucionarne ideje potjecale su od intelektualaca. To je zapazio i upozorio Lenjin:intelektualce je smatrao svadljivim,smušenim,nediscipliniranim stvorenjima,ali je isto tako mislio da bi se bez njih armije proleterijata rasplinule u besciljnoj zbrci i metežu.

Oni kojima odgovara i kojima je ugodno stanje kakvo jest,konzervativci u doslovnom značenju te riječi (lat.conservare-sačuvati,sklonost očuvanju starih nazora i vrednota) često i s punim pravom,sumnjaju u intelektualce i smatraju ih izazivačima neprilika,ljudima koji naprosto ne mogu dopustiti da sve ide svojim tokom,i zapravo su odvratniji i opasniji od sirotinje i kojekakvih drugih bezrazložnih nezadovoljnika i huškača. Intelektualci opet misle da ih drugi ljudi ne trpe zbog toga što im zavide na njihovoj superiornoj pameti.Taj njihov dojam nije točan:ljudi koji ne trpe intelektualce najčešće ih ne trpe zbog toga što prave neprilike,što su „smetala“.

Ali intelektualci mogu služiti ne samo radikalnim nego i konzervativnim sanagama.Prije i poslije drugog svjetskog rata upravo su ideje što su ih iznosili neki intekektualci igrale značajnu ulogu u spasavanju reputacije kapitalizma.Jednako kao što se socijalističke ideje nisu rodile u masama,tako ni ideje koje su spasile kapitalizam nisu potekle od poslovnih ljudi,bankara ili vlasnika burzovnih i industrijskih akcija kojih je vrijednost odnio vjetar.Uglavnom su došle od Johna Maynarda Keynesa.Ali sudbina je htjela da Keynesa smatra silno opsnim ona ista klasa koju je zapravo spasio.

CAMBRIDGE

Keynes je rođen 1883.,iste godine kada je umro Karl Marx.Njegova majka,Florence Ada Keynes,bila je izuzetno pametna žena,revna sudionica mnogih dobrotvornih djelatnosti,poštivana predvodnica društva,kasnije,pod starost,gradonačelnica Cambridgea.Keynesov otac,John Neville Keynes,bio je ekonomist,logičar i otprilike petnaest godina tzv.registar,tj.šef administracije Sveučilišta Cambrige.Maynard (njegovi su ga prijatelji uvijek zvali samo po imenu) završio je gimnaziju u Etonu,a kao gimnazijalca od svih ga je predmeta najviše zanimala matematika.Studirao je na King's Collegeu,poslije Trinity Collegea najuglednijem fakultetu Sveučilišta Cambrige,koji je bio naročito čuven zbog svojih ekonomista.Keynes će povećati ne samo ugled tog koledža na polju razvoja ekonomskih nauka nego će,kao njegov blagajnik povećati njegovo bogatstvo.

Churchill je jednom rekao da su veliki ljudi obično imali nesretno djetinjstvo.Sudeći po vlastitim izjavama i izjavama njegovih suvremenika.Keynes je bio silno sretan i u Estonu kao gimnazijalac,i u Cambridgeu kao student.Možda je ta okolnost bila važna za njegov život i opus.On,naime,nije nikada ni htio ni pokušao izmjeniti svijet potican na to vlastitim i osobnim nezadovoljstvom.Marx se zakleo da će buržoazija platiti,da će biti kažnjena - i zbog toga što je morao živjeti u bijedi i što je bolovao od čireva.Keynes nije nikada osjetio ni tegobe siromaštva ni patnje koje donose čirevi;za njega je svijet bio divan.

Kao student King's Collegea pripadao je skupinin vatrenih intelektualaca kojoj su osim njega pripadali Lytton Strachey,Leonard Woolf i Clive Bell.Svi će oni kasnije,zajedno sa svojim ženama (Virginijom Woolf,Vanessom Bell) i ljubavnicama,okupiti u Londonu u takozvanoj blumzberijskoj grupi(Strachey,Woolf i Bell bili su čuveni kritičari i pisci.Virginia Woolf jedna je od najvećih engleskih književnica dvadesetog stoljeća,Blumsberijska grupa zvala se tako po Bloomsburyu,dijelu Londona u blizini Britanskog muzeja,gdje je tada stanovao upadljivo velik broj engleskih književnika,kritičara,umjetnika i istaknutih intelektualaca.)Svi su bili pod jakim utjecajem filizofa E.G.Moorea. Keynes će poslije objasniti što je našao u Mooreu i što je naučio od njega.Bilo je to ovo vjerovanje: „Jedini vrijedan objekt strasne kontemplacije i traganja za duhovnim jedinstvom jesu ljubljena osoba,ljepota i istina:glavni ciljevi u životu treba da budu ljubav,stvaralaštvo i traganje za znanjem.Ljubav je daleko ispred ostalog.“ (Autor prešutkuje poznatu činjenicu da je Keynes bio homoseksualac.)Budući da je tako gledao na život,Keynesu se naprosto moralo dogoditi da ga umjesto matematike počela u prvom redu privlačiti ekonomija.

Značajniji instrument te mijene bijaše Alfred Marshall,koji nije predavao na King's Collegeu nego nešto niže uz rijeku,u jednako lijepom St.John's Collegeu.Marshall,u kojega se reputacija proroka spojila s auerolom sveca,bijaše četrdeset godina manje-više neprikosnoveni vođa angloameričke ekonomske nauke-od 1885. Sve do smrti,1924. Godine.Kad sam se 1931. Kao student Sveučilišta Barkeley počeo uvoditi u ekonomske nauke,Marshallova knjiga Principles of Economics bila je naš glavni udžbenik.Bilo je to upravo veličanstveno djelo i ujedno kao stvoreno da obeshrabri svakog drugorazrednog ekonomista i potakne ga da odustane od bavljenja ekonomskim naukama.

Poslije završetka studija i diplomiranja,Keynes je pristupio ispitima za državnu službu na kojima je prošao slabo u ekonomiji.Dao je karakteristično objašnjenje: „Ispitivači su znali manje od mene.“Ali taj neuspjeh nije imalo kobne posljedice i Keynes je dobio mjesto u India Officeu-ministarstvu za indijske kolonijalne poslove,gdje je ubijao dosadu pišući knjige-znalački napisan traktat o teoriji vrijednosti,knjigu o indijskoj valuti.Ni jedno od tih Keynesovih djela nije imalo veliku promjenu u tadašnju ekonomsku misao.Keynes nije ostao dugo u India Officeu,Već za kratko vrijeme vratio se u Cambridge,zahvaljujući stipendiji koju mu je isposlovao sam Alfred Marshall.Pa ipak,upravo će Keynes najviše uraditi da zastari Marshallova ekonomika-u prvom redu njezina teza da se u situaciji,kada dobiju posao „svi za rad spremni i rada željni“ radnici,pokreće blagodatna tendencija stvaranja ravnoteže u privredi.

Kad je izbio prvi svijetski rat,Keynesa nije privlačio odlazak u rovove.Umjesto da kao dobrovoljac ode u rat,zaposlio se u ministarstvu financija,gdje mu je bio posao da konsifiscira britanske zarade od trgovine,prinose od zajmova dobivenih u Sjedinjenim Državama i utržak od rekviriranih i u inozemstvu prodanih vrijednosnih papira,i dobivenim sredstvima pokriva što veći dio kupovina u prekomorskim zemljama,u prvom redu u Americi.Istodobno je pomogao Francuzima i Rusima da i oni to čine.Nikakva magija nije u tome igrala bilo kakvu ulogu,bez obzira na mnoge glasine što su se o tome širile.Ekonomska vještina ne obuhvaća i sposobnost da se dobije vrlo mnogo za vrlo malo.Pa ipak za posao,što ga je obavljao Keynes,bio je potreban okretan,snalažljiv i dovitljiv mozak,a očito je da ga je Keynes imao.Poslije nekog vremena ipak su ga pozvali u vojsku,ali je on naprosto vratio poziv.Kad je rat završio,bilo je jasno samo po sebi da su ga uvrstili u britansku delegaciju na Mirovnoj konferenciji.Ali sa službenog stajališta bila je to strašna pogreška. Raspoloženje pobjednika na mirovnoj konferenciji u Parizu,što se održavala prvih mjeseci 1919. Bilo je u znaku želje za odmazdom,kratkovidno,indiferntno prema ekonomskoj stvarnosti-i užasnulo je Keynesa. Nad tim su se zgražali injegovi kolege iz administrativnog osoblja britanske delegacije,a zgražali su se i neki političari koji su bili članovi delegacije. Keynes je zato u lipnju dao ostavku,vratio se kući i za dva mjeseca napisao najvelebniji polemički spis modernog doba,studiju u kojoj se oborio na reparacione odluke Versajskog ugovora,na nametanje kartažanskog mira (kakvim je smatrao mir što su ga saveznici nametnuli poraženoj Njemačkoj.)
Keynesova je teza bila da će Evropa kazniti samu sebe ako Njemačkoj ili pokuša nametnuti takve reparacije kakve ona praktički neće moći platiti,jer će njihovo plaćanje biti iznad njihovih mogućnosti plaćanja. Upozorio je da je suzdržljivost nešto što pobjednicima ne nameće samilost nego najelementarnija potreba da se sačuvaju vlastiti interesi. Svoju je tezu dokumentirao ciframa i napisao vatreno,sa strašću.U nizu nezaboravnih pasusa iznio je svoje dojmove o ljudima koji su diktirali odredbe mira.Woodrowa Wilsona nazvao je „slijepim i gluhim Don Kihotom“.Za Clemenceaua je napisao: „Taj čovjek gaji jedinu iluziju koja se zove Francuska:taj čovjek ima jedno razočarenje,koje se zove – čovječanstvo.“S Lloydom Georgeom bio je naročito grub: „ Od čitaoca koji Lloyda Georgea ne poznaje osobno ne može očekivati da ima makar samo donekle točnu predodžbu o tom izuzetnom liku današnjice,o tom bardu s jarčevim nogama,o tom samo napola ljudskom posjetiocu vremenu u kojem živimo,posjetiocu koji je dolutao u današnjicu iz vještičje magije i začaranih šuma drevne keltske prošlosti.“

Nitko,na žaost nije savršeno hrabar.To je pokazao i Keynes,pa je u posljednjem trenutku izbacio iz svoje knjige taj pasus o Lloydu Georgeu.

Keynesova knjiga Ekonomske konzekvence mira (The Economics Consequences of Peace) objavljena je potkraj 1919., godine.Sud britanskog etablismana o njoj iznio je The Times: „Možda je g. Keynes doista „promomoćurni“ ekonomist.Možda je doista bio marljiv i koristan činovnik ministarstva financija.Ali,napisavši ovu knjigu učinio je saveznicima medvjeđu uslugu.Sigurni smo da će mu neprijatelj biti za nju zahvalan.“ Kasnije će dobro upućeni zaključiti da je Keynea otišao predaleko –u tom smislu da su njegovi proračuni njemačke sposobnosti plaćanja bili previše ortodoksni.Možda je on svom knjigom doista pridonio osjećaju Nijemaca da su žrtve progona i da im je načinjena nepravda – osjećaju koji će Hitler znati onako efikasno iskoristiti. Ali treba svratiti pažnju na tehniku Timesova napada.Times nije tvrdio da je Keynesov napad donio neprilike velikanima Versajskog mira i britanskom etablismanu,premda ih je,zabolilo,iako je to upravo bilo ono što je „zažuljalo“ The Times,to i okolnost da je ono što je Keynes napisao obradovalo neprijatelje nacije.Timesov napad bio je sasvim u skladu s taktikom kojoj visokopoštovani i visokoodgovorni ljudi redovito pribjegavaju. „Čak ako imate pravo,jedini koji se tome vesele jesu – komunisti.“

Ali nije samo to bilo posrijedi.Veliki se ljudi najviše ljute kad im netko okrene leđa i napusti njihove redove,a oni sami uviđaju da njihova je politika pogrešna.Upravo su se zato tako naljutili na Keynesov postupak.Daljnjih dvadeset godina on je vodio osiguravajuće društvo i ujedno spekuliro burzovnim akcijama,industrijskim sirovinama i stranom valutom,ponekad gubeći,češće dobivajući.Osim toga je predavao ekonomske znanosti,pisao i posvetio se umjetnosti,starim knjigama i svojim prijateljima u Bloomsburyju.Ali etablisman ga je udaljio od javnih poslova,jer je on,napisavši i objavivši onu knjigu,prekršio nenapisana pravila ponašanja. Već smo imali priliku vidjeti da etablismanima najćešće nije stalo do pametnih ljudi.Smatraju ih opasnima i,umjesto da ih prihvate,odbacuju ih.

To što je tako bio onemogućen da se bavi javnim poslovima bilo je za Keynesa u krajnjoj liniji prava sreća. Javnim ljudima u pravilu prijeti jedno veliko prokletstvo.Položaju što ga imaju u javnom životu oni najprije prilagode jezik,a zatim čak i misli,da prije ili kasnije ne govoriti ništa ( ali to činiti na zgodan način) postaje navika,druga priroda. Čovjek koji je izvan toga,autsajder,može sebi barem priuštiti da govori istinu.Osim toga,kao slobodan,samostalan intelektualac,koji nije živio od mjesečne plaće.Keynes je sebi mogao dopustiti da se oženi Lydijom Lopokovom,ljepoticom koja je kratko vrijeme prije toga očarala London kao zvijezda baletnog ansambla Sergeja Djagiljeva.Zapamtio sam kuplet o Keynesevoj ženidbi,koji sam negdje čuo ili pročitao: „ Je li ikad bilo spajanja ljepote i pameti kao kad se ljepoticom Lopokovom oženio John Maynard Keynes?“

Da je kojim slučajem Keynes bio državni činovnik,ili čak profesor u Cambridgeu,ženidba s Lopokovom bila bi malo presmion čin.Ovako se (kako tvrdi legenda) dogodilo samo to da su se zabrinuli stari prijatelji obitelji u Cambridgeu: „Zar je Maynard doista uzeo za ženu jednu koristicu?!“

Tih godina Keynes se uglavnom bavio pisanjem.Na polju ekonomskih nauka pisati dobro smatra se pomalo sumnjivim – ne bez razloga. Dobrim pisanjem mogu se uvjeriti,pridobiti ljudi;osim toga,da bi se dobro pisalo,nužno je imati jasne misli,jer nitko ne može pisati jasno o nečemu što sam ne razumije.Zbog toga se dobro pisanje smatra prijetnjom – ponekad vrlo opasnom i štetnom – za one brojne znanstvenike koji nejasnoćom proze prikrivaju mediokritetnost duha. Kad je htio,Keynes je mogao sjajno pisati,i ta je činjenica još više povećavala sumnjičavost s kojom su na njega gledali.

Ali,samim tim što se držao po strani eteblisman nije mogao ignorirati Keynesa kao što bi ignorirao kakvog marksista da je kojim slučajem pisao isto što je pisao Keynes.Ne smijemo zaboraviti da je Keynes bio nastavak King's Collegea,da je bio predsjednik National Mutual Insurance Company,velikog londonskog osiguravajućeg društva,da je bio direktor niza kompanija – da je zbog svega toga bio čovjek kojega se slušalo.Nema sumnje,za etablisman bi bila bolja strategija da ga je jednostavno zadržala u svojim redovima i onda lijepo kontrolirao.

CHURCHILL I ZLATO

Čovjek kojemu je Keynesova sloboda najviše naudila bio je Winston Churchill. Godine 1925. Churchill je kumovao najdramatičnijoj katrastofralnoj greški koju je neka vlada počinila u 20.st. a upravo je Keynes tu grešku učinio slavnom.
Riječ je o pokušaju Britanije dvadesetih godina da se vrati na zlatni standard uz prijeratni tečaj razmjene funte za zlato i dolar – po kojemu se jedna funta mijenjala za 123,7 graina zlata(anglosaksonska mjera za mjerenje težine plemenitih kovina.1 grain=0,0648 grama),odnosno za 4,86 dolara.Tadašnji britanski ministar financija bio je Winston Churchill.
Ako gledamo iz današnje perspektive,ne možemo se oteti dojmu da je ta greška bila jedna od onih koja se naprosto ne bi smjele dozvoliti pametnim ljudima..
(može se dogoditi pokvarenim bandama lopovskim!!!).Britanske cijene i nadnice porasle su u toku rata kao i u drugim zemljama,ali u Americi su,u stagnaciji koja je ondje nastupila poslije završetka rata,cijene skočile relativno manje i pale relativno više nego drugdje:U Francuskoj i drugim evropskim zemljama skočile su doduše više nego u Britaniji,ali je vrijednost razmjene (tečajevi) lokalnih valuta pala više što su narasle cijene.U takvoj situaciji,ako ste kupovali jeftinu stranu valutu i onda za nju kupovali inozemnu robu,kupovali ste je badava u usporedbi s britanskom robom.

Sve bi bilo u redu i dobro bi prošlo da se Britanija vratila na tečaj razmjene od,uzmimo,4,40dolara za jednu funtu.Računata u funtama,kupljenim po tom tečaju,cijena britanske robe,industrijskih artikala i usluga - tj. cijena ugljena,tekstila,strojeva,brodova i brodskog prijevoza – bila bi manje-više u skladu s cijenama tih artikala i usluga u drugim zemljama,ako bi se uzelo u obzir njihova razina cijena i tečaj razmjenejihovih valuta.Ali,kako se funta prodavala po tečaju od 4,80 dolara,britanske su cijene bile za oko 10% više od cijena britanskih konkurenata,a 10% nije sitnica.Za kupce je to svakako bio sasvim dovoljan poticaj da kupnju u Francuskoj,Njemačkoj,Nizozemskoj,SAD-eu,a ne u Britaniji.
Kako se zapravo dogodila ta greška?Vraćanjem na nekadašnji tečaj razmjene funte za zlato i dolare,htjelo se pokazati da je britansko upravljanje novcem tj. britanska monetarna politika,opet onako solidno i pouzdano kao što je bilo u 19.st.Htjelo se,drugim riječima prikazati da rat nije ništa izmjenio. Bila je to ideja kojoj je teško mogao odoljeti čovjek poput Winstona Churchilla,povjesničar i profesionalni pas čuvar-britanske prošlosti. Osim toga,u donošenju takvih odluka u pravilu sudjeluje samo sasvim mali broj pojedinaca,a njhova je nagonska tendencija da se u takvim okolnostima ponašaju vrlo komformistički. Održi se sastanak ili sjednica,i čovjek s najvećim javnim ugledom iznese svoj stav,a svi se ostali požure da na sav glas hvale njegovu mudrost.Ljudi s reputacijom neslaganja,ljudi kakav je bio Keynes,ne pozivaju se na takve sastanke ili smjernice jer ih oni koji drže uzde vlasti ne smatraju odgovornim,ozbiljnim,sposobnim i efikasnim ljudima.Iz svega toga proizlazi to da su velike financijske odluke,jednako kao i na polju vanjske politike,brižno „orkestrirane“, „dirigirane“ –pa zabluda biva zaštičena od pameti.
Britanija je povoljno primila Churchillov govor Donjem domu ukojemu je objavio vraćanje na zlatnu podlogu.The New York Times je izvještaj o tome objavio pod naslovom „Parlament i nacija na zenitu oduševljenja.“Umjesto da se priključi općem radovanju,Keynes je,naravno,zapitao što je tjeralo Churchila da počini „takvu glupost“,a onda je na vlastito pitanje odgovorio: „Zato što ne posjeduje onu nagonsku sposobnost razboritog rasuđiuvanja koja bi ga čuvala od grešaka“,a „budući da mu ta sposobnost nedostaje,dopustio je da mu oduzme svu pamet prodorna dreka konvencionalnih financija“.Osim toga, Churchilla su obmanuli njegovi eksperti u ministarstvu financija.Malo je vjerovatno da je Churchill veselo i s užitkom pročitao kako ga je Keynes oslobodio krivnje.

Ako se htijelo da se britanski izvoz nastavi,morale su se smanjiti britanske cijene,ali su se one mogle sniziti samo pod uvjetom da se smanje nadnice, a nadnice su se mogle smanjiti samo na jedan od dva načina:ili tako da se provede horizontalno smanjivanje nadnica bez obzira na prigovore sindikata,ili tako da se izazove nezaposlenost,dovoljno velika da oslabi pregovaračku snagu sindikata,da zaprijeti zaposlenim radnicima nezaposlenošću pa da to dovede do pada nadnica. Keynes je predvidio da će se to dogoditi. (i ja u 21. stoljeću;mjesto radnje:RH)

Na kraju krajeva,u Britaniji,je došlo i do nezaposlenosti i do horizontalnog pada nadnica i plaća.Kako su 1924. ugljenokopi u Ruhru ponovno proradili,pale su svjetske cijene ugljena.Vlasnici britanskih ugljenokopa predložili su program od tri točke kako da se (sa skupljom funtom) iziđe na kraj s tom konkurencijom: produženje radnog vremena u jamama,ukidanjem zajamčene minimalne nadnice,smanjenjem svih nadnica. (Ja:kod nas,zemlje iz budućnosti,tjedan je produžen,na Nedjelju,pa sada će ga skratiti,možda svaka druga bude neradna,a u administraciji,ionako je skraćeno već 60 godina,petkom ih nema,poslije gableca,ali lovica uredno svaki mjesec,točno u minutu sjeda)
(Taj podatak zacjelo će obradovati Enocha Powella(političar s krajnje desnice,demagog,rasist čija netrpeljivost je bila usmjerena prema obojenim imigrantima iz nekadašnjih britanskih kolonija),Ronalda Regana (bivši holivudski glumac,bivši guverner Kalifornije,eksponent krajnje desnice Republikanske stranke,kandidat za predsjednika na izborima 1972.,1976.,i predsjednik SAD-a 1980-88.) i Miltona Friedmana(dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju,najistaknutiji američki konzervativni ekonomist,vodeći eksponent etablismana),jer pokazuje da su se nekad mogle zahtjevati takve mjere i da će to možda jednom opet biti moguće.)..(.ja:koja vidovitost)

Kraljevska komisija,koja je tada formirana da razmotri taj problem,došla je do zaključka da je smanjenje nadnica nužno i to je preporučila.Rudari su odbili da na to pristanu,i vlasnici rudnika proglasili su lokaut.Četvrtog svibnja 1926. stupili su u štrajk tarnsportni radnici,grafičari,metalci,radnici u elektranama i plinarama,kao i većina sindikata građevinskih radnika – da svojim štrajkom podrže rudare.To je,sa stanovitom dozom pretjerivanja,bilo nazvano generalnim štrajkom.Za priličan broj radnika bilo je sasvim svejedno štrajkaju li ili ne štrajkaju – nezaposlenost (drugo oruđe) već je zadobila prilične razmjere,zapravo velike razmjere: tih godina bilo je bez posla 10 % do 12% od ukupne britanske radne snage. (ja:zbog tako malog postotka su štrajkali,jesu bili nervozni,hm,hm...)

Generalni štrajk trajao je samo 9 dana. Oni koji su najvatrenije povlađivali povratku na zlatni standard prvi su zaključili da je generalni štrajk prijetnja britanskom ustavnom poretku,manifestacija anarhije. Churchil je u tome zauzeo naročito principijelan stav.Što se tiče rudara,oni su ostali u štrajku gotovo do kraja 1926.,ali su na kraju krajeva ipak poraženi.Pokazalo se da je Keynes opet jednom imao pravo,ali mu etablisman nije ni sada oprostio.Zapravo se cijela priča ponovila:Opet je došla do izražaja stara istina da je – u situaciji kada veliki ljudi pogriješe – imati pravo najgora taktika koju može izabrati pojedinac.
(Ja:???..ova iduća poglavlja,onaj tko vidi vidjeti će...a naš Šuki nije dalje čitao jer je izgubio knjigu ili je otrgao poglavlje kada je...ono...,kao,ono ne..oni ne znaju!..ni Božo Prka NIJE ZNAO,ni Borislav Škegro NIJE ZNAO,ono NE??,ni Mato Crkvenac koji je ZNAO ali NIJE ZNAO i DOBILI NJEGOVI PAJDE MOJ GLAS jer su tako dobro obećavali 2000.-te,čak jednom,jer ja nikada dva puta ne ponavljam grešku,barem što se tiče glasanja,Šuki samo priča o Fisherovoj formuli i exsel grafikonima..)...a da ne govorim KAKO BI TO NAJVIŠE TREBAO ZNATI naš prehvaljeni,pun odlikovanja GUVERNER (ne) NARODNE BANKE...Rohatinski...i svi oni MMFovci,lihvari Evropske i svjetske banke za obnovu i razvoj,karijeristi i uvlakači bogatoj eliti trgovaca kojih ima samo 6% koji s njima(bandom lopovskom) stvaraju dogovore oko plasiranja kredita u naš državni proračun da bi nas porobili...he,he..ali novac je PAPIR...malo sutra ćete nam to napraviti jer će raja kad tad skužiti pa ćete vi pljusnuti a mi ćemo napraviti novi novac i novu vlast...)
Ovdje je popis glavnih zločinaca i onih na koje se sumnja da su pomagali pri izvršavanju kaznenog djela pronevjere,kršenju Ustava RH i veleizdaje hrvatskog naroda... 5. saziv vlade

UTJECAJ AMERIKE

Poslije 1925.,britanske cijene tvdoglavo su ostajale na previsokoj razini.Novac koji bi inače odlazio u Britaniju za kupovanje britanske robe odlazio je u druge zemlje.Mnogo tog novca odlazilo je u SAD i kasnije u Francusku. Vraćanje zlatu htjela se proklamirati snaga i integritet funte,ali se postiglo suprotno od toga:pokazala se njezina slabost i ujedno snaga dolara. Nekoliko godina poslije tih događaja,američki novinar A.J.Liebling formulirao je na stranicama časopisa The New York (humoristički časopis iz dvadesetih godina) zakon koji mu je dao naziv „Lieblingov zakon“.Grubo rečeno,taj zakon kaže da čovjek dovoljno komplicirana duha,uz uvijet da postupi dovoljno glupo,može samome sebi dati nogom u stražnjicu i izbaciti samoga sebe na ulicu.Povratak Britanije na zlatni standard,do kojega je došlo 1925.,bio je savršena potvrda Lieblingova zakona.
Godine 1927. shvatilo se da otjecanje zlata iz Evrope u SAD dobiva alarmantne razmjere.Zato su te godine otišli u Ameriku,da pokušaju vratiti zlato,velikom Montagu Normanu,guverner Bank of England,i Hjamlar Horace Greely Schacht,njegov kolega iz Reischsbanke (čovjek čiju je reputaciju „financijskog čarobnjaka“ potkrepljivala izuzetno opora,suha vanjština i izuzetno fosilizirani mozak).Ta dvojca kojima se priključio Charles Rist,guverner Banque de France,zatražili su u New Yorku od Federalne rezerve da smanji svoju kamatnu stopu,da poveća zajmove i da tako ublaži svoju monetarnu politiku.Polazilo se od pretpostavke da će smanjenje kamatne stope obuzdati otjecanje novca u SAD.Manje kamate značit će više zajmova,više novca u međunarodnom opticaju,povećanju cijena američke robe,smanjenje konkurentnosti američke robe na britanskom i drugim tržištima,olakšanje plasmana evropske robe na američkom tržištu.Amerikanci su tim zahtjevima izišli u susret. Kao što smo već napomenuli,ta je politika pomogla da se pokrene veliko spekuliranje burzovnim akcijama,koje je započelo 1927. i trajalo do 1929. godine:zajmovi,dobivani pod lakšim uvjetima,umjesto da posluže za oživljavanje međunarodne trgovine,poslužili su za kupovanje burzovnih akcija.

SVATKO TREBA DA BUDE BOGAT

Dvadeete godine bijahu loše godine u Britaniji,a divne godine u Americi za svakoga tko je nešto značio.Farmerima je išlo slabo,nadnice nisu rasle,ali je nezaposlenost bila mala,industrijska proizvodnja je rasla,rasli su i profiti,još više burzovni tečajevi.U toku tih godina skočile su sve burzovne i industrijske akcije,naročito one u kojima su se održavala čudesa nove tehnologije,pa su zato akcije Radio Corporation of America bile miljenice spekulanata,Bilo je to pravo elektroničko čudo (kako bi smo rekli danas,jer u to doba je riječ „elektronika“ još nije bila u upotrebi). Mnogi su investitori vjerovali da im kupovanje akcija Seabord Airline otvara vrata u novi svijet putničke avijacije – iako je to zapravo bila željeznička kompanija.
Spekulante su od svih akcionarskih društava najviše uzbuđivale tzv. holding kompanije i tzv. inveticijski trustovi.U oba slučaja je riječ o akcionarskim kompanijama,dioničkim društvima kojima je jedina aktivnost bila investiranje u druge akcionarske kompanije.Te druge kompanije,u koje se to investiralo,investirale su tako svoj kapital u treće kompanije,a te su ga onda investirale dalje,u daljnje kompanije,pa se ponekad stvaralo i do pet i čak deset slojeva kompanija,a u svim tim slojevima prodavale su se obveznice i povlaštene akcije.Isplate kamata,koje su iz toga proizlazile, kao i isplate dividendi za povlaštene akcije,oduzimale su lavlji dio dobiti kompanija na dnu takve višeslojne strukture,tj. jedinim kompanijama koje su bile doista operativne u smislu da su nešto proizvodile ili obavljale neku pravu djelatnost:sav preostali dio dobiti „kaskadirao“ je uzlazno i završavao kao dividenda akcija kompanija na vrhu ( u kojoj su sjedili organizatori čitavog toga višeslojnog biznisa.)
Odnosno,točnije rečeno,tose naravno nije događalo stalno,idila je trajala samo dok bi se stvarale i rasle dividende kompanija na dnu,a kad bi one presušile,kamate za obveznice i kamate za povlaštene akcije pojele bi svu dobit i čak više od toga.Poslije toga nije više nikakav novac uzlazno kaskadirao – i vrijednost akcija investicijskog trusta ili holding kompanije (tj. kompanije na vrhu) srozala bi se,ponekad u samo tjedan dana,s fantastično visoke razine na razinu ravnu nuli.Bila je to mogućnost koju gotovo nitko nije predvidio.
Metafora za sve te majstore bijaše g. Goldman Sachs. Ništa njemu nalik svijet nije vidio od kraha Južnomorskog mjehura (euforični val spekuliranja u Južnoameričke države oko 1720. Slično onome kada su vjerovali da investiraju isušivanje Crvenog mora jer je navodno na dnu ležalo egipatsko blago kada je Mojsije spasio Židove razmaknuvši more):Ništa slično tome neće vidjeti do pojave „Bernieja“ Cornfelda i njegova I.O.S.-a (Investors Overseas Service).Zlatna era Goldmana Sachsa trajala je gotovo 11 mjeseci,a započela je 4. prosinca 1928.,kad je osnovana Goldman Sachs Trading Corporation Ta korporacija je zapravo bila investicijski trust,firma kojoj je isključiva funkcija bilo investiranje u druge kompanije.Emitirano je akcija u vrijednosti od 100 miliona dolara,od čega je javnosti prodano 90 miliona,zatim je sav taj kapital uložen u kupovinu akcija drugih kompanija,s tim da ih je birao,služeći se svojim superiornim osjetilom njuha,sam Goldman Sachs. U veljači,tri mjeseca nakon osnutka,Trading Corporation se fuzionirala s Financial and Industrial Securities Corporation (korporacija za ind. i fin. akcije),koja nije bila ništa drugo nego još jedan investicijski trust.Kapital te nove,tako stvorene korporacije iznosio je 235 miliona dolara. U srpnju je ta nova firma,nastala fuzijom,osnovala tzv.Shenandoah Corporation. Emitirala je povlaštenih i običnih akcija u vrijednosti od ukupno 102,3 miliona dolara,i opet za investiranja u kupovinu drugih akcija. U kolovozu je Shenandoah Corporation osnovala ,odnosno lansirala,Blue Ridge Corporation – emitiranjem akcija u vrijednosti od daljnjih 142 miliona.Samo nekoliko dana poslije toga, Trading Corporation je emitirala obveznica u nominalnoj vrijednosti od 71,4 miliona dolara,pa je tako stvorila kapital kojim je kupila još jedan investicijski trust i jednu banku na Zapadnoj obali.
Cijena akcija Shenandoah Corporation,koje su bile po cijeni od 17,50 dolara (ali se ta cijena digla do 36 dolara),srozala se na kraju krajeva na pola dolara,tako da je to bio pozamašan gubitak.Ali, Trading Corporation je prošla još gore.U veljači 1929. cijena njezinih akcija dostigla je 222,50 dolara, a dvije godine poslije toga nije iznosila više od jednog ili dva dolara.
Jedan ožalošćeni investitor rekao je o svom burzovnom mešetarenju koji ga je u to uvalio: „Uzeo je moje bogatstvo i jednostavno ga bacio kroz prozor.“ Jedan od glavnih aktera te goleme eksproprijacije – imao je položaj direktora u Shenandoah Corporation i Blue Ridge Corporation – bijaše John Foster Dulles.(američki odvjetnik,političar,ministar vanjskih poslova u dvije administracije predsjednika Eisenhowera 1952-1959.-kreator američke politike hladnog rata).Neki introspektivniji čovjek zapitao bi se je li u redu da se tako nešto događa,ali je Dulles izišao iz ove epizode s nepoljuljanom vjerom u kapitalistički sistem.S Dullesom ćemo se još sresti.

CRNI ČETVRTAK

Za Goldmana Sachsa i za akcije strašni dan polaganja računa bio je četvrtak 24. listopada 1929.Poslijednjih nekoliko dana prije toga promet na burzi bio je slab,mlitav.Tog jutra (to sam već ispričao) odjednom je izbila velika,neobuzdana,neobjašnjiva bezglava panika:Svi su se htjeli otarasiti svojih akcija,svi su ih htjeli prodati.Panika se sručila na njujoršku burzu olujnom snagom,poput divlje,nezaustavljive bujice.Mašinerija burze naprosto se nije mogla prilagoditi.Panika je bila brža od telefonske trake kojom su se istodobno na stotine mjesta javljale promjene burzovnih tečajeva. Ljudi uzduž i poprijeko Amerike nisu mogli dokučiti što se zapravo zbiva u Wall Streeetu.Znali su samo da su upropašteni ili već upropašteni ili će,ako ne požure,uskoro biti upropašteni,pa su zato prodavali,prodavali,bezglavo prodavali akcije koje su imali. U zgradi burze buka je bila zaglušna,napolju u Wall Streeetu,okupila se golema masa,jer se u New Yorku proširila glasina da se ruši kapitalizam i ljudi su došli da to vide.Za svaki slučaj pozvana je policija:moža burzovni mešetari i bankari podivljaju,možda će ih trebati silom smiriti.Na fasadi jedne od visokih zgrada pojavio se neki radnik da nešto popravi,a gomila na ulici je pomislila da je to neki samoubojica i nestrpljivo čekala da visi kako će skočiti.

Oko podne je uprava burze zatvorila galeriju za publiku.Ono što se događalo u burzi bilo je previše sramotno da bi to itko nepozvan smio vidjeti. Jedan od gledalaca bio je Winston Churchill.Prema danas etabliranom i (ruku na srce) previše pojednostavljenom gledanju-uzrok svega onoga što se dogodilo tih dana bijaše njegova odluka od 1925. Da vrati funtu na zlatni standard i ono što je iz te odluke neposredno proizišlo:Spašavanje Britanije niskim kamatnim stopama i laki krediti u New Yorku. Bilo bi dobro kad bi smo mogli vjerovati da Churchill došao toga dana u Wall Street sbog svijesne odluke da vidi posljedice svoga dijela ili zbog toga što ga je grizla savjest,ali on se toga dana ondje našao sasvim slučajno.

Oko podne,otprilike kada je galerija zatvorena za publiku,situacija se počela poboljšavati.Što se dogodilo?U toku jutra sastali su se u sjedištu Morganove banke,u zgradi pored burze,najveći njujorški bankari da razmotre situaciju.Javnost je zaključila da će biti poduzeta operacija spašavanja.Navodno je Richard Whitney,potpredsjednik burze,čovjek za koga su svi znali da je Morganov burzovni mešetar,dobio direktivu da odmah ode u burzu i počne kupovati akcije.On je to doista učinio,potrudivši se da to uradi što upadljivije. Nije se znalo koliko mu je bilo dopušteno da tako potroši,ali čini se da nisu bile posrijedi velike svote.Operacija spašavanja ipak je „upalila“.Tržište akcija se dramatično okrenula,tečajevi su opet počeli rasti,ali to na žalost nije dugo potrajalo. Još je istog poslijepodneva promet akcija opet omlitavio.Whitney je ipak postao junak dana,njegov uspijeh stavljen je na velika zvona i hvaljen na sav glas,a on sam izabran je za predsjednika burze. Nedugo poslije toga završio je u kaznionici Sing Sing,osuđen zbog pronevjera. (Ja:znači,nekad se takve hapsilo!)Narednog utorka (taj će dan ostati zabilježen kao „crni utorak“ )nastupio je pravi krah.Bankari više nisu intervenirali.Proširila se glasina da su sada umjesto da ponovno interveniraju kupujući akcije,nastoje otarasiti i onih akcija koje su bili kupili u četvrtak.Otada su,oporavljajući se samo povremeno,tečajevi akcija padali gotovo pune tri godine.

Krah na burzi u Wall Streetu uništio je masovnu potrošnju,poslovno investiranje,solvetnost banaka i poslovnih poduzeća.Za Velikim Krahom došla je Velika Depresija:Za eutanazijom bogatih – eutanazija siromašnih. Godine 1933. bio je bez posla gotovo svaki četvrti američki radnik. Američka proizvodnja – brutto nacionalni produkt – pala je za 1/3. Kao što smo već napomenuli,bankrotiralo je otprilike 9000 banaka. Vlada je reagirala normalno,tj.,ponašala se u skladu s normalnim ponašanjem vlada.U lipnju 1930. Kad je situacija bila jako teška i postojala iz dana u dan sve teža,neka je delegacija došla predsjedniku Herbertu Hooveru sa zahtjevom da država organizira javne radove i tako pomogne nezaposlenima.Hoover im je odgovorio: „Gospodo,zakasnili ste 60 dana:depresija je prošla!“

U Evropi je stare izvjesnosti srušio prvi svijetski rat.Rovovi će ostati u društvenoj memoriji kao nešto najstrašnije što se može zamisliti.U SAD stare je izvjesnosti srušila Velika Depresija,koje će ostati u kolektivnom sjećanju Amerikanaca sve do današnjih dana:Kad god bi se činilo da nešto „ne štima“,ljudi su se prestrašeno pitali: „Znači li to da nadolazi još jedna depresija?“

RJEŠENJA

Poljedice i efekti Velike Depresije proširili su se iz Amerike – i zapravo zahvatili čitav svijet. Što je neka zemlja bila bogatija,što je imala razvijeniju industriju – to je bila teže pogođena.Samo je Sovjetski Savez ostao netaknut krizom,iako treba napomenuti da se to nije moglo uzeti kao nepobitan dokaz prednosti sovjetskog sistema.Ondje je upravo u to vrijeme,na početku tridesetih,nastupio trenutak da se provede ona druga etapa revolucije koju je Lenjin bio smatrao nužnom – i zato je kolektivizirana poljeprivreda.Ta etapa bila je neusporedivo krvavija od prve.Ono što bi se na Zapadu smatralo tegobnim,u Rusiji se smatralo čudom ekonomskog izobilja.Sam je Staljin poslije priznao Churchillu da su to bile najmučnije godine njegova života.Ako su čovjeka kakav je bio Staljin zaboljele patnje drugih ljudi,onda su to sigurno bile grdne patnje.

Prvo riješenje koje je tadašjim državnicima palo na um bilo je „stezanje kajiševa“,prihvačanje tegoba,strpljivost.Zapravo je to bila prirodna reakcija.Malo je ljudi koji smatraju da su tegobe i patnje uzaludne,pogotovo ako ih moraju trpjeti drugi:Sve što je neugodno naprosto mora imati koristan ekonomski učinak.

Herbert Hoover u Sjedinjenim Državama i Heinrich Bruning u Njemačkoj bijahu najodaniji zagovornici takvog gledanja. Bruningova spasonosna akcija, koju je poduzeo 1931.,naročito zaslužuje da je zapamtimo. Skresane su nadnice,skresane cijene,skresane činovničke plaće,povećani porezi – i sve je to bilo učinjeno u vrijeme kad je otprilike svaki četvrti njemački industrijski radnik bio nezaposlen. U etablismanu nije bilo takvih koji su bili spremni da se suoče s pitanjem što su ga sebi postavljali milijuni njemačkih radnika: Ako je ovo demokracija,može li Hitler biti gori?
Andrew Mellon,Hooverov ministar financija,iznio je sličan prijedlog „treba likvidirati sindikate,likvidirati radnike,likvidirati burzovne akcije,likvidirati farmere...“
Da su poslušali Mellona,ne bi na kraju krajeva ostalo ništa – i tada bi doista jedini put bio put prema gore.

Mnogi ekonomisti – Lionel Robbins u Engleskoj,Joseph Schumpeter u SAD –smatrali su da depresije imaju nužnu,terapeutsku funkciju: Obrazlažući to mišljenje,služili su se metaforičkom usporedbom da depresija izaziva izlučlivanje otrova nakupljenih u ekonomskom sistemu. Drugi ekonomisti pozivali su ljude da budu strpljivi,što znači da su im predlagali nešto što je lakše provoditi ako dobivate redovna mjesečna primanja.Mnogi su ekonomisti opominjali da bi afirmativne,pozitivne mjere vlade izazvale inflaciju. Praktična,konkretna posljedica bijaše u svim tim slučajevima ne poduzimanje bilo kakve akcije .Nisu tobile godine povoljne za ekonomiste. Britanija je napustila zlatni standard i slobodnu međunarodnu trgovinu – i to je ujedno bila jedina reakcija Westminstera (sinonim za britanski parlament) i Whitehalla (sinonim za britansku vladu i najvišu državnu birokraciju) na Veliku Depresiju.Reagirali su doduše na još jedan način:ignonirajući bujicu savjeta koje im je upućivao John Maynard Keynes.

Keynesu je bilo potpuno jasno što zapravo treba poduzeti. Država treba da uzima zajmove i da zatim troši novac do kojega tako dođe.Bilo je to bitno odstupanje od doktrine Irvinga Fishera.Kad bi država pozajmljivala novac,to bi dovelo do povećanja ponude novca – u obliku bankovnih depozita ili u obliku slavnog Fisherovog M1.Novac koji bi se trošio,trošila bi država,ali bi taj isti novac kasnije trošili radnici i drugi koji bio ga dobili od države.Trošenje države i trošenje onih koji bi dobivali novac od države jamčilo bi da neće doći do pada brzine obrtanja nocva,pada koji bi imao negativne posljedice – opadanje tempa V i V1.Tako bi se zapravo,ne samo stvarao novac nego bi se nametala njegova upotreba – njegovo trošenje.

Tih godina Keynes je imao jednog značajnog i pažnje vrijedna prijatelja.Bio je to David Lloyd George, „bard s nogama jarca“,kako ga je Keynes jednom nazvao.Svima onima kojima je to prijateljstvo bilo čudno,Keynes bi uljudno objasnio da Lloyda Georgea podupire kad je u pravu,a suprostavlja mu se kad pogrešno postupa.Ali Lloyd George je sada bio u političkoj divljini zajedno s drugim pojedincima i poraženima u prvom svijetskom ratu.Keynes je malo-pomalo došao do zadovoljštvine postavši slavljeni prorok svagdje osim u vlastitoj domovini.A do najuspješnije praktične primjene mjera koje je predlagao došlo je u zemlji u kojoj je bio gotovo nepoznat.

POKUSNI BALONI

Nacisti nisu bili naklonjeni čitanju knjiga. Njihovo reagiranje bilo je reagiranje na okolnosti – i takav im je pristup donio veće koristi nego što su razboriti savjeti uglednih ekonomista donjeli Britaniji i SAD-u. Počevši od 1933.,Hitler je uzajmljivao novac i trošio ga – i to obilato i neštedimice,tj. upravo onako kao bi mu bio savjetovao Keynes da mu je kojim slučajem bio savjetnik. Budući da je u Njemačkoj vladala nezaposlenost,činilo se da je to jedina ispravna politika.U početku je najveći dio trošenja države odlazio na civilne objekte – željezničke pruge,kanale,javne zgrade,autobahnove. Uvedena je stroga kontrola nad valutnom razmjenom,i to je imalo dvije neposredne posljedice:prestrašeni Nijemci nisu slali novac u inozemstvo,a oni kojima se dohodak povećao,nisu prevelik dio toga dohotka trošili na uvoz.

Postignuti su rezultati koji bi zadovoljili svakog sljedbenika Keynesove doktrine. Do kraja 1935.,u Njemačkoj je savladana nezaposlenost. Godine 1936.,visoki dohodak stanovništva počeo je gurati cijene prema gore,odnosno omogućio je njihovo podizanje,a počele su rasti nadnice i plaće.Država je zato plafonirala i cijene i nadnice,što je također dalo dobre rezultate,pa je tako potkraj tridesetih godina Njemačka imala punu zaposlenost i stabilne cijene.Bio je to apsolutno jedinstven uspijeh u industrijski razvijenom djelu svijeta.

Njemački primjer bio je poučan ali ipak nikoga nije poučio. Britanski i američki ekonomisti bacili su jedan pogled na te njemačke financijske hereze (okolnost da je država uzajmljivala novac i zatim ga sama trošila) jednoglasno predkazali skori krah njemačke privrede.Govorili su da samo Schacht,šef njemačkih financija,drži njemačku privredu na okupu i krparenjem sprečava njezinu propast.(Nisu znali da je Schacht protivnik takve politike i da je zapravo vode drugi.) Američki liberali i britanski socijalisti vidjeli su samo fašistički teror,uništenje sindikata,divljanja smeđih košulja i crnih košulja (SA-ovaca i SS-ovaca),koncentracione logore,urlikavu retoriku – ignorirali ono što se zbivalo u njemačkoj privredi. Bilo im je jasno samo po sebi da od Hitlera ne može poteći ništa dobro.Zato je utjecaj pripao onome što se dogodilo u Americi.

Potkraj 1933., Keynes je napisao predsjedniku Roosveltu pismo ,koje je (nimalo sklon šutljivosti) istodobno objavio,kao otvoreno pismo,na stranicama The New York Timesa.Jedna jedina rečenica u tom pismu bila je dovoljna za sažeti prikaz njegove teze: „Ja smatram apsolutno najvažnijim povećanje nacionalne kupovne moći,i to takvo povećanje koje bi proizišlo iz državnog trošenja financiranog zajmovima...“ Naredne godine Keynes je posjetio Roosvelta,ali se pokazalo da je ono pismo bilo ipak prikladniji medij komuniciranja među njima.Svakoga od te dvojce zbunilo je ono što su vidjeli kada su se našli licem u lice.Roosvelt je dobio dojam da je Keynes „prije neka vrsta matematičara nego politički ekonomist“.Keynes je sa tog sastanka otišao potišten: „Prije toga je smatrao da je Predsjednik,što se tiče poznavanja ekonomije,pismeniji.“

Kad su korporacije velike i snažne (a one su to tridesetih godina već bile),mogu ako žele snižavati cijene svojih proizvoda.Ako su uz to sindikati slabi ili ne postoje (kao što je to bilo tridesetih godina po SAD-eu),poslodavci mogu primorati radnike da prihvate smanjenje nadnica.Kad to učini jedna kompanija,mogu to učiniti i druge.U situaciji koja tako nastane stupa u akciju moderni oblik inflacione spirale,ali u suprotnom smjeru:smanjenje kupovne moći radnika povećava snagu njezina djelovanja. Woshington je pokušavao zaustaviti taj proces potezima i intervencijama National Recovery Administration (Nacionalna Uprava za Obnovu).Bio je to ,ako uzmemo u obzir okolnosti,razboriti i čak mudar pokušaj.Keynes i većina ekonomista nisu to shvatili.Oni su smatrali da su potezi National Recovery Administration pogrešni pa je ta institucija odtada uvijek prolazila slabo u tisku – kao još jedna u nizu „Roosveltovih glupih grešaka“. Keynes je htio da država intenzivnije i energičnije uzima zajmove i troši :Smatrao je da se Roosveltova administracija u tome ponaša odviše oprezno. Njegov dojam bio je točan.Woshington se doista sustezao da vodi takvu politiku,zazirao je od nje.

Na početku tridesetih godina gradonačelnik New Yorka bio je James J. Woker.Zagovarajući nemaran odnos prema literaturi (kako se to tada zvalo),Woker je jednom izjavio da još nikada nije čuo kako je neku djevojku zavela knjiga.Keynes je sada pokazao,na svoj način,da Woker nije imao pravo.Kad je vidio da ne može pridobiti (i zavesti) Woshington direktnim,praktičnim uvjeravanjem i nagovaranjem,napisao je knjigu.Još jedan dokaz da je Woker bio u zabludi bijaše to što je ta knjiga bila tako teško pisana da je bila gotovo neprobavljiva.

OPĆA TEORIJA

Keynesova knjiga nosila je naslov The General Theory of Employment Interest and Money. (Zbog nekoga nepoznata razloga Keynes je izostavio zarez).Jasno je da on sam nije sumnjao u njezinu važnost i utjecaj.Kratko vrijeme prije nego što je ta knjiga objavljena ,1936.g.,rekao je Georgeu Bernardu Shawu da će ona „uveliko revolucionirati...način na koji svijet misli o ekonomskim problemima“.To se doista dogodilo.

The General Theory objavljena je mnogo prije nego što ju je autor završio.Poput Biblije i Kapitala,pisana je izuzetno nerazumljivo,ali joj je upravo ta nerazumljivost,jednako kao Bibliji i Kapitalu,mnogo pomogla da dođe do pristaša.Nemojte misliti da posežem za paradoksom.Riječ je o nečemu što je gotovo normalno. Kad je (da bi se nešto razjasnilo ) potreban veliki duševni napor,onaj tko to pročita i shvati drži se onoga što je tako naučio kao pijan plota,jer želi samoga sebe uvjeriti da mu se uloženi trud isplatio. A ako u takvom dijelu ima mnogo nejasnoća i čak kontradikcija (a toga ima u Keynesovoj knjizi jednako kao u Bibliji i Kapitalu),čitaocu se pruža mogućnost da nađe u njoj upravo ono u što želi vjerovati – pa se tako stječu pristaše,sljedbenici i učenici.

Ali Keynesov temeljni zaključak može se iznjeti sasvim jednostavno. Prije Keynesa smatralo se da ekonomski sistem,svaki kapitalistički sistem,postiže ravnotežu na razini pune zaposlenosti. Ako mu se ostavi sloboda,ako ga prepustimo samom sebi,on će se sam od sebe prije ili kasnije smiriti na tom stanju.Radnici bez posla i pogoni bez posla zapravo su aberacije sistema,posljedica njegova sasvim privremenog neuspjeha,privremenog zakazivanja.Keynes je,međutim,pokazao da moderna ekonomija može isto takom postići ravnotežu u uvjetima trajne i teške nezaposlenosti.Zapravo je njezina potpuno normalna i prirodna tendencija da teži onome što današnji ekonomisti nazivaju „ravnoteža na nivou nepotpune nezaposlenosti“.

Osnovni uzrok ravnoteže na razini nepotpune zaposlenosti treba tražiti u nastojanjima pojedinaca i poduzeća da iz dohotka crpe veću štednju nego što,u danim okolnostima,iznosi profitibilna masa investicija: a to jest,da investiraju više nego što bi im se isplatilo investirati.Ono što se iz dohotka prelije u štednju mora se prije ili kasnije potrošiti,jer,ako se to ne učini,nastati će manjak kupovne moći. Punih 150 godina prije pojave Keynesa vladalo je u etbliranoj,ortodoksnoj ekonomskoj nauci mišljenje da je takva opsnost isključena,da se to naprosto ne može dogoditi. Mislilo se da je dohodak koji se ostvaruje proizvodnjom uvijek dovoljan da se otkupi sve što se proizvede.Mislilo se da se štednja uvijek investira,a ako bi se negdje pojavio višak štednje,pale bi kamatne stope i štednja bi bila potrošena.

Keynes nije poricao da prije ili kasnije dolazi do investiranja čitave štednje ali je dokazao da se to može izazvati i padom proizvodnje (i zposlenosti) u privredi uzetoj u cjelini. Takav pad proizvodnje smanjuje dobit,pretvara poslovne dobitke u poslovne gubitke,smanjuje osobne dohotke:tako se,doduše,smanjuje investiranje,ali se još više smanjuje štednju .To je mehanizam kojem se štednja održava na istoj razini kao investiranje,ali to prilagođavanje (za ekonomiste bezazlena riječ) može označavati nešto što je po svojim posljedicama i te kako strašno.

Iz onog što smo upravo iznjeli proizlazila je terapija. Država treba da uzima zajmove,da uzajmljuje novac,da investira. Ako dovoljno uznajmljuje i dovoljno investira,štetno djelovanje štednje može se suzbiti investiranjem, i to na visokom,a ne na niskom nivou proizvodnje i zaposlenosti .The general Theory bila je teoretski dokaz valjanosti terapije koju je Keynes još prije toga predlagao. Bilo je vrlo nezgodno da su događaji išli obratnim smjerom.

PUT PREKO SVEUČILIŠTA

Kao što smo već napomenuli,Washington se prema Keynesu odnosio hladno,pa je on upotrebivši kao oružje The General Theory, osvojio Ameriku posredstvom njezinih sveučilištva. Glavna točka prodora bilo je Sveučilište Harvard.Imao sam sreću da to gledam vlastitim očima.U to vrijeme stanovao sam kao mladi instruktor u Winthrop Houseu,jednoj od zgrada u kojima su stanovali studenti.To je bila nepretenciozno građena kuća u kojoj je vladala lagano antisemitska atmosfera,kao uostalom u čitavom Harvardu,ali,nasuprot tome,protuirsko raspoloženje tu nije bilo tako snažno razvijeno kao u nekim dostojanstvenijim studentskim obitavalištima.Možda su upravo zato ovdje stanovala i braća Kennedy u vrijeme dok su studirali na Harvardu.To je imalo velik utjecaj na moj kasniji život.

Instruktori su imali besplatan stan,besplatnu hranu i toliko novca koliko im je nužno trebalo.Svakog jutra okupljali smo se na ležernom doručku,gdje nam se svaki dan pružila prilika da čujemo najnoviji izvještaj jednog našeg kolege o njegovoj najnovijoj pustolovini na polju seksa koju je imao predhodne noći.(taj naš kolega postao je poslije veliki socijolog.)Svijet u kojem smo živjeli bio je divan i miran:jedina nevolja bila je u tome što je izvan harvardskih zidova život bio sasvim drukčiji.Jednom zgodom,u tom razdoblju Krize,proveo sam Božić u Los Angelesu.Na svakom koraku sretao sam bijednike koji su očajnički molili da im udjelite koji cent.Bilo je očito da im je odurno to što čine,ali nama je isto tako bilo jasno da im ništa drugo ne preostaje.Ako ste pokušali šmugnuti kraj njih a da im ne date ništa,u očima bi im se pojavio beznađe pomješano sa strahom.Sve je to bilo sasvim drukčije nego u našem ugodnom i udobnom svijetu.

Keynes je našao izlaz bez revolucije,riješenje koje će omogućiti da naš ugodni svijet ostane,a nezaposlenost i patnje nestanu. Razumije se da se to nama činilo pravim čudom.Godine 1936.,pošto je izišla The General Theory,održavali smo svakog tjedna po nekoliko sastanka na kojima smo diskutiralo otom čudu.U sjećanje mi se naročito urezao jedan takav sastanak u Winthrop Houseu.Vodio ga je profesor Schumpeter,koji doduše nije volio Keynesa ali je zato volio debate i polemike.Neposredno prije tog sastanka stigao je na Harvard, Robert Bryce ,sjajan mladi Kanađanini,i to ravno s jednog Keynesovog seminara u „drugom Cambridgeu“,(riječ je o Cambridgeu u Engleskoj)kako smo tada govorili.Kad bi nam nešto bilo nejasno,Bryce bi nam lijepo objasnio što je zapravo Keynes htio reći.U toku narednih 30 godina Bryce je bio jedan od najistaknutijih ličnosti u kanadskoj ekonomskoj politici.Više od bilo kojega drugog pojedinca, on je zalužan da je Kanada postala stup keynesijanske vjere prije SAD-ea i V.Britanije. Keynesove ideje osvojile mlade ekonomiste. Treba napomoenuti da su ekonomisti ekonomični,štedljivi s idejama.To je vrijedilo nekad,to je točno i danas.Ideje što ih ekonomist prihvati kao student dostaju mu do smrti.Zato u ekonomskim naukama mjenu donosi samo smijena generacija. To se dogodilo i kad su se pojavile Keynesove ideje.Tadašnji veliki ekonomisti pročitali su i recenzirali Keynesovu knjigu i zatim svi do posljednjeg zaključili da je on u zabludi.

Ali utjecaj Keynesa na mlade na Harvardu bijaše tako jak da je nekoliko godina kasnije bilo čak osnovano posebno udruženje harvardskih diplomata za borbu protiv Keynesovog utjecaja.Njegovi članovi,svi odreda moćni i utjecajni ljudi,zaprijetili su da će obustaviti financijsku pomoć Harvardu ako se ne zabrani širenje Keynesovih ideja. (Treba napomenuti da mnogi od tih ljudi nisu ni prije toga pružali Harvardu financijsku pomoć koja bi bila vrijedna spomena.) Konzervativci obično nastoje nametnuti ono što vjeruju i onima koji upravljaju onim na čemu se temelji njihova pozicija. Mene su napali kao „princa prestolonasljednika Keynesijanizma“.Moram priznati da mi je to jako godilo i da sam se ponadao kako će to pobuditi adekvatnu zavist u mojih prijatelja.

Eto,tako vam je to bilo s Keynesom i njegovom doktrinom.Prihvatili ste ih jer ste bili konzervativac,jer ste željeli mirnu mijenu a onda ste,propovjedajući njegove ideje,došli na glas kao opasni radikal.

U WASHINGTON

Iz Harvarda su Keynesove ideje otišle u Washington-i to vlakom.U godinama New Deala (naziv nove ekonomske politike kojom se nastoji organizirati gradnja velikih državnih projekata,brane,autoceste,kulturne akcije itd.radi samanjenja nezaposlenosti- 12 miliona tada nezaposlenih),noćni vlak za Washington,glasoviti Federal Express,napunili bi svakog četvrtka i petka,nastavnici i profesori Sveučilišta Harvard,stari i mladi:putovali su u Washington da ondje djele mudrost ljudima New Deala.Jednom je Harvard Crimson(čuveni studenski list) napisao da su se predavanja nekog čuvenog profesora politologije svodila na ono što bi on stigao da „ispredaje“ čekajući na kolodvoru vlak za Washington.Poslije objavljivanja The General Theory,mudrost koju su mladi ekonomisti nastojali utuviti u glavu ljudima New Deala bila je mudrost Johna Maynnarda Keynesa.

Upravo smo bili saznali da Washington oklijeva.Trošiti državni novac da bi se stvorila zaposlenja (rezonirao je Washington) može u stanovitim okolnostima biti nužno,ali to još ne znači da se to može činiti zato što se tako želi,bez posebne prislile. Osim toga,tvrdi da je budžetski deficit nešto što je dobro samo po sebi (tj.,tvrditi ono što je zapravo činilo bit kennesovske terapije) doimalo se naprotiv bezumno.Takozvane razborite ljude takva je ideja odbijala. Čak i vaši najbolji prijatelji (ako su se nalazili na odgovornim i visokim položajima) odnosili su se vrlo oprezno prema takvoj herezi.Bila je to sumnjičavost koja se ne može razbiti ni logikom ni elokvencijom, ali je sva sreća da vam u takvim situacijama gotovo uvijek pritekne u pomoć,ne želeći,sami vaši protivnici. Tih godina oni su to i te kako činili.

Godine 1937.,počelo je polagano oporavljanje od velike depresije.Proizvodnja i cijene su rasle,ali je nezaposlenost bila i dalje strašna. U akciju su tada stupili ljudi koji razborito rasuđuju.Jurnuli su da smanje trošenje države,povećaju poreze,uravnoteže federalni budžet.Nekoliko je Keynesijanaca protestiralo,ali je njihove proteste zaglušila vika ortodoksnog povlađivanja. Budžet se doduše počeo kretati prema ravnoteži,ali se proces oporavljanja privrede odjednom zaustavio.Poslije toga je nastupila nova strašna stagnacija,novi pad privredne aktivnosti,recesija unutar Velike Depresije.Tako se zapravo dogodilo upravo ono što je predkazao Keynes.Greška ljudi „razborita rasuđivanja“ omogućila je našu pobjedu,poslužila kao dokaz ispravnosti naših teza.

AMERIČKI KENESIJANCI

Tko su bili naši saveznici uWashingtonu?Gdje su se nalazili? Bili su,vjerovali ili ne,u Sistemu Federalne Rezerve.Centralne banke obično zamišljamo kao uporišta kratkovidnog i nepopustljivog konzervativizma. To nije ni malo čudno gledište,ali treba upozoriti na okolnosti da se u to vrijeme na čelu Federalne rezerve nalazio Marinner Eccles,bankar iz Utaha,čovjek izuzetno originalna duha. Eccles je imao prilike gledati kako pred vratima njegove banke nastaju dugi repovi vlasnika depozita,koji su došli po svoj novac.Na ulicama svoga grada vidio je ljude kako beznadno traže posao.Znao je kako su se proveli zabrinuti,slomljeni,propali farmeri u okolici grada.Zapitao se :Zašto ne bi država trošila novac da tako stvara zaposlenja za radnike i pomogne farmerima da opet postanu solventni?Ono što je Eccles vidio i doživio stvorilo je u njemu ideje koje su bile vrlo slične Keynesovima,a zatim ga je Roosvelt doveo u Washington.

Ecllesov glavni pomoćnik zvao se Lauchlin Currie. Bio je to još jedan od pažnje vrijednih Kanađana koji su,na sebi svojstven,neobičan način otišli na jug,u SAD,da ih izvuku iz nevolje.Prije toga Currie je bio profesor na Harvardu i objavio je knjigu o ponudi i kontroli novca u kojoj su aticipirani neki Keynesovi prijedlozi. I zbog te knjige postao je sumnjiv velikim ekonomistima pa zato nije promoviran.Na polju ekonomskih nauka vrijedi pravilo da ne smijete imate pravo-prerano. Svaki promoćureni ekonomist lukavo čeka da povorka dođe pred njegova vrata pa joj se tek onda priključi i odtada stupa prvi,ispred glazbe.Eccles i Currie postali su vodeći eksponenti Keynesovih ideja u Washingtonu.

Znanstvenici danas govore o „Keynesijanskoj revoluciji“.Imaju pravo,ali na nešto treba ipak upozoriti. Nikad prije nije se dogodilo da se revolucija u neku zemlju uvukla kroz –banku.(Nitko se ne treba bojati da će se to ikad ponoviti).

Iz Fedralne rezerve Currie je potkraj tridesetih godina prešao u Bijelu kuću kao ekonomski pomoćnik predsjednika Roosvelta,pa se tako našao na strategijski važnoj točki.Naime,kad god bi se ispraznilo ili osnovalo kakvo rukovodeće ekonomsko mijesto,ili kad je netko bio potreban za kakav specijalni ekonomski zadatak,Currie bi se pobrinuo da ta mjesta ili te zadatke dobiju ljudi s pouzdanim i provjerenim kenesijanskim gledištima.Nekoliko se puta tako i obratio i meni. Konzervativci su od samog početka smatrali da u Washingtonu postoji prava urota stvorena s ciljem da se guraju,pomiču i šire kenesijanske ideje. Svi oni protiv kojih je to bilo upereno,indignirano bi to zanjekali.Stav o nekom čovjeku ili o nekoj ideji mnogo ovisi o tome s kakve se pozicije zauzima. Nekoliko godina kasnije,bila je protiv Currieja podignuta optužba da je komunist. (To je bilo doba „hajke na vještice“ koje je vodio senator J.McCharthy.) On nije bio komunist,ali u očima mnogih ljudi nije bilo velike razlike između kejnesijanstva i komunizma.

U drugoj polovici tridesetih godina Keynes je stekao svoga najvažnijeg američkog sljedbenika.Bio je to Alvin Harvey Hansen, u početku profesor na Sveučilištu Minnesota,a zatim na Harvardu jedna od najvećih ličnosti u panteonu američke ekonomske misli.Hansen nije bio mladac nad čijim bi gledištima mogli slegnuti ramenima predvodnici ekonomističkog etablismana.Putem knjiga i članaka kao i posredstvom svojih studenata,on je neumorno širio keynesijansku religiju.Hansen i dvojca njegovih kolega (Seymour E. Harris(Ej..đez ba,Harise!Šta ima,bolan!?.Otkud ti tu?!),još jedan Keynesov evanđelist na Harvardu,i Paul M.Samuelson,iz čijega su udžbenika učili milioni) učinili su Keynesovu doktrinu prihvaćenim sastavnim djelom amreičke ekonomske misli.

Premda je recesija 1937. podigla ugled Keynesovim idejama u Washingtonu,konkretne akcije da se povisi stupanj nezaposlenosti bile su i dalje mlitave.Kad je 1939. u Evropi izbio rat u Amreici je bilo još 9,5 miliona nezaposlenih – bez posla je bilo 70% od ukupne radne snage! Još i iduće godine bilo ih je gotovo još isto toliko.

Rat je malo na silu uveo primjenu keynesijanske terapije.Državni su se izdaci podvostručili,najprije jedanput,a zatim još jedanput.Isto se dogodilo i s budžetskim deficitom. Potkraj 1942. Nezaposlenost je pala na beznačajnu razinu.Na mnogim mjestima čak se pojavila oskudica radne snage.

Ima još jedan način kako se može gledati na taj historjat.Hitler je najprije dokrajčio nezaposlenost u Njemačkoj, a zatim je onemogućio svojim neprijateljima da kod sebe dokončaju nezaposlenost. U tom smislu on je bio pravi protagonist keynesijanskih ideja.

POUKE RATA

Rat je razotkrio dva trajna obilježja keynesijanske revolucije. Prvo takvo obilježje bilo je postojanje razlike između moralnog gledanja na trošenje za socijalnu pomoć i trošenja za rat. Za vrijeme Velike Depresije čak i vrlo skromni izdaci za pomoć nezaposlenima činili su se društveno štetnim,a ekonomskim nerazboriti,ali su se sada odjednom nekoliko puta veći izdaci za oružje i vojnike činili upravo savršeno neopasni i „u redu“. Ta se razlika u gledanju održala do današnjih dana.

Drugo obilježje sastojalo se u ovome.Kad se jednom nezaposlenost počela smanjivati (ali dugo prije nego što je sasvim isčezla),zaprijetila je inflacija.Keynes je vjerovao da postoji lijek za to,a to su vjerovali i njegovi sljedbenici – treba čitav mehanizam okrnuti u suprotnom smijeru.Drugim riječima,treba povećati poreze,da bi se tako držao tempo s ratnim izdacima,a osim toga treba poduzimati sve što je moguće da bi se spriječilo povećanje budžetskog deficita.Troškove života treba održavati na stabilnoj razini:ako se za to ukaže potreba,vrijedi u tu svrhu subvencionirati cijene hrane i drugih za život potrebnih artikala.Možda se dogodi da postane nužno uvođenje stanovite kontrole cijena i racionaliranje nekih artikala:tu politiku treba primjenjivati selektivno,samo u vezi s bitno važnim artiklima u kojima vlada naročito velika oskudica,kojih je ponuda izrazito nedovoljna. Keynes je sve to iznio u slavnoj seriji pisama objavljenih u The Timesu.U Washingtonu (a sada i u samom Londonu) njegovi su prijedlozi najvećim dijelom prihvaćeni.Rezoniralo se ovako:ako to predlaže Keynes,onda to mora upaliti.

Ja sam okružnicu sa sličnim nizom prijedloga raspačao po Washingtonu kamo sam došao na poziv Laughina Currieja.Slanje okružnice pokazalo se dobar potez za mene:zahvaljujući tome,povjerena mi je u proljeće 1941. Kontrola cijena,jedna od najmoćnijih ekonomskih pozicija u ratnim godinama.Ako bih vama sada rekao da sam bio više nego sretan – to bi bio klasičan primjer grubog undrestatementa (neprevodiv pojam koji umanjuje tvrdnje o nečemu)

Vijest na postavljanje na taj položaj dobio sam u Blaine Mansionu,lijepoj viktorijanskoj zgradi u washingstonskoj Massachusetts Avenue,gdje je bilo prvo sjedište ratnodopske uprave za kontrolu cijena.
Blaine Mansion zove se tako po Jamesu Blaineu koji je,kao mnogi prije i poslije njega,zavrijedio da bude potpuno zaboravljen zbog toga što se bez uspjeha kandidirao na predsjedničkim izborima.Ipak,njegova je opskurdnost manje potpuna od opskurdnosti većine drugih takvih kandidata.Jedan stih iz predizborne kampanje,jednostavan,jasan,neposredan,dobro rimovan,sačuvao se do dana današnjega – slaveći Blaineov karakter i njegovo geografsko porijeklo:
„James G.Blaine, James G.Blaine
Continental liar from the State of Maine“
(James G.Blaine, James G.Blaine,
Kontinentalni lažov iz države Maine)
Već samo nekoliko tjedana Blaineova kuća postala nam je pretjesna.Do kraja rata,zbog povećanja osoblja,tri puta su zaredom „popucali šavovi“ zgrada u kojima se nalazio naš ured,i morali smo se triput seliti.Završili smo na kraju krajeva u prostranoj zgradi u kojoj se prije nas nalazio Bureau of the Census(ured za popis stanovništva),a poslije nas FBI.Rast broja osoblja bio je neposredno povezan s dubljom spoznajom da , kad je riječ o borbi protiv inflacije Keyneseove ideje u Galbraithovoj adaptaciji ne funkcioniraju.Dugo prije nego što bio svi nezaposleni dobili zaposlenje,korporacije su mogle jednostavno dići cijene – i to su radile,što je onda imalo kao posljedicu postavljanje zahtjeava za povećanjem nadnica s time da je potencijalna konačna posljedica bilo pokretanje zloglasne spirale cijena i nadnica.Dok bi se to zbivalo,porezi se naprosto nisu mogli povećavati i ubirati dovoljno brzo da drže tempo s ratnodopskim trošenjem.Drugim riječima,višak kupovne moći nije se mogao „pokupiti metlom“ - kako je to predložio Keynes.

Na kraju nam je preostao samo jedan izlaz – da se upustimo u administrativno određivanje cijena u golemim razmjerima.To smo učinili u proljeće 1942.,a odmah poslije toga uvedeno je i racioniranje.Ta je politika funkcionirala:cijene su ostale gotovo potpuno stabilne sve do kraja rata.

Ja sam prije toga istupao s velikim uvjerenjem i žarom protiv uvođenja općeg plafoniranja cijena:Sada sam se,s jednakim žarom i uvjerenjem, zalagao za plafoniranje cijena. Zanimljivo je kako gotovo nitko nije opazio da sam promjenio ploču.Nitko,apsolutno nitko,nije me zbog tog napao ili kritizirao.Tako se na djelu pokazala još jedna ekonomska istina. U ekonomiji je mnogo mudrije imati pravo nego biti dosljedan.

Jedno revizionističko gledanje,za koje se mnogo zalažu pristaše slobodnog tržišta,tvrdi danas da su u drugom svijetskom ratu povećanja cijena u Americi bila samo „stavljena u bocu i začepljena“ – s tim da se oslobode poslije rata. Kad je 1946. ukinuta kontrola cijena,cijene su doista jako skočile ali je taj skok bio mnogo manji od skoka do kojega je došlo jedne jedine mirnodopske godine,1974.Da pred kraj rata nije postojala kontrola cijena one bi se u poslijeratnom razdoblju svake godine udvostručile.

Uz manje važne izuzetke kontrolirali smo na kraju krajeva sve cijene u SAD. (Ja:He!!A jesu oni komunjare ili kapitalisti?!)Oni koji bi smatrali da su nepravedno pogođeni nekom našom odlukom mogli su se žaliti višoj vlasti ili sudovima.To je malo tko činio,naprosto zbog toga što su te više vlasti stajale iza nas. Kad bi neka stranka otišla iz našeg ureda sa smješkom na licu,smatrali smo da svoju dužnost nismo obavili kako treba. Ako se želi da bude efikasna,kontrola cijena,mora biti bolna,smatrali smo.Biti optužen zbog nanošenje takve boli,uglavnom onima koji su to mogli podnositi,psihološki je štetan doživljaj za mlada čovjeka.Optuživali su me da u tome uživam.Vjerovatno su imali pravo.

Ljudi koji su došli s zahtjevom da se odobri povećanje cijena njihovih proizvoda sjedali bi za veliki stol u Census Bulidingu gdje smo ih mi čekali.Oni koji su imali najslabije argumente izvodili su najdirljivije predstave.Znajući da argumeti koje će iznijeti ne vrijede ni pet lipa i da su lažni,izmišljeni – pripremili bi se za svoj nastup s najvećim marom i nastojali da im izlaganje bude što duže.Mi smo obično raspolagali brojčanim podacima o njihovoj dobiti.I dok bi takav molilac govorio,iznoseći svoje hvale vrijedne dokumente,pogledao bi ruke svojih suradnika i vidio kako kažiprstom i malim prstom miču gore-dolje u suprotnom smjeru.Bio je tajni znak,a zasnivao se na basni u kojojse propovjeda što se dogodilo kad je u carstvu mrava zavladala glad. Jednog je dana mravlja patrola poslana u potragu za hranom,pronašla na strmoj padini nekog brežuljka hranu – krasan,velik,okrugli komad konjske balege.Odmah su mobilizirani svi mravi da dotegle hranu u mravinjak,koji se nalazio točno ispod balege.Dohvatili su balegu i počeli je oprezno gurati niz brijeg.Ona se zakotrljala i onda kotrljala sve brže i brže,tjerana silom teže,pa je zaprijetila opasnost da će nezaustavljivo projuriti kraj mravinjaka i nestati u dubokoj travi.Mravlja kraljica obilazila je mravlju vojsku,bodrila mrave koji su zadržavali balegu da se ne otkotrlja.Njezina su se ticala pomicala gore dole. Na mravljem jeziku to je značilo: „Zaustavite to sranje!“

S Keynesom sam se prvi put sreo upravo u vrijeme kad sam upravljao kontrolom cijene u Americi.U toku školske godine 1937/38. Bio sam otišao sam u Cambridge da kod njega studiram,ali je on upravo u to vrijeme pretrpio prvi srčani napad,pa čitave te godine nije dolazio u Cambridge.Okolnosti u kojima sam se s njim napokon upoznao bile su doista – fantastične.Jednog dana došao je u moj ured u Washingtonu,ne najavivši se uopće,da nam preda neki svoj memorandum.Obratio se mojoj tajnici,koja je uzele memorandum,donjela mi ga u sobu i rekla kako ima dojam da bi čovjek koji ga je predao htio samnom razgovarati.Rekla je da se taj čovjek zove „Kines“ (Kajnz).Zgrabio sam memorandum,pročitao ime autora:J.M.Keynes.Memorandum bijaše lucidan napad na cijene koje smo bili odredili za kukuruz i svinje.Bilo je to kao da je sv.Petar nenajavljen banuo kod kakvog seoskog župnika!

Iako je inzistirala više na racioniranju nego na kontroli cijena,britanska ekonomska politika za vrijeme rata bila je slična našoj.I ona je dobro funkcionirala. Britancima se mora priznati da su izvlačili više iz manje nego bilo koja druga zaraćena zemlja. Poslije rata bio sam na čelu ekonomista koja je dobila zadatak da prouči ratnodopsko upravljanje privredom u Njemačkoj i Japanu.Svi smo se složili da je britansko upravljanje bilo neusporedivo najrigoroznije.

TRIJUMF

Poslije 1941. G. Ekonomisti nisu više odlazili vlakom u Washington:nije im to bilo potrebno,jer su ondje živjeli.Zahvaljujući tome,svi su mogli gledati keynesijansko liječenje od depresije i nezaposlenosti sjedeći,da tako kažemo,u prvom redu gledišta.Zaključak do kojega su došli zapravo se sam neizbježno nametnuo.Glasilo je:ono što je bilo efikasno u ratu,bit će efikasno i u miru.Pobjeda keynesijanizma bila je osigurana.Nijedno smetalo nije inzistiralo na činjenici da je keynesijanski sistem zakazao kao mehanizam za suzbijanje inflacije:svima je bilo potpuno jasno da je inflacija svojstvena samo ratu.

Tih godina počeli su se za keynesijanizam zanimati i liberalno orjentirani poslovni ljudi, pa su čak osnovali Komitet za ekonomski razvoj,udruženje koje je dobilo zadatak da promiče keynesijanske ideje.Ipak,treba napomenuti,dobro su se čuvali da ne spomene Keynesovo ime .I još nešto:nisu govorili o budžetskim deficitima nego o „budžetu koji se uravnotežuje samo na visokoj razini zaposlenosti“.

Kad se stao približvati kraj rata,odlučila je jedna grupa mladih ekonomista da pokuša nagovoriti Kongres neka sankcionira ideju uvođenja državnog planiranja kojemu bi bio cilj održavanje zaposlenosti.Uspjeli su,i Kongres je 1946. Donio tzv.Zakon o zapošljavanju.Ja sam se ubrajao u među mnoge koje je taj uspijeh iznenadio:Smatrao sam da ta ideja još nije sazrela,pa zato nisam sudjelovao u toj akciji.Ali situacija u zemlji bila je 1946. takva da čak ni konzervativnim republikancima (i konzervativnim demokratima) nije bilo lako istupati protiv ideje pune zaposlenosti,iako su na kraju krajeva mnogi ipak prihvatili taj izazov.

BRETTON WOODS

Keynes je za to vrijeme završavao svoj posljednji križarski pohod.Na Mirovnoj konferenciji u Parizu,1919.,borio se protiv „kartažanskog mira“.Godine 1925.,digao se protiv Churchilla i tiranije zlata.Godine 1944.,okupili su se u Bretton Woodsu,u saveznoj državi New Hampshire,predstavnici 44 zemlje da donesu odluke koje će spriječiti i onemogućiti da se ponove greške u vezi sa zlatom i reparacijama na kojima je bila stvorena Keynesova reputacija. Konferencija u Bretton Woodsu nije bila konferencija među državama nego konferencija država i gospodina Keynesa. Jedini njegov takmac bio je Harry D. White,inače njegov osobni prijatelj i učenik u američkom ministarstvu financije. Rezultat konferencije u Bretton Woodsu bijaše osnivanje Međunarodne banke za obnovu i razvoj i Međunarodnog monetarnog fonda.Zadatak Banke imao je biti da vodi duhove pobjedničkih sila k rekonstrukciji a ne kažnjavanju i odmazdi.Svrha Fonda bila je da donese stanovitu fleksibilnost vladavini zlata:Zemlja koja se bude našla u financijskoj stisci moći će dobiti na vremenu,potrebnom da se izvuče,tako da uzme zajam od Fonda.

Poslije završetka rata Keynes je ugovorio s Amerikancima zajam od 3,85 milijardi dolara. Taj je zajam,kako je bilo zamišljeno,imao Britaniji omogućiti da se progura kroz prve poslijeratne godine,do trenutka da izvozom bude opet mogla plaćati uvoz. S tim u vezi dogodila se još jedna strašna aberacija po kriteriju ortodoksnih financijskih mozgova,a grešku su,ovaj put,počinili Amerikanci.Za vrijeme rata razmjena britanske funte za druge valute bila je pod strogom i krutom kontrolom,ali je sada jedan od uvjeta zajma bio da funta bude potpuno i neograničeno slobodno konvertibilana u dolare (a to je značilo i u zlato)- s tim da to započne 1947.,godine.To je bilo učinjeno.I,što se dogodilo? Svi oni koji su u toku rata nagomilali nekonvertibilne funte (spekulanti,crnoburzijanci,banke) pojurili su da zamjene taj novac u dolare,pa je tako čitav zajam potrošen za doslovno nekoliko dana.Godine 1925. Funta je učinjena konvertibilnom po suviše visokom tečaju – i sa katastrofalnim posljedicama.Poslije 22 godine ponovljena je ista greška,upravo na dlaku isto Ovaj puta je u tome,doduše nerado,sudjelovao i sam Keynes.

Keynes je uvijek smatrao da su ljudi koji za sebe svojataju financijsku mudrost upravo divno dosljedni,pogotovo kada su posrijedi greške.Nije doživio ovu najnoviju potvrdu ispravnosti svoga mišljenja.Na dan 21. Travnja 1946. dobio je još jedan srčani napad i umro.

KEYNESOVO DOBA

Poslije fijaska britanskog zajma došao je Marshallov plan. Temelji se na mnogo praktičnijem i realnijem gledanju na poslijeratni svijet.Zahvaljajući Marshallovu planu Evropa se ekonomski oporavila.Bio je to dobar primjer onog tipa zajedničkog i usklađenog napora,podrputog novcem,kakav je Keynes predlagao u Bretton Woodsu.

Njemačka je postala punopravna sudionica u primanju Marshalove pomoći.I ta je okolnost bila plod Keynesova zavještanja.U godinama poslije 1945.,ljudi su govorili jedni drugima da više nikad ni po koju cijenu ne smije biti sklopljen okrutan,grub mir. Nekadašnje Keynesove filipike protiv Versajskog ugovora bile su sada sastavni dio konvencionalne mudrosti.Poraženi neprijatelj više se nije kažnjavao nego mu se pomagalo.

U Evropi i u SAD-u dva desetljeća poslije završetka drugoga svijetskog rata dugo će se pamtiti kao vrlo dobro razdoblje,razdoblje u kojemu je kapitalizam doista funkcionirao.Svim industrijskim zemljama proizvodnja je rasla.Nezaposlenost je bila svagdje niska.Cijene su bile gotovo potpuno stabilne.Kad god bi negdje zapela proizvodnja i porasla nezaposlenost,intervenirale bi vlade da stimuliraju proizvodnju – i to upravo onako kako je savjetovao Keynes.Bile su to zbog toga dobre godine,godine samopouzdanja,razdoblje u kojemu je bilo dobro biti ekonomist i ujedno razdoblje u kojemu su ekonomisti pripisivali sebi u zaslugu postignuti uspijeh,a drugi su im priznavali da na to imaju pravo.Samo povremene,rijetke i veoma blage recesije bile su i dalje smatrane dijelom prirode ili Boga.

Ali,te su godine isto tako pokazale da Keynesijansko čudo nije bez nedostataka, iako treba napomenuti da su se ti nedostaci manje kovali u zvijezde i da se o njima manje govorilo.Poslije uspješne provedbe Marshallova plana,rodila se nada da će slična infuzija novca – kapitala – izvući iz bijede siromašne zemlje svijeta.Bogate zemlje nisu se doduše pretrgle od darežljivosti,ali je i ono što su dale bilo dovoljno da izbije na vidjelo pravo lice problema.

U evropskim zemljama u razdoblju neposredno nakon rata ono što je nedostajalo bijaše kapital.Do njega se moglo doći,i on je bio dan u sklopu Marshallova plana. Ali u siromašnim zemljama nedostajalo je i mnogošta drugo:industrijsko iskustvo,industrijska disciplina,sposobna,efikasna državna administracija,transport,infrastruktura i još mnogo toga.Iz inozemstava se mogao unijeti kapital,ali se ono drugo nije moglo unijeti. Osim toga,iz inozemstva se nije moglo poduzeti ništa da se smanji sve veći pritisak stanovništva na zemlju.Keynes i njegova doktrina nisu tu mogli pomoći:Bijahu prikladni za bogate zemlje,a ne za siromašne.

Osim toga,ponovno je otkrivena jedna velika ratna pouka.Opet se pokazalo da je keynesijanska terapija asimetrična: ona djeluje protiv nezaposlenosti i depresije, ali kad se izmjeni smjer interveniranja, ne djeluje protiv inflacije. Ta spoznaja bila je prihvaćena vrlo polagano i vrlo nerado.Čak i danas više nego trideset godina kasnije,ima još Učiteljevih sljedbenika koji se sustežu od priznanja da njegova terapija ima taj nedostatak.U vrijeme dok ovo pišem (1977.g.),nezaposlenost je u kapitalističkom svijetu visoka – u SAD najviša u posljednjih 30 godina.Osim toga,cijene industrijskih proizvoda neprestano i uporno rastu.U Britaniji se događa isto,ali u još gorim razmjerima.Ali Keynes,nekadašnji heretik,danas je prorok etablirane vjere,pa se zato danas naprosto mora vjerovati da terapije zasnovane na njegovoj doktrini djeluju.

Inflacija se,naravno,može izliječiti pomoću dovoljno visoke nezaposlenosti, ali se s tom terapijom ne može složiti nijedan Keynesijanac,jer je bit keynesijanskog sistema teza da on liječi nezaposlenost. Rast cijena korporacijskih proizvoda i rast nadnica,što ga nameću sindikati,mogu se zaustaviti direktnim intervencijama države. (Ja odavno smatram da su takve intervencije neizbježne.)(Ja:isto tak mislim,ne može država samo sjediti i uzimati harač,treba malo i planirati) Ali,to ne ostavlja tržišni sistem onako netaknutim kako je to želio konzervativac Keynes,a diranje u tržišni sistem,vijesnik je radikalne mijene s kojom se monogi ne mogu pomiriti.

Ima i drugih problema.Keynesijanska potpora privredi dovela je danas do toga da povlači za sobom teške izdatke za oružje. Već smo napomenuli da se takvi izdaci blagoslivljaju kao razboriti – dok se trošenje za socijalnu pomoć i sirotinju i dalje smatra opasnom. I još nešto:s vremenom je postalo očito da Keynesijanski progres može biti neravnomjeran – previše automobila,premalo kuća za stanovanje:previše cigareta,premalo zdravstva. Veliki su gradovi zaglibili u kojekakve nevolje.Kad se napokon,malo-pomalo,shvatilo da ti problemi postoje,završilo je razdoblje samopouzdanja.Pokazalo se da „Doba Keynesa“ ipak nije vječno.

(Ja):Ne da mi se više prepisivati o korporacijama:Došlo je doba velikih koropracija koje upravljaju vladama i svijetom...???A mi se svađamo tko je za SDP a tko za HDZ...Umjesto...Da..Uzmemo domovinu u svoje ruke...Ne priznajmo lopovske kredite koje su davali u ruke lopovima da bi nas tiho porobili...I mi možemo,povijesno gledajući,naprintati novac i za dvije godine će biti i taj novac konvertibilan,jer važan je proizvod i kvaliteta koju prati realna cijena.Razmislite o ovome...

(Ja)
Moj dnevnik iz 2000/2001. godine-izdvojila sam neka svoja razmišljanja iz tog vremena pa si vi mislite za koga da mi glasamo?Imamo adezeonje i „opoziciju“.(desetak pisma, sličnih sadržaja sam slala gospodi na adresu Ured vlade,nekim strankama,upozoravala sam i pitala:Zašto?Jesam li ja malo,šuk,šuk...?):
1.)HNB je institucija koja bi trebala brinuti da se domaća proizvodnja razvija,a ne da se urušava.Ta institucija treba da radi u interesu općeg boljitka RH,a ne da bude svrha samoj sebi i povlaštenih pojedinaca.Dakle 1993. Godine kurs Kune je proglašen 350,00kn u odnosu na 100DEM.Spušten je s cca.440HRD u odnosu na 100DEM.Svi koji su sudjelovali u kreiranju takvog nerealnog tečaja su odgovorni za proizašlo stanje i smatram da bi trebali krivično odgovarati pred zakonom.Jednako tako bi i MMF trebao snositi suodgovornost jer je sudjelovao u tom netransparentnom dogovoru jer su zasigurno bili informirani o nepravilnostima hrvatske privatizacije i korupciji,nepoštivanju temeljnih ljudskih prava,o lošem stanju u pravosuđu tj. urušavanju neovisnog sudstva.Iz toga proizlazi da MMF više nije institucija koja pomaže zemlje kada su u financijskoj stisci,već pomaže korumpirane vlade i povlaštene strukture vlasti koje su se na nelegitiman način ostvarile svoj kapital,svoju vlast,da bi mogle sustavno crpiti sva bogatstva nacionalne imovine .MMF je dakle političkoj strukturi pomogao da uništi hrvatsko gospodarstvo,tj. učini hrvatski domaći proizvod nekonkurentan u odnosu na susjedne zemlje.Tako su najutjecajnije zemlje,starije članice MMF-a dobile na pladnju hrvatsko tržište,zajedno s malom strukturom vladajuće elite koji su kreirali makroekonomsku politiku iz koje je proizašlo:erozija srednjeg sloja,nezaposlenost,nelikvidnost..i dr.Čvrsti tečaj kune po savjetu MMF-a se ne smije dirati.Tko je MMF i HNB da 350 000 hrvatskih građana,koji su prošli i ratna stradanja,nemaju pravo na zaposlenje?Tko su te institucije da krše osnovna ljudska prava,a to je pravo na rad i egzistenciju?
2.)Preveliki državni aparat,previše vojske,policije,prerano umirovljenih radnika,lažnih invalida,previše,nepotrebnih i neefikasnih službi za sigurnost,previše općina,previše administracije u doba računala.Zašto?Kupujete socijalni mir.
Osobni dohoci administracije nisu ni slični dohocima radnika koji rade u privredi i koji sve ćešće rade a da ne dobivaju dohodak.
Dakle ,plaće javnog sektora treba zamrznuti.Ne dopustiti više ikakav rast tečaja Kune i taj tečaj devalvirati na kurs od cca. 950,00Kn za 100DEM što bi dovelo do jačanja konkurentnosti domaće proizvodnje i rasta plaća radnika u proizvodnji pa bi s vremenom djelatnici javnog sektora postajali radnici u privredi.Time bi porezi pali jer bi opterećenje bilo manje,ili bi zadržali sadašnje stanje i država bi mogla investirati višak u javne radove -tipa stanogradnje jer je radna efikasnost veća kada radnici imaju dobre uvjete života.Dokaz je Nizozemska,Švicarska...Dakle,ne smije se više popuštati sindikalnim pritiscima koji dolaze iz javnog sektora,tj. odvojiti jasno korisni i neophodni dio javnih službi od nepotrebne administracije.Uvjetovati da se reforma jednako ne odnosi na zaposlenike pravosuđa,zdravstva, obrazovanja,carinskih i policijskih institucija jer su to korisna zanimanja.Povećanje osnovice na 1700,00 je samo pogoršalo prava radnika jer se time podstiče rad na crno ili neplaćena prekovremena satnica,a i sama država ne ubire stvarni porez već ga dugoročno gubi.
3.)Cijena energenata u odnosu na Evropske zemlje je nekonkurentna i to najviše iz jednog razloga.Npr. u elektroprivredi nije sve u gubicima prilikom distribucije,nego najviše u višku zaposlenika i to u sektoru administracije s plaćama koje nisu u skladu s plaćama radnika koji rade u neposrednoj proizvodnji tj. industriji.Slavko Linić je izjavio da ima 30% viška zaposlenika.Mislim da je 50% jer ne vjerujem sabornicima.Cijena energenata je rak rana hrvatskog gospodarstva,a ne čini se ništa da se u tim državnim poduzećima smanjuju rashodi nego se uporno inzistira na poskupljenjima el.energije,plina i nafte i njenih derivata jer tu su raznim rodbinskim i plemenskim vezama i vezicama zapošljavaju ljudi koji žive na teret ostalog bezveznog stanovništva i gospodarstva.
Zbog nepotizma,korupcije,hrvatski proizvod je dodatno nekonkurentan.Dakle,da bi se odljepila rodbina i prijatelji iz javnog sektora,a da se oni baš ne naljute,treba prije devalvacije zamrznuti plaće te će s vremenom doći do osipanja tih ljudi tj. prelaziti će u realni sektor jer u tom sektoru će se formirati slobodno osobni dohoci i vremenom će postati veći nego u javnom sektoru.Ova mjera mora izuzeti zaposlenike zdravstva i školstva,te njihovi dohoci moraju pratiti prosječnu plaću javnog i privrednog sektora,a kasnije samo privrednog sektora.Ustav RH nam garantira jednakost.Dakle ne mogu jedan dio stanovništva biti povlašteniji u odnosu na drugi,tj. ne mogu jedni urušavati,a drugi non stop popravljati cijelokupni razvoj.Ne mogu jedni imati izmišljeno radno mjesto,egzistirati zbog nepotizma koji se tolerira,imati veće OD,dobivati redovno plaće dok privredna poduzeća ne mogu više ni isplaćivati OD svojim radnicima zbog gore navedenih razloga.
4.)Državne inspekcije unazad 10 godina svaki mjesec redovito primaju OD,a siva i crna ekonomija cvatu.Na pritužbe građana reagiraju kao „politički komesari“.Ako slučajno i rade,onda se zalijepe za neku malu kvartovsku trgovinicu s uposlena 2 do 3 čovjeka i na njima treniraju strogoću zbog viška od cca.30,00kn,ili nekih „pravopisnih“ sitnica. U ovom društvu jedni mogu sve: uvoziti,prodavati,,imati skladišta,zapošljavati,imati proizvodnju,prodavati i to javno-na crno.Osim toga omogućen je uvoz robe koja je krajnje nekvalitetna i koja nema upotrebnu vrijednost i prebrzo završava na deponijima smeća.U međuvremenu gradovi dižu kredite da bi imali sanirani otpad.Sve to ide na račun cijelog stanovništva.Zar se ne može zakonski ograničiti uvoz bofla,povećanjem carina.Zar je naša priroda i naša zaposlenost manje vrijedna od smeća i nečijeg uskogrudnog profita?
Zbog nelojalne konkurencije,netransparentnih natječaja privrednike država baca u stečaj.Poduzetnici,obrtnici,seljaci skupljaju račune koje nisu u stanju platiti zbog „grijeha“ jer su se bavili proizvodnjom i zbog „grijeha“ jer su u cijenu proizvoda,zamislite,uračunali poreze.Njihov najveći grijeh je bio što su očekivali normalnu,pravnu državu koja će brinuti i o makroekonomskom razvitku baziranom na izvozu,očekivali su čak i da će im netko platiti ono što su prodali u nekom razumnom roku,a ne da moraju kompenzirati svoju taradu za npr.1000 muških gaća roze i lila boje.Ti isti kreteni,obrtnici i poduzetnici,ta sitna buržoazija koja je sebi i drugima izmišljala radna mjesta,te pravne „osobe sumljivog ponašanja“,skupljaju prispjele račune i ako ne prodaju,one lila gaće moraju platiti kamatu na neplaćeni doprinos 18%,a godišnja inflacija je samo 4%.Onih 14% razlike je nagrada za državne inspekcije koje su naplačivale kazne za pogrešno izvješene table s imenom poslovnog objekta.Čudno je kad nalete na švercersku robu i čude se k'o pure dreku:Pa gdje je vlasnik robe?I slegnu ramenima i odu tamo gdje ima prodavača koji izdaju uredno račune.Blokiranim poduzećima nije omogućeno da se koriste računom jer je to običaj u u svijetu.He,he..a na ostale običaje zaboravljate.Nema da se omogući da se jedan dio računa blokira,a drugi dio da služi poduzetniku da donekle posluje pa bi možda uspio deblokirati cijelokupni dio.Ne!Reži sve „pokvarenoj buržoaziji“ i njihovim obiteljima i radnicima i njihovim obiteljima.He,he,a na telki i na svakoj banderi postoji plakat:Postani poduzetnik!Pokreni svoj posao!Otvori obrt i budi svoj čovjek!
MA OTVORI SI ROBIJU!Što to ne pišete!!!
Zbog nemara državnih institucija,namjerno izazvanog gospodarskog kolapsa realnog sektora,nerada sudbene vlasti smatram da bi se trebali otpisati nagomilani dugovi realnog sektora jer se time dodatno siječe grana na kojoj sjedi cijela nacija ili da se dogovori otplaćivanje dugova u ratama bez kamata i to onda kada se postigne veća kupovna moć stanovništva tj. u fazi punije zaposlenosti.
5.)Većina građana je glasala za demokratske promjene (2000.te g.) te očekujemo stvaranje društva gdje će ljudi živjeti dostojanstvenije od svog rada i imati prvo na vlastito mišljenje,pravo na istinite informacije:
Nezaposlenost se liječi realnim tečajem valute u odnosu na cijene energenata,cijene životnih troškova,cijene rada i to u uspoređujemo s regijom,tj. okruženjem.Kontrolirana inflacija liječi nezaposlenost.Deflacija uzrokuje nezaposlenost jer cijena rada u odnosu na regiju s kojom se obavlja međunarodna trgovina čini cijenu rada nekonkurentnom.tj.cijena proizvoda je veća.Previsoka nezaposlenost nastaje kada se vremenski predugo drži nerealni tečaj valute,tj.kada se precjeni i omogućuje u jednom dvostruko manjem vremenskom razdoblju razvoj uvoza gotovih proizvoda.Precjenjeni tečaj pogoduje malom dijelu stanovništva koji imaju veliki kapital,kojima je omogućeno bez imalo truda da povećaju enormno svoj kapital na uštrb velikog dijela stanovništva koji je prisiljen kupovati njihove uvozne proizvode jer su jeftiniji a stanovništvo iz dana u dan ima sve manju kupovnu moć.Hiperinflacija nastaje kada se popušta prevelikom pritisku sindikata javnog sektora na zahtjeve za većim OD.Tada dolazi do urušavanja rada javnih službi jer se ne stigne naplaćivati porez po realnoj vrijednosti.Nastaje kolaps cijelog gospodarstva.Hipreinflacija i precjenjen tečaj pogoduju malom broju stanovnika jer imaju povlaštenu informaciju.Kod hiperinflacije se lako spekulira na tržištu novca jer povlašteni sloj dobiva na vrijeme informaciju kada kupuju ili prodaju domaću valutu.(tako se akumulira prvi kapital,zatim popljačkate firme,druga akumulacija,zatim još vam nije dosta,precjenite tečaj:treća akumulacija)
Uglavnom smatram da bi se trebalo osnovati nezavisno tijelo,odbor za gospodarstvo koji bi bio tim stručnjaka,koje bi imalo najveći autoritet na području gospodarstva,koje bi ocjenjivalo i rad vlade i rad HGK.U HGK treba da se po granama industrijskih djelatnosti osnuju odbori koji bi vršili kontrolu cijena proizvoda,kao što su radili američki keynesijanci.Zamrzavanjem plaća u javnom sektoru došlo bi do migracije u realni sektor.Državni aparat bi bio jeftiniji,a porezi bi mogli postati manji ili zadržati ih jedno vrijeme,i višak investirati u javne radove.Tim rasterećenjem i konkurentnijom cijenom rada postali bi s vremenom tehnološki razvijeniji i došlo bi do pada kamata kada bi uznajmljivali kredite zbog sigurnosti plasmana tih istih kredita u našu privredu koja bi bila okrenuta izvozu.To se sve ne može bez zaduživanja tj. kredita Svjetske banke.
Ako se MMF protivi plasmanu kredita u privredu i insistira na stabilnom tečaju tj. na precjenjenoj valuti,na kvazi štednji i ostalim otrcanim forama, onda nas taj isti MMF smatra svojom kolonijom.Zna se koje članice MMF-a su najutjecajnije.
Tokom 1998/99 godine članovi opozicije su smatrali da primanje u WTO pogubno za hrvatsko gospodarstvo i to su u javnosti često izjavljivali,vrlo alarmantno. http://hr.wikipedia.org/wiki/Svjetska_trgovinska_organizacija
Tvrdili su da je davanje na OD u RH u odnosu na netto OD ,iznosi 115% dok npr. Japan ima 14%.Evropske zemlje od 40% do 70%.Čudno! Sada je odjednom odlično što se primamo u WTO i to pod takvim uvjetima.Dakle,imamo li mi pravo na istinite informacije ili vi mislite da ljudi ne vode svoje male privatne dnevnike,da sve zaboravljamo?Zašto nas lažete?Jel' zato da preranim ulaskom u WTO će mnoga poduzeća biti likvidirana zbog gore navedenih razloga pa će doći do velike ponude na tržištu,trgovati ćete njihovim dugovima.Velika ponuda-mala cijena-HRVATSKA PRIVATIZACIJA -2.dio.A pola miliona ljudi na cestu...Čiji je to interes?!Pazite moglo bi se to nekome obiti o glavu!Kad-tad!
(joj..koliko sam preuranila..i znam kome će se obiti o glavu:sada znam:NAMA,bezveznjacima)
Tko god radi protiv povijesnih ekonomskih zakona,manipulira istinom,ugrožava naša ljudska prava,prava na egzistenciju,pravo na rad i dostojanstvo,ugrožavaju tijelesno,duhovno zdravlje mnogih izmanipuliranih pojedinaca koji nisu krivi što su živi,tko god to radi treba odgovarati za izdaju,pronevjeru hrvatskih građana.

Komentari

Hvala za ovaj interesantan

Hvala za ovaj interesantan tekst.

stepski vuk

Tko je glasao

Something like this:

Something like this: http://www.usdebtclock.org/ he, he, he....

-Moze li netko u RH napraviti sličan Web site?

- Ne.

-Zašto?

-Jer nema dovoljno javnih otvorenih ulaznih podataka. Zar ne Gale;)

Eto toliko smo uistinu daleko od nečega što se zove slobodan svijet.

--------
Crni

"Neki političari su duševni bolesnici pa od države prave ludnicu!"

--------
Crni

"Neki političari su duševni bolesnici pa od države prave ludnicu!"

Tko je glasao

Ovdje imaš

Ovdje imaš kockarnicu...napiši samo ime kompanije...eh,da imam s čime...samo bih rašpala nokte :)...a možda bih i ostala bez rašpice :(

http://markets.ft.com/tearsheets/performance.asp?s=F%3ANYQ

Tko je glasao

Ovaj gigantski komentar,

Ovaj gigantski komentar, predug za ovu prokleto sparnu večer bi mogao imati alternativni naziv "Gailbraith za neznalice" ; miš maš sa svih strana skupljenih i zbrda-zdola nabacanih činjenica začinjen sa preljevom od voluntarističkih tvrdnji. U stvari metodologija rada me podsjeća na epski rad Bake Tuđman koja umjesto da je štrikala džempere unucima štrickala enciklopedije, povijesne knjige i članke pa ih servirala mužu koji je potom izrađivao literarne čudnovate kljunaše spajajući Bhagavad Gitu, Francetića i Petra Krešimira.
Ipak mislim da je za sve kriv Frankin dragec koji svoju ambicioznu družicu trpa preozbiljnim knjigama umjesto da je vodi na romantičnu večeru uz lelujanje mjeseca na površini Jadrana, tako da se Franka ovaj put izvukla, put the blame on Dragec.

Tko je glasao

Ipak mislim da je za sve

Ipak mislim da je za sve kriv Frankin dragec koji svoju ambicioznu družicu trpa preozbiljnim knjigama umjesto da je vodi na romantičnu večeru uz lelujanje mjeseca na površini Jadrana, tako da se Franka ovaj put izvukla, put the blame on Dragec.

Franka je mogla naći nekoga tko to može priuštiti..Samo,hm,hm,onda,ne znam da li je to romantično?

Tko je glasao

Robot ne sumnja da bi Franka

Robot ne sumnja da bi Franka mogla to učiniti; no izgleda je muče više problemi globalne financijske krize i reminiscencije na krize iz povijesti, pa nas je kaznila sa svojim papirusom, prema kojem je Anijev papirus zen pričica.
Ne mogu reći da je dosadan, no našao sam se u prilici da ga čitam kao knjigu, a ne volim čitati knjige u pdf formatu preko računalnog ekrana, fali mi okus papira. A imam tone pdf knjiga...Izložio sam neslaganje sa stavovima jer mi nije jasno da li je u pitanju prepričavanje sadržaja knjige, Frankin digest, a u tom slučaju netko tko se smatra znalcem materije može u vrlo kratkim kroki napomenama izložiti ostatku forumaškog stada što je pisac htio reći.
To da se ratovi i posljeratna stanja, ili jednostavno nesposobnost neke države da uravnoteži prihodovnu i troškovnu stranu vage, financiraju štampanjem novca nije ništa novo; bit zlatnog standarda je da država ima kontrolni mehanizam emisije novca i stabilnost međunarodnih plaćanja, a obzirom da su države (čitaj političke kamarile na vlasti) odavno probile sve limite i žive na unaprijed potrošenom novcu, uz činjenicu da je količina iskopanog zlata ograničena (od kako ga vadi čovječanstvo je iskopalo nekih 150.000 tona, otprilike kocka večine stranice 25m, ako me sjećanje ne vara, što je vrijednost nekih 4,5 trilijuna zelembaća,plus minus, dakle ispod trenutne vrijednosti novca u optjecaju, a da ne spominjemo derivirani novac), što zorno govori da je povratak na zlatni standard, barem onakav kakav je inicijalno zamišljen, a zamišljen je još u drevnoj Kini, danas nemoguća misija.
Mislim da je puno zanimljivija tema od ove, i puno bitnija za svjetsku ekonomiju ova sitna vjestica...
http://www.fmprc.gov.cn/eng/zxxx/t575717.htm

Tko je glasao

Zlatni standard je

Zlatni standard je SF.Derivirana je svaka lovu koji prosjecan lik koji radi dobije za svoja prosjecna 3,5h rada a uzima kao da je radio 8h.
Nego link ti je 3. po timingu.Evo ti 1. i 2. dio.

Tko je glasao

Zlatni standard nitko ne

Zlatni standard nitko ne zaziva jer je on siguran za one koji imaju....zato je i napušten...ali bilo da se radi o usporedbi s zlatom ili dolarom ovo je dokaz da je vlada RH smišljeno pronevjerila hrvatsku privredu...uništila industrijskii poljeprivredni razvoj.Da ima imalo pameti u ovoj državi,netko bi podigao optužnicu pri UN ili na nekom međunarodnom sudu pravde da smo prevareni,popljačkani s običnom birokratskom odlukom.Smišljeno,pokvareno,dok su drugi umirali za domovinu...ostajali bez domova...Kako ne kužite da je teorija oko tečaja dokaz...

Tko je glasao

@Franka Valli Povjest se

@Franka Valli
Povjest se nije ni događala ni pisala preko noći , pa mi se čini da, u tom kontekstu, post nije mogao biti kraći, a svakako zaslužuje da ga se pozorno, nekoliko puta, pročita.
Pročitala sam post ( za sada samo jedanput) i shvatila da je za mene ljestvica previsoko postavljena. Zato sam odlučila pomoći si Tkanjem života( ako ne možeš preskočiti-zaobiđi), i nadovezati se na vraćanje u prošlost sa "Ovdje i sada".U preživjelim nevoljama možemo otkriti svoje jake i slabe strane. Ali ni na jednome od tih mjesta ne bismo trebali boraviti, jer nam je mjesto u sadašnjosti, kako to psiholozi vole reći, "ovdje i sada".
I premda je dragecov poklon poslužio kao "šlagvort", iskoristiću ga (opp.zaobiđi) da preporučim "Tkanje života" kao zaista dobrodošlu samopomoć u ovim teškim vremenima.
Kada sam profesorici Krizmanić rekla da sam "uhvatila" posljednji primjerak knjige( iz prve naklade) začuđeno me je pitala: "Šta će to Vama? Pa Vi ste tako čvrsti ...jaki..." Odgovorila sam joj da stavari obično nisu kakvima se na prvi pogled čine, samo se neki to ne usude priznati, ni sebi samima.
I zato priznajem da ovu ljestvicu ( post) ne mogu kvalitetno komentirati, ali sam zahvalna za uloženi trud i poticaj na razmišljanje, i kao što kaže uvažena prof. Krizmanić:
Trebamo biti zahvalni i za tkanicu koju smo do tog trenutka istkali, za konce koje smo dobili i one za koje smo se sami izborili, za uzorke koje smo preslikali, a još više za one koje smo sami izmislili i stvorili. A ponajviše od svega za mogućnost da uopće možemo tkati tkanje svoga života.

Tko je glasao

Ukratko SAD nisu nastale na

Ukratko SAD nisu nastale na nikakvom imaginarnom novcu nego na poduzetnickom duhu koji je u Europi na zalost klincki mrtav usljed ljevicarske demagoske kratkovidnosti.
Povijest SAD je povijest upornosti, rada i poduzetnistva, a sve drugo su bedastoce.
Dok ljevicari naricu za indijancima koje su potamanili i njihovi preci kod su kolonizirali SAD, a ne spominju Ilire i druge koje su sami svojim dolaskom utamanili, zaboravlja se reci da se na velikim povrsinama razvilo stocarstvo, pa kultivirao uzgoj zitarica, pa se time pokrenula proizvodnja zeljeza, traktora, razvoj zeljeznica, pa nakon toga Ford i model T dostupan svakom proleteru itd.
Danas u doba informacijske revolucije istom shemom postoje Intel, AMD, Microsoft, Google, Oracle, razne vrste novih tehnoloskih tvrki u podrucju nanotehnologije, biotehnologije i sl.
Nasi su iseljenici sa otoka razvili respektabilne kapacitete u ribarstvu Kalifornije, a jos ranije su mnogi poceli u celicanama.Nikakve pare nisu dobili na tanjuru, nego su se grdo namucili da uspiju, jer je sve uglavnom ovisilo o njima.
Inace Europa se bas sluzi zamjenom teza i upravo je ekoloski i politicki u komi.Jedna litra goriva koja kosta sa eksploatacijom, transportom i rafiniranjem 2,5 kuna, Europa prodaje po 7,5 do 10 kuna.Kad se to pomnozi sa 250 mil. automobila dolazi se do astronomske brojke.
Da se taj visak izdvaja za ekoloske izvore energije, a ne u besplodnu demagogiju i socijalu, danas bi mozda Europa mogla vidjeti neku opciju opstanka spram sutrasnje Azije ili barem zapadne obale SAD.
Ali da se cijena spusti na nivo SAD, Europa bi bankrotirala!
Slijedi dakle pumpanje cijena elektricne energije ( ne prodavati HEP!) i daljnja demagoska presija na nesposobnjakovice.
Ovako se porezno sisaju profiti vlasnika naftnih kompanija, a to su ponajvise mirovinski fondovi koji tamo drze najvece udjele + vozaci jos jedanput+ vozaci jos jedan put "za zastitu okolisa ;)
A sve za socijalu i proslavu uprosjecivanja svih sa svima ili obrana neobranjivog jer ce uz ovakvu demografsku autodestrukciju i rastucu ksenofobiju 5 milijuna nezaposlenih i poduzetnicki invalidnih mladih europljana sve ionako otici u mp3.
Ostaje za pogadjanje da li bi 150 mld € koliko naftne kompanije godisnje plate poreza Europi, bez onog sto otmu vozacima bilo dovoljno za ekologiju ili ne.
Svi jasno znaju da da, ali je ljepse slati racune za porez i prodavati demagogiju ekologije sa figom u djepu.
To je postgalbraitovska realnost.

Tko je glasao

Davanje za socijalu i

Davanje za socijalu i gomilanje adminisrativnog aparata je kupovanje socijalnog mira.Mi kao društvo moramo postići taj poduzetnički duh ali treba i omogućiti početne uvjete.Naš narod je kao i američki narod.Američki narod sačinjavaju uglavnom bivši Evropljani.Nama je jedini izlaz da stvaramo nove vrijednosti,da obrazujemo mlade ljude za korisna zanimanja itd.Naravno uz sasvim drugu političku strukturu ljudi,pravosuđe idt.U tekstu kod Churchill i zlato je link kako je Zagreb odjednom postao skuplji od Tokija.Valuta ima veću vrijedost ako je privreda efikasna tj. na visokom tehnološkom stupnju proizvodnje.Ovdje se radilo o birokratskoj tehnici kako da trgovačke kompanije ostvare profit.Kako se zemlja zbog trgovačkog lobija koji vlada, na kraju odrekla vlastite proizvodnje i kako i zašto se na kraju zbog dugova mora prodavati nacionalna bogatstva.Mi da smo na sjeveru,npr. kao Finska,Latvija i dr..

http://pollitika.com/tecaj-devalvacija-rohatinski-latvija-izvoz-inflacija

gdje su teški životni uvjeti ne bi imali problema s lihvarima Evrope ili Amerike.Pitajte se zašto imaju ovakvih problema zemlje velikog prirodnog bogatstva?Zašto su takve zemlje uvijek u pravilu porobljavane?Zašto kod takvih zemalja diktatorske vlade dobivaju kredite?Pa zato što oni s njima dijele kolač.Uglavnom želim reći da smo izdani prije oho-ho godina!Sada još malo to tehnički dotjeruju.Uglavnom mi nemamo više domovinu.Ona je u rukama kompanija.Te kompanije crpe bez milosti potlačena stanovništva na sve mile načine,a kod kuće održavaju socijalni mir kroz veće cijene rada pa i kroz socijalna davanja.Ukratko mislim da imperijalizam ipak postoji iza svega što se događalo u privatizaciji i oko upravljanja novcem.Mi smo žrtve velikih igrača a naše strankice u saboru su im držale lojtre dok su se ušuljavale po "noći" u Lijepu našu.(noć je metafora za nacionalističku paranoju koju su uporno proizvodili da ne vidimo prst pred nosom,da se poistovjetimo s vladajućima kroz taj nacionalni osjećaj,da nam se razbije svijest da pripadamo radničkoj klasi i tako dezorijentirani gubimo radnička prava i gubimo kreativnost proizvodnje,tj. taj poduzetnički proizvodni duh.Sjetite se kako je svatko mogao dobiti plemićki obiteljski grb..Jedan bradonja je jednom napisao:nacionalizam je u službi profita....Nemojte sad misliti da sam Crveni Kmer :)

Tko je glasao

iako se slažem da valuta

iako se slažem da valuta ima važnost ne mislim da je monetarna politika koju HNB ili bilo koja druga centralna banka vodi, vođena u ime trgovačkog lobija. niti da ima ikakav konspirativni prizvuk. radi se zapravo o obrnutom uzroku. biznis se prilagođava ukupnom ekonomskom okruženju pa i onom monetarnom.
termini porobljavanje, potlačeno stanovništvo imperijalizam,....?? Na osnovu čega to možeš tvrditi? Kompanije u Hrvatskoj, Gabonu ili Francuskoj rade isto. Idu dokle mogu ići! Jednako kao što se poslodavac prema diplomiranom inženjeru informatike postavlja u principu jednako kao i prema blagajnici u Kerumu. Ide dokle može. Kao što i zaposlenik ide dokle može. Pa se negdje nađu, ovisno o odnosu snaga. A Hrvatska, Gabon i blagajnica realno nemaju puno za ponuditi.

I Australija i Norveška i SAD i Kanada i Finska su zemlje velikog prirodnog bogatstva. No to nije sve što mogu ponuditi. S druge strane afričke državice jedino što imaju jest prirodno bogatstvo. Nije na Zapadu da od njih stvori nešto drugo niti im ikako smetaju u tom procesu.

Tko je glasao

Čudno mi je kako mi netko

Čudno mi je kako mi netko objašnjava koje su zemlje prirodno bogate.Nije li ti čudno da u tim zemljama ljudi imaju bolje OD,veću kupvnu moć?Vi svi mislite da se radi o tome da narod ne valja.Riba smrdi od glave.
Ukupno ekonomsko okruženje su i Daleki Istok...globalizacija-je sredstvo da par država vladaju svijetom i da nameću politička i ekonomska rješenja u svom interesu.Da,istina je ;"biznis se prilagođava ukupnom ekonomskom okruženju pa i onom monetarnom"....pa zato i je recesija!

a ovo je najkraći opis hrvatske makroekonomije (i zapadne E-ekonomije):

Hrvatska kuhinja..modrena ugradbena kuhinja na kredit..l kuharica kojoj se ne prlja suđe,kaže:Neću kuhati!..Imam duge nokte i moram paziti na ten!Idemo jesti u restoran...i tako,obitelj išla jesti, 4 dana,u restoran,a 26 dana nisu imali niti za kruh jer su sve spiskali uz čašicu finog vina jer oni znaju što je fino...djeca su plakala do slijedeće plaće
...(e sada prosječni hrvatski intelektualac ne zna zašto su djeca plakala i što to znači u prenesenom značenju.??...i ne može skužiti 40 stranica teksta.....pa pričao je slično i onaj S.Kulić...da, rekao je da mu je krivo jer očito nikog nisu ništa naučili..teško je nekome nešto nacrtati)

Mi možemo živjeti samo ako i nešto proizvodimo.Ne može biti uvoz veći od izvoza.Može biti kratkoročno,a dugoročno ne.HNB je sama sebi svrha jer ne podstiče razvojnu monetarnu politiku i tvrdim da je pod utjecajem trgovačkog lobija....naravno da HNB ne može sve sama ako i nema reforme,niti volje u gospodarskoj politici tj. ako se ne smanji državni budžet.On se može obuzdati.Može postojati i deficit,pa će se brže nestajati opterećenost.Može se plasirati i rezerva koja ionako beskorisno stoji,po nikakvim kamatama.Država,tj.HNB nakon usklađivanja tečaja s okruženjem treba da troši,da stvara radna mjesta,najprije kroz javne radove(korisnih stanovništvu),da dolazi do okretaja novca.Stimulirati proizvodnju.Ako treba subvencionirati i neke prehrambene proizvode.Zamrznuti cijene osnovnih životnih troškova da se ne stvara hiperinflacija.Kod nas javni radovi nisu imali takav učinak jer su u početku vrhnje brale strane kompanije npr.Bektel,a Jure Radić se slikao po televiziji kako smo mi napredna nacija,odjednom,jer stranci rade za nas jer su "sposobne" adezeonje na vlasti.I ti sada kažeš da monetarna politika nije bila u službi te žgadije.Novac utrošen na plaćanje rada na tim javnim radovima je utrošen na uvoz.Ako se bojite,vi građani kako ćete vratiti dugove ,onih 70 miljardi..i to se da srediti ako si vlast,a ne lopov,trgovački cinober-zakonom se odredi da se ne smije oduzimati više od 1/3 ODohotka,fiksna kamata.Treba ponovno osposobiti vlastite banke.Trebamo sve- jer su ovi sve sje....I još nešto,treba skužiti što je plafoniranje i kako se stvara u tom doljnjem i gornjem nivou prostor slobodnog tržišta kojeg bi malo obuzdali u svom divljanju pomoću nekih administrativnih mjera i carinskih zakona,ne znam kako bi objasnila...Zamisli si cijenu brašna u RH i u BiH.Preračunaj u Eure..preračunaj cijenu umjetnog gnjojiva u RH i BiH,naftu itd.I onda zamisli koliko treba obezvrijediti svetu Kunu.I kolika smije biti mjesečna inflacija da bi onaj višak administracije,tj.zaposlenici u ime socijalnog mira i broja glasova,počeli prelaziti u novostvorena radna mjesta u proizvodnji ili uslugama jer se tu formiraju slobodno osobni dohoci . Sve će ti biti jasno.Da,samo zamisli i da si ti proizvođač.Trgovci ne vide dalje od svog nosa.Misle da bi propali.Ne bi.Prodavali bi naš višak proizvodnje okolo po svijetu.Ali,lakše je ovako...Guverner Rohatinski bi trebao zaprijetiti barem ostavkom ako se njemu stalno nameće obaveza da se krpa državni rasipni nerazvojni budžet tj.deficit ,ako ima imalo morala...mislim da mu je stalo samo do statusa...mi građani u budućnost nemamo ništa od toga što je on dobivao nagrade i priznanja...mi imamo samo 42 mil.Eura duga...a kako smo lijepo živjeli?Mi koji nismo kasta na državnim jaslama.

Tko je glasao

Joj, joj!

Joj, joj!

..globalizacija-je sredstvo da par država vladaju svijetom i da nameću politička i ekonomska rješenja u svom interesu.
ako napravim rezime zadnjih 20 godina globalizacije i prebrojimo relativne dobitnike i gubitnike tog procesa vidjet ćemo da su dobitnici upravo one države koje su prije 20 godina bile vrlo siromašne i puno manje utjecajne te kao takve nisu diktirale globalizacijske trendove nego su to radili oni čija je relativna moć, bogatstvo i utjecaj kroz isto razdoblje oslabila.

HNB je sama sebi svrha jer ne podstiče razvojnu monetarnu politiku i tvrdim da je pod utjecajem trgovačkog lobija
ovo je zapravo tipična hrvatska reakcija. uvijek moraju biti neka mutna posla. ljudi iz sjene. tobožnji lobiji. imaš kakve dokaze za to? tajne račune željka rohatinskog? zašto je tako teško prihvatiti da čovjek vidi svoj prioritet u stabilnosti cijena? uostalom stabilnost cijene je zakonska zadaća HNB iz koje Rohatinski, iako bi mogao, ne izlazi zbog vlastitih ideoloških zabluda( moj dojam da se radi o zabludama, postoje brojni ljudi, pa i ovdje koji tvrde da bi diranje u tečaj bilo štetno, jednako kao što su brojni ljudi, a nisu ni trgovci ni uvoznici takvu politiku branili godinama zbog straha od inflacije čekajući strukturne reforme). na koncu to nije Hrvatska umotvorina nego je preslikano od njemačke Bundesbanke( što je i ECB preuzeo) a tamo još žive sjećanja na strašnu hiperinflaciju u doba Weimara.

Tko je glasao

ovo je zapravo tipična

ovo je zapravo tipična hrvatska reakcija. uvijek moraju biti neka mutna posla. ljudi iz sjene. tobožnji lobiji. imaš kakve dokaze za to? tajne račune željka rohatinskog? zašto je tako teško prihvatiti da čovjek vidi svoj prioritet u stabilnosti cijena? uostalom stabilnost cijene je zakonska zadaća HNB iz koje Rohatinski, iako bi mogao, ne izlazi zbog vlastitih ideoloških zabluda( moj dojam da se radi o zabludama, postoje brojni ljudi, pa i ovdje koji tvrde da bi diranje u tečaj bilo štetno, jednako kao što su brojni ljudi, a nisu ni trgovci ni uvoznici takvu politiku branili godinama zbog straha od inflacije čekajući strukturne reforme). na koncu to nije Hrvatska umotvorina nego je preslikano od njemačke Bundesbanke( što je i ECB preuzeo) a tamo još žive sjećanja na strašnu hiperinflaciju u doba Weimara.

Nigdje ja ne vidim stabilnost cijena.Cijena vode je 70% veća unazad 5 godina.Cijene plina,benzina,telefon,hrana(u nazad godinu dana min. 30%) a cijena rada je ostala na istoj razini.Ne mogu se pomiriti da cijene nisu rasle jer svaki put kada se vraćam iz Kauflanda vrečica je sve praznija za istu količinu novca.Još nakon što uvedu ove sve namete ne znam gdje će se to odraziti,na cijenama ili na dodatnom stezanju remena.Osim toga Bandić nam uvodi zajedničku uplatnicu za plaćanje komunalnih naknada i usluga za vodu, čistoću, pričuvu, komunalnu i vodnu naknadu,plin.E,vidiš:ovdje će biti toliko prostora za podizanje cijena a biti ćemo ucijenjeni vodom i plinom,ako ne platimo sve odjednom.Oni s ovim pripremaju samo ucjenu najsiromašnijim slojevima pod izlikom da nam kao žele "olakšati plaćanje".Nabiju cijenu kanalizacije a ostaneš bez vode...Koje su to jeftine fore iz Alan Forda...

Nigdje ne sumnjam da Rohatinski ima tajne račune,ali sumnjam da mi imamo i ljudi koji bi sve dali za društveni status i ugled...

www.mobbing.hr/img_mbg/opatija/kratomanska-paranoja.doc

a što se tiče hiperinflacije u Njemačkoj tridesetih godina prošlog stoljeća u ovom dnevniku je i opis kako se liječi hiperinflacija...pod naslovom:POKUSNI BALONI i dalje...

Tko je glasao

Evo ti stabilnosti cijena!

Evo ti stabilnosti cijena! Rast inflacije( mjeren indeksom potrošačkih cijena) po godinama.

1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008.
4,0 4,6 3,8 1,7 1,8 2,1 3,3 3,2 2,9 6 ,1

Ne možeš uzeti jednu stavku nego ih treba gledati agregatno. Sad, možemo govoriti i o osobnoj inflaciji pa je onaj tko je pušač više pogođen novim trošarinama nego onaj tko nije, onaj tko troši više na hranu( ljudi sa nižim prihodima) su više pogođeni rastom cijena hrane itd....međutim ako stavimo stvari u povijesni kontekst možemo slobodno zaključiti da je Rohatinskovo doba bilo doba stabilnih cijena. Sa određenim nuspojavama bez daljnjeg, no to je stvar njegove krive prosudbe a ne ciljano rađeno u ime određenih struktura.

i nije samo stvar njemačkog iskustva. I Jugoslavija i samostalna Hrvatska vuku traume hiperinflacije. A ti si, čini se, sve to olako odbacila prilikom detekcije Rohatinskove motivacije.

Tko je glasao

Danas sam slušala vijesti

Danas sam slušala vijesti na radiu 101 gdje je govorio u ime HNB neki Novak da HNB neće devalvirati svetu kunu zbog razloga jer mi nemamo nikakve proizvodnje s kojom bi započeli izvoz.Nadalje,da je Mađarska to mogla jer ima snažnu poljeprivrednu proizvodnju.Bravo!Mislim da u HNB može slobodno raditi svaka kumica s placa.Dakle pomiriti se s tim da ne možemo ništa učiniti da tečajem stimuliramo izvoz i ostalim administrativnim mjerama...Dakle ništa drugo nam ne preostaje nego uvoziti,dizati kredite da pokrpamo budžet da jedan dio povlaštenog stanovništva bude sit u ime socijalnog mira i da panduri budu isto siti da nas ostale možete guliti,provoditi ovrhe i na kraju dobro namlatiti ako dignemo svoj glas da nam je dosta.Ako će opet biti važnija kuna,a ne zaposlenost tj. likvidnost, ja ću radije biti u zatvoru...Pa ću i ja biti na državnom proračunu..(he,he,he...jesam prolupana!!!)..sigurno će i za to trebati veza...ha,ha,ha

Još nešto nevezano i vezano za temu: poslije je bila zanimljiva emislija o promociji neke knjige koja se zove nešto kao "Dodiplomski studij"....Kako postati kriminalac,prevarant,proricatelj budućnosti ili barem žicer itd.,i kako se uvaliti u politiku i sve to zaokružiti!Poruka je:Samo budale rade pošteno,proizvode i misle na budućnost društva...

Reci ti meni, imaš li ti ikakvu viziju za budućnost hrvatskog gospodarstva?

Tko je glasao

Danas sam slušala vijesti

Danas sam slušala vijesti na radiu 101 gdje je govorio u ime HNB neki Novak da HNB neće devalvirati svetu kunu zbog razloga jer mi nemamo nikakve proizvodnje s kojom bi započeli izvoz.Nadalje,da je Mađarska to mogla jer ima snažnu poljeprivrednu proizvodnju

Moguce je to ozbiljniji gospodin od cca 55-65 godina.

Mislim da u HNB može slobodno raditi svaka kumica s placa

Izgleda da si u pravu jer:

Hungary
GDP: agriculture: 3.2%
industry: 31.9%
services: 65% (2008 est.)
Export:machinery and equipment 61.1%, other manufactures 28.7%, food products 6.5%, raw materials 2%, fuels and electricity 1.6%
Import:machinery and equipment 51.6%, other manufactures 35.7%, fuels and electricity 7.7%, food products 3.1%, raw materials 2.0%

Mi imamo zaista jaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaako puno ekonomista i pravnika.Primjetili ste?

Tko je glasao

Vidi, ja se slažem sa

Vidi, ja se slažem sa tvojom kritikom HNB-a. Mislim da griješe takvom politikom. Oni komotno prebacuju lopticu na drugoga. Oni se ne žele uprljati i uvijek mogu, kad stvari konačno odu kvragu, reći da su čekali strukturne reforme. No realan guverner bi trebao biti svjestan svog okruženja. Ne može Fabio Cappelo igru Real Madrida jednostavno kopirati na NK Međimurje i onda se čuditi kad dožive potop.
Ono sa čime se nisam složio je motivacija HNB-a za takvu politiku odnosno mislim da je u krivu a ne da radi u nečijem interesu.
Inače što se Rohatinskog tiče on je postao gotovo mitska figura hrvatske scene. Mnogi ljudi iz svih sfera ga gledaju sa udivljenjem i u njemu vide jedinu svjetlu točku. No on osvaja nastupom i stilom, ne suštinom.

Tko je glasao

@Franka Valli, možda si ti

@Franka Valli, možda si ti i svi ostali koji zagovaraju devalavaciju kune u pravu. Probaj se, međutim, staviti u položaj Rohatinskog. Kao čelnik monetarne vlasti, on ima ne samo profesionalnu, nego prije svega političku odgovornost. A tko mu sjedi na drugoj strani političkog stola? Sve do jednog nekompetentni, gramzljivi, neodgovorni, bahati, nerazumni političari kojima on NE SMIJE dati u ruke "igračku" devalvacije.

I to je IMHO glavni razlog zašto ne popušta, a ne to da on ne razumije dobre strane devalavacije u ovakvim vremenima i situacijama. Čovjek je jednostavno odgovoran prema zemlji i čeka da dobije takve sugovornike koji će znati i biti kadri odgovorno upravljati javnim financijama i stvarati okvire i uvjete za zdravu privrednu aktivnost.

nemesis

nemesis

Tko je glasao

Ima smisla to što ste

Ima smisla to što ste napisali.Nedaj Bože s njima raditi takve reforme...Oni bi se ponašali kao oni nekad,na ulici:Devize,devize...tj. odmah bi uposlili svoja potrčkala...U tome i je bit...Hiperinflaciju i precjenjen tečaj iskorištavaju tj. mogu tvrditi,stvaraju pokvarene političke strukture...Sjećate li se onih vreća novaca koje su Romi pronašli na Jakuševcu( u vrijeme bivše SFRJ)...navodno su bile vlasništvo nekog političara..ne sjećam se točno imena pa neću napisati ime..mislim da počinje s Vr...To im,političarima, omogućuje položaj jer nisu kontrolirani,jer imaju povlaštene informacije...Mi se trebamo obračunati prvo sa tom mafijom a za to nam je neophodno nezavisno i učinkovito pravosuđe.Mislim da bi ekonomski znanstveni forum trebao prvo podići kaznenu prijavu zbog pronevjere i igre oko tečaja kada se uvodila Kuna jer su počinili zločin s predumišljajem...
P.S.
Danas sam dobila informaciju da je pokojni Vugrin podneo neku sličnu kaznenu prijavu..nisam točno informirana..

Tko je glasao

Evo jedan prilog, vezano uz

Evo jedan prilog, vezano uz temu, a pronaći ću i kaznenu prijavu od Vugrina.

Uništavanje obračunskog sistema

Kronologija važnijih događaja od 1990-te

1990 - dolazak Normana A. Baileya, američkog ekonomskog experta na poziv nove Vlade. Definiranje osnovnih ekonomskih problema u Hrvatskoj

1990 - osnivanje timova koji razrađuju novi obračunski sistem i model privatizacije

1991 - usvojeni svi materijali stručnih timova čime su trebali biti udareni temelji novom, modernom ekonomskom sistemu u Hrvatskoj

1992 - Saboru RH ponudjena rješenja obračunskog sistema i privatizacije u potpunoj suprotnosti sa materijalima stručnih timova (podvala vodećih ekonomista kojima je dano povjerenje, na čelu sa prof. dr. Mladenom Habekom)

1994 - u Saboru je nekako progurana rasprava o pljački hrvatskog gospodarstva. Zastupnici Veri Stanić glavnu stručnu podršku pružao je Ivica Vusak, direktor informatike u centralnom ZAP-u, ali iako je potvrdio dolazak na drugi dio prezentacije u njezinom uredu (o mogućnostima kontrole financijskih tokova pomoću nikad aktiviranog projekta OFIS) na njoj se ne pojavljuje

1999 - prof. dr. Ante Lauc u svom doktorskom radu prezentira konvertirane bilance za 400 najjačih poduzeća u Hrvatskoj. Njegovu inicijativu da se takve bilance izrade za sva poduzeća iz ZAP-ovog registra zaustavlja (osobno ili po nečijem nalogu) direktor ZAP-a Dinko Zidarević, a zbog neugodnog ozračja realne slike hrvatskog gospodarstva koje stvaraju konvertirane bilance (rađene po zapadnim standardima)

# Jedan neprijatelj pametnom čovjeku više vrijedi nego hiljadu prijatelja

# Jedan neprijatelj pametnom čovjeku više vrijedi nego hiljadu prijatelja

Tko je glasao

Ovo počinje biti vrlo

Ovo počinje biti vrlo zanimljivo!!! Hvala :)

Tko je glasao

Dobro, plus, slažem se s

Dobro, plus, slažem se s Vama... I oko Rohatinskog, osim što se tiče licemjerja... Rohatinski treba javno izaći sa problemima... Ok. Pitajmo se zašto on to ne želi?

Postoje dvije opcije.
1. On zapravo svijesno vodi lošu politiku dok mu uvoznici plaćaju večeru, a političari nekretnine zato što servisira dugove.
2. On zna za neodgovornost i nesposobnost političke elite jer često dobiva upute od njih jer monetarna vlast godinama nema samostalnost jer fiskalnu politiku vode nesposobni ljudi kojima je zaduživanje svakog dana normalna stvar. On ih ne može obuzdati i zato povremeno daje izjave u medijima, ali ljudi uglavnom ne shvaćaju da se tiho javlja jer ne može izdržati. Mislim da bilo koji guverner sada mora slijediti u stopu fiskalnu politiku koja trči prema vanjskom dugu. Onako iskreno, što tu može guverner, osim reći da je dosta i tu i tamo u javnosti plakati? To je napravio Rohatinski eventualno prekasno, ali i to je za raspravu. U slučaju ostavke isto neće biti nekakvih previranja... Zna on to. Potreban je narod uz bok stručnjaka.

Smatram da je opcija pod 2 realno stanje i da smo prema Roatinskom često neopravdano kritični. Čak i njegovi kritičari iz EIZ-a kažu da on dobro obavlja posao tamo gdje monetarna politika nema samostalnost. Ptanje je tko se treba izboriti za njenu samostalnost. Da, guverner, ali usamljen je taj glas jer njega politika može maknuti dok smo rekli "keks". Budimo realni jer to je Hrvatska. Rijetko tko bi se javno bunio. A i taj bi stradao zbog verbalnog delikta.

Još nešto... Mediji su totalno zakazali i može ih biti sram. Od kada su počele vijesti o krizi, nitko nije javno izgovorio o važnosti EIZ. Ti ljudi su vodeći ekonomski znanstvenici u RH. Potrebni su im samo podatci. S druge strane mediji, a i dio javnosti ismijavaju dr. Kulića koji osim znanja posjeduje i formalne dokaze kao što su diplome, radovi itd. Neka netko dokaže da je Kulić u krivu sa znanstvenog aspekta....

Tko je glasao

Podsmijavali su se oni i

Podsmijavali su se oni i pokojnom Branku Horvatu...lijepo je sve predvidio.

Tko je glasao

Umijeće je reći bitno u

Umijeće je reći bitno u dvije rečenice. Sad Franka reci nam: koji qrc si tila reći sa ovim postom?
--------
Crni

"Neki političari su duševni bolesnici pa od države prave ludnicu!"

--------
Crni

"Neki političari su duševni bolesnici pa od države prave ludnicu!"

Tko je glasao

Pa nije ni čudo što imamo

Pa nije ni čudo što imamo takvu vlast.

Tko je glasao

sorry, ali ovo je puno

sorry, ali ovo je puno predug dnevnik za pollitiku (FAQ: Pazite da tekstovi ne budu predugački, gruba mjera je da tekst ne bi trebao biti duži od dva ili tri pritiska na PageDown tipku (ekvivalent dvije ili maksimalno tri novinarske kartice). tvoj tekst ima 40 ili 41 pg dn!
druga stvar je interpunkcija. ok, u komentarima smo većinom svi malo slobodniji, ali mišljenja sam da bi dnevnik ipak trebalo malo više dotjerati. iza zagrade, točke i zareza dolazi razmak, a između zagrade i slova ne dolazi razmak. znam da možda zvuči kao cjepidlačenje, ali ovo otežava čitanje i pomalo iritira i na kraće staze od ovih 40 pg dn.
što se dužine tiče, nije stvar u zakrčivanju prostora, nego u tome da ovdje tvoje mišljenje ostaje zatrpano ispod hrpetine teksta i teksta (valjda odatle i dolazi toliko pluseva, a nula komentara).

..............................................................................................
Get your facts first, then you can distort them as you please.

Tko je glasao

@griotta, slažem se je

@griotta, slažem se je ovopuno predugačko za čitati, čime se nakog otprilike polovine pročitanog naprosto gubi interes za ostatak teksta. Dao sam plus, jer sam si iz čiste radoznalosti uzeo vremena da sve pročitam, ali inače tema mi je osobno neinteresantna.

"Što vrijedi galopirati ako se krećemo u pogrešnom pravcu!"

Tko je glasao

Tražila sam po netu ima li

Tražila sam po netu ima li objavljeno u pdf. formatu,pa nisam mogla naći.Bilo bi mi lakše da sam samo objavila link.Radi se o tome da možda netko tko razmišlja o makroekonomiji pročita kako se revolucija može provesti mirnim putem kroz bankarski sustav samo ako za to ima intelektualne i političke volje.A što se tiče teksta:ima oko 40 stranica a ja nisam daktilografkinja već optičar (a radim nešto drugo).Ljudi kad pišu knjige imaju lektora i nemojte mi nabijati komplekse jer ja zbog takvih gluposti ih nemam.I još nešto:Ako mislite da će štreberi hrvatske gramatike promjeniti društvo na bolje i oni kaj znaju 13 stranih jezika,onda ćete se načekati.Tekst je ovdje zbog ozbiljne teme:Kako su gospoda znala kako da nas preveslaju.I kako su se busali precjenjenom kunom poput Churchilla.Tekst je ovdje da se vidi i kako mi nepismeni idioti pamtimo sva njihova obećanja i postupke.I vrlo je poučan.Kaj vam se ne sviđa kritika SDP-eu ili HDZ-eu?To je vaš problem.Onaj kome je stalo do promjena neće kukati kako mu je teško pročitati.Kaj bi ja sada trebala plakati kako mi je bilo teško to tiplati?

Tko je glasao

ne valjda još jedna od

ne valjda još jedna od tih...
gle, rekla sam ti što mi smeta i obrazložila sam i zašto. nisam ti čak niti dala minus nego sam samo htjela ukazati na navedeno.
s druge strane, ti mi tu izvlačiš da "mi smeta kritika sdp i hdz" i da "onome kome je stalo do promjena neće biti teško pročitati". nemoj tako, molim te nemoj. bezveze je, nelogično, neutemeljeno i iritantno. već je ovdje ispunjena kvota ljudi koji će uvijek kad se s njima ne slažeš reći upravo to što si rekla. zaguglala sam te i znam da bi ti trebala moći i bolje od toga.

..............................................................................................
Get your facts first, then you can distort them as you please.

Tko je glasao

Oprosti,jučer sam bila

Oprosti,jučer sam bila živčana jer nisam bila naspavana

Tko je glasao

Neki ekonomski analitičari

Neki ekonomski analitičari tvrde da je Hrvatska industrijska proizvodnja negdje na 80% predratne proizvodnje, što bi valjda trebalo značiti da je nama prije rata zbog toga išlo puno bolje i da smo imali veću kupovnu moć, veće plaće nego danas, veći izvoz takodjer, veći BDP po glavi stanovnika i sve vezane stavke koje iz toga proizlaze. No svi znademo ili barem oni malo stariji da je nama u onoj državi bilo puno, puno lošije nego danas i da smo si mogli priuštiti puno, puno manje stvari nego danas. Iste te stvari koje danas srećemo na svakom koraku i kojih ima na bacanje smo u onome sisitemu skupo plaćali i još teže nabavljali. Za pošteni televizor trebao si biti dobar ili s direktorom carinske ispostave ili s vozačem autobusa na medjunarodnim linijama. I tako je bilo gotovo za sve, seljaci nisu mogli doći do umjetnih gnojiva, graditelji do cementa, trgovine su zjapile poluprazne i išlo se u shoping od mađarske do italije i austrije. Ponosni jugoslaveni su kupovali u velikim trgovačkim centrima sve i svašta od igle do lokomotive, a imali smo zamislite 20% jaču industrijsku proizvodnju nego danas. Normalno je da se čovjek zapita, a što smo mi to onda proizvodili da ne možemo danas kada smo eto oskudjevali u svemu i svaćemu i kada smo da bi preživjeli od 1.-1. u mjesecu morali ići po jebene kobasice u Mađarsku, po kavu i deterđent u Austriju ili po traperice u Italiju. Normalno je zapitati se i što bi naša industrija mogla i trebala proizvoditi danas da se smanji uvoz barem prehrambenih proizvoda, jer eto, iako bi naša rodna slavonsko-baranjska polja mogla prehranjivati pola europe, mi nismo u stanju proizvesti ni dovoljno za vlastite proizvode. Čak nam i mlijeka nedostaje kojega vidim uvozimo i iz BiH, a zamislite, seljak danas dobije subvencije na svaku proizvedenu litru + isto dobije i otkupljivač mlijeka. Država dakle svaku proizvedenu litru mlijeka subvencionira s ca 2 kune i nemamo ga dosta?! Zašto? Kad otkrijemo odgovor na to pitanje, možda otkrijemo zašto nam ide tako traljavo kako ide i što trebamo poduzeti da nam napokon krene na bolje.
Deprecijacija, siguran sam, nije rješenje, niti bilo kakvi monetarni trikovi ili neke druge fiktivne manipulacije.

Tko je glasao

Iste te stvari koje danas

Iste te stvari koje danas srećemo na svakom koraku i kojih ima na bacanje smo u onome sisitemu skupo plaćali i još teže nabavljali.

Te iste stvari su globalno pojeftinile zbog razvoja tehnologije u proizvodnji.Ne možemo uspoređivati prijašnji stupanj svjetske tehnološke proizvodnje sa današnjom .Prvi kompjuter je bio veličine zgrade a za to nije bio kriv onaj bivši sistem.Protekcionizam bivšeg sistema je bio u svrhu da se sačuva domaća proizvodnja.Kada sam uvozila svoj prvi stroj,na carini su me htjeli prvo odrati jer je carinik pogledao u nekakvu čitabu i rekao da takva vrsta stroja se proizvodi u Zadru.Onda sam tražila ponovnu procjenu,tuuužnog pogleda, pa su malo smanjili cifru.Danas je slobodno uvoziti svakakav šund i bofl,a mi dižemo kredite za deponije smeća.Sa protekcionizmom ne valja pretjerivati ali treba postojati.

Tko je glasao

Zašto? Kad otkrijemo

Zašto? Kad otkrijemo odgovor na to pitanje, možda otkrijemo zašto nam ide tako traljavo kako ide i što trebamo poduzeti da nam napokon krene na bolje.

Pogledaj dug YU pa onda pogledaj dug HR
Pojeli smo svoju supstancu, da smo zaduženi na istom nivou kao jugoslavija danas bi živjeli lošije nego u toj istoj jugoslaviji. Sada kad dolaze krediti na naplatu morati ćemo još zagrabiti u djedovinu ili zadužiti djecu. Pitanje je što je gore od te dvije solucije. Čini mi se da ćemo sada malo prodavati djedovinu, već je počelo sa brodogradnjom. Nitko još i ne shvaća koje zlo ćemo napraviti uništenjem brodogradnje. Uništenje brodogradilišta je samo mali dio štete koja će nastati.

Tko je glasao

Neki ekonomski analitičari

Neki ekonomski analitičari tvrde da je Hrvatska industrijska proizvodnja negdje na 80% predratne proizvodnje

Zanima me gdje si to pročitao?Ima nekih ekonomskih analitičara koji su prodali dušu vragu...ima takvih sociologa itd.(ti su najgori)

Zanima me kada je tako dobro zašto su građani dizali kredite i to oko 70 milijardi kuna da bi kupovali te" jeftine televizore"

http://www.zadarskilist.hr/clanci/25082008/gradani-duguju-120-milijarda-...

.Ja osobno sam žmukljerica pa kupujem za keš jer još dobijem i popust 15%.Ali sam "zatucana seljačina" jer nemam u svakoj sobi telku,i nemam plazmu,imam mobitel nokia 3310 jer je još ispravan,moj auto je još ispravan,služi svrsi, a zove se škoda favorit.(djeca neće da sjednu u njega,ne znam zašto?)Neću otići na more, na kredit ,jer bi bila vrlo nervozna :"Kakav je to odmor da ja plačam nervozu ?Da razmišljam kako ću to vratiti?"
Zašto mislite da ćete pomoću stvari,auta,mobitela,odmora na kredit biti netko i nešto?...Pitam se da li meni stvarno treba "ona knjiga"?Treba mi, ali nekima treba pod hitno!
(ČOVJEK I SREDINA-PSIHOLOGIJA ALIJENACIJE..pročitajte)
http://pollitika.com/tko-je-imalo-pametan-neka-ovo-procita-s-razumjevanj...
Zar se djelatnici SOA moraju voziti u audijima šesticama,zar političari tj. državna administracija se mora voziti BMW-ei,mercedesi i sl. marke.Zaduživati zemlju zbog drangulija!Ako smo tako sposobni od kud toliki vanjski dug!Preko 42 milijarde eura.Odgovor je ovaj:Tko je prvi otvarao auto salone i kome je smetalo da se kod nas također proizvode automobili,mislim da je bilo nekih pregovora s Mitsubishijem,ili Toyotom (ne sjećam se koji proizvođač)
Poanta ovog dnevnika je da postoje pravilnosti u monetarnoj politici.Realni tečaj i trošenje putem državnog zaduživanja u javne radove da bi došlo do brzog okretaja novca,tj.da se troši,da građevinac javnih radova npr.auto cesta,ili stanova kupuje moje proizvode jer bi bio jeftiniji od uvoznog,pa bih imala čak i malo više,pa bi kupila knjigu ili otišla na neki koncert,ili bi upisala neku edukaciju vezanu za proizvodni proces,dakle,da se proizvodi i da se troši novac.Jel' to nazadno razmišljanje?Cijelo društvo bi postalo naprednije.
Naši dragi vlastodršci,uz pomoć MMF-a su nas izmanipulirali!Oni su precjenili tečaj i dizali kredite za javne radove ali se novac nije na kraju investirao u proizvodnju,i na tehnološki razvoj.Novac je potrošen na uvoz i kupovanje socijalnog mira.Tu pročitaj kaj su sve još napravili...pod "Razlog djelovanja aktivista:KRŠENJE LJUDSKIH PRAVA"

http://pollitika.com/udruzimo-se-neka-s-moga-vrata-vijori-sal-od-svile
Oni trebaju odgovarati za pronevjeru!Jer su znali što rade!!Imali su plan!
Poanta je da našu lijepu parcelu prisvaja šaka ljudi koji su umno poremećeni(jer kome treba tolika nagomilana bogatstva,ne stignu ih ni obići,niti koristiti...bolesni sadisti koji ne vide invalide,bolesne starce koji plaćaju lijekove ,nemaju ni za hranu dovoljno..)

Danas je bila emisija na HRT u 14h gdje se vide lijepo posljedice globalizacije u Boliviji.He,he..tko je došao kod nas poslije 90.-tih iz te zemlje?Što je bilo s Indonezijom 70.-tih?Pa jeste li svjesni da ekipa oko Svjetske Banke plaća ekstremne desničare(plaćene ubojice) da usporavaju razvoj društvene svijesti,svaku pomisao o nezavisnosti,tj. pomisao o vlastitoj proizvodnji.Oni moraju biti gazde!Ne,mi!Tamo,u Indoneziji su pobili u roku 6 mjeseci pola miliona socijalista,tj.ljevicu su uništili do korjena.Ubijane su cijele obitelji,a novac je dolazio iz SAD-ea.Nije SAD samo Hollywood i Rock..(evropski je bolji)..Postoji jedno pravilo:Kada se netko naglo obogati,znaj da su stotine naglo osiromašile.Mi smo imali dobar sistem ekonomije,dobro zamišljen jer se ipak razmišljalo -dugoročno.Onda je i cijela globalna tehnologija bila na nižem stupnju i nemoj sada uspoređivati ZX spectrum s Windovsima.Slavko Kulić je dobro to rekao i ako je on lud,onda smo mi svi ludi.Svi mi koji nismo na državnim jaslama i koji smo u realnom sektoru.A mi stvarno nemamo više živaca gledati ovaj snobizam,čitati ovakva opravdanja,za pokvarenu do srži,globalizaciju.
Kaj vi ne gledate osim Simonice,emisije Reporteri
..Koja je ekonomska pravda da nosim traperice na kojima ima raspadnutog ljudskog tkiva jer je tamo negdje u Indiji neki radnik bosih nogu klorirao tj. izbjeljivao materijal,koja je to sreća što kupim vazu od gline koja je zdrobila neko dijete dok je bila u fazi pripreme...sve je na papiru ekeološki i ok...Zapadni radnici koji su stvarali svojim znanjem i radom proizvodne pogone ostaju bez sredstava za rad i zaposlenja jer zgrtači sele strojeve tamo gdje su troškovi života tako niski da si mi to ne možemo ni zamisliti..Polako gubimo radno znanje..I koja je to pravda i poredak da strojevi više vrijede od egzistencije ljudi,naroda..Koja je to glupost da se toliko energije troši na prevoz drangulija prekooceanskim brodovima...Zelena salata iz J.Koreje!!!...A naša će se bacati ili ćemo preći u budućnosti na proizvodnju samo uljene repice da bi samo hranili strojeve...Osim toga kada dođu te kompanije koje sade biljke za proizvodnju energije ne mare na tlo...Iscrpe ga da se ne može 5-6 godina ništa saditi pa se sele u druge krajeve...

Krajnje je vrijeme da se sindikati ujedine na svjetskoj razini jer ovo nema smisla..

Evo da citiram svog fejs frenda:"Izlaz postoji a to je društveno ekonomski odnos baziran na vrijednostima ljudskog rada, pravedna preraspodjela dobara, jako zdravstvo, jako školstvo i da dalje ne nabrajam. Pogledajte Švedsku. Tamo je to sve ostvareno. Tu leži budučnost....i nas i svijeta. Nauka nam je podarila fantastične stvari od INTERNETA i da opet ne nabrajam, pa zato odnosi u društvu traže drukčiju nadogradnju."

Vi svi koji se odupirete tome:Vama je dobro!Itekako dobro...

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Novi dnevnici

  1. Hladni rat IStoka i Zapada - prva žrtva Ukrajina od Busola komentara 5
  2. Kako se čudila pura dreku od gale komentara 6
  3. Izađite na izbore - ne cmizdrite, da nemate za koga glasat! od Zoran Oštrić komentara 22
  4. Reci, slobodno od CikaVelja komentara 0
  5. Direktor C I A –e došao tražiti svoju djecu u Ukrajini od sjenka komentara 3
  6. I meni je žao od magarac komentara 6
  7. Never Never Land od Kvarner komentara 33
  8. stega bye bye od 2573 komentara 27
  9. "Tudjmanovi 200 obitelji" nemaju veze s Tudjmanom od JPeratovic komentara 86
  10. Kako sam dobio rat protiv hrvatskih banaka od krrrrekani komentara 52
  11. papir novac i papir wc od adfilantrop komentara 0
  12. Vlada bojkotira raspisivanje referenduma o ćirilici od vkrsnik komentara 6
  13. Dvostruki vic od petarbosni4 komentara 12
  14. Veritas vincit od Rebel komentara 49
  15. MORBIDAN NAROD - Spektakularni cirkus od crni biser komentara 17
  16. Vjerovati Dragi PILSELU, golubu - prevrtaču? (II) od Ljubo Ruben Weiss komentara 19
  17. Od Poncija do Pilata ili o mom djedu Petru i njegovu pra-pra-pra-pra-pra-pra-pra-djedu Franji od krrrrekani komentara 50
  18. Vjerovati Dragi PILSELU, golubu - prevrtaču? (I) od Ljubo Ruben Weiss komentara 27
  19. Psihopatsko ponašanje hrvatske političke "elite". od krrrrekani komentara 9
  20. Dida in the house od Rebel komentara 71
  21. Što je čovjek koji mrzi svoj narod i radi protiv njegovog interesa, a narod ga u dobroj vjeri izabrao za svog predstavnika? od krrrrekani komentara 31
  22. Teorija I Praksa Samosvjesnog Samo-upravljača od indian komentara 39
  23. Živimo ispod svojih mogućnosti od magarac komentara 58
  24. Anti Socijalni Personalni Defekt (ASPD) od adfilantrop komentara 0
  25. Kviskoteka - ili tko je bacio kantu govana? od StarPil komentara 9

Preporučeni dnevnici

Najkomentiraniji dnevnici

Tko je online

  • indian
  • martin

Trenutno online

  • Registriranih korisnika: 2
  • Gostiju: 22

Novi korisnici

  • andela117
  • juditaana
  • Stop Frontin'
  • keepin' it real
  • asdf