Tagovi

John Maynard Keynes

Moj dragec je odlu?io da mi pomogne i kupio mi je knjigu kako da osoba sama sebi pomogne tj.da prona?em tu „stazu do životnog zadovoljstva i sre?e“ .Knjiga se zove„Tkanje života“,psihologinje Mirjane Krizmani?.I tak,malo sam se opustila do 34. stranice gdje piše ovo pod naslovom „O vra?anju u prošlost“.... „ Vra?anje u vlastitu prošlost korisno je ako iz nje želimo izvu?i neku pouku,kako ne bismo ponavljali iste pogreške.Kao što znamo,ljudi to op?enito rijetko ?ine pa tako svi mi kao pojedinci i kao skupine ljudi,pa ?ak i cijeli narodi,?esto uporno ponavljamo iste pogreške.“
...E onda je moj dragec htio vratiti knjigu,tražiti reklamaciju jer sam odlu?ila da prepišem dio ove dole knjige,da ne ponovimo svi skupa tu povijesnu pogrešku,da ne znamo koji su to osnovni mehanizmi kako se upravlja novcima i tko tu koga laže.Za ovu knjigu sam ?ula kako ju spominje dr. F.Tu?man kada je opravdavao inflaciju HRD-a,pa je spomenuo da je Amerika nastala na takvom novcu,ali tu knjigu je spominjao i Škegro.Zna?i,oni i ekipa su znali kako da okernu vodu na svoj mlin.U?ili su na povjesnim doktrinama a primjenili su povijesne greške tako da sebi osiguraju materijalni boljitak.Imali su saveznike u inozemstvu i imaju ih i sada.

Sadržaj iz knjige Johna Kennetha Galbraitha „Doba neizvjesnosti“(The age of uncertainty) :
KANADSKA VARIJANTA
PAPIR I REVOLUCIJA
BANKE I CENTRALNE BANKE
JACKSON PROTIV BIDDLEA
ZLATO
STARE I NOVE NEIZVJESNOSTI
SISTEM FEDERALNE REZERVE
IRVING FISHER
MANDARINSKA REVOLUCIJA
CAMBRIDGE
CHURCHILL I ZLATO
UTJECAJ AMERIKE
SVATKO TREBA DA BUDE BOGAT
CRNI ?ETVRTAK
RJEŠENJA
POKUSNI BALONI
OP?A TEORIJA
PUT PREKO SVEU?ILIŠTA
U WASHINGTON
AMERI?KI KENESIJANCI
POUKE RATA
TRIJUMF
BRETTON WOODS
KEYNESOVO DOBA
Citat:Ja

KANADSKA VARIJANTA

U svim državama –komunisti?kim,kapitalisti?kim i u onima koje mogu samo sanjati o tome da steknu jednu od tih distinkcija-na snazi je ista konvenicija o tome kako treba da izgleda papirni novac.To mora biti ?etvrtasti komad papira prikriven prikladnim zavijucima tiskarske boje i ukrašen likom kakvog mrtvog heroja,kakve žene rubensovskih oblina,crteža kakvog herojskog spomenika ili obilate koli?ine povr?a.Ali,do toga je dijelom došlo pukim slu?ajem.U likovnom oblikovanju papirnog novca države slijede dosadni uzor Massachusettsa ,a ne veseli,bezobrazni i duhoviti primjer Nove Francuske.

Kvibe?ki model bila je naime,igra?a karta.Poznato je da su se Francuzi odnosili prili?no nemarno prema svojim sjevernoameri?kim kolonijama.Zato se znalo ?esto doga?ati da brodovi s novcem naprosto ne stignu,ili da stignu,ali s velikim zakašnjejem.Kad se to opet jednom dogodilo,one iste godine,kad je vojska Massachusettsa napala Quebec,itendanti garniozona te francuska tvr?ve u?inili su isto što i njihove kolege u Massachusettsu:umjesto da ih plate novcem,platili su garnizon i njegove liferante obe?anjima-i to papirnim obe?anjima,a slu?ajno je najtrajniji i naj?vrš?i papir kojim su raspolagali bio papir na kojem su bile tiskane igra?e karte.Tako su karte postale obveznice,novac,svakako i zbog toga što je na njima bio otisnut državni žig.

Kad su brodovi napokon ipak stigli,te su karte bile otkupljene za zlato ili srebro.Ta je novotarija šokirala vladu u dalekom Versaillesu,ali je na kraju krajeva bila ipak i službeno prihva?ena jer ionako nije bilo nikakve alternative.U jednoj „emisiji“ iz 1711. godine trefovi i pikovi služili su kao nov?anice s najvišim denominacijama:Her?evi i kare vrijedili su upola manje.

S tim se novcem doga?alo isto što se doga?a s kartama kad ih je previše podjeljeno:kad bi ih bilo previše u opticaju,nastupila bi inflacija.Upravo to dogodilo se posljednjih dana postojanja Nove Francuske.Pritisak nužde bio je velik,a mugu?nosti otkupa karata-nov?nica mala.Pred sam kraj kupovna mo? karata silno se smanjila.

Zapravo bismo svi morali žaliti što je upotrebi te valute došao kraj nakon povijesnog sastanka Wolfea i Montcalma na Abrahamovoj ravnici. Šteta:da je ta valuta preživila i održala se do današnjih dana,svakako bi svagdje i olakšavala i pojednostavljivala financijski život. Kockari u Las Vegasu mogli bi jedan te isti novac upotrebljavati u igri i dobivati ga ili gubiti.Svatko tko bi postigao kakav veliki dobitak igraju?i na burzi bio bi za to nagra?en trefovima i pikovima-pa spominjanje volstritskih kockara i hazardera ne bi bilo samo metafora. U tom bi slu?aju milijuni naivnih ljudi,koji se zanose mišlju da mogu igrati na burzi,znali što ih ?eka ili što im se može dogoditi ako od toga ne odustanu. Da su se igra?e karte održale kao valuta,godišnja bilanaca Chase Manhattan Bank izražavala bi aktivu i pasivu u her?evima i karama,pikovima i trefovima,a obi?ni ljudi mogli bi lijepo vidjeti da nedavni izlet ove banke u svijet,u kojemu se spekulira nekretninama,nije bio ništa drugo nego samo još jedan kockarski potez.

PAPIR I REVOLUCIJA

Kad netko sebi zabije u glavu da ?e di?i revoluciju,mora se,naravno,u prvom redu pobrinuti da na?e cilj za koji se valja boriti i vojsku koja ?e se za taj cilj boriti. Poslije toga,kako nam pokazuju sva dosadašnja iskustva,mora se do?epati prikladne štamparije.Naime,revolucionarne vlade ne mogu lako nametati i ubirati poreze,pogototvo ako je pobuna koja je dovela do revolucije bila izazvana lošim porezima. Izgledi da ?e revolucionarna vlada imati kreditnu sposobnost koja ?e ulijevati povjerenje uvijek su loši,što zna?i da ne?e dobivati kredite,pa zato revolucionarnim vladama ne preostaje drugo nego da novac priskrbljuju tako da ga same štampaju.

Tako štampani novac je financiro rusku revoluciju.Financirao je i pobunu država Konfederacije, koja je dovela do ameri?kog gra?anskog rata. Sli?no tome,novac što ga je sama štampala financirao je francusku revoluciju. Taj novac bili su glasoviti asignati,obveznice emitirane tako da im je kao jamstvo služila zemlja Crkve i srušenoga plemstva.Papirni novac,izum ameri?kih kolonija,financirao je i ameri?ku revoluciju.

Dio toga novca emitirale su u savezne države,a sav ostatak,takozvane kontinentalne nov?anice,štampao se po odobrenju Kontinentalnog kongresa.Ukupno je ba?eno u opticaj takvoga papirnatog novca u normalnoj vrijednosti od oko pola milijarde dolara.Kao u Quebecu,predvidiva posljedica bijaše inflacija:pred kraj revolucionarnog rata cijene jednog para cipele iznosila je u Virginiji oko 5000$,kompletna garderoba stajala je otprilike milijun.Ali,drugog izlaza nije bilo:papirni novac morao se štampati i emitirati.Rat se ne bi mogao financirati porezima,a ?ak da su ih tadašnji kolonisti htjeli pla?ati,njegovo bi ubiraje bilo vrlo teško. U to vrijeme nitko nije vjerovao u kreditnu sposobnost mlade republike,nitko nije smatrao da je davanje kredita mladoj republici rizik koji se može podnijeti,pa je tako republiku spasio od poraza papirni novac.

Zanimljivo je da je i to jedna od onih povijesnih ?injenica koje se ni danas ne priznaju. Kad je jednom rat bio dobiven, povijest njegova financiranja pisale su pristaše solidnog novca, a i ti bi ljudi prije dopustili da im otpadne ruka nego da napišu kako su Sjedinjene Ameri?ke Države za?ete u financijskom grijehu. Umjesto da pohvale vo?e revolucije,tvrdili su da je na?in financiranja ameri?ke revolucije bio strašna greška,ali se nisu potrudili da objasne što bi bila ostvariva i ispravna alternativa za to.To se gledište održalo do dana današnjega .Još danas prevladava poimanje da je kontinentalna nov?anica bila simbol i oli?enje svega što je sramotno.“Ne vrijedi ?ak ni pišivu kontinentalku!“jedna je od ameri?kih pu?kih uzre?ica.Ali,da se s tom istom kontinentalkom postupa kako treba,dobila bi mjesto kraj Zvona Slobode.Povjesni?ari ?ak redigiraju (i tako zapravo cenzuriraju) ono što je pisao Benjamin Franklin.Njegovo gledanje na papirni novac malo kad se spominje,a školskoj se djeci utuvljuje da se on dobro razumio u diplomaciju,štednju i elektricitet.

BANKE I CENTRALNE BANKE

Papirni je novac uspješno financirao revoluciju Sjedinjenim Ameri?kim Državama, ali inflacija koja je iz toga proistekla izazvala je kajanje i grižnju savjesti;u toku ?itave povijesti to kajanje i grižnja savjesti bijahu pouzdano predvidiva posljedica divljanja cijena. Tako su se i sada, poslije revolucije, svi zaklinjali da se to ne?e više nikada dogoditi ,i zato je u ameri?ki ustav unijeta klauzula koja je saveznim državama zabranila da tiskaju i emitiraju papirni novac. (Tako je zapravo bilo u?injeno ono isto što je prije revolucije u?inio londonski parlament.)Možda je još zanimljiviji podatak da je Ustav zabranio i federalnoj vladi da tiska papirni novac. Zbog toga je papirni novac postao zakonsko sredstvo pla?anja u SAD samo zahvaljuju?i jako nategnutom tuma?enju Ustava i tek nakon što su u gra?anskom ratu bili emitirani u velikim koli?inama tzv. greenbacks* (zelemba?i-naziv nov?anica iz doba gra?anskog rata i kasnije.)

U kolonijalnom razdoblju ni banke nisu bile dopuštene jer su Britanci zabranili i njihovo osnivanje. Kad su jednom kolonije stekle nezavisnost,banke su postale legalne i tako su po?ele tiskati novac. Ali,dok država nije mogla emitirati papirni novac bez predhodne odluke zakonodavnih tijela,banke su ga mogle tiskati odmah,bez i?ije dozvole.Tiskati novac mogao je gotovo svatko kome bi to palo na pamet,?ak ako je raspolagao i s posve malim kapitalom-i rezultati su bili naprosto divni.Svaki bankar je mogao tiskati nov?anice i tim nov?anicama davati zajmove prijateljima,susjedima ili samom sebi.S malo sre?e tim su se nov?anicama,ako bi bile prihava?ene kao sredstvo pla?anja,mogli kupiti konji,stoka,strojevi,poljeprivredni alati,kova?ki mijeh,?eki? i nakovanj ili osnovni inventar za otvaranje trgovine mješovitom ili željeznom robom,pa su se, zahvaljuju?i tome,uzimaoci zajmova mogli otisnuti u poslovni život.Ako bi im sre?a i dalje bila naklonjena,mogli su vratiti zajam.Banke su bile doista nešto sjajno:gra?ani nove republike otkrili su bankarstvo otprilike onako kao što pupurtetlije otkrivaju seks.
Bilo je,ipak,i prigovora.Dolazili su od ljudi koji su dobivali te nov?anice-od trgovaca s Istoka,kojima su dolazile u ime pla?anja ra?una,od konzervativnih banaka s Istoka,kojima su dolazile na deponiranje.Kad bi te nov?anice dolazile u banke da budu zamjejene za zlato ili srebro,koje su obe?avale,banke koje su ih bile emitirale naj?eš?e naprosto ne bi reagirale,kao da ih se to ne ti?e,kao da s tim nemaju veze.?esto se emisione banke nisu mogle prona?i jer su nestale,“isparile“,kao da ih je zemlja progutala.Isto?njaci su željeli takav novac koji ?e mo?i slati u Englesku pa ondje njime kupovati robu-i koji ne?e preko no?i izgubiti vrijednost.O?iti na?in da se taj problem riješi bio je da se osnuje centralna banka kojoj bi bio uzor Bank of England,i koja bi,jednom osovana,držala na uzdi nove banke.U to vrijeme nije nitko sumnjao da Britanci prednja?e svima drugima kada je rije? o financijama i finanacijskoj mudrosti.George Washington borio se doduše protiv “crvenih mundira“,ali je ipak za cijelo vrijeme revolucionarnog rata prepustio vo?enje svojih osobnih financija velikoj londonskoj banci Baring Brothers a oni ga nisu iznevjerili.

Ve? smo napomenuli da je Bank of England krotila i disciplinirala podre?ene banke tako što im je redovno,sistematski podnosila njihove nov?anice na isplatu,tj.zahtjevala njihovu zamjenu za zlato ili srebro.Tako se postizalo da su te banke održavale ukupan opseg svojih zajmova i depozita koji su se tako stvarali u prili?no sigurnom omjeru prema gotovom novcu koji su imali.Sada se u Americi pojavila ideja da to bude temeljna funkcija ameri?ke centralne banke.Ra?unalo se da ?e ona biti sposobna nametnuti disciplinu i suzdržljivost lokalnim bankama naprosto tako da im,po ugledu na Bank of England,redovno podnosi na isplatu njihove nov?anice.Ali banke na granici smatrale su da je rije? o funkciji koja je,najblaže re?eno nepotrebna i suvišna.Znale su da im ne preostaje drugo nego da se bogate lošim,nesolidnim novcem.

Iako se to danas ne priznaje,nebitna je ?injenica da je svrha tih banaka bila izdavanje nesolidnog novca kako bi se njime moglo što više kupovati.Ovdje vidimo klicu najupornijeg i najtrajnijeg sukoba u ?itavoj ameri?koj povijesti,sukoba koji je,ako ne uzmemo u obzir onaj zbog ropstva,bio ujedno i najogor?eniji u toj povijesti. Rije? je o sukobu izme?u ljudi koji su željeli solidan novac-i ljudi koji su željeli loš novac za što su znali da ?e im samo on omogu?iti uklju?ivanje u poslovni život. Sukob je zapo?eo kad je Alexander Hamilton odredio da se kontinentalne nov?anice zamjenjuju za dolare po izrazito darežljivom te?aju od 1:100,što je bio tipi?an ?in pristaše solidnog novca.Sukob se nastavio kad je, u skladu s uputama koje je dao Hamilton,osnovana First Bank of the United States,prva ameri?ka centralna banka,i kad je ta banka izazvala tako veliko nezadovoljstvo disciplinom što ju je nametnula drugim banka mada je 1810.g. ukinuta, i to vrlo jednostavno: Kongres joj naprosto nije obnovio povelju. Borba se ipak nastavila i trajala dugo,sve do poraza Villiama Jenningsa Bryana na predsjedni?kim izborima 1896.g.,ali se mnogo njezinih odjeka ?ulo još u razdoblju nekoliko uzastopnih administracija Franklina D. Roosevelta.

Kuluminacija je dostignuta tridesetih godina prošlog stolje?a-u titanskom sukobu izme?u Andrewa Jacksona,predsjednika Sjedinjenih Ameri?kih Država,i Nicholasa Biddlea,predsjednika The Second Bank of the United States.
JACKSON PROTIV BIDDLEA

Andrew Jackson, predsjednik Sjedinjenih Ameri?kih Država,bio je s garanice –iz Tennesseeja.Njegov grubi izgled i iste takve manire postali su legendarni i dugo su bili razorno štetni uzor politi?arima sa Zapada.Nicholas Biddle,ugla?en,elegantan,uvijek okupan,koji je ?ak nosio i nešto nakita na sebi,bijaše izraziti pripadnik etablismana,kao što su to i dan –danas ?lanovi te obitelji iz Philadelphije.U jednom pismu majci s putovanja po Americi,budu?i je britanski kralj Edward VII napisao da je bio u Philadelphiji,da je ondje upozanao silno otmjenu obitelj Scrapple i da je imao za doru?ak vrlo ukusno jelo koje se zove „biddle“.

Nicholas Biddleeu nedostajao je osje?aj za takt,nešto što ?e bogati i uspješni Amerikanci kasnije znati u sebi jako razviti i što ?e mnogima postati „druga priroda“. Zato je na javnim mjestima i u javnim zgradama uspore?ivao mo? koju je imao kao predsjednik Second Bank of the United States,s mo?i što je predsjedniku Sjedinjenih Država daje njegov pložaj.Kad mu jednom na sjednici nekog senatskog odbora bilo postavljeno pitanje je li ikad zloupotrebio svoju financijsku mo?,odgovorio je da je pohvalio vlastitu suzdržljivost u tom pogledu. Rekao je kako bi se moglo nabrojiti na prste jedne ruke male banke „koje (on) ne bi mogao uništiti (da zaželi)“,a zatim je dodao da ipak „ni jednoj nije u?inio ništa nažao“.Ta Biddleova izjava je omogu?ila Jacksonu da zagrmi: „Predsjednik banke upravo nam je rekao da ve?ina banaka s federalnom poveljom postoji samo zahvaljuju?i njegovoj milosti“.

Povijesni doga?aj odigrao se 1832.godine.Na po?etku godine prijatelji banke u Kongresu,koje je predvodio Henry Clayd (i on je bio s granice,ali su na njega utjecale civilizatorske sile),obnovili su povelju banke,ali je Jackson na to reagirao zlobnim vetom.Predsjedi?ki izbori,održani kratko vrijeme poslije toga,vodili su se upravo oko tog pitanja. Biddle je imao novac i darežljivo je dijelio kredite kongresmenima,senatorima i tiskarima. (Jedan od novinara na platnom spisku bio je James Gordon Bennett,?ijega smo sina vidjeli u akciji Newportu i na Francuskoj rivijeri).Andrew Jackson nije imao novca,ali je imao glasove,pa je pobjedio na izborima,a Second Bank of the United States izgubila je bitku.Biddle je tada uredio da banka dobije povelju ( tj.dozvolu za rad) od savezne države Pennsylvanije,ali se opet pokazalo da je mo? što se dobiva je nešto što se dobiva samo jednom u životu i nikad poslije.Ve? su kratko vrijeme i on i njegova banka bankrotirali.Tako ?e male lokalne banke ostati gotovo sto godina pošte?ene od bilo kakvog ozbiljnijeg zavrdavanja.

?im su nestali Biddle i disciplina koju je on nametao,banke s poveljama saveznih država po?ele su se množiti eksplozivnim tempom.Tridesetih godina devetnaestog stolje?a posjedovati banku,biti vlasnik banke,smatralo se,gotovo doslovce,jednim od temeljnih ljudskih prava.Mnoge od tih banaka bijahu solidno vo?ene,ali su mnoge druge smatrale najprivla?nijom lokacijom,najzabitnija raskrš?a,najdublje šumetine,najzaba?enije mo?vare.Imati banku s tako zabitom ili opskurdnom adresom bijaše izvaredno važno,jer je takva njezina lokacija smanjivala opasnost da ?e klijenti dolaziti na njezine šaltere zahtjevaju?i zamjenu za kovani novac nov?anica koje je ona izdavala.Postojali su do duše propisi saveznih država o poslovanju banaka,ali se na njih nitko nije mogao osloniti.Na teritoriju Michigana,gdje je povijest lokalnog bankarstva bolja nego drugdje,banke su,po propisima,morale držati stanovitu minimalnu koli?inu zlata i srebra da im služi kao pokri?e za nov?anice koje izdaju. Država je povremeno slala inspektore da provjere provodi li se taj propis,ali su se banke snalazile:Istim putem kao inspektori,ali ispred njih,putovali su od banke do banke,sanduci napunjeni kovanim novcem.Jednom je jedan od tih inspektora otkrio da se ?ak i u tome štedjelo.Kad je otvorio jedan takav putuju?i sanduk,pokazalo se da je gotovo do vrha napunjen razbijenim staklom na koje je bio stavljen sasvim tanak sloj zlata.U konzervativnom Michiganu bakrotirala je tih godina neka banka,pa se zahvaljuju?i tome otkrilo da je kao jedino pokri?e za nov?anice što ih je banka emitirala u iznosu pola milijuna dolara imala 86 dolara i 48 centi kovanog novca. Za vrijeme gra?anskog rata bilo je u Sjedinjenim Državama u opticaju 7000 razli?litih emisija nov?anica.Ako ništa,barem su bile originalne:To napominjemo zbog toga što su mnogi samozvani umjetnici,koji su mogli raspolagati i tiskarskim strojem,dodati tome još 5000 tipova krivotvorenih nov?anica.Ali bez obzira na to jesu li bile prave ili falsificirane,te su nov?anice imale ?esto sasvim jednaku kupovnu mo?-ravnu nuli.

Sve je to stavaralo veliku zabunu i zbrku,pa je 1865.godine (samo nekoliko tjedana prije kraja ga?anskog rata) malim bankama-onima koje su dozvolu za rad dobivale od saveznih država-oduzeto pravo da izdaju nov?anice.Ali u to su vrijeme bankovni depoziti i bankovni ?ekovi ve? naveliko zamjenjivali „teku?i“ novac,onaj koji kola iz ruke u ruku.Zato ni sada nije ništa moglo sprije?iti banke da lijepo i dalje stvaraju novac-i to ne više da ga tiskaju i izdaju nego da daju kredite i stvaraju depozite.To su,naravno,radile i nakon što su izgubile pravo da tiskaju i izdaju novac,i to isto onako darežljivo i lakomisleno kao što su prije davale kredite u novcu što su ga same tiskale.

ZLATO

U svom stavu i u svojoj politici Sjedinjene Države išle su u 19.st. vlastitim putevima-ili su barem ostavljale takav dojam.Dok je u Americi cvalo tzv. wildeat bankarstvo(banke koje su emitirale više novca nego što su ga mogle odkupiti za zlato,banke bez pokri?a i rezerva,pridjev wildeat upotrebljava da bi se ozna?ili izrazito nesolidni i lakomisleni poslovi i poslovni pothvati,tj. protuzakoniti poslovi ),pogotovo na granici,sve ve?e evropske zemlje prihvtile su pouke Britanije i Bank of England o tome kako treba da bude regulirano bankarstvo. U isti mah te su zemlje bile na najboljem putu da riješe,?inilo se jednom zauvjek,problem kakva svojstva treba da ima kovina u koju ?e se konventirati papirni novac,bankovni depoziti i državni vrijednosni papiri.Za taj položaj su se stolje?ima natjecali zlato i srebro,upotrebljavani zajedno,ali je istodobno iskustvo pokazalo da je upotreba dvaju metala umjesto samo jednog unosi zabunu i stvara zbrku: Njihove su se relativne vrijednosti neprestano mijenjale,pa bi onaj metal koji bi u danom trenutku bio relativno jeftiniji,ljudi stavljali u opticaj,daju?i ga jedan drugome,dok bi onaj drugi,trenutno relativno vrijedniji zadržavali za sebe,tezaurirali.Godine 1867. Sastali su se u Parizu predstavnici vode?ih evropskih država i dogovorili se da se ubudu?e sva me?unrodna pla?anja obavljaju u zlatu-i samo u zlatu.

U Sjedinjenim Državama bio je tok doga?aja druk?iji.Gra?anski rat,jednko kao nekad revolucionarni rat (iako u mogo manjim razmjerima),bijaše financiran papirnim novcem.Kad su poslije njegova završetka pale cijene,pojavili su se energi?ni zahtjevi,pogotovo farmera,da greenbacks ostanu zakonsko sredstvo pla?anja.Nešto kasnije,kad su na Zapadu prona?eni veliki rudnici srebra,rudari su se pridružili farmerima u „križarskom pohodu“ koji je išao za tim da se srebrni novac zadrži. U jednom svome slavnom govoru William Jennings Bryan pozavao se na Isusa i njegov križ apeliraju?i na naciju da odbaci zlato (Bryan je rekao: „Ne?emo vam dopustiti da stavite na glavu ovu krunu od trnja,ne?emo vam dopustiti da razapnete ?ovje?anstvo na zlatni križ“.) Ipak su se,na kraju krajeva,i Sjedijene Države morale prilagoditi ostalom svijetu.Na prijelomu stolje?a greenbacks su pripadali prošlosti.Bryan je poražen na predsjedni?kim izborima na koje je izašao sa zahtjevom da se dopusti slobodno kovanje srebrnog novca.U Sjedinjenim Državama,jednako kao prije toga u Evropi, zlato je postalo jedina kovina u koju se mogao drugi novac konvertirati (pod uvjetom da je bio dobar)- i taj je konvertibilnost postala op?a,tj.,vrijedila je svugdje. U zapadnim zemljama zlatno važenje ili zlatni standard (kako se takva konvertibilnost stru?no naziva) postalo je vrhovni monetarni zakon.

Iako danas o tome imamo sasvim obratan dojam,?injenica je da je zlatni standard prakti?ki vrijedio i primjenjivao se samo nekoliko godina. Prvi svijetski rat pomeo je zlato iz Evrope:ono se odlilo u Ameriku jer su se njime kupovali oružje i municija.To je uništilo zlatni standard u Evropi.U Ameriku su se odjednom slile tako goleme koli?ine zlata te ga je odjednom bilo previše da bi moglo služiti kao novac.Zlatni standard nije nikada poslije toga efikasno funkcionirao.Bio je još jedna izvanredno važna žrtva velikog „rasklimavanja“.

STARE I NOVE NEIZVJESNOSTI

Svijet u kojemu se svaki novac mogao mijenjati u zlatnike ili njihov ekvivalent uvijek je izazivao dojam divno sigurnog svijeta. Bez obzira na njegove nedostatke,u njemu je,ako ništa barem postojao visok stupanj izvjesnosti u pogledu kupovne mo?i novca.U toku ?itavog prošlog stolje?a cijene su padale,a kupovna je mo? zlata i novca kojem se vrijednost temeljila na zlatu rasla.
Ta izvijesnost (što se nažalost ?esto zanemaruje) bijaše uvijek najve?a za one koji su imali novac. Kad god bi Bank of England digla bankovnu (kamatnu) stopu ili poduzela kakav drugi potez da obuzda banke i natjera ih da drže dovoljno zlata kako bi mogle udovoljiti zahtjevima svojih depozitora,poslovnim bi se firmama uskra?ivali krediti,a daljnje posljedice takvih poteza bile bi pad cijena i smanjenje zaposlenosti.Zbog toga je za farmere i industrijske radnike zlatni standard bio izvor neizvjesnosti. Kupovna mo? novca ostala bi ista:Nezgodna razlika bila bi u tome da su ga ti ljudi,tj. farmeri i radnici,imali u takvim situacijama manje ili ga uop?e nisu imali.Postojala je još jedna razlika izme?u bogatih i siromašnih. Siromašni,suprotno bogatima,nisu mogli postizati da se ?uje i njihov glas da postave svoje zahtjeve,a osim toga,obi?no nisu poznavali prave uzroke svoje nevolje. (U tome su farmeri bili naivniji od pripadnika svih drugih grupa.)Kasniji,pa i današnji poklonici zlatnog stanadarda (i uop?e ?vrstog i energi?nog upravljanja privredom),?ini se ne mogu shvatiti da je uspijeh što ga je zlatni standard postigao u 19. stolje?u velikim dijelom proizišao iz bespomo?nosti onih koji su bili dovoljno slabi da budu pot?injeni disciplini što ju je on nametnuo.Kako se u Britaniji i drugdje u Evropi pove?avala i ja?ala privreda,ostvaruju?i sve ve?u ekspanziju,tako se pove?avao i broj radnika koji su bili na udaru neizvijesnosti u pogledu zaposlenja i dohotka-neizvjesnost koja je neposredno proizlazila iz solidnosti poslovanja i politike centralnih banaka.Razumije se da je usporedo s tim rastao i otpor prihva?anju takve situacije.Sada ?emo govoriti o posljedicama do kojih je sve to dovelo.

Kao što smo ve? imali priliku vidjeti,Sjedinjene Države odbacile su instituciju centralnog bankarstva i opredijelile se za pravo lokalnih bankara,da stvaraju banknote (papirni novac) i bankovne depozite-bez kojih se lokalni farmeri i trgovci nisu mogli di?i na vlastite noge i uklju?iti u privrednu aktivnost.I to je nosilo u sebi stanovite neizvijesnosti,koje su tako?er bile surove.O ?emu je rije?? Osnivale bi se banke,krediti novih i starih banaka financirali bi eufori?no spekuliranje akcijama poduze?a koja su se bavila kupoprodajom zemljišta,poduze?a koja su gradila kanale i željeznice,poduze?a koja su prodavala sirovine ili robu masovne potrošnje,industrijskih poduze?a,a zatim bi došao krah i stotine bi banaka bankrotirale.Taj se ciklus neprestano ponavljao,a nastavio se i u 20.stolje?u,pokazuju?i sve ve?u žestinu i grubost.Od jednog kraha do drugog obi?no je prolazilo dvadeset godina-to?no toliko koliko je trebalo da izblijede sje?anja na predhodnu katastrofu. Svaki novi boom bio je pozdravljen fanfarama kao po?etak jedne nove ere:Upozorenja sumnjala bila su odbacivana kao upozorenja ljudi koji su naprosto nesposobni da uvide šanse za veliku zaradu što su ih njihovi protivnici,ljudi s jasnom vizijom,uvijek vidjeli i zahvaljuju?i tome postajali bogati. Politi?ari bi nakon svakog kraha pozivali obi?ne ljude da sa?uvaju vjeru i pouzdanje,jer je tobože situacija mnogo bolja nego što se ?ini. Razli?iti nosioci financijske mudrosti,savjetovali su drugima da budu strpljivi,ali ponekad je jedino što bi im savjetovali bila molitva.U panici koja je izbila 1907.,J.P.Morgan je poduzeo jedan još direktniji korak. Pozvao je na sastanak protestanske sve?enike New Yorka,izvukao iz njih obe?anje da ?e u svojim nedeljnim propovijedima savjetovati stadu neka ostave svoj novac u bankama,neka ne zahtjevaju isplatu svojih pologa.Situacija je doista bila takva da je iziskivala ja?anje vjere-a to je zna?ilo i vjere u bankarski sistem.

Unato? takvim umiruju?im savjetima,kad bi jednom izbila panika cijene bi padale,ljudi bi ostajali bez zaposlenja,banke bi bankrotirale,a njihovi bi bankroti,naravno,u?inili op?i privredni krah još težim.To je bilo zbog toga što su depoziti koji su bili u bankama što su bankrotirale gubili svojstvo da služe kao novac-i ljudi ih više nisu mogli trošiti kao novac,a to je,naravno,poga?alo ?itavu privredu i smanjivalo njezinu aktivnost. One banke koje bi preživjele obuzeo bi takav strah da bi prestale davati kredite kojima se stvarao novac. Kao što vidimo,tadašnji monetarni sistem bio je kao stvoren da ili sasvim obustavi ili smanji ponudu novca upravo u najnezgodnijem trenutku,kad bi to došlo kao naru?eno da do kraja pogorša situaciju.

Kulminantni krah nastupio je 1929. godine.U naredne ?etiri godine „zagrizlo je ledinu“ otprilike 9000 banaka,tre?ina od ukupnog broja tadašnjih ameri?kih banaka.Poslije svakoga takvog bankrota pojedinci i kompanije gubili su novac koji bi ina?e bili trošili,ostajali bi bez zajmova koje bi ina?e bili dobili. A onda su,6.ožujka 1933.,zatvorene sve banke u Sjedinjenim Državama.Novac je naprosto nestao iz opticaja:Ostala je samo mala koli?ina „sitniša“ koji su ljudi imali u ku?ama ili u džepovima.Deset godina prije toga Njema?ku je preplavila i zatrpala lavina Reichsmarki,stvorena inflacijom koja se i danas pamti.U Njema?koj je na kraju krajeva ipak došlo do stabilizacije zahvaljuju?i uvo?enjem nove valute koja se mijenjala za staru po te?aju od tisu?u milijardi starih maraka za jednu novu marku (1000mil.:1..Isuse!!!).Na dan 6. ožujka 1933., Sjedinjene Države ostale su prakti?ki bez novca.O jednome nije moglo biti sumnje.?ak i poslije 2500 godina postojanja novca ljudi nisu nau?ili mnogo o baratanju njime.

SISTEM FEDERALNE REZERVE

Bilo je to žalosno otkri?e.Godine 1914. ?inilo se da je zlatni standard vje?an.Te iste godine ?inilo se i to da su napokaon ispravljene neizvijesnosti ameri?kog bankarskog sistema zbog kojih je on neprestano išao iz booma u krah,iz kraha u boom.Gotovo istog dana kad su u Evropi zagrmjeli augustovski topovi,u Americi su napokon srušene tekovine pobjede Andrewa Jacksona nad financijskim etablismanom isto?nih država,i Sjedinjene Države dobile su centralnu banku,to?nije re?eno,zapravo je to bio kompromis smišljen kako bi naposlijetku prevladalo staro neprijateljstvo. Taj je kompromis doveo do stvaranja dvanaest centralnih banaka i tijela za koordinaciju s nejasno definiranim ovalaštenjima u Washingtonu.Tako se,eto,rodio Sistem federalne rezerve.

Ekonomisti su od samog po?etka ljubili i danas ljube Sistem federalne rezerve. (?ak su mu dali nestašni nadimak od milja: „The Fed“ .)Ali u prvo vrijeme njegova perfomansa nije bila takva da bi mogla pobu?ivati ljubav.Nitko nije znao tko zapravo upravlja Sistemom federalne rezerve,nije se znalo tko njime „drma“,da li Washington ili regionalne banke u Kansas Cityju,St. Luisu,San Franciscu,ili,možda,Banka federalne rezerve u New Yorku,zahvaljuju?i naro?ito povlaštenom položaju da joj je sjedište u financijskoj metropoli Sjedinjenih Država.Mnogo je ozbiljniji problem bila upravo nagonska tendencija Sistema federalne rezerve (pojava zapažena i u prvim danima postojanja Bank of England) da u kriti?nim situacijama poduzima upravo takve akcije,poteze i intervencije koji situaciju samo pogoršavaju.U godinama poslije prvog svjetskog rata po?elo se uveliko spekulirati poljeprivrednim zemljištima i poljeprivrednim proizvodima,a njihova je posljedica bila boom 1919. i 1920. godine.Banke ?lanice Federalne rezerve gledale su tolerantno kako druge banke dijele šakom i kapom kredite kojima se financirao taj boom,ali onda je,1920. i 1921.,došao krah.Federalna rezerva uvela je oštre restrikcije u kreditnu aktivnost banaka: Onemogu?ila im je daju kredite-i tako pomogla da depresija,koja je proizašla iz booma,burzovnih akcija,postane još gora. Godine 1927.,kad je po?eo novi boom burzovnih akcija, Sistem federalne rezerve odjednom je olakašao dijeljenje i dobivanje kredita,u?inivši tako potez o kojemu ?emo govoriti u narednom poglavlju,a sada ?emo samo napomenuti da je to stimuliralo financiranje booma burzovnih akcija i na kraju krajeva u?inila još težim krah koji je slijedio 1929.godine iako,istini za volju,treba re?i da su neki drugi ?imbenici u tome odigrali i važniju i krupniju ulogu.Poslije kraha 1929.,za vrijeme velike deflacije koja je trajala od 1929. do 1933.,Sistem federalne rezerve bio je i dalje najviše opsjednut strahom od inflacije.U toku tih nekoliko godina banke su „zagrizale ledinu“ masovno-kao vojnici onog prvog jutra bitke na Sommi,ali je Sistem federalne rezerve bio indiferentan prema njihovoj sudbini,?ak i kad su bile u pitanju same njegove ?lanice.Ideja postajanja pozajmljiva?a u krajnjoj nuždi tada još o?ito nije bila prešla preko Atlantika.

Pa ipak sjaj reputacije Federalne rezerve nije izblijedeio.Na položaju direktora Banke federalne rezerve u New Yorku nalazio se u tijeku velikog dijela tog razdoblja Benjamin Strong. Poslije Nicholasa Biddlea,Strong je bio prvi ameri?ki centralni bankar ?ije ime je bilo poznato u javnosti. Svoju veliku reputaciju dugovao je elegantnosti svojih grešaka-i mnogi ljudi naprosto nisu mogli doku?iti kako se nekome može dati mo? da ?ini tako rafinirane greške. Treba me?utim znati da je bavljenje centralnim bankarstvom posao kojemu su mjerila za ocjenjivanje performansi ugodno labava. Kao u diplomaciji,i u centralnom bankarstvu imaju veliku vrijednost stil,konzervativni na?in odjevanja,ležerno druženje s imu?nima,dok se na rezultate malo mari i o njima se vodi malo ra?una.

Za vrijeme velike depresije,kamatne su stope bile postupno smanjivane. Godine 1931. eskontna stopa (kamatna stopa po kojoj su banke smjele davati kredite) spuštena je na 1,5%,što se nikako nije moglo nazvati lihvarskom stopom. Osim toga,Federalna je rezerva naveliko otkupljivala državne vrijednosne papire.Novac do kojega se tako dolazilo bio je davan na raspolaganje bankama:drugim rije?ima,opet su se izvodile operacije na otvorenom tržištu.Ve? za kratko vrijeme komercijalne su banke grcale u pozajmljivom novcu.Nedostajalo je samo nešto da opet sve bude u najboljem redu:da klijenti dolaze u banku,da pozajmljuju taj novac,pove?aju depozite i tako stimuliraju ponudu novca.?im se i to dogodi,zemlja ?e iza?i iz krize,ra?unalo se,ali je onda došlo do strašnog otkri?a. Klijenti naprosto nisu dolazili u banke,nisu htjeli do?i po novac,koji ih je ondje ?ekao.Iako im se nudio po najnižoj kamatnoj stopi koja se može zamisliti,nisu htjeli uzimati kredite.Zašto?Nisu vjerovali da ?e na tim kreditima,ako tako uzajmljen novac investiraju,zaraditi,a banke opet nisu imale povjerenja u one koji su vjerovali da mogu zaraditi ako uzmu kredit. Eto,tako je to bilo za vrijeme velike depresije.U bankama se gomilao novac:One su uskoro raspolagale milijardama,mogle su te milijarde pozajmiti drugima,ali ih nisu pozajmljivali jer ih nitko nije tražio.Tako je bankarski sistem najprije pogoršao boom,zatim je pogoršao krah,a sada kada je Federalna rezerva napokon na jedvite jade odlu?ila da nešto poduzme,dogodilo se nije ništa.Bila je to nova pouka,ali i ne posljednja.Ostalo je mnogo toga u vezi s upravljanjem novcem što još nije bilo nau?eno.

IRVING FISHER

Da se taj nedostatak spoznaje održao tako dugo,sigurno nije bio kriv drugi od dvojce najzanimljvijih pojedinaca u povjesti ameri?ke ekonomske nauke.O prvom od te dvojce,Thorsteinu Veblinu,ve? smo govorili:Drugi,o kojem ?emo govoriti sada,bio je Irving Fisher.Obojca su bili diplomanti Sveu?ilišta Yale gdje su studirali gotovo istih godina 19.stolje?a.

Fisher,vitak,nao?it,uvijek kao iz kutije odjeven ?ovjek patricijskog držanja i manira,i s prekrasno potkresanom bradom,bavio se mnogim djelatnostima.Bio je odli?an matemati?ar,uspješan pronalaza?,katrastofalan loš investitor i duboko angažirani popravlja? ljudskog roda.Izumio je jednostavan sistem indeksnih kartica koji je najprije sam proizvodio i prodavao,a zatim za lijep novac prodao njegov patent firmi Remington Rand (proizvo?a? oružja,uredskih mehani?kih naprava).

Što se ti?e poboljšavanja ljudskog roda,ono se,po Fisheru,imalo posti?i boljim na?inom prehrane i smišljenim parenjem-jer,ako se smišljenijim križanjem postižu dobri rezultati s konjima,stokom i pšenicom,zašto se ne bi postizalo i s ljudima?Žele?i da se poboljša ljudska pasmina (ili barem njezino ponašanje),Fisher je bio žestoki zagovornik prohibicije,zabrana proizvodnje i prodaje alkoholanih pi?a,iako treba napomenuti da su pri tom imali udjela i neki ekonomski obziri:Dokazivao je,bez sumnje to?no,da su ljudi produktivniji kad ne lo?u.Potkraj dvadesetih godina prošlog stolje?a,Fisher je uletio u velike spekulacije burzovnim akcijama i u krahu 1929. izgubio otprilike 8 ili 10 milijuna dolara,što je bila pozamašna svota ?ak i za jednog profesora ekonomije.Kad danas u novinama pro?itate da je indeks cijena potroša?kih artikala sko?io,za taj je podatak dijelom zaslužan Fisher kao pionir razvoja tzv.indeksnih brojeva i pionir prakti?ne primjene matematike u ekonomskim naukama.(indeks*-sistem koji omogu?uje da se jednim brojem izraze cijena ili kvantiteta skupa ina?e heterogenih ekonomskih objekata,kao što su,uzmimo,robe i usluge). Ekonomska matematika nije nam ni do dana današnjeg omogu?ila da saznamo sve o ekonomiji,ali joj se nešto mora priznati:Ona pruža brojnim ekonomistima mogu?nost da se ne?im bave.
Najve?i Fisherov doprinos bio je u tome što nam je pomogao da bolje shvatimo novac i njegovo ponašanje.Jednom jedinom jednostavnom formulom pokazao je što determinira vrijednost novca.?ak ako ina?e mrzite matematiku,ne smijete dopustiti da vas ta Fisherova formula uplaši.Evo je:
P=(MV+ M1V1) : T

P zna?i cijena.M je koli?ina obi?nog novca ili gotovog novca u opticaju.M1 tako?er ozna?ava novac,ali ne novac u opticaju nego onaj ve?i dio nov?ane mase što ga tvore depoziti (polozi) u bankama,V i V1 ozna?uju tempo kojim se te dvije vrste novca troše-brzinu njihova cirkuliranja.Stolje?ima prije pojave Fishera ljudi su osje?ali da postoji nekakva veza,odnos,izme?u cijena i ponude novca.Upravo zbog toga (rasla je ponuda novca) izazivalo je emitiranje kontinentalnih nov?anica i greenbacks rast cijena. Fisherova formula u?inila je taj odnos jasnim i eksplicitnim.Cijene rastu usporedo s rastom koli?ine novca (M).Ali novac ne sa?injava samo gotov novac koji kola,cirkulira,iz ruke u ruku,toj masi treba dodati i bankovne depozite,podložne trošenju putem ?ekova (M1).Ako se nov?ana masa troši brzo,u?inak je,naravno,ve?i nego ako novac leži neupotrebljen,u ?arapama ili u madracima,ili u kakvu sedentarnom depozitu u banci.Zato kvantitetu uvijek umnogostru?uje stopa obrtanja novca (V)-ili brzina cirkuliranja.Odre?eno pove?anje ponude novca uvijek djeluje na cijene ja?e ako je koncentrirano na nekoliko transakcija nego ako je raspodjeljeno na mnogo malih transakcija. Zbog toga,da biste uzeli u obzir oposeg poslovne djelatnosti,morate sve što smo spomenuli podjeliti brojem transakcija (T-u Fisherovoj jednadžbi).Eto,to je sve.

Fisherova jednadžba se i danas prihva?a kao to?an opis faktora koji determiniraju vrijednost novca u danom trenutku.Lako se dogodi da ?e se održati i u budu?nosti i da ?e uvijek vrijediti,kao npr.glasovita geometrijska formula O=2?r.Formula za izra?unavanje opsega kruga.

Sam Fisher nije svoju formulu smatrao pukim opisom zbivanja,mehanizmima determiniranja cijena:Duboko je vjerovao da ona ima veliku operativnu vrijednost.Vjerovao je da se smišljenim pove?avanjem ili smanjivanjem ponude novca mogu pove?avati ili smanjivati cijene.Smanjivanjem ili pove?avanjem cijena-smatrao je Fisher-moglo bi se obuzdavati euforije i spre?avati depresije,pa bi se tako ublažavalo cikli?no smanjivanje spekulacija i katastrofa koje su prastara teška nevolja privrednog života.(Napominjemo da Fisher nije bio prvi kojega je op?inila ta ideja.)Naoružan svojom formulom,bacio se na posao i osnovao udruženje za propagiranje regulacije ponude novca i za stabilizaciju cijena koja je iz toga tobože proizlazila.

Kako su tridesetih godina cijene bile depresivno niske,potez koji se o?ito nametao bijaše pove?anje ponude novca.Ako se poduzme ta mjera,cijene ?e se oporaviti,tj. po?et ?e rasti,i to ?e onda stimulirati poslovnu djelatnost i zaposlenost.Godine 1933. Ideju je više-manje prihvatio predsjednik Roosevelt.Smanjena je zlatna sadržina dolara,što je zna?ilo da se za istu koli?inu zlata moralo dati od tada više dolara. Ali ta mjera naprosto nije funkcionirala,iako treba napomenuti da taj test Fisherove metode nije bio postavljen kako treba,jer je država za sebe zadržala najve?i dio ekstra dolara. Ipak,treba dodati da je upravo Fisherova formula pokazala zašto je taj pokušaj propao.Novac se doduše stvarao,ali su ljudi,prestrašeni do dna duše onim što je donijela depresija,gr?evito držali novac ne ispuštaju?i ga iz ruku,pa je sporost cirkuliranja novca poništila efekte pove?anja njegove ponude.Osim toga,što je bilo još važnije,pove?anje (M-novca koji je cirkulirao iz ruke u ruku) nipošto nije zna?ilo automatsko pove?anje M1 (bankovnih depozita) koji su rasli samo onoliko koliko su zajmoprimaoci uzimali zajmova i koliko su bankari zajmova davali,odnosno htjeli davati-a kao što smo ve? vidjeli,u razdoblju depresije nitko nije ni voljan ni spreman za to,što je zna?ilo da stvarna ponuda novca naprosto nije mogla rasti.

Fisher je zapravo otkrio (dokazao) nešto što ljudi,pa ni mnogi ekonomisti,ne?e da vjeruju.Ne postoje i ne mogu postojati nikakvi jeftini ili jednostavni pronalasci koji bi se ticali samo novca a bili bi sposobni ili bi mogli biti sposobni riješiti sve ili barem neke ekonomske probleme.Da su takvi pronalasci kojim slu?ajem mogu?i,sigurno bismo ih ve? imali,pa bi smo danas bili pošte?eni i od depresija i od inflacija i od drugih kojekakvih ekonomskih nevolja i neda?a,i živjeli bismo blaženo,sretno i imu?no.

Dijelo Irvinga Fishera ipak nije bilo uzaludno jer je utrlo put jednom mnogo složenijem ali i maštovitijem koraku u povijesti ekonomske politike.Taj novi korak bijaše plod velike ideje:Ideje kako nije dovoljno da država samo stvara novac,nego se mora pobrinuti da novac bude upotrebljen,tj.mora potaknuti i osigurati njegovo BRZO cirkuliranje-i to tako da ga sama troši. Upravo to je sada predložio Keynes.Ono što danas nazivamo keynesijanskom revolucijom,zapravo je bio pokrenuo Irving Fisher,što mu je priznao i sam Keynes.U jednom pismu koje mu je poslao 1944.godine Keynes je Fisheru napisao da je upravo on bio „u tim stvarima“ jedan od njegovih prvih u?itelja.

MANDARINSKA REVOLUCIJA

Ideje što su pokretale revolucije nisu potjecale od mase,od puka,obi?nih ljudi koji su,po svakoj razumnoj ocjeni,imali najviše razlloga da se pobune. Revolucionarne ideje potjecale su od intelektualaca. To je zapazio i upozorio Lenjin:intelektualce je smatrao svadljivim,smušenim,nediscipliniranim stvorenjima,ali je isto tako mislio da bi se bez njih armije proleterijata rasplinule u besciljnoj zbrci i metežu.

Oni kojima odgovara i kojima je ugodno stanje kakvo jest,konzervativci u doslovnom zna?enju te rije?i (lat.conservare-sa?uvati,sklonost o?uvanju starih nazora i vrednota) ?esto i s punim pravom,sumnjaju u intelektualce i smatraju ih izaziva?ima neprilika,ljudima koji naprosto ne mogu dopustiti da sve ide svojim tokom,i zapravo su odvratniji i opasniji od sirotinje i kojekakvih drugih bezrazložnih nezadovoljnika i huška?a. Intelektualci opet misle da ih drugi ljudi ne trpe zbog toga što im zavide na njihovoj superiornoj pameti.Taj njihov dojam nije to?an:ljudi koji ne trpe intelektualce naj?eš?e ih ne trpe zbog toga što prave neprilike,što su „smetala“.

Ali intelektualci mogu služiti ne samo radikalnim nego i konzervativnim sanagama.Prije i poslije drugog svjetskog rata upravo su ideje što su ih iznosili neki intekektualci igrale zna?ajnu ulogu u spasavanju reputacije kapitalizma.Jednako kao što se socijalisti?ke ideje nisu rodile u masama,tako ni ideje koje su spasile kapitalizam nisu potekle od poslovnih ljudi,bankara ili vlasnika burzovnih i industrijskih akcija kojih je vrijednost odnio vjetar.Uglavnom su došle od Johna Maynarda Keynesa.Ali sudbina je htjela da Keynesa smatra silno opsnim ona ista klasa koju je zapravo spasio.

CAMBRIDGE

Keynes je ro?en 1883.,iste godine kada je umro Karl Marx.Njegova majka,Florence Ada Keynes,bila je izuzetno pametna žena,revna sudionica mnogih dobrotvornih djelatnosti,poštivana predvodnica društva,kasnije,pod starost,gradona?elnica Cambridgea.Keynesov otac,John Neville Keynes,bio je ekonomist,logi?ar i otprilike petnaest godina tzv.registar,tj.šef administracije Sveu?ilišta Cambrige.Maynard (njegovi su ga prijatelji uvijek zvali samo po imenu) završio je gimnaziju u Etonu,a kao gimnazijalca od svih ga je predmeta najviše zanimala matematika.Studirao je na King's Collegeu,poslije Trinity Collegea najuglednijem fakultetu Sveu?ilišta Cambrige,koji je bio naro?ito ?uven zbog svojih ekonomista.Keynes ?e pove?ati ne samo ugled tog koledža na polju razvoja ekonomskih nauka nego ?e,kao njegov blagajnik pove?ati njegovo bogatstvo.

Churchill je jednom rekao da su veliki ljudi obi?no imali nesretno djetinjstvo.Sude?i po vlastitim izjavama i izjavama njegovih suvremenika.Keynes je bio silno sretan i u Estonu kao gimnazijalac,i u Cambridgeu kao student.Možda je ta okolnost bila važna za njegov život i opus.On,naime,nije nikada ni htio ni pokušao izmjeniti svijet potican na to vlastitim i osobnim nezadovoljstvom.Marx se zakleo da ?e buržoazija platiti,da ?e biti kažnjena - i zbog toga što je morao živjeti u bijedi i što je bolovao od ?ireva.Keynes nije nikada osjetio ni tegobe siromaštva ni patnje koje donose ?irevi;za njega je svijet bio divan.

Kao student King's Collegea pripadao je skupinin vatrenih intelektualaca kojoj su osim njega pripadali Lytton Strachey,Leonard Woolf i Clive Bell.Svi ?e oni kasnije,zajedno sa svojim ženama (Virginijom Woolf,Vanessom Bell) i ljubavnicama,okupiti u Londonu u takozvanoj blumzberijskoj grupi(Strachey,Woolf i Bell bili su ?uveni kriti?ari i pisci.Virginia Woolf jedna je od najve?ih engleskih književnica dvadesetog stolje?a,Blumsberijska grupa zvala se tako po Bloomsburyu,dijelu Londona u blizini Britanskog muzeja,gdje je tada stanovao upadljivo velik broj engleskih književnika,kriti?ara,umjetnika i istaknutih intelektualaca.)Svi su bili pod jakim utjecajem filizofa E.G.Moorea. Keynes ?e poslije objasniti što je našao u Mooreu i što je nau?io od njega.Bilo je to ovo vjerovanje: „Jedini vrijedan objekt strasne kontemplacije i traganja za duhovnim jedinstvom jesu ljubljena osoba,ljepota i istina:glavni ciljevi u životu treba da budu ljubav,stvaralaštvo i traganje za znanjem.Ljubav je daleko ispred ostalog.“ (Autor prešutkuje poznatu ?injenicu da je Keynes bio homoseksualac.)Budu?i da je tako gledao na život,Keynesu se naprosto moralo dogoditi da ga umjesto matematike po?ela u prvom redu privla?iti ekonomija.

Zna?ajniji instrument te mijene bijaše Alfred Marshall,koji nije predavao na King's Collegeu nego nešto niže uz rijeku,u jednako lijepom St.John's Collegeu.Marshall,u kojega se reputacija proroka spojila s auerolom sveca,bijaše ?etrdeset godina manje-više neprikosnoveni vo?a angloameri?ke ekonomske nauke-od 1885. Sve do smrti,1924. Godine.Kad sam se 1931. Kao student Sveu?ilišta Barkeley po?eo uvoditi u ekonomske nauke,Marshallova knjiga Principles of Economics bila je naš glavni udžbenik.Bilo je to upravo veli?anstveno djelo i ujedno kao stvoreno da obeshrabri svakog drugorazrednog ekonomista i potakne ga da odustane od bavljenja ekonomskim naukama.

Poslije završetka studija i diplomiranja,Keynes je pristupio ispitima za državnu službu na kojima je prošao slabo u ekonomiji.Dao je karakteristi?no objašnjenje: „Ispitiva?i su znali manje od mene.“Ali taj neuspjeh nije imalo kobne posljedice i Keynes je dobio mjesto u India Officeu-ministarstvu za indijske kolonijalne poslove,gdje je ubijao dosadu pišu?i knjige-znala?ki napisan traktat o teoriji vrijednosti,knjigu o indijskoj valuti.Ni jedno od tih Keynesovih djela nije imalo veliku promjenu u tadašnju ekonomsku misao.Keynes nije ostao dugo u India Officeu,Ve? za kratko vrijeme vratio se u Cambridge,zahvaljuju?i stipendiji koju mu je isposlovao sam Alfred Marshall.Pa ipak,upravo ?e Keynes najviše uraditi da zastari Marshallova ekonomika-u prvom redu njezina teza da se u situaciji,kada dobiju posao „svi za rad spremni i rada željni“ radnici,pokre?e blagodatna tendencija stvaranja ravnoteže u privredi.

Kad je izbio prvi svijetski rat,Keynesa nije privla?io odlazak u rovove.Umjesto da kao dobrovoljac ode u rat,zaposlio se u ministarstvu financija,gdje mu je bio posao da konsifiscira britanske zarade od trgovine,prinose od zajmova dobivenih u Sjedinjenim Državama i utržak od rekviriranih i u inozemstvu prodanih vrijednosnih papira,i dobivenim sredstvima pokriva što ve?i dio kupovina u prekomorskim zemljama,u prvom redu u Americi.Istodobno je pomogao Francuzima i Rusima da i oni to ?ine.Nikakva magija nije u tome igrala bilo kakvu ulogu,bez obzira na mnoge glasine što su se o tome širile.Ekonomska vještina ne obuhva?a i sposobnost da se dobije vrlo mnogo za vrlo malo.Pa ipak za posao,što ga je obavljao Keynes,bio je potreban okretan,snalažljiv i dovitljiv mozak,a o?ito je da ga je Keynes imao.Poslije nekog vremena ipak su ga pozvali u vojsku,ali je on naprosto vratio poziv.Kad je rat završio,bilo je jasno samo po sebi da su ga uvrstili u britansku delegaciju na Mirovnoj konferenciji.Ali sa službenog stajališta bila je to strašna pogreška. Raspoloženje pobjednika na mirovnoj konferenciji u Parizu,što se održavala prvih mjeseci 1919. Bilo je u znaku želje za odmazdom,kratkovidno,indiferntno prema ekonomskoj stvarnosti-i užasnulo je Keynesa. Nad tim su se zgražali injegovi kolege iz administrativnog osoblja britanske delegacije,a zgražali su se i neki politi?ari koji su bili ?lanovi delegacije. Keynes je zato u lipnju dao ostavku,vratio se ku?i i za dva mjeseca napisao najvelebniji polemi?ki spis modernog doba,studiju u kojoj se oborio na reparacione odluke Versajskog ugovora,na nametanje kartažanskog mira (kakvim je smatrao mir što su ga saveznici nametnuli poraženoj Njema?koj.)
Keynesova je teza bila da ?e Evropa kazniti samu sebe ako Njema?koj ili pokuša nametnuti takve reparacije kakve ona prakti?ki ne?e mo?i platiti,jer ?e njihovo pla?anje biti iznad njihovih mogu?nosti pla?anja. Upozorio je da je suzdržljivost nešto što pobjednicima ne name?e samilost nego najelementarnija potreba da se sa?uvaju vlastiti interesi. Svoju je tezu dokumentirao ciframa i napisao vatreno,sa straš?u.U nizu nezaboravnih pasusa iznio je svoje dojmove o ljudima koji su diktirali odredbe mira.Woodrowa Wilsona nazvao je „slijepim i gluhim Don Kihotom“.Za Clemenceaua je napisao: „Taj ?ovjek gaji jedinu iluziju koja se zove Francuska:taj ?ovjek ima jedno razo?arenje,koje se zove – ?ovje?anstvo.“S Lloydom Georgeom bio je naro?ito grub: „ Od ?itaoca koji Lloyda Georgea ne poznaje osobno ne može o?ekivati da ima makar samo donekle to?nu predodžbu o tom izuzetnom liku današnjice,o tom bardu s jar?evim nogama,o tom samo napola ljudskom posjetiocu vremenu u kojem živimo,posjetiocu koji je dolutao u današnjicu iz vješti?je magije i za?aranih šuma drevne keltske prošlosti.“

Nitko,na žaost nije savršeno hrabar.To je pokazao i Keynes,pa je u posljednjem trenutku izbacio iz svoje knjige taj pasus o Lloydu Georgeu.

Keynesova knjiga Ekonomske konzekvence mira (The Economics Consequences of Peace) objavljena je potkraj 1919., godine.Sud britanskog etablismana o njoj iznio je The Times: „Možda je g. Keynes doista „promomo?urni“ ekonomist.Možda je doista bio marljiv i koristan ?inovnik ministarstva financija.Ali,napisavši ovu knjigu u?inio je saveznicima medvje?u uslugu.Sigurni smo da ?e mu neprijatelj biti za nju zahvalan.“ Kasnije ?e dobro upu?eni zaklju?iti da je Keynea otišao predaleko –u tom smislu da su njegovi prora?uni njema?ke sposobnosti pla?anja bili previše ortodoksni.Možda je on svom knjigom doista pridonio osje?aju Nijemaca da su žrtve progona i da im je na?injena nepravda – osje?aju koji ?e Hitler znati onako efikasno iskoristiti. Ali treba svratiti pažnju na tehniku Timesova napada.Times nije tvrdio da je Keynesov napad donio neprilike velikanima Versajskog mira i britanskom etablismanu,premda ih je,zabolilo,iako je to upravo bilo ono što je „zažuljalo“ The Times,to i okolnost da je ono što je Keynes napisao obradovalo neprijatelje nacije.Timesov napad bio je sasvim u skladu s taktikom kojoj visokopoštovani i visokoodgovorni ljudi redovito pribjegavaju. „?ak ako imate pravo,jedini koji se tome vesele jesu – komunisti.“

Ali nije samo to bilo posrijedi.Veliki se ljudi najviše ljute kad im netko okrene le?a i napusti njihove redove,a oni sami uvi?aju da njihova je politika pogrešna.Upravo su se zato tako naljutili na Keynesov postupak.Daljnjih dvadeset godina on je vodio osiguravaju?e društvo i ujedno spekuliro burzovnim akcijama,industrijskim sirovinama i stranom valutom,ponekad gube?i,?eš?e dobivaju?i.Osim toga je predavao ekonomske znanosti,pisao i posvetio se umjetnosti,starim knjigama i svojim prijateljima u Bloomsburyju.Ali etablisman ga je udaljio od javnih poslova,jer je on,napisavši i objavivši onu knjigu,prekršio nenapisana pravila ponašanja. Ve? smo imali priliku vidjeti da etablismanima naj?eš?e nije stalo do pametnih ljudi.Smatraju ih opasnima i,umjesto da ih prihvate,odbacuju ih.

To što je tako bio onemogu?en da se bavi javnim poslovima bilo je za Keynesa u krajnjoj liniji prava sre?a. Javnim ljudima u pravilu prijeti jedno veliko prokletstvo.Položaju što ga imaju u javnom životu oni najprije prilagode jezik,a zatim ?ak i misli,da prije ili kasnije ne govoriti ništa ( ali to ?initi na zgodan na?in) postaje navika,druga priroda. ?ovjek koji je izvan toga,autsajder,može sebi barem priuštiti da govori istinu.Osim toga,kao slobodan,samostalan intelektualac,koji nije živio od mjese?ne pla?e.Keynes je sebi mogao dopustiti da se oženi Lydijom Lopokovom,ljepoticom koja je kratko vrijeme prije toga o?arala London kao zvijezda baletnog ansambla Sergeja Djagiljeva.Zapamtio sam kuplet o Keynesevoj ženidbi,koji sam negdje ?uo ili pro?itao: „ Je li ikad bilo spajanja ljepote i pameti kao kad se ljepoticom Lopokovom oženio John Maynard Keynes?“

Da je kojim slu?ajem Keynes bio državni ?inovnik,ili ?ak profesor u Cambridgeu,ženidba s Lopokovom bila bi malo presmion ?in.Ovako se (kako tvrdi legenda) dogodilo samo to da su se zabrinuli stari prijatelji obitelji u Cambridgeu: „Zar je Maynard doista uzeo za ženu jednu koristicu?!“

Tih godina Keynes se uglavnom bavio pisanjem.Na polju ekonomskih nauka pisati dobro smatra se pomalo sumnjivim – ne bez razloga. Dobrim pisanjem mogu se uvjeriti,pridobiti ljudi;osim toga,da bi se dobro pisalo,nužno je imati jasne misli,jer nitko ne može pisati jasno o ne?emu što sam ne razumije.Zbog toga se dobro pisanje smatra prijetnjom – ponekad vrlo opasnom i štetnom – za one brojne znanstvenike koji nejasno?om proze prikrivaju mediokritetnost duha. Kad je htio,Keynes je mogao sjajno pisati,i ta je ?injenica još više pove?avala sumnji?avost s kojom su na njega gledali.

Ali,samim tim što se držao po strani eteblisman nije mogao ignorirati Keynesa kao što bi ignorirao kakvog marksista da je kojim slu?ajem pisao isto što je pisao Keynes.Ne smijemo zaboraviti da je Keynes bio nastavak King's Collegea,da je bio predsjednik National Mutual Insurance Company,velikog londonskog osiguravaju?eg društva,da je bio direktor niza kompanija – da je zbog svega toga bio ?ovjek kojega se slušalo.Nema sumnje,za etablisman bi bila bolja strategija da ga je jednostavno zadržala u svojim redovima i onda lijepo kontrolirao.

CHURCHILL I ZLATO

?ovjek kojemu je Keynesova sloboda najviše naudila bio je Winston Churchill. Godine 1925. Churchill je kumovao najdramati?nijoj katrastofralnoj greški koju je neka vlada po?inila u 20.st. a upravo je Keynes tu grešku u?inio slavnom.
Rije? je o pokušaju Britanije dvadesetih godina da se vrati na zlatni standard uz prijeratni te?aj razmjene funte za zlato i dolar – po kojemu se jedna funta mijenjala za 123,7 graina zlata(anglosaksonska mjera za mjerenje težine plemenitih kovina.1 grain=0,0648 grama),odnosno za 4,86 dolara.Tadašnji britanski ministar financija bio je Winston Churchill.
Ako gledamo iz današnje perspektive,ne možemo se oteti dojmu da je ta greška bila jedna od onih koja se naprosto ne bi smjele dozvoliti pametnim ljudima..
(može se dogoditi pokvarenim bandama lopovskim!!!).Britanske cijene i nadnice porasle su u toku rata kao i u drugim zemljama,ali u Americi su,u stagnaciji koja je ondje nastupila poslije završetka rata,cijene sko?ile relativno manje i pale relativno više nego drugdje:U Francuskoj i drugim evropskim zemljama sko?ile su doduše više nego u Britaniji,ali je vrijednost razmjene (te?ajevi) lokalnih valuta pala više što su narasle cijene.U takvoj situaciji,ako ste kupovali jeftinu stranu valutu i onda za nju kupovali inozemnu robu,kupovali ste je badava u usporedbi s britanskom robom.

Sve bi bilo u redu i dobro bi prošlo da se Britanija vratila na te?aj razmjene od,uzmimo,4,40dolara za jednu funtu.Ra?unata u funtama,kupljenim po tom te?aju,cijena britanske robe,industrijskih artikala i usluga - tj. cijena ugljena,tekstila,strojeva,brodova i brodskog prijevoza – bila bi manje-više u skladu s cijenama tih artikala i usluga u drugim zemljama,ako bi se uzelo u obzir njihova razina cijena i te?aj razmjenejihovih valuta.Ali,kako se funta prodavala po te?aju od 4,80 dolara,britanske su cijene bile za oko 10% više od cijena britanskih konkurenata,a 10% nije sitnica.Za kupce je to svakako bio sasvim dovoljan poticaj da kupnju u Francuskoj,Njema?koj,Nizozemskoj,SAD-eu,a ne u Britaniji.
Kako se zapravo dogodila ta greška?Vra?anjem na nekadašnji te?aj razmjene funte za zlato i dolare,htjelo se pokazati da je britansko upravljanje novcem tj. britanska monetarna politika,opet onako solidno i pouzdano kao što je bilo u 19.st.Htjelo se,drugim rije?ima prikazati da rat nije ništa izmjenio. Bila je to ideja kojoj je teško mogao odoljeti ?ovjek poput Winstona Churchilla,povjesni?ar i profesionalni pas ?uvar-britanske prošlosti. Osim toga,u donošenju takvih odluka u pravilu sudjeluje samo sasvim mali broj pojedinaca,a njhova je nagonska tendencija da se u takvim okolnostima ponašaju vrlo komformisti?ki. Održi se sastanak ili sjednica,i ?ovjek s najve?im javnim ugledom iznese svoj stav,a svi se ostali požure da na sav glas hvale njegovu mudrost.Ljudi s reputacijom neslaganja,ljudi kakav je bio Keynes,ne pozivaju se na takve sastanke ili smjernice jer ih oni koji drže uzde vlasti ne smatraju odgovornim,ozbiljnim,sposobnim i efikasnim ljudima.Iz svega toga proizlazi to da su velike financijske odluke,jednako kao i na polju vanjske politike,brižno „orkestrirane“, „dirigirane“ –pa zabluda biva zašti?ena od pameti.
Britanija je povoljno primila Churchillov govor Donjem domu ukojemu je objavio vra?anje na zlatnu podlogu.The New York Times je izvještaj o tome objavio pod naslovom „Parlament i nacija na zenitu oduševljenja.“Umjesto da se priklju?i op?em radovanju,Keynes je,naravno,zapitao što je tjeralo Churchila da po?ini „takvu glupost“,a onda je na vlastito pitanje odgovorio: „Zato što ne posjeduje onu nagonsku sposobnost razboritog rasu?iuvanja koja bi ga ?uvala od grešaka“,a „budu?i da mu ta sposobnost nedostaje,dopustio je da mu oduzme svu pamet prodorna dreka konvencionalnih financija“.Osim toga, Churchilla su obmanuli njegovi eksperti u ministarstvu financija.Malo je vjerovatno da je Churchill veselo i s užitkom pro?itao kako ga je Keynes oslobodio krivnje.

Ako se htijelo da se britanski izvoz nastavi,morale su se smanjiti britanske cijene,ali su se one mogle sniziti samo pod uvjetom da se smanje nadnice, a nadnice su se mogle smanjiti samo na jedan od dva na?ina:ili tako da se provede horizontalno smanjivanje nadnica bez obzira na prigovore sindikata,ili tako da se izazove nezaposlenost,dovoljno velika da oslabi pregovara?ku snagu sindikata,da zaprijeti zaposlenim radnicima nezaposlenoš?u pa da to dovede do pada nadnica. Keynes je predvidio da ?e se to dogoditi. (i ja u 21. stolje?u;mjesto radnje:RH)

Na kraju krajeva,u Britaniji,je došlo i do nezaposlenosti i do horizontalnog pada nadnica i pla?a.Kako su 1924. ugljenokopi u Ruhru ponovno proradili,pale su svjetske cijene ugljena.Vlasnici britanskih ugljenokopa predložili su program od tri to?ke kako da se (sa skupljom funtom) izi?e na kraj s tom konkurencijom: produženje radnog vremena u jamama,ukidanjem zajam?ene minimalne nadnice,smanjenjem svih nadnica. (Ja:kod nas,zemlje iz budu?nosti,tjedan je produžen,na Nedjelju,pa sada ?e ga skratiti,možda svaka druga bude neradna,a u administraciji,ionako je skra?eno ve? 60 godina,petkom ih nema,poslije gableca,ali lovica uredno svaki mjesec,to?no u minutu sjeda)
(Taj podatak zacjelo ?e obradovati Enocha Powella(politi?ar s krajnje desnice,demagog,rasist ?ija netrpeljivost je bila usmjerena prema obojenim imigrantima iz nekadašnjih britanskih kolonija),Ronalda Regana (bivši holivudski glumac,bivši guverner Kalifornije,eksponent krajnje desnice Republikanske stranke,kandidat za predsjednika na izborima 1972.,1976.,i predsjednik SAD-a 1980-88.) i Miltona Friedmana(dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju,najistaknutiji ameri?ki konzervativni ekonomist,vode?i eksponent etablismana),jer pokazuje da su se nekad mogle zahtjevati takve mjere i da ?e to možda jednom opet biti mogu?e.)..(.ja:koja vidovitost)

Kraljevska komisija,koja je tada formirana da razmotri taj problem,došla je do zaklju?ka da je smanjenje nadnica nužno i to je preporu?ila.Rudari su odbili da na to pristanu,i vlasnici rudnika proglasili su lokaut.?etvrtog svibnja 1926. stupili su u štrajk tarnsportni radnici,grafi?ari,metalci,radnici u elektranama i plinarama,kao i ve?ina sindikata gra?evinskih radnika – da svojim štrajkom podrže rudare.To je,sa stanovitom dozom pretjerivanja,bilo nazvano generalnim štrajkom.Za prili?an broj radnika bilo je sasvim svejedno štrajkaju li ili ne štrajkaju – nezaposlenost (drugo oru?e) ve? je zadobila prili?ne razmjere,zapravo velike razmjere: tih godina bilo je bez posla 10 % do 12% od ukupne britanske radne snage. (ja:zbog tako malog postotka su štrajkali,jesu bili nervozni,hm,hm...)

Generalni štrajk trajao je samo 9 dana. Oni koji su najvatrenije povla?ivali povratku na zlatni standard prvi su zaklju?ili da je generalni štrajk prijetnja britanskom ustavnom poretku,manifestacija anarhije. Churchil je u tome zauzeo naro?ito principijelan stav.Što se ti?e rudara,oni su ostali u štrajku gotovo do kraja 1926.,ali su na kraju krajeva ipak poraženi.Pokazalo se da je Keynes opet jednom imao pravo,ali mu etablisman nije ni sada oprostio.Zapravo se cijela pri?a ponovila:Opet je došla do izražaja stara istina da je – u situaciji kada veliki ljudi pogriješe – imati pravo najgora taktika koju može izabrati pojedinac.
(Ja:???..ova idu?a poglavlja,onaj tko vidi vidjeti ?e...a naš Šuki nije dalje ?itao jer je izgubio knjigu ili je otrgao poglavlje kada je...ono...,kao,ono ne..oni ne znaju!..ni Božo Prka NIJE ZNAO,ni Borislav Škegro NIJE ZNAO,ono NE??,ni Mato Crkvenac koji je ZNAO ali NIJE ZNAO i DOBILI NJEGOVI PAJDE MOJ GLAS jer su tako dobro obe?avali 2000.-te,?ak jednom,jer ja nikada dva puta ne ponavljam grešku,barem što se ti?e glasanja,Šuki samo pri?a o Fisherovoj formuli i exsel grafikonima..)...a da ne govorim KAKO BI TO NAJVIŠE TREBAO ZNATI naš prehvaljeni,pun odlikovanja GUVERNER (ne) NARODNE BANKE...Rohatinski...i svi oni MMFovci,lihvari Evropske i svjetske banke za obnovu i razvoj,karijeristi i uvlaka?i bogatoj eliti trgovaca kojih ima samo 6% koji s njima(bandom lopovskom) stvaraju dogovore oko plasiranja kredita u naš državni prora?un da bi nas porobili...he,he..ali novac je PAPIR...malo sutra ?ete nam to napraviti jer ?e raja kad tad skužiti pa ?ete vi pljusnuti a mi ?emo napraviti novi novac i novu vlast...)
Ovdje je popis glavnih zlo?inaca i onih na koje se sumnja da su pomagali pri izvršavanju kaznenog djela pronevjere,kršenju Ustava RH i veleizdaje hrvatskog naroda... 5. saziv vlade

UTJECAJ AMERIKE

Poslije 1925.,britanske cijene tvdoglavo su ostajale na previsokoj razini.Novac koji bi ina?e odlazio u Britaniju za kupovanje britanske robe odlazio je u druge zemlje.Mnogo tog novca odlazilo je u SAD i kasnije u Francusku. Vra?anje zlatu htjela se proklamirati snaga i integritet funte,ali se postiglo suprotno od toga:pokazala se njezina slabost i ujedno snaga dolara. Nekoliko godina poslije tih doga?aja,ameri?ki novinar A.J.Liebling formulirao je na stranicama ?asopisa The New York (humoristi?ki ?asopis iz dvadesetih godina) zakon koji mu je dao naziv „Lieblingov zakon“.Grubo re?eno,taj zakon kaže da ?ovjek dovoljno komplicirana duha,uz uvijet da postupi dovoljno glupo,može samome sebi dati nogom u stražnjicu i izbaciti samoga sebe na ulicu.Povratak Britanije na zlatni standard,do kojega je došlo 1925.,bio je savršena potvrda Lieblingova zakona.
Godine 1927. shvatilo se da otjecanje zlata iz Evrope u SAD dobiva alarmantne razmjere.Zato su te godine otišli u Ameriku,da pokušaju vratiti zlato,velikom Montagu Normanu,guverner Bank of England,i Hjamlar Horace Greely Schacht,njegov kolega iz Reischsbanke (?ovjek ?iju je reputaciju „financijskog ?arobnjaka“ potkrepljivala izuzetno opora,suha vanjština i izuzetno fosilizirani mozak).Ta dvojca kojima se priklju?io Charles Rist,guverner Banque de France,zatražili su u New Yorku od Federalne rezerve da smanji svoju kamatnu stopu,da pove?a zajmove i da tako ublaži svoju monetarnu politiku.Polazilo se od pretpostavke da ?e smanjenje kamatne stope obuzdati otjecanje novca u SAD.Manje kamate zna?it ?e više zajmova,više novca u me?unarodnom opticaju,pove?anju cijena ameri?ke robe,smanjenje konkurentnosti ameri?ke robe na britanskom i drugim tržištima,olakšanje plasmana evropske robe na ameri?kom tržištu.Amerikanci su tim zahtjevima izišli u susret. Kao što smo ve? napomenuli,ta je politika pomogla da se pokrene veliko spekuliranje burzovnim akcijama,koje je zapo?elo 1927. i trajalo do 1929. godine:zajmovi,dobivani pod lakšim uvjetima,umjesto da posluže za oživljavanje me?unarodne trgovine,poslužili su za kupovanje burzovnih akcija.

SVATKO TREBA DA BUDE BOGAT

Dvadeete godine bijahu loše godine u Britaniji,a divne godine u Americi za svakoga tko je nešto zna?io.Farmerima je išlo slabo,nadnice nisu rasle,ali je nezaposlenost bila mala,industrijska proizvodnja je rasla,rasli su i profiti,još više burzovni te?ajevi.U toku tih godina sko?ile su sve burzovne i industrijske akcije,naro?ito one u kojima su se održavala ?udesa nove tehnologije,pa su zato akcije Radio Corporation of America bile miljenice spekulanata,Bilo je to pravo elektroni?ko ?udo (kako bi smo rekli danas,jer u to doba je rije? „elektronika“ još nije bila u upotrebi). Mnogi su investitori vjerovali da im kupovanje akcija Seabord Airline otvara vrata u novi svijet putni?ke avijacije – iako je to zapravo bila željezni?ka kompanija.
Spekulante su od svih akcionarskih društava najviše uzbu?ivale tzv. holding kompanije i tzv. inveticijski trustovi.U oba slu?aja je rije? o akcionarskim kompanijama,dioni?kim društvima kojima je jedina aktivnost bila investiranje u druge akcionarske kompanije.Te druge kompanije,u koje se to investiralo,investirale su tako svoj kapital u tre?e kompanije,a te su ga onda investirale dalje,u daljnje kompanije,pa se ponekad stvaralo i do pet i ?ak deset slojeva kompanija,a u svim tim slojevima prodavale su se obveznice i povlaštene akcije.Isplate kamata,koje su iz toga proizlazile, kao i isplate dividendi za povlaštene akcije,oduzimale su lavlji dio dobiti kompanija na dnu takve višeslojne strukture,tj. jedinim kompanijama koje su bile doista operativne u smislu da su nešto proizvodile ili obavljale neku pravu djelatnost:sav preostali dio dobiti „kaskadirao“ je uzlazno i završavao kao dividenda akcija kompanija na vrhu ( u kojoj su sjedili organizatori ?itavog toga višeslojnog biznisa.)
Odnosno,to?nije re?eno,tose naravno nije doga?alo stalno,idila je trajala samo dok bi se stvarale i rasle dividende kompanija na dnu,a kad bi one presušile,kamate za obveznice i kamate za povlaštene akcije pojele bi svu dobit i ?ak više od toga.Poslije toga nije više nikakav novac uzlazno kaskadirao – i vrijednost akcija investicijskog trusta ili holding kompanije (tj. kompanije na vrhu) srozala bi se,ponekad u samo tjedan dana,s fantasti?no visoke razine na razinu ravnu nuli.Bila je to mogu?nost koju gotovo nitko nije predvidio.
Metafora za sve te majstore bijaše g. Goldman Sachs. Ništa njemu nalik svijet nije vidio od kraha Južnomorskog mjehura (eufori?ni val spekuliranja u Južnoameri?ke države oko 1720. Sli?no onome kada su vjerovali da investiraju isušivanje Crvenog mora jer je navodno na dnu ležalo egipatsko blago kada je Mojsije spasio Židove razmaknuvši more):Ništa sli?no tome ne?e vidjeti do pojave „Bernieja“ Cornfelda i njegova I.O.S.-a (Investors Overseas Service).Zlatna era Goldmana Sachsa trajala je gotovo 11 mjeseci,a zapo?ela je 4. prosinca 1928.,kad je osnovana Goldman Sachs Trading Corporation Ta korporacija je zapravo bila investicijski trust,firma kojoj je isklju?iva funkcija bilo investiranje u druge kompanije.Emitirano je akcija u vrijednosti od 100 miliona dolara,od ?ega je javnosti prodano 90 miliona,zatim je sav taj kapital uložen u kupovinu akcija drugih kompanija,s tim da ih je birao,služe?i se svojim superiornim osjetilom njuha,sam Goldman Sachs. U velja?i,tri mjeseca nakon osnutka,Trading Corporation se fuzionirala s Financial and Industrial Securities Corporation (korporacija za ind. i fin. akcije),koja nije bila ništa drugo nego još jedan investicijski trust.Kapital te nove,tako stvorene korporacije iznosio je 235 miliona dolara. U srpnju je ta nova firma,nastala fuzijom,osnovala tzv.Shenandoah Corporation. Emitirala je povlaštenih i obi?nih akcija u vrijednosti od ukupno 102,3 miliona dolara,i opet za investiranja u kupovinu drugih akcija. U kolovozu je Shenandoah Corporation osnovala ,odnosno lansirala,Blue Ridge Corporation – emitiranjem akcija u vrijednosti od daljnjih 142 miliona.Samo nekoliko dana poslije toga, Trading Corporation je emitirala obveznica u nominalnoj vrijednosti od 71,4 miliona dolara,pa je tako stvorila kapital kojim je kupila još jedan investicijski trust i jednu banku na Zapadnoj obali.
Cijena akcija Shenandoah Corporation,koje su bile po cijeni od 17,50 dolara (ali se ta cijena digla do 36 dolara),srozala se na kraju krajeva na pola dolara,tako da je to bio pozamašan gubitak.Ali, Trading Corporation je prošla još gore.U velja?i 1929. cijena njezinih akcija dostigla je 222,50 dolara, a dvije godine poslije toga nije iznosila više od jednog ili dva dolara.
Jedan ožaloš?eni investitor rekao je o svom burzovnom mešetarenju koji ga je u to uvalio: „Uzeo je moje bogatstvo i jednostavno ga bacio kroz prozor.“ Jedan od glavnih aktera te goleme eksproprijacije – imao je položaj direktora u Shenandoah Corporation i Blue Ridge Corporation – bijaše John Foster Dulles.(ameri?ki odvjetnik,politi?ar,ministar vanjskih poslova u dvije administracije predsjednika Eisenhowera 1952-1959.-kreator ameri?ke politike hladnog rata).Neki introspektivniji ?ovjek zapitao bi se je li u redu da se tako nešto doga?a,ali je Dulles izišao iz ove epizode s nepoljuljanom vjerom u kapitalisti?ki sistem.S Dullesom ?emo se još sresti.

CRNI ?ETVRTAK

Za Goldmana Sachsa i za akcije strašni dan polaganja ra?una bio je ?etvrtak 24. listopada 1929.Poslijednjih nekoliko dana prije toga promet na burzi bio je slab,mlitav.Tog jutra (to sam ve? ispri?ao) odjednom je izbila velika,neobuzdana,neobjašnjiva bezglava panika:Svi su se htjeli otarasiti svojih akcija,svi su ih htjeli prodati.Panika se sru?ila na njujoršku burzu olujnom snagom,poput divlje,nezaustavljive bujice.Mašinerija burze naprosto se nije mogla prilagoditi.Panika je bila brža od telefonske trake kojom su se istodobno na stotine mjesta javljale promjene burzovnih te?ajeva. Ljudi uzduž i poprijeko Amerike nisu mogli doku?iti što se zapravo zbiva u Wall Streeetu.Znali su samo da su upropašteni ili ve? upropašteni ili ?e,ako ne požure,uskoro biti upropašteni,pa su zato prodavali,prodavali,bezglavo prodavali akcije koje su imali. U zgradi burze buka je bila zaglušna,napolju u Wall Streeetu,okupila se golema masa,jer se u New Yorku proširila glasina da se ruši kapitalizam i ljudi su došli da to vide.Za svaki slu?aj pozvana je policija:moža burzovni mešetari i bankari podivljaju,možda ?e ih trebati silom smiriti.Na fasadi jedne od visokih zgrada pojavio se neki radnik da nešto popravi,a gomila na ulici je pomislila da je to neki samoubojica i nestrpljivo ?ekala da visi kako ?e sko?iti.

Oko podne je uprava burze zatvorila galeriju za publiku.Ono što se doga?alo u burzi bilo je previše sramotno da bi to itko nepozvan smio vidjeti. Jedan od gledalaca bio je Winston Churchill.Prema danas etabliranom i (ruku na srce) previše pojednostavljenom gledanju-uzrok svega onoga što se dogodilo tih dana bijaše njegova odluka od 1925. Da vrati funtu na zlatni standard i ono što je iz te odluke neposredno proizišlo:Spašavanje Britanije niskim kamatnim stopama i laki krediti u New Yorku. Bilo bi dobro kad bi smo mogli vjerovati da Churchill došao toga dana u Wall Street sbog svijesne odluke da vidi posljedice svoga dijela ili zbog toga što ga je grizla savjest,ali on se toga dana ondje našao sasvim slu?ajno.

Oko podne,otprilike kada je galerija zatvorena za publiku,situacija se po?ela poboljšavati.Što se dogodilo?U toku jutra sastali su se u sjedištu Morganove banke,u zgradi pored burze,najve?i njujorški bankari da razmotre situaciju.Javnost je zaklju?ila da ?e biti poduzeta operacija spašavanja.Navodno je Richard Whitney,potpredsjednik burze,?ovjek za koga su svi znali da je Morganov burzovni mešetar,dobio direktivu da odmah ode u burzu i po?ne kupovati akcije.On je to doista u?inio,potrudivši se da to uradi što upadljivije. Nije se znalo koliko mu je bilo dopušteno da tako potroši,ali ?ini se da nisu bile posrijedi velike svote.Operacija spašavanja ipak je „upalila“.Tržište akcija se dramati?no okrenula,te?ajevi su opet po?eli rasti,ali to na žalost nije dugo potrajalo. Još je istog poslijepodneva promet akcija opet omlitavio.Whitney je ipak postao junak dana,njegov uspijeh stavljen je na velika zvona i hvaljen na sav glas,a on sam izabran je za predsjednika burze. Nedugo poslije toga završio je u kaznionici Sing Sing,osu?en zbog pronevjera. (Ja:zna?i,nekad se takve hapsilo!)Narednog utorka (taj ?e dan ostati zabilježen kao „crni utorak“ )nastupio je pravi krah.Bankari više nisu intervenirali.Proširila se glasina da su sada umjesto da ponovno interveniraju kupuju?i akcije,nastoje otarasiti i onih akcija koje su bili kupili u ?etvrtak.Otada su,oporavljaju?i se samo povremeno,te?ajevi akcija padali gotovo pune tri godine.

Krah na burzi u Wall Streetu uništio je masovnu potrošnju,poslovno investiranje,solvetnost banaka i poslovnih poduze?a.Za Velikim Krahom došla je Velika Depresija:Za eutanazijom bogatih – eutanazija siromašnih. Godine 1933. bio je bez posla gotovo svaki ?etvrti ameri?ki radnik. Ameri?ka proizvodnja – brutto nacionalni produkt – pala je za 1/3. Kao što smo ve? napomenuli,bankrotiralo je otprilike 9000 banaka. Vlada je reagirala normalno,tj.,ponašala se u skladu s normalnim ponašanjem vlada.U lipnju 1930. Kad je situacija bila jako teška i postojala iz dana u dan sve teža,neka je delegacija došla predsjedniku Herbertu Hooveru sa zahtjevom da država organizira javne radove i tako pomogne nezaposlenima.Hoover im je odgovorio: „Gospodo,zakasnili ste 60 dana:depresija je prošla!“

U Evropi je stare izvjesnosti srušio prvi svijetski rat.Rovovi ?e ostati u društvenoj memoriji kao nešto najstrašnije što se može zamisliti.U SAD stare je izvjesnosti srušila Velika Depresija,koje ?e ostati u kolektivnom sje?anju Amerikanaca sve do današnjih dana:Kad god bi se ?inilo da nešto „ne štima“,ljudi su se prestrašeno pitali: „Zna?i li to da nadolazi još jedna depresija?“

RJEŠENJA

Poljedice i efekti Velike Depresije proširili su se iz Amerike – i zapravo zahvatili ?itav svijet. Što je neka zemlja bila bogatija,što je imala razvijeniju industriju – to je bila teže pogo?ena.Samo je Sovjetski Savez ostao netaknut krizom,iako treba napomenuti da se to nije moglo uzeti kao nepobitan dokaz prednosti sovjetskog sistema.Ondje je upravo u to vrijeme,na po?etku tridesetih,nastupio trenutak da se provede ona druga etapa revolucije koju je Lenjin bio smatrao nužnom – i zato je kolektivizirana poljeprivreda.Ta etapa bila je neusporedivo krvavija od prve.Ono što bi se na Zapadu smatralo tegobnim,u Rusiji se smatralo ?udom ekonomskog izobilja.Sam je Staljin poslije priznao Churchillu da su to bile najmu?nije godine njegova života.Ako su ?ovjeka kakav je bio Staljin zaboljele patnje drugih ljudi,onda su to sigurno bile grdne patnje.

Prvo riješenje koje je tadašjim državnicima palo na um bilo je „stezanje kajiševa“?,prihva?anje tegoba,strpljivost.Zapravo je to bila prirodna reakcija.Malo je ljudi koji smatraju da su tegobe i patnje uzaludne,pogotovo ako ih moraju trpjeti drugi:Sve što je neugodno naprosto mora imati koristan ekonomski u?inak.

Herbert Hoover u Sjedinjenim Državama i Heinrich Bruning u Njema?koj bijahu najodaniji zagovornici takvog gledanja. Bruningova spasonosna akcija, koju je poduzeo 1931.,naro?ito zaslužuje da je zapamtimo. Skresane su nadnice,skresane cijene,skresane ?inovni?ke pla?e,pove?ani porezi – i sve je to bilo u?injeno u vrijeme kad je otprilike svaki ?etvrti njema?ki industrijski radnik bio nezaposlen. U etablismanu nije bilo takvih koji su bili spremni da se suo?e s pitanjem što su ga sebi postavljali milijuni njema?kih radnika: Ako je ovo demokracija,može li Hitler biti gori?
Andrew Mellon,Hooverov ministar financija,iznio je sli?an prijedlog „treba likvidirati sindikate,likvidirati radnike,likvidirati burzovne akcije,likvidirati farmere...“
Da su poslušali Mellona,ne bi na kraju krajeva ostalo ništa – i tada bi doista jedini put bio put prema gore.

Mnogi ekonomisti – Lionel Robbins u Engleskoj,Joseph Schumpeter u SAD –smatrali su da depresije imaju nužnu,terapeutsku funkciju: Obrazlažu?i to mišljenje,služili su se metafori?kom usporedbom da depresija izaziva izlu?livanje otrova nakupljenih u ekonomskom sistemu. Drugi ekonomisti pozivali su ljude da budu strpljivi,što zna?i da su im predlagali nešto što je lakše provoditi ako dobivate redovna mjese?na primanja.Mnogi su ekonomisti opominjali da bi afirmativne,pozitivne mjere vlade izazvale inflaciju. Prakti?na,konkretna posljedica bijaše u svim tim slu?ajevima ne poduzimanje bilo kakve akcije .Nisu tobile godine povoljne za ekonomiste. Britanija je napustila zlatni standard i slobodnu me?unarodnu trgovinu – i to je ujedno bila jedina reakcija Westminstera (sinonim za britanski parlament) i Whitehalla (sinonim za britansku vladu i najvišu državnu birokraciju) na Veliku Depresiju.Reagirali su doduše na još jedan na?in:ignoniraju?i bujicu savjeta koje im je upu?ivao John Maynard Keynes.

Keynesu je bilo potpuno jasno što zapravo treba poduzeti. Država treba da uzima zajmove i da zatim troši novac do kojega tako do?e.Bilo je to bitno odstupanje od doktrine Irvinga Fishera.Kad bi država pozajmljivala novac,to bi dovelo do pove?anja ponude novca – u obliku bankovnih depozita ili u obliku slavnog Fisherovog M1.Novac koji bi se trošio,trošila bi država,ali bi taj isti novac kasnije trošili radnici i drugi koji bio ga dobili od države.Trošenje države i trošenje onih koji bi dobivali novac od države jam?ilo bi da ne?e do?i do pada brzine obrtanja nocva,pada koji bi imao negativne posljedice – opadanje tempa V i V1.Tako bi se zapravo,ne samo stvarao novac nego bi se nametala njegova upotreba – njegovo trošenje.

Tih godina Keynes je imao jednog zna?ajnog i pažnje vrijedna prijatelja.Bio je to David Lloyd George, „bard s nogama jarca“,kako ga je Keynes jednom nazvao.Svima onima kojima je to prijateljstvo bilo ?udno,Keynes bi uljudno objasnio da Lloyda Georgea podupire kad je u pravu,a suprostavlja mu se kad pogrešno postupa.Ali Lloyd George je sada bio u politi?koj divljini zajedno s drugim pojedincima i poraženima u prvom svijetskom ratu.Keynes je malo-pomalo došao do zadovoljštvine postavši slavljeni prorok svagdje osim u vlastitoj domovini.A do najuspješnije prakti?ne primjene mjera koje je predlagao došlo je u zemlji u kojoj je bio gotovo nepoznat.

POKUSNI BALONI

Nacisti nisu bili naklonjeni ?itanju knjiga. Njihovo reagiranje bilo je reagiranje na okolnosti – i takav im je pristup donio ve?e koristi nego što su razboriti savjeti uglednih ekonomista donjeli Britaniji i SAD-u. Po?evši od 1933.,Hitler je uzajmljivao novac i trošio ga – i to obilato i neštedimice,tj. upravo onako kao bi mu bio savjetovao Keynes da mu je kojim slu?ajem bio savjetnik. Budu?i da je u Njema?koj vladala nezaposlenost,?inilo se da je to jedina ispravna politika.U po?etku je najve?i dio trošenja države odlazio na civilne objekte – željezni?ke pruge,kanale,javne zgrade,autobahnove. Uvedena je stroga kontrola nad valutnom razmjenom,i to je imalo dvije neposredne posljedice:prestrašeni Nijemci nisu slali novac u inozemstvo,a oni kojima se dohodak pove?ao,nisu prevelik dio toga dohotka trošili na uvoz.

Postignuti su rezultati koji bi zadovoljili svakog sljedbenika Keynesove doktrine. Do kraja 1935.,u Njema?koj je savladana nezaposlenost. Godine 1936.,visoki dohodak stanovništva po?eo je gurati cijene prema gore,odnosno omogu?io je njihovo podizanje,a po?ele su rasti nadnice i pla?e.Država je zato plafonirala i cijene i nadnice,što je tako?er dalo dobre rezultate,pa je tako potkraj tridesetih godina Njema?ka imala punu zaposlenost i stabilne cijene.Bio je to apsolutno jedinstven uspijeh u industrijski razvijenom djelu svijeta.

Njema?ki primjer bio je pou?an ali ipak nikoga nije pou?io. Britanski i ameri?ki ekonomisti bacili su jedan pogled na te njema?ke financijske hereze (okolnost da je država uzajmljivala novac i zatim ga sama trošila) jednoglasno predkazali skori krah njema?ke privrede.Govorili su da samo Schacht,šef njema?kih financija,drži njema?ku privredu na okupu i krparenjem spre?ava njezinu propast.(Nisu znali da je Schacht protivnik takve politike i da je zapravo vode drugi.) Ameri?ki liberali i britanski socijalisti vidjeli su samo fašisti?ki teror,uništenje sindikata,divljanja sme?ih košulja i crnih košulja (SA-ovaca i SS-ovaca),koncentracione logore,urlikavu retoriku – ignorirali ono što se zbivalo u njema?koj privredi. Bilo im je jasno samo po sebi da od Hitlera ne može pote?i ništa dobro.Zato je utjecaj pripao onome što se dogodilo u Americi.

Potkraj 1933., Keynes je napisao predsjedniku Roosveltu pismo ,koje je (nimalo sklon šutljivosti) istodobno objavio,kao otvoreno pismo,na stranicama The New York Timesa.Jedna jedina re?enica u tom pismu bila je dovoljna za sažeti prikaz njegove teze: „Ja smatram apsolutno najvažnijim pove?anje nacionalne kupovne mo?i,i to takvo pove?anje koje bi proizišlo iz državnog trošenja financiranog zajmovima...“ Naredne godine Keynes je posjetio Roosvelta,ali se pokazalo da je ono pismo bilo ipak prikladniji medij komuniciranja me?u njima.Svakoga od te dvojce zbunilo je ono što su vidjeli kada su se našli licem u lice.Roosvelt je dobio dojam da je Keynes „prije neka vrsta matemati?ara nego politi?ki ekonomist“.Keynes je sa tog sastanka otišao potišten: „Prije toga je smatrao da je Predsjednik,što se ti?e poznavanja ekonomije,pismeniji.“

Kad su korporacije velike i snažne (a one su to tridesetih godina ve? bile),mogu ako žele snižavati cijene svojih proizvoda.Ako su uz to sindikati slabi ili ne postoje (kao što je to bilo tridesetih godina po SAD-eu),poslodavci mogu primorati radnike da prihvate smanjenje nadnica.Kad to u?ini jedna kompanija,mogu to u?initi i druge.U situaciji koja tako nastane stupa u akciju moderni oblik inflacione spirale,ali u suprotnom smjeru:smanjenje kupovne mo?i radnika pove?ava snagu njezina djelovanja. Woshington je pokušavao zaustaviti taj proces potezima i intervencijama National Recovery Administration (Nacionalna Uprava za Obnovu).Bio je to ,ako uzmemo u obzir okolnosti,razboriti i ?ak mudar pokušaj.Keynes i ve?ina ekonomista nisu to shvatili.Oni su smatrali da su potezi National Recovery Administration pogrešni pa je ta institucija odtada uvijek prolazila slabo u tisku – kao još jedna u nizu „Roosveltovih glupih grešaka“. Keynes je htio da država intenzivnije i energi?nije uzima zajmove i troši :Smatrao je da se Roosveltova administracija u tome ponaša odviše oprezno. Njegov dojam bio je to?an.Woshington se doista sustezao da vodi takvu politiku,zazirao je od nje.

Na po?etku tridesetih godina gradona?elnik New Yorka bio je James J. Woker.Zagovaraju?i nemaran odnos prema literaturi (kako se to tada zvalo),Woker je jednom izjavio da još nikada nije ?uo kako je neku djevojku zavela knjiga.Keynes je sada pokazao,na svoj na?in,da Woker nije imao pravo.Kad je vidio da ne može pridobiti (i zavesti) Woshington direktnim,prakti?nim uvjeravanjem i nagovaranjem,napisao je knjigu.Još jedan dokaz da je Woker bio u zabludi bijaše to što je ta knjiga bila tako teško pisana da je bila gotovo neprobavljiva.

OP?A TEORIJA

Keynesova knjiga nosila je naslov The General Theory of Employment Interest and Money. (Zbog nekoga nepoznata razloga Keynes je izostavio zarez).Jasno je da on sam nije sumnjao u njezinu važnost i utjecaj.Kratko vrijeme prije nego što je ta knjiga objavljena ,1936.g.,rekao je Georgeu Bernardu Shawu da ?e ona „uveliko revolucionirati...na?in na koji svijet misli o ekonomskim problemima“.To se doista dogodilo.

The General Theory objavljena je mnogo prije nego što ju je autor završio.Poput Biblije i Kapitala,pisana je izuzetno nerazumljivo,ali joj je upravo ta nerazumljivost,jednako kao Bibliji i Kapitalu,mnogo pomogla da do?e do pristaša.Nemojte misliti da posežem za paradoksom.Rije? je o ne?emu što je gotovo normalno. Kad je (da bi se nešto razjasnilo ) potreban veliki duševni napor,onaj tko to pro?ita i shvati drži se onoga što je tako nau?io kao pijan plota,jer želi samoga sebe uvjeriti da mu se uloženi trud isplatio. A ako u takvom dijelu ima mnogo nejasno?a i ?ak kontradikcija (a toga ima u Keynesovoj knjizi jednako kao u Bibliji i Kapitalu),?itaocu se pruža mogu?nost da na?e u njoj upravo ono u što želi vjerovati – pa se tako stje?u pristaše,sljedbenici i u?enici.

Ali Keynesov temeljni zaklju?ak može se iznjeti sasvim jednostavno. Prije Keynesa smatralo se da ekonomski sistem,svaki kapitalisti?ki sistem,postiže ravnotežu na razini pune zaposlenosti. Ako mu se ostavi sloboda,ako ga prepustimo samom sebi,on ?e se sam od sebe prije ili kasnije smiriti na tom stanju.Radnici bez posla i pogoni bez posla zapravo su aberacije sistema,posljedica njegova sasvim privremenog neuspjeha,privremenog zakazivanja.Keynes je,me?utim,pokazao da moderna ekonomija može isto takom posti?i ravnotežu u uvjetima trajne i teške nezaposlenosti.Zapravo je njezina potpuno normalna i prirodna tendencija da teži onome što današnji ekonomisti nazivaju „ravnoteža na nivou nepotpune nezaposlenosti“.

Osnovni uzrok ravnoteže na razini nepotpune zaposlenosti treba tražiti u nastojanjima pojedinaca i poduze?a da iz dohotka crpe ve?u štednju nego što,u danim okolnostima,iznosi profitibilna masa investicija: a to jest,da investiraju više nego što bi im se isplatilo investirati.Ono što se iz dohotka prelije u štednju mora se prije ili kasnije potrošiti,jer,ako se to ne u?ini,nastati ?e manjak kupovne mo?i. Punih 150 godina prije pojave Keynesa vladalo je u etbliranoj,ortodoksnoj ekonomskoj nauci mišljenje da je takva opsnost isklju?ena,da se to naprosto ne može dogoditi. Mislilo se da je dohodak koji se ostvaruje proizvodnjom uvijek dovoljan da se otkupi sve što se proizvede.Mislilo se da se štednja uvijek investira,a ako bi se negdje pojavio višak štednje,pale bi kamatne stope i štednja bi bila potrošena.

Keynes nije poricao da prije ili kasnije dolazi do investiranja ?itave štednje ali je dokazao da se to može izazvati i padom proizvodnje (i zposlenosti) u privredi uzetoj u cjelini. Takav pad proizvodnje smanjuje dobit,pretvara poslovne dobitke u poslovne gubitke,smanjuje osobne dohotke:tako se,doduše,smanjuje investiranje,ali se još više smanjuje štednju .To je mehanizam kojem se štednja održava na istoj razini kao investiranje,ali to prilago?avanje (za ekonomiste bezazlena rije?) može ozna?avati nešto što je po svojim posljedicama i te kako strašno.

Iz onog što smo upravo iznjeli proizlazila je terapija. Država treba da uzima zajmove,da uzajmljuje novac,da investira. Ako dovoljno uznajmljuje i dovoljno investira,štetno djelovanje štednje može se suzbiti investiranjem, i to na visokom,a ne na niskom nivou proizvodnje i zaposlenosti .The general Theory bila je teoretski dokaz valjanosti terapije koju je Keynes još prije toga predlagao. Bilo je vrlo nezgodno da su doga?aji išli obratnim smjerom.

PUT PREKO SVEU?ILIŠTA

Kao što smo ve? napomenuli,Washington se prema Keynesu odnosio hladno,pa je on upotrebivši kao oružje The General Theory, osvojio Ameriku posredstvom njezinih sveu?ilištva. Glavna to?ka prodora bilo je Sveu?ilište Harvard.Imao sam sre?u da to gledam vlastitim o?ima.U to vrijeme stanovao sam kao mladi instruktor u Winthrop Houseu,jednoj od zgrada u kojima su stanovali studenti.To je bila nepretenciozno gra?ena ku?a u kojoj je vladala lagano antisemitska atmosfera,kao uostalom u ?itavom Harvardu,ali,nasuprot tome,protuirsko raspoloženje tu nije bilo tako snažno razvijeno kao u nekim dostojanstvenijim studentskim obitavalištima.Možda su upravo zato ovdje stanovala i bra?a Kennedy u vrijeme dok su studirali na Harvardu.To je imalo velik utjecaj na moj kasniji život.

Instruktori su imali besplatan stan,besplatnu hranu i toliko novca koliko im je nužno trebalo.Svakog jutra okupljali smo se na ležernom doru?ku,gdje nam se svaki dan pružila prilika da ?ujemo najnoviji izvještaj jednog našeg kolege o njegovoj najnovijoj pustolovini na polju seksa koju je imao predhodne no?i.(taj naš kolega postao je poslije veliki socijolog.)Svijet u kojem smo živjeli bio je divan i miran:jedina nevolja bila je u tome što je izvan harvardskih zidova život bio sasvim druk?iji.Jednom zgodom,u tom razdoblju Krize,proveo sam Boži? u Los Angelesu.Na svakom koraku sretao sam bijednike koji su o?ajni?ki molili da im udjelite koji cent.Bilo je o?ito da im je odurno to što ?ine,ali nama je isto tako bilo jasno da im ništa drugo ne preostaje.Ako ste pokušali šmugnuti kraj njih a da im ne date ništa,u o?ima bi im se pojavio bezna?e pomješano sa strahom.Sve je to bilo sasvim druk?ije nego u našem ugodnom i udobnom svijetu.

Keynes je našao izlaz bez revolucije,riješenje koje ?e omogu?iti da naš ugodni svijet ostane,a nezaposlenost i patnje nestanu. Razumije se da se to nama ?inilo pravim ?udom.Godine 1936.,pošto je izišla The General Theory,održavali smo svakog tjedna po nekoliko sastanka na kojima smo diskutiralo otom ?udu.U sje?anje mi se naro?ito urezao jedan takav sastanak u Winthrop Houseu.Vodio ga je profesor Schumpeter,koji doduše nije volio Keynesa ali je zato volio debate i polemike.Neposredno prije tog sastanka stigao je na Harvard, Robert Bryce ,sjajan mladi Kana?anini,i to ravno s jednog Keynesovog seminara u „drugom Cambridgeu“,(rije? je o Cambridgeu u Engleskoj)kako smo tada govorili.Kad bi nam nešto bilo nejasno,Bryce bi nam lijepo objasnio što je zapravo Keynes htio re?i.U toku narednih 30 godina Bryce je bio jedan od najistaknutijih li?nosti u kanadskoj ekonomskoj politici.Više od bilo kojega drugog pojedinca, on je zalužan da je Kanada postala stup keynesijanske vjere prije SAD-ea i V.Britanije. Keynesove ideje osvojile mlade ekonomiste. Treba napomoenuti da su ekonomisti ekonomi?ni,štedljivi s idejama.To je vrijedilo nekad,to je to?no i danas.Ideje što ih ekonomist prihvati kao student dostaju mu do smrti.Zato u ekonomskim naukama mjenu donosi samo smijena generacija. To se dogodilo i kad su se pojavile Keynesove ideje.Tadašnji veliki ekonomisti pro?itali su i recenzirali Keynesovu knjigu i zatim svi do posljednjeg zaklju?ili da je on u zabludi.

Ali utjecaj Keynesa na mlade na Harvardu bijaše tako jak da je nekoliko godina kasnije bilo ?ak osnovano posebno udruženje harvardskih diplomata za borbu protiv Keynesovog utjecaja.Njegovi ?lanovi,svi odreda mo?ni i utjecajni ljudi,zaprijetili su da ?e obustaviti financijsku pomo? Harvardu ako se ne zabrani širenje Keynesovih ideja. (Treba napomenuti da mnogi od tih ljudi nisu ni prije toga pružali Harvardu financijsku pomo? koja bi bila vrijedna spomena.) Konzervativci obi?no nastoje nametnuti ono što vjeruju i onima koji upravljaju onim na ?emu se temelji njihova pozicija. Mene su napali kao „princa prestolonasljednika Keynesijanizma“.Moram priznati da mi je to jako godilo i da sam se ponadao kako ?e to pobuditi adekvatnu zavist u mojih prijatelja.

Eto,tako vam je to bilo s Keynesom i njegovom doktrinom.Prihvatili ste ih jer ste bili konzervativac,jer ste željeli mirnu mijenu a onda ste,propovjedaju?i njegove ideje,došli na glas kao opasni radikal.

U WASHINGTON

Iz Harvarda su Keynesove ideje otišle u Washington-i to vlakom.U godinama New Deala (naziv nove ekonomske politike kojom se nastoji organizirati gradnja velikih državnih projekata,brane,autoceste,kulturne akcije itd.radi samanjenja nezaposlenosti- 12 miliona tada nezaposlenih),no?ni vlak za Washington,glasoviti Federal Express,napunili bi svakog ?etvrtka i petka,nastavnici i profesori Sveu?ilišta Harvard,stari i mladi:putovali su u Washington da ondje djele mudrost ljudima New Deala.Jednom je Harvard Crimson(?uveni studenski list) napisao da su se predavanja nekog ?uvenog profesora politologije svodila na ono što bi on stigao da „ispredaje“ ?ekaju?i na kolodvoru vlak za Washington.Poslije objavljivanja The General Theory,mudrost koju su mladi ekonomisti nastojali utuviti u glavu ljudima New Deala bila je mudrost Johna Maynnarda Keynesa.

Upravo smo bili saznali da Washington oklijeva.Trošiti državni novac da bi se stvorila zaposlenja (rezonirao je Washington) može u stanovitim okolnostima biti nužno,ali to još ne zna?i da se to može ?initi zato što se tako želi,bez posebne prislile. Osim toga,tvrdi da je budžetski deficit nešto što je dobro samo po sebi (tj.,tvrditi ono što je zapravo ?inilo bit kennesovske terapije) doimalo se naprotiv bezumno.Takozvane razborite ljude takva je ideja odbijala. ?ak i vaši najbolji prijatelji (ako su se nalazili na odgovornim i visokim položajima) odnosili su se vrlo oprezno prema takvoj herezi.Bila je to sumnji?avost koja se ne može razbiti ni logikom ni elokvencijom, ali je sva sre?a da vam u takvim situacijama gotovo uvijek pritekne u pomo?,ne žele?i,sami vaši protivnici. Tih godina oni su to i te kako ?inili.

Godine 1937.,po?elo je polagano oporavljanje od velike depresije.Proizvodnja i cijene su rasle,ali je nezaposlenost bila i dalje strašna. U akciju su tada stupili ljudi koji razborito rasu?uju.Jurnuli su da smanje trošenje države,pove?aju poreze,uravnoteže federalni budžet.Nekoliko je Keynesijanaca protestiralo,ali je njihove proteste zaglušila vika ortodoksnog povla?ivanja. Budžet se doduše po?eo kretati prema ravnoteži,ali se proces oporavljanja privrede odjednom zaustavio.Poslije toga je nastupila nova strašna stagnacija,novi pad privredne aktivnosti,recesija unutar Velike Depresije.Tako se zapravo dogodilo upravo ono što je predkazao Keynes.Greška ljudi „razborita rasu?ivanja“ omogu?ila je našu pobjedu,poslužila kao dokaz ispravnosti naših teza.

AMERI?KI KENESIJANCI

Tko su bili naši saveznici uWashingtonu?Gdje su se nalazili? Bili su,vjerovali ili ne,u Sistemu Federalne Rezerve.Centralne banke obi?no zamišljamo kao uporišta kratkovidnog i nepopustljivog konzervativizma. To nije ni malo ?udno gledište,ali treba upozoriti na okolnosti da se u to vrijeme na ?elu Federalne rezerve nalazio Marinner Eccles,bankar iz Utaha,?ovjek izuzetno originalna duha. Eccles je imao prilike gledati kako pred vratima njegove banke nastaju dugi repovi vlasnika depozita,koji su došli po svoj novac.Na ulicama svoga grada vidio je ljude kako beznadno traže posao.Znao je kako su se proveli zabrinuti,slomljeni,propali farmeri u okolici grada.Zapitao se :Zašto ne bi država trošila novac da tako stvara zaposlenja za radnike i pomogne farmerima da opet postanu solventni?Ono što je Eccles vidio i doživio stvorilo je u njemu ideje koje su bile vrlo sli?ne Keynesovima,a zatim ga je Roosvelt doveo u Washington.

Ecllesov glavni pomo?nik zvao se Lauchlin Currie. Bio je to još jedan od pažnje vrijednih Kana?ana koji su,na sebi svojstven,neobi?an na?in otišli na jug,u SAD,da ih izvuku iz nevolje.Prije toga Currie je bio profesor na Harvardu i objavio je knjigu o ponudi i kontroli novca u kojoj su aticipirani neki Keynesovi prijedlozi. I zbog te knjige postao je sumnjiv velikim ekonomistima pa zato nije promoviran.Na polju ekonomskih nauka vrijedi pravilo da ne smijete imate pravo-prerano. Svaki promo?ureni ekonomist lukavo ?eka da povorka do?e pred njegova vrata pa joj se tek onda priklju?i i odtada stupa prvi,ispred glazbe.Eccles i Currie postali su vode?i eksponenti Keynesovih ideja u Washingtonu.

Znanstvenici danas govore o „Keynesijanskoj revoluciji“.Imaju pravo,ali na nešto treba ipak upozoriti. Nikad prije nije se dogodilo da se revolucija u neku zemlju uvukla kroz –banku.(Nitko se ne treba bojati da ?e se to ikad ponoviti).

Iz Fedralne rezerve Currie je potkraj tridesetih godina prešao u Bijelu ku?u kao ekonomski pomo?nik predsjednika Roosvelta,pa se tako našao na strategijski važnoj to?ki.Naime,kad god bi se ispraznilo ili osnovalo kakvo rukovode?e ekonomsko mijesto,ili kad je netko bio potreban za kakav specijalni ekonomski zadatak,Currie bi se pobrinuo da ta mjesta ili te zadatke dobiju ljudi s pouzdanim i provjerenim kenesijanskim gledištima.Nekoliko se puta tako i obratio i meni. Konzervativci su od samog po?etka smatrali da u Washingtonu postoji prava urota stvorena s ciljem da se guraju,pomi?u i šire kenesijanske ideje. Svi oni protiv kojih je to bilo upereno,indignirano bi to zanjekali.Stav o nekom ?ovjeku ili o nekoj ideji mnogo ovisi o tome s kakve se pozicije zauzima. Nekoliko godina kasnije,bila je protiv Currieja podignuta optužba da je komunist. (To je bilo doba „hajke na vještice“ koje je vodio senator J.McCharthy.) On nije bio komunist,ali u o?ima mnogih ljudi nije bilo velike razlike izme?u kejnesijanstva i komunizma.

U drugoj polovici tridesetih godina Keynes je stekao svoga najvažnijeg ameri?kog sljedbenika.Bio je to Alvin Harvey Hansen, u po?etku profesor na Sveu?ilištu Minnesota,a zatim na Harvardu jedna od najve?ih li?nosti u panteonu ameri?ke ekonomske misli.Hansen nije bio mladac nad ?ijim bi gledištima mogli slegnuti ramenima predvodnici ekonomisti?kog etablismana.Putem knjiga i ?lanaka kao i posredstvom svojih studenata,on je neumorno širio keynesijansku religiju.Hansen i dvojca njegovih kolega (Seymour E. Harris(Ej..?ez ba,Harise!Šta ima,bolan!?.Otkud ti tu?!),još jedan Keynesov evan?elist na Harvardu,i Paul M.Samuelson,iz ?ijega su udžbenika u?ili milioni) u?inili su Keynesovu doktrinu prihva?enim sastavnim djelom amrei?ke ekonomske misli.

Premda je recesija 1937. podigla ugled Keynesovim idejama u Washingtonu,konkretne akcije da se povisi stupanj nezaposlenosti bile su i dalje mlitave.Kad je 1939. u Evropi izbio rat u Amreici je bilo još 9,5 miliona nezaposlenih – bez posla je bilo 70% od ukupne radne snage! Još i idu?e godine bilo ih je gotovo još isto toliko.

Rat je malo na silu uveo primjenu keynesijanske terapije.Državni su se izdaci podvostru?ili,najprije jedanput,a zatim još jedanput.Isto se dogodilo i s budžetskim deficitom. Potkraj 1942. Nezaposlenost je pala na bezna?ajnu razinu.Na mnogim mjestima ?ak se pojavila oskudica radne snage.

Ima još jedan na?in kako se može gledati na taj historjat.Hitler je najprije dokraj?io nezaposlenost u Njema?koj, a zatim je onemogu?io svojim neprijateljima da kod sebe dokon?aju nezaposlenost. U tom smislu on je bio pravi protagonist keynesijanskih ideja.

POUKE RATA

Rat je razotkrio dva trajna obilježja keynesijanske revolucije. Prvo takvo obilježje bilo je postojanje razlike izme?u moralnog gledanja na trošenje za socijalnu pomo? i trošenja za rat. Za vrijeme Velike Depresije ?ak i vrlo skromni izdaci za pomo? nezaposlenima ?inili su se društveno štetnim,a ekonomskim nerazboriti,ali su se sada odjednom nekoliko puta ve?i izdaci za oružje i vojnike ?inili upravo savršeno neopasni i „u redu“. Ta se razlika u gledanju održala do današnjih dana.

Drugo obilježje sastojalo se u ovome.Kad se jednom nezaposlenost po?ela smanjivati (ali dugo prije nego što je sasvim is?ezla),zaprijetila je inflacija.Keynes je vjerovao da postoji lijek za to,a to su vjerovali i njegovi sljedbenici – treba ?itav mehanizam okrnuti u suprotnom smijeru.Drugim rije?ima,treba pove?ati poreze,da bi se tako držao tempo s ratnim izdacima,a osim toga treba poduzimati sve što je mogu?e da bi se sprije?ilo pove?anje budžetskog deficita.Troškove života treba održavati na stabilnoj razini:ako se za to ukaže potreba,vrijedi u tu svrhu subvencionirati cijene hrane i drugih za život potrebnih artikala.Možda se dogodi da postane nužno uvo?enje stanovite kontrole cijena i racionaliranje nekih artikala:tu politiku treba primjenjivati selektivno,samo u vezi s bitno važnim artiklima u kojima vlada naro?ito velika oskudica,kojih je ponuda izrazito nedovoljna. Keynes je sve to iznio u slavnoj seriji pisama objavljenih u The Timesu.U Washingtonu (a sada i u samom Londonu) njegovi su prijedlozi najve?im dijelom prihva?eni.Rezoniralo se ovako:ako to predlaže Keynes,onda to mora upaliti.

Ja sam okružnicu sa sli?nim nizom prijedloga raspa?ao po Washingtonu kamo sam došao na poziv Laughina Currieja.Slanje okružnice pokazalo se dobar potez za mene:zahvaljuju?i tome,povjerena mi je u prolje?e 1941. Kontrola cijena,jedna od najmo?nijih ekonomskih pozicija u ratnim godinama.Ako bih vama sada rekao da sam bio više nego sretan – to bi bio klasi?an primjer grubog undrestatementa (neprevodiv pojam koji umanjuje tvrdnje o ne?emu)

Vijest na postavljanje na taj položaj dobio sam u Blaine Mansionu,lijepoj viktorijanskoj zgradi u washingstonskoj Massachusetts Avenue,gdje je bilo prvo sjedište ratnodopske uprave za kontrolu cijena.
Blaine Mansion zove se tako po Jamesu Blaineu koji je,kao mnogi prije i poslije njega,zavrijedio da bude potpuno zaboravljen zbog toga što se bez uspjeha kandidirao na predsjedni?kim izborima.Ipak,njegova je opskurdnost manje potpuna od opskurdnosti ve?ine drugih takvih kandidata.Jedan stih iz predizborne kampanje,jednostavan,jasan,neposredan,dobro rimovan,sa?uvao se do dana današnjega – slave?i Blaineov karakter i njegovo geografsko porijeklo:
„James G.Blaine, James G.Blaine
Continental liar from the State of Maine“
(James G.Blaine, James G.Blaine,
Kontinentalni lažov iz države Maine)
Ve? samo nekoliko tjedana Blaineova ku?a postala nam je pretjesna.Do kraja rata,zbog pove?anja osoblja,tri puta su zaredom „popucali šavovi“ zgrada u kojima se nalazio naš ured,i morali smo se triput seliti.Završili smo na kraju krajeva u prostranoj zgradi u kojoj se prije nas nalazio Bureau of the Census(ured za popis stanovništva),a poslije nas FBI.Rast broja osoblja bio je neposredno povezan s dubljom spoznajom da , kad je rije? o borbi protiv inflacije Keyneseove ideje u Galbraithovoj adaptaciji ne funkcioniraju.Dugo prije nego što bio svi nezaposleni dobili zaposlenje,korporacije su mogle jednostavno di?i cijene – i to su radile,što je onda imalo kao posljedicu postavljanje zahtjeava za pove?anjem nadnica s time da je potencijalna kona?na posljedica bilo pokretanje zloglasne spirale cijena i nadnica.Dok bi se to zbivalo,porezi se naprosto nisu mogli pove?avati i ubirati dovoljno brzo da drže tempo s ratnodopskim trošenjem.Drugim rije?ima,višak kupovne mo?i nije se mogao „pokupiti metlom“ - kako je to predložio Keynes.

Na kraju nam je preostao samo jedan izlaz – da se upustimo u administrativno odre?ivanje cijena u golemim razmjerima.To smo u?inili u prolje?e 1942.,a odmah poslije toga uvedeno je i racioniranje.Ta je politika funkcionirala:cijene su ostale gotovo potpuno stabilne sve do kraja rata.

Ja sam prije toga istupao s velikim uvjerenjem i žarom protiv uvo?enja op?eg plafoniranja cijena:Sada sam se,s jednakim žarom i uvjerenjem, zalagao za plafoniranje cijena. Zanimljivo je kako gotovo nitko nije opazio da sam promjenio plo?u.Nitko,apsolutno nitko,nije me zbog tog napao ili kritizirao.Tako se na djelu pokazala još jedna ekonomska istina. U ekonomiji je mnogo mudrije imati pravo nego biti dosljedan.

Jedno revizionisti?ko gledanje,za koje se mnogo zalažu pristaše slobodnog tržišta,tvrdi danas da su u drugom svijetskom ratu pove?anja cijena u Americi bila samo „stavljena u bocu i za?epljena“ – s tim da se oslobode poslije rata. Kad je 1946. ukinuta kontrola cijena,cijene su doista jako sko?ile ali je taj skok bio mnogo manji od skoka do kojega je došlo jedne jedine mirnodopske godine,1974.Da pred kraj rata nije postojala kontrola cijena one bi se u poslijeratnom razdoblju svake godine udvostru?ile.

Uz manje važne izuzetke kontrolirali smo na kraju krajeva sve cijene u SAD. (Ja:He!!A jesu oni komunjare ili kapitalisti?!)Oni koji bi smatrali da su nepravedno pogo?eni nekom našom odlukom mogli su se žaliti višoj vlasti ili sudovima.To je malo tko ?inio,naprosto zbog toga što su te više vlasti stajale iza nas. Kad bi neka stranka otišla iz našeg ureda sa smješkom na licu,smatrali smo da svoju dužnost nismo obavili kako treba. Ako se želi da bude efikasna,kontrola cijena,mora biti bolna,smatrali smo.Biti optužen zbog nanošenje takve boli,uglavnom onima koji su to mogli podnositi,psihološki je štetan doživljaj za mlada ?ovjeka.Optuživali su me da u tome uživam.Vjerovatno su imali pravo.

Ljudi koji su došli s zahtjevom da se odobri pove?anje cijena njihovih proizvoda sjedali bi za veliki stol u Census Bulidingu gdje smo ih mi ?ekali.Oni koji su imali najslabije argumente izvodili su najdirljivije predstave.Znaju?i da argumeti koje ?e iznijeti ne vrijede ni pet lipa i da su lažni,izmišljeni – pripremili bi se za svoj nastup s najve?im marom i nastojali da im izlaganje bude što duže.Mi smo obi?no raspolagali broj?anim podacima o njihovoj dobiti.I dok bi takav molilac govorio,iznose?i svoje hvale vrijedne dokumente,pogledao bi ruke svojih suradnika i vidio kako kažiprstom i malim prstom mi?u gore-dolje u suprotnom smjeru.Bio je tajni znak,a zasnivao se na basni u kojojse propovjeda što se dogodilo kad je u carstvu mrava zavladala glad. Jednog je dana mravlja patrola poslana u potragu za hranom,pronašla na strmoj padini nekog brežuljka hranu – krasan,velik,okrugli komad konjske balege.Odmah su mobilizirani svi mravi da dotegle hranu u mravinjak,koji se nalazio to?no ispod balege.Dohvatili su balegu i po?eli je oprezno gurati niz brijeg.Ona se zakotrljala i onda kotrljala sve brže i brže,tjerana silom teže,pa je zaprijetila opasnost da ?e nezaustavljivo projuriti kraj mravinjaka i nestati u dubokoj travi.Mravlja kraljica obilazila je mravlju vojsku,bodrila mrave koji su zadržavali balegu da se ne otkotrlja.Njezina su se ticala pomicala gore dole. Na mravljem jeziku to je zna?ilo: „Zaustavite to sranje!“

S Keynesom sam se prvi put sreo upravo u vrijeme kad sam upravljao kontrolom cijene u Americi.U toku školske godine 1937/38. Bio sam otišao sam u Cambridge da kod njega studiram,ali je on upravo u to vrijeme pretrpio prvi sr?ani napad,pa ?itave te godine nije dolazio u Cambridge.Okolnosti u kojima sam se s njim napokon upoznao bile su doista – fantasti?ne.Jednog dana došao je u moj ured u Washingtonu,ne najavivši se uop?e,da nam preda neki svoj memorandum.Obratio se mojoj tajnici,koja je uzele memorandum,donjela mi ga u sobu i rekla kako ima dojam da bi ?ovjek koji ga je predao htio samnom razgovarati.Rekla je da se taj ?ovjek zove „Kines“ (Kajnz).Zgrabio sam memorandum,pro?itao ime autora:J.M.Keynes.Memorandum bijaše lucidan napad na cijene koje smo bili odredili za kukuruz i svinje.Bilo je to kao da je sv.Petar nenajavljen banuo kod kakvog seoskog župnika!

Iako je inzistirala više na racioniranju nego na kontroli cijena,britanska ekonomska politika za vrijeme rata bila je sli?na našoj.I ona je dobro funkcionirala. Britancima se mora priznati da su izvla?ili više iz manje nego bilo koja druga zara?ena zemlja. Poslije rata bio sam na ?elu ekonomista koja je dobila zadatak da prou?i ratnodopsko upravljanje privredom u Njema?koj i Japanu.Svi smo se složili da je britansko upravljanje bilo neusporedivo najrigoroznije.

TRIJUMF

Poslije 1941. G. Ekonomisti nisu više odlazili vlakom u Washington:nije im to bilo potrebno,jer su ondje živjeli.Zahvaljuju?i tome,svi su mogli gledati keynesijansko lije?enje od depresije i nezaposlenosti sjede?i,da tako kažemo,u prvom redu gledišta.Zaklju?ak do kojega su došli zapravo se sam neizbježno nametnuo.Glasilo je:ono što je bilo efikasno u ratu,bit ?e efikasno i u miru.Pobjeda keynesijanizma bila je osigurana.Nijedno smetalo nije inzistiralo na ?injenici da je keynesijanski sistem zakazao kao mehanizam za suzbijanje inflacije:svima je bilo potpuno jasno da je inflacija svojstvena samo ratu.

Tih godina po?eli su se za keynesijanizam zanimati i liberalno orjentirani poslovni ljudi, pa su ?ak osnovali Komitet za ekonomski razvoj,udruženje koje je dobilo zadatak da promi?e keynesijanske ideje.Ipak,treba napomenuti,dobro su se ?uvali da ne spomene Keynesovo ime .I još nešto:nisu govorili o budžetskim deficitima nego o „budžetu koji se uravnotežuje samo na visokoj razini zaposlenosti“.

Kad se stao približvati kraj rata,odlu?ila je jedna grupa mladih ekonomista da pokuša nagovoriti Kongres neka sankcionira ideju uvo?enja državnog planiranja kojemu bi bio cilj održavanje zaposlenosti.Uspjeli su,i Kongres je 1946. Donio tzv.Zakon o zapošljavanju.Ja sam se ubrajao u me?u mnoge koje je taj uspijeh iznenadio:Smatrao sam da ta ideja još nije sazrela,pa zato nisam sudjelovao u toj akciji.Ali situacija u zemlji bila je 1946. takva da ?ak ni konzervativnim republikancima (i konzervativnim demokratima) nije bilo lako istupati protiv ideje pune zaposlenosti,iako su na kraju krajeva mnogi ipak prihvatili taj izazov.

BRETTON WOODS

Keynes je za to vrijeme završavao svoj posljednji križarski pohod.Na Mirovnoj konferenciji u Parizu,1919.,borio se protiv „kartažanskog mira“.Godine 1925.,digao se protiv Churchilla i tiranije zlata.Godine 1944.,okupili su se u Bretton Woodsu,u saveznoj državi New Hampshire,predstavnici 44 zemlje da donesu odluke koje ?e sprije?iti i onemogu?iti da se ponove greške u vezi sa zlatom i reparacijama na kojima je bila stvorena Keynesova reputacija. Konferencija u Bretton Woodsu nije bila konferencija me?u državama nego konferencija država i gospodina Keynesa. Jedini njegov takmac bio je Harry D. White,ina?e njegov osobni prijatelj i u?enik u ameri?kom ministarstvu financije. Rezultat konferencije u Bretton Woodsu bijaše osnivanje Me?unarodne banke za obnovu i razvoj i Me?unarodnog monetarnog fonda.Zadatak Banke imao je biti da vodi duhove pobjedni?kih sila k rekonstrukciji a ne kažnjavanju i odmazdi.Svrha Fonda bila je da donese stanovitu fleksibilnost vladavini zlata:Zemlja koja se bude našla u financijskoj stisci mo?i ?e dobiti na vremenu,potrebnom da se izvu?e,tako da uzme zajam od Fonda.

Poslije završetka rata Keynes je ugovorio s Amerikancima zajam od 3,85 milijardi dolara. Taj je zajam,kako je bilo zamišljeno,imao Britaniji omogu?iti da se progura kroz prve poslijeratne godine,do trenutka da izvozom bude opet mogla pla?ati uvoz. S tim u vezi dogodila se još jedna strašna aberacija po kriteriju ortodoksnih financijskih mozgova,a grešku su,ovaj put,po?inili Amerikanci.Za vrijeme rata razmjena britanske funte za druge valute bila je pod strogom i krutom kontrolom,ali je sada jedan od uvjeta zajma bio da funta bude potpuno i neograni?eno slobodno konvertibilana u dolare (a to je zna?ilo i u zlato)- s tim da to zapo?ne 1947.,godine.To je bilo u?injeno.I,što se dogodilo? Svi oni koji su u toku rata nagomilali nekonvertibilne funte (spekulanti,crnoburzijanci,banke) pojurili su da zamjene taj novac u dolare,pa je tako ?itav zajam potrošen za doslovno nekoliko dana.Godine 1925. Funta je u?injena konvertibilnom po suviše visokom te?aju – i sa katastrofalnim posljedicama.Poslije 22 godine ponovljena je ista greška,upravo na dlaku isto Ovaj puta je u tome,doduše nerado,sudjelovao i sam Keynes.

Keynes je uvijek smatrao da su ljudi koji za sebe svojataju financijsku mudrost upravo divno dosljedni,pogotovo kada su posrijedi greške.Nije doživio ovu najnoviju potvrdu ispravnosti svoga mišljenja.Na dan 21. Travnja 1946. dobio je još jedan sr?ani napad i umro.

KEYNESOVO DOBA

Poslije fijaska britanskog zajma došao je Marshallov plan. Temelji se na mnogo prakti?nijem i realnijem gledanju na poslijeratni svijet.Zahvaljaju?i Marshallovu planu Evropa se ekonomski oporavila.Bio je to dobar primjer onog tipa zajedni?kog i uskla?enog napora,podrputog novcem,kakav je Keynes predlagao u Bretton Woodsu.

Njema?ka je postala punopravna sudionica u primanju Marshalove pomo?i.I ta je okolnost bila plod Keynesova zavještanja.U godinama poslije 1945.,ljudi su govorili jedni drugima da više nikad ni po koju cijenu ne smije biti sklopljen okrutan,grub mir. Nekadašnje Keynesove filipike protiv Versajskog ugovora bile su sada sastavni dio konvencionalne mudrosti.Poraženi neprijatelj više se nije kažnjavao nego mu se pomagalo.

U Evropi i u SAD-u dva desetlje?a poslije završetka drugoga svijetskog rata dugo ?e se pamtiti kao vrlo dobro razdoblje,razdoblje u kojemu je kapitalizam doista funkcionirao.Svim industrijskim zemljama proizvodnja je rasla.Nezaposlenost je bila svagdje niska.Cijene su bile gotovo potpuno stabilne.Kad god bi negdje zapela proizvodnja i porasla nezaposlenost,intervenirale bi vlade da stimuliraju proizvodnju – i to upravo onako kako je savjetovao Keynes.Bile su to zbog toga dobre godine,godine samopouzdanja,razdoblje u kojemu je bilo dobro biti ekonomist i ujedno razdoblje u kojemu su ekonomisti pripisivali sebi u zaslugu postignuti uspijeh,a drugi su im priznavali da na to imaju pravo.Samo povremene,rijetke i veoma blage recesije bile su i dalje smatrane dijelom prirode ili Boga.

Ali,te su godine isto tako pokazale da Keynesijansko ?udo nije bez nedostataka, iako treba napomenuti da su se ti nedostaci manje kovali u zvijezde i da se o njima manje govorilo.Poslije uspješne provedbe Marshallova plana,rodila se nada da ?e sli?na infuzija novca – kapitala – izvu?i iz bijede siromašne zemlje svijeta.Bogate zemlje nisu se doduše pretrgle od darežljivosti,ali je i ono što su dale bilo dovoljno da izbije na vidjelo pravo lice problema.

U evropskim zemljama u razdoblju neposredno nakon rata ono što je nedostajalo bijaše kapital.Do njega se moglo do?i,i on je bio dan u sklopu Marshallova plana. Ali u siromašnim zemljama nedostajalo je i mnogošta drugo:industrijsko iskustvo,industrijska disciplina,sposobna,efikasna državna administracija,transport,infrastruktura i još mnogo toga.Iz inozemstava se mogao unijeti kapital,ali se ono drugo nije moglo unijeti. Osim toga,iz inozemstva se nije moglo poduzeti ništa da se smanji sve ve?i pritisak stanovništva na zemlju.Keynes i njegova doktrina nisu tu mogli pomo?i:Bijahu prikladni za bogate zemlje,a ne za siromašne.

Osim toga,ponovno je otkrivena jedna velika ratna pouka.Opet se pokazalo da je keynesijanska terapija asimetri?na: ona djeluje protiv nezaposlenosti i depresije, ali kad se izmjeni smjer interveniranja, ne djeluje protiv inflacije. Ta spoznaja bila je prihva?ena vrlo polagano i vrlo nerado.?ak i danas više nego trideset godina kasnije,ima još U?iteljevih sljedbenika koji se sustežu od priznanja da njegova terapija ima taj nedostatak.U vrijeme dok ovo pišem (1977.g.),nezaposlenost je u kapitalisti?kom svijetu visoka – u SAD najviša u posljednjih 30 godina.Osim toga,cijene industrijskih proizvoda neprestano i uporno rastu.U Britaniji se doga?a isto,ali u još gorim razmjerima.Ali Keynes,nekadašnji heretik,danas je prorok etablirane vjere,pa se zato danas naprosto mora vjerovati da terapije zasnovane na njegovoj doktrini djeluju.

Inflacija se,naravno,može izlije?iti pomo?u dovoljno visoke nezaposlenosti, ali se s tom terapijom ne može složiti nijedan Keynesijanac,jer je bit keynesijanskog sistema teza da on lije?i nezaposlenost. Rast cijena korporacijskih proizvoda i rast nadnica,što ga name?u sindikati,mogu se zaustaviti direktnim intervencijama države. (Ja odavno smatram da su takve intervencije neizbježne.)(Ja:isto tak mislim,ne može država samo sjediti i uzimati hara?,treba malo i planirati) Ali,to ne ostavlja tržišni sistem onako netaknutim kako je to želio konzervativac Keynes,a diranje u tržišni sistem,vijesnik je radikalne mijene s kojom se monogi ne mogu pomiriti.

Ima i drugih problema.Keynesijanska potpora privredi dovela je danas do toga da povla?i za sobom teške izdatke za oružje. Ve? smo napomenuli da se takvi izdaci blagoslivljaju kao razboriti – dok se trošenje za socijalnu pomo? i sirotinju i dalje smatra opasnom. I još nešto:s vremenom je postalo o?ito da Keynesijanski progres može biti neravnomjeran – previše automobila,premalo ku?a za stanovanje:previše cigareta,premalo zdravstva. Veliki su gradovi zaglibili u kojekakve nevolje.Kad se napokon,malo-pomalo,shvatilo da ti problemi postoje,završilo je razdoblje samopouzdanja.Pokazalo se da „Doba Keynesa“ ipak nije vje?no.

(Ja):Ne da mi se više prepisivati o korporacijama:Došlo je doba velikih koropracija koje upravljaju vladama i svijetom...???A mi se sva?amo tko je za SDP a tko za HDZ...Umjesto...Da..Uzmemo domovinu u svoje ruke...Ne priznajmo lopovske kredite koje su davali u ruke lopovima da bi nas tiho porobili...I mi možemo,povijesno gledaju?i,naprintati novac i za dvije godine ?e biti i taj novac konvertibilan,jer važan je proizvod i kvaliteta koju prati realna cijena.Razmislite o ovome...

(Ja)
Moj dnevnik iz 2000/2001. godine-izdvojila sam neka svoja razmišljanja iz tog vremena pa si vi mislite za koga da mi glasamo?Imamo adezeonje i „opoziciju“.(desetak pisma, sli?nih sadržaja sam slala gospodi na adresu Ured vlade,nekim strankama,upozoravala sam i pitala:Zašto?Jesam li ja malo,šuk,šuk...?):
1.)HNB je institucija koja bi trebala brinuti da se doma?a proizvodnja razvija,a ne da se urušava.Ta institucija treba da radi u interesu op?eg boljitka RH,a ne da bude svrha samoj sebi i povlaštenih pojedinaca.Dakle 1993. Godine kurs Kune je proglašen 350,00kn u odnosu na 100DEM.Spušten je s cca.440HRD u odnosu na 100DEM.Svi koji su sudjelovali u kreiranju takvog nerealnog te?aja su odgovorni za proizašlo stanje i smatram da bi trebali krivi?no odgovarati pred zakonom.Jednako tako bi i MMF trebao snositi suodgovornost jer je sudjelovao u tom netransparentnom dogovoru jer su zasigurno bili informirani o nepravilnostima hrvatske privatizacije i korupciji,nepoštivanju temeljnih ljudskih prava,o lošem stanju u pravosu?u tj. urušavanju neovisnog sudstva.Iz toga proizlazi da MMF više nije institucija koja pomaže zemlje kada su u financijskoj stisci,ve? pomaže korumpirane vlade i povlaštene strukture vlasti koje su se na nelegitiman na?in ostvarile svoj kapital,svoju vlast,da bi mogle sustavno crpiti sva bogatstva nacionalne imovine .MMF je dakle politi?koj strukturi pomogao da uništi hrvatsko gospodarstvo,tj. u?ini hrvatski doma?i proizvod nekonkurentan u odnosu na susjedne zemlje.Tako su najutjecajnije zemlje,starije ?lanice MMF-a dobile na pladnju hrvatsko tržište,zajedno s malom strukturom vladaju?e elite koji su kreirali makroekonomsku politiku iz koje je proizašlo:erozija srednjeg sloja,nezaposlenost,nelikvidnost..i dr.?vrsti te?aj kune po savjetu MMF-a se ne smije dirati.Tko je MMF i HNB da 350 000 hrvatskih gra?ana,koji su prošli i ratna stradanja,nemaju pravo na zaposlenje?Tko su te institucije da krše osnovna ljudska prava,a to je pravo na rad i egzistenciju?
2.)Preveliki državni aparat,previše vojske,policije,prerano umirovljenih radnika,lažnih invalida,previše,nepotrebnih i neefikasnih službi za sigurnost,previše op?ina,previše administracije u doba ra?unala.Zašto?Kupujete socijalni mir.
Osobni dohoci administracije nisu ni sli?ni dohocima radnika koji rade u privredi i koji sve ?eš?e rade a da ne dobivaju dohodak.
Dakle ,pla?e javnog sektora treba zamrznuti.Ne dopustiti više ikakav rast te?aja Kune i taj te?aj devalvirati na kurs od cca. 950,00Kn za 100DEM što bi dovelo do ja?anja konkurentnosti doma?e proizvodnje i rasta pla?a radnika u proizvodnji pa bi s vremenom djelatnici javnog sektora postajali radnici u privredi.Time bi porezi pali jer bi optere?enje bilo manje,ili bi zadržali sadašnje stanje i država bi mogla investirati višak u javne radove -tipa stanogradnje jer je radna efikasnost ve?a kada radnici imaju dobre uvjete života.Dokaz je Nizozemska,Švicarska...Dakle,ne smije se više popuštati sindikalnim pritiscima koji dolaze iz javnog sektora,tj. odvojiti jasno korisni i neophodni dio javnih službi od nepotrebne administracije.Uvjetovati da se reforma jednako ne odnosi na zaposlenike pravosu?a,zdravstva, obrazovanja,carinskih i policijskih institucija jer su to korisna zanimanja.Pove?anje osnovice na 1700,00 je samo pogoršalo prava radnika jer se time podsti?e rad na crno ili nepla?ena prekovremena satnica,a i sama država ne ubire stvarni porez ve? ga dugoro?no gubi.
3.)Cijena energenata u odnosu na Evropske zemlje je nekonkurentna i to najviše iz jednog razloga.Npr. u elektroprivredi nije sve u gubicima prilikom distribucije,nego najviše u višku zaposlenika i to u sektoru administracije s pla?ama koje nisu u skladu s pla?ama radnika koji rade u neposrednoj proizvodnji tj. industriji.Slavko Lini? je izjavio da ima 30% viška zaposlenika.Mislim da je 50% jer ne vjerujem sabornicima.Cijena energenata je rak rana hrvatskog gospodarstva,a ne ?ini se ništa da se u tim državnim poduze?ima smanjuju rashodi nego se uporno inzistira na poskupljenjima el.energije,plina i nafte i njenih derivata jer tu su raznim rodbinskim i plemenskim vezama i vezicama zapošljavaju ljudi koji žive na teret ostalog bezveznog stanovništva i gospodarstva.
Zbog nepotizma,korupcije,hrvatski proizvod je dodatno nekonkurentan.Dakle,da bi se odljepila rodbina i prijatelji iz javnog sektora,a da se oni baš ne naljute,treba prije devalvacije zamrznuti pla?e te ?e s vremenom do?i do osipanja tih ljudi tj. prelaziti ?e u realni sektor jer u tom sektoru ?e se formirati slobodno osobni dohoci i vremenom ?e postati ve?i nego u javnom sektoru.Ova mjera mora izuzeti zaposlenike zdravstva i školstva,te njihovi dohoci moraju pratiti prosje?nu pla?u javnog i privrednog sektora,a kasnije samo privrednog sektora.Ustav RH nam garantira jednakost.Dakle ne mogu jedan dio stanovništva biti povlašteniji u odnosu na drugi,tj. ne mogu jedni urušavati,a drugi non stop popravljati cijelokupni razvoj.Ne mogu jedni imati izmišljeno radno mjesto,egzistirati zbog nepotizma koji se tolerira,imati ve?e OD,dobivati redovno pla?e dok privredna poduze?a ne mogu više ni ispla?ivati OD svojim radnicima zbog gore navedenih razloga.
4.)Državne inspekcije unazad 10 godina svaki mjesec redovito primaju OD,a siva i crna ekonomija cvatu.Na pritužbe gra?ana reagiraju kao „politi?ki komesari“.Ako slu?ajno i rade,onda se zalijepe za neku malu kvartovsku trgovinicu s uposlena 2 do 3 ?ovjeka i na njima treniraju strogo?u zbog viška od cca.30,00kn,ili nekih „pravopisnih“ sitnica. U ovom društvu jedni mogu sve: uvoziti,prodavati,,imati skladišta,zapošljavati,imati proizvodnju,prodavati i to javno-na crno.Osim toga omogu?en je uvoz robe koja je krajnje nekvalitetna i koja nema upotrebnu vrijednost i prebrzo završava na deponijima sme?a.U me?uvremenu gradovi dižu kredite da bi imali sanirani otpad.Sve to ide na ra?un cijelog stanovništva.Zar se ne može zakonski ograni?iti uvoz bofla,pove?anjem carina.Zar je naša priroda i naša zaposlenost manje vrijedna od sme?a i ne?ijeg uskogrudnog profita?
Zbog nelojalne konkurencije,netransparentnih natje?aja privrednike država baca u ste?aj.Poduzetnici,obrtnici,seljaci skupljaju ra?une koje nisu u stanju platiti zbog „grijeha“ jer su se bavili proizvodnjom i zbog „grijeha“ jer su u cijenu proizvoda,zamislite,ura?unali poreze.Njihov najve?i grijeh je bio što su o?ekivali normalnu,pravnu državu koja ?e brinuti i o makroekonomskom razvitku baziranom na izvozu,o?ekivali su ?ak i da ?e im netko platiti ono što su prodali u nekom razumnom roku,a ne da moraju kompenzirati svoju taradu za npr.1000 muških ga?a roze i lila boje.Ti isti kreteni,obrtnici i poduzetnici,ta sitna buržoazija koja je sebi i drugima izmišljala radna mjesta,te pravne „osobe sumljivog ponašanja“,skupljaju prispjele ra?une i ako ne prodaju,one lila ga?e moraju platiti kamatu na nepla?eni doprinos 18%,a godišnja inflacija je samo 4%.Onih 14% razlike je nagrada za državne inspekcije koje su napla?ivale kazne za pogrešno izvješene table s imenom poslovnog objekta.?udno je kad nalete na švercersku robu i ?ude se k'o pure dreku:Pa gdje je vlasnik robe?I slegnu ramenima i odu tamo gdje ima prodava?a koji izdaju uredno ra?une.Blokiranim poduze?ima nije omogu?eno da se koriste ra?unom jer je to obi?aj u u svijetu.He,he..a na ostale obi?aje zaboravljate.Nema da se omogu?i da se jedan dio ra?una blokira,a drugi dio da služi poduzetniku da donekle posluje pa bi možda uspio deblokirati cijelokupni dio.Ne!Reži sve „pokvarenoj buržoaziji“ i njihovim obiteljima i radnicima i njihovim obiteljima.He,he,a na telki i na svakoj banderi postoji plakat:Postani poduzetnik!Pokreni svoj posao!Otvori obrt i budi svoj ?ovjek!
MA OTVORI SI ROBIJU!Što to ne pišete!!!
Zbog nemara državnih institucija,namjerno izazvanog gospodarskog kolapsa realnog sektora,nerada sudbene vlasti smatram da bi se trebali otpisati nagomilani dugovi realnog sektora jer se time dodatno sije?e grana na kojoj sjedi cijela nacija ili da se dogovori otpla?ivanje dugova u ratama bez kamata i to onda kada se postigne ve?a kupovna mo? stanovništva tj. u fazi punije zaposlenosti.
5.)Ve?ina gra?ana je glasala za demokratske promjene (2000.te g.) te o?ekujemo stvaranje društva gdje ?e ljudi živjeti dostojanstvenije od svog rada i imati prvo na vlastito mišljenje,pravo na istinite informacije:
Nezaposlenost se lije?i realnim te?ajem valute u odnosu na cijene energenata,cijene životnih troškova,cijene rada i to u uspore?ujemo s regijom,tj. okruženjem.Kontrolirana inflacija lije?i nezaposlenost.Deflacija uzrokuje nezaposlenost jer cijena rada u odnosu na regiju s kojom se obavlja me?unarodna trgovina ?ini cijenu rada nekonkurentnom.tj.cijena proizvoda je ve?a.Previsoka nezaposlenost nastaje kada se vremenski predugo drži nerealni te?aj valute,tj.kada se precjeni i omogu?uje u jednom dvostruko manjem vremenskom razdoblju razvoj uvoza gotovih proizvoda.Precjenjeni te?aj pogoduje malom dijelu stanovništva koji imaju veliki kapital,kojima je omogu?eno bez imalo truda da pove?aju enormno svoj kapital na uštrb velikog dijela stanovništva koji je prisiljen kupovati njihove uvozne proizvode jer su jeftiniji a stanovništvo iz dana u dan ima sve manju kupovnu mo?.Hiperinflacija nastaje kada se popušta prevelikom pritisku sindikata javnog sektora na zahtjeve za ve?im OD.Tada dolazi do urušavanja rada javnih službi jer se ne stigne napla?ivati porez po realnoj vrijednosti.Nastaje kolaps cijelog gospodarstva.Hipreinflacija i precjenjen te?aj pogoduju malom broju stanovnika jer imaju povlaštenu informaciju.Kod hiperinflacije se lako spekulira na tržištu novca jer povlašteni sloj dobiva na vrijeme informaciju kada kupuju ili prodaju doma?u valutu.(tako se akumulira prvi kapital,zatim poplja?kate firme,druga akumulacija,zatim još vam nije dosta,precjenite te?aj:tre?a akumulacija)
Uglavnom smatram da bi se trebalo osnovati nezavisno tijelo,odbor za gospodarstvo koji bi bio tim stru?njaka,koje bi imalo najve?i autoritet na podru?ju gospodarstva,koje bi ocjenjivalo i rad vlade i rad HGK.U HGK treba da se po granama industrijskih djelatnosti osnuju odbori koji bi vršili kontrolu cijena proizvoda,kao što su radili ameri?ki keynesijanci.Zamrzavanjem pla?a u javnom sektoru došlo bi do migracije u realni sektor.Državni aparat bi bio jeftiniji,a porezi bi mogli postati manji ili zadržati ih jedno vrijeme,i višak investirati u javne radove.Tim rastere?enjem i konkurentnijom cijenom rada postali bi s vremenom tehnološki razvijeniji i došlo bi do pada kamata kada bi uznajmljivali kredite zbog sigurnosti plasmana tih istih kredita u našu privredu koja bi bila okrenuta izvozu.To se sve ne može bez zaduživanja tj. kredita Svjetske banke.
Ako se MMF protivi plasmanu kredita u privredu i insistira na stabilnom te?aju tj. na precjenjenoj valuti,na kvazi štednji i ostalim otrcanim forama, onda nas taj isti MMF smatra svojom kolonijom.Zna se koje ?lanice MMF-a su najutjecajnije.
Tokom 1998/99 godine ?lanovi opozicije su smatrali da primanje u WTO pogubno za hrvatsko gospodarstvo i to su u javnosti ?esto izjavljivali,vrlo alarmantno. http://hr.wikipedia.org/wiki/Svjetska_trgovinska_organizacija
Tvrdili su da je davanje na OD u RH u odnosu na netto OD ,iznosi 115% dok npr. Japan ima 14%.Evropske zemlje od 40% do 70%.?udno! Sada je odjednom odli?no što se primamo u WTO i to pod takvim uvjetima.Dakle,imamo li mi pravo na istinite informacije ili vi mislite da ljudi ne vode svoje male privatne dnevnike,da sve zaboravljamo?Zašto nas lažete?Jel' zato da preranim ulaskom u WTO ?e mnoga poduze?a biti likvidirana zbog gore navedenih razloga pa ?e do?i do velike ponude na tržištu,trgovati ?ete njihovim dugovima.Velika ponuda-mala cijena-HRVATSKA PRIVATIZACIJA -2.dio.A pola miliona ljudi na cestu...?iji je to interes?!Pazite moglo bi se to nekome obiti o glavu!Kad-tad!
(joj..koliko sam preuranila..i znam kome ?e se obiti o glavu:sada znam:NAMA,bezveznjacima)
Tko god radi protiv povijesnih ekonomskih zakona,manipulira istinom,ugrožava naša ljudska prava,prava na egzistenciju,pravo na rad i dostojanstvo,ugrožavaju tijelesno,duhovno zdravlje mnogih izmanipuliranih pojedinaca koji nisu krivi što su živi,tko god to radi treba odgovarati za izdaju,pronevjeru hrvatskih gra?ana.

Komentari

Hvala za ovaj interesantan

Hvala za ovaj interesantan tekst.

stepski vuk

Tko je glasao

Something like this:

Something like this: http://www.usdebtclock.org/ he, he, he....

-Moze li netko u RH napraviti sličan Web site?

- Ne.

-Zašto?

-Jer nema dovoljno javnih otvorenih ulaznih podataka. Zar ne Gale;)

Eto toliko smo uistinu daleko od nečega što se zove slobodan svijet.

--------
Crni

"Neki političari su duševni bolesnici pa od države prave ludnicu!"

--------
Crni

"Neki političari su duševni bolesnici pa od države prave ludnicu!"

Tko je glasao

Ovdje imaš

Ovdje imaš kockarnicu...napiši samo ime kompanije...eh,da imam s čime...samo bih rašpala nokte :)...a možda bih i ostala bez rašpice :(

http://markets.ft.com/tearsheets/performance.asp?s=F%3ANYQ

Tko je glasao

Ovaj gigantski komentar,

Ovaj gigantski komentar, predug za ovu prokleto sparnu večer bi mogao imati alternativni naziv "Gailbraith za neznalice" ; miš maš sa svih strana skupljenih i zbrda-zdola nabacanih činjenica začinjen sa preljevom od voluntarističkih tvrdnji. U stvari metodologija rada me podsjeća na epski rad Bake Tuđman koja umjesto da je štrikala džempere unucima štrickala enciklopedije, povijesne knjige i članke pa ih servirala mužu koji je potom izrađivao literarne čudnovate kljunaše spajajući Bhagavad Gitu, Francetića i Petra Krešimira.
Ipak mislim da je za sve kriv Frankin dragec koji svoju ambicioznu družicu trpa preozbiljnim knjigama umjesto da je vodi na romantičnu večeru uz lelujanje mjeseca na površini Jadrana, tako da se Franka ovaj put izvukla, put the blame on Dragec.

Tko je glasao

Ipak mislim da je za sve

Ipak mislim da je za sve kriv Frankin dragec koji svoju ambicioznu družicu trpa preozbiljnim knjigama umjesto da je vodi na romantičnu večeru uz lelujanje mjeseca na površini Jadrana, tako da se Franka ovaj put izvukla, put the blame on Dragec.

Franka je mogla naći nekoga tko to može priuštiti..Samo,hm,hm,onda,ne znam da li je to romantično?

Tko je glasao

Robot ne sumnja da bi Franka

Robot ne sumnja da bi Franka mogla to učiniti; no izgleda je muče više problemi globalne financijske krize i reminiscencije na krize iz povijesti, pa nas je kaznila sa svojim papirusom, prema kojem je Anijev papirus zen pričica.
Ne mogu reći da je dosadan, no našao sam se u prilici da ga čitam kao knjigu, a ne volim čitati knjige u pdf formatu preko računalnog ekrana, fali mi okus papira. A imam tone pdf knjiga...Izložio sam neslaganje sa stavovima jer mi nije jasno da li je u pitanju prepričavanje sadržaja knjige, Frankin digest, a u tom slučaju netko tko se smatra znalcem materije može u vrlo kratkim kroki napomenama izložiti ostatku forumaškog stada što je pisac htio reći.
To da se ratovi i posljeratna stanja, ili jednostavno nesposobnost neke države da uravnoteži prihodovnu i troškovnu stranu vage, financiraju štampanjem novca nije ništa novo; bit zlatnog standarda je da država ima kontrolni mehanizam emisije novca i stabilnost međunarodnih plaćanja, a obzirom da su države (čitaj političke kamarile na vlasti) odavno probile sve limite i žive na unaprijed potrošenom novcu, uz činjenicu da je količina iskopanog zlata ograničena (od kako ga vadi čovječanstvo je iskopalo nekih 150.000 tona, otprilike kocka večine stranice 25m, ako me sjećanje ne vara, što je vrijednost nekih 4,5 trilijuna zelembaća,plus minus, dakle ispod trenutne vrijednosti novca u optjecaju, a da ne spominjemo derivirani novac), što zorno govori da je povratak na zlatni standard, barem onakav kakav je inicijalno zamišljen, a zamišljen je još u drevnoj Kini, danas nemoguća misija.
Mislim da je puno zanimljivija tema od ove, i puno bitnija za svjetsku ekonomiju ova sitna vjestica...
http://www.fmprc.gov.cn/eng/zxxx/t575717.htm

Tko je glasao

Zlatni standard je

Zlatni standard je SF.Derivirana je svaka lovu koji prosjecan lik koji radi dobije za svoja prosjecna 3,5h rada a uzima kao da je radio 8h.
Nego link ti je 3. po timingu.Evo ti 1. i 2. dio.

Tko je glasao

Zlatni standard nitko ne

Zlatni standard nitko ne zaziva jer je on siguran za one koji imaju....zato je i napušten...ali bilo da se radi o usporedbi s zlatom ili dolarom ovo je dokaz da je vlada RH smišljeno pronevjerila hrvatsku privredu...uništila industrijskii poljeprivredni razvoj.Da ima imalo pameti u ovoj državi,netko bi podigao optužnicu pri UN ili na nekom međunarodnom sudu pravde da smo prevareni,popljačkani s običnom birokratskom odlukom.Smišljeno,pokvareno,dok su drugi umirali za domovinu...ostajali bez domova...Kako ne kužite da je teorija oko tečaja dokaz...

Tko je glasao

@Franka Valli Povjest se

@Franka Valli
Povjest se nije ni događala ni pisala preko noći , pa mi se čini da, u tom kontekstu, post nije mogao biti kraći, a svakako zaslužuje da ga se pozorno, nekoliko puta, pročita.
Pročitala sam post ( za sada samo jedanput) i shvatila da je za mene ljestvica previsoko postavljena. Zato sam odlučila pomoći si Tkanjem života( ako ne možeš preskočiti-zaobiđi), i nadovezati se na vraćanje u prošlost sa "Ovdje i sada".U preživjelim nevoljama možemo otkriti svoje jake i slabe strane. Ali ni na jednome od tih mjesta ne bismo trebali boraviti, jer nam je mjesto u sadašnjosti, kako to psiholozi vole reći, "ovdje i sada".
I premda je dragecov poklon poslužio kao "šlagvort", iskoristiću ga (opp.zaobiđi) da preporučim "Tkanje života" kao zaista dobrodošlu samopomoć u ovim teškim vremenima.
Kada sam profesorici Krizmanić rekla da sam "uhvatila" posljednji primjerak knjige( iz prve naklade) začuđeno me je pitala: "Šta će to Vama? Pa Vi ste tako čvrsti ...jaki..." Odgovorila sam joj da stavari obično nisu kakvima se na prvi pogled čine, samo se neki to ne usude priznati, ni sebi samima.
I zato priznajem da ovu ljestvicu ( post) ne mogu kvalitetno komentirati, ali sam zahvalna za uloženi trud i poticaj na razmišljanje, i kao što kaže uvažena prof. Krizmanić:
Trebamo biti zahvalni i za tkanicu koju smo do tog trenutka istkali, za konce koje smo dobili i one za koje smo se sami izborili, za uzorke koje smo preslikali, a još više za one koje smo sami izmislili i stvorili. A ponajviše od svega za mogućnost da uopće možemo tkati tkanje svoga života.

Tko je glasao

Ukratko SAD nisu nastale na

Ukratko SAD nisu nastale na nikakvom imaginarnom novcu nego na poduzetnickom duhu koji je u Europi na zalost klincki mrtav usljed ljevicarske demagoske kratkovidnosti.
Povijest SAD je povijest upornosti, rada i poduzetnistva, a sve drugo su bedastoce.
Dok ljevicari naricu za indijancima koje su potamanili i njihovi preci kod su kolonizirali SAD, a ne spominju Ilire i druge koje su sami svojim dolaskom utamanili, zaboravlja se reci da se na velikim povrsinama razvilo stocarstvo, pa kultivirao uzgoj zitarica, pa se time pokrenula proizvodnja zeljeza, traktora, razvoj zeljeznica, pa nakon toga Ford i model T dostupan svakom proleteru itd.
Danas u doba informacijske revolucije istom shemom postoje Intel, AMD, Microsoft, Google, Oracle, razne vrste novih tehnoloskih tvrki u podrucju nanotehnologije, biotehnologije i sl.
Nasi su iseljenici sa otoka razvili respektabilne kapacitete u ribarstvu Kalifornije, a jos ranije su mnogi poceli u celicanama.Nikakve pare nisu dobili na tanjuru, nego su se grdo namucili da uspiju, jer je sve uglavnom ovisilo o njima.
Inace Europa se bas sluzi zamjenom teza i upravo je ekoloski i politicki u komi.Jedna litra goriva koja kosta sa eksploatacijom, transportom i rafiniranjem 2,5 kuna, Europa prodaje po 7,5 do 10 kuna.Kad se to pomnozi sa 250 mil. automobila dolazi se do astronomske brojke.
Da se taj visak izdvaja za ekoloske izvore energije, a ne u besplodnu demagogiju i socijalu, danas bi mozda Europa mogla vidjeti neku opciju opstanka spram sutrasnje Azije ili barem zapadne obale SAD.
Ali da se cijena spusti na nivo SAD, Europa bi bankrotirala!
Slijedi dakle pumpanje cijena elektricne energije ( ne prodavati HEP!) i daljnja demagoska presija na nesposobnjakovice.
Ovako se porezno sisaju profiti vlasnika naftnih kompanija, a to su ponajvise mirovinski fondovi koji tamo drze najvece udjele + vozaci jos jedanput+ vozaci jos jedan put "za zastitu okolisa ;)
A sve za socijalu i proslavu uprosjecivanja svih sa svima ili obrana neobranjivog jer ce uz ovakvu demografsku autodestrukciju i rastucu ksenofobiju 5 milijuna nezaposlenih i poduzetnicki invalidnih mladih europljana sve ionako otici u mp3.
Ostaje za pogadjanje da li bi 150 mld € koliko naftne kompanije godisnje plate poreza Europi, bez onog sto otmu vozacima bilo dovoljno za ekologiju ili ne.
Svi jasno znaju da da, ali je ljepse slati racune za porez i prodavati demagogiju ekologije sa figom u djepu.
To je postgalbraitovska realnost.

Tko je glasao

Davanje za socijalu i

Davanje za socijalu i gomilanje adminisrativnog aparata je kupovanje socijalnog mira.Mi kao društvo moramo postići taj poduzetnički duh ali treba i omogućiti početne uvjete.Naš narod je kao i američki narod.Američki narod sačinjavaju uglavnom bivši Evropljani.Nama je jedini izlaz da stvaramo nove vrijednosti,da obrazujemo mlade ljude za korisna zanimanja itd.Naravno uz sasvim drugu političku strukturu ljudi,pravosuđe idt.U tekstu kod Churchill i zlato je link kako je Zagreb odjednom postao skuplji od Tokija.Valuta ima veću vrijedost ako je privreda efikasna tj. na visokom tehnološkom stupnju proizvodnje.Ovdje se radilo o birokratskoj tehnici kako da trgovačke kompanije ostvare profit.Kako se zemlja zbog trgovačkog lobija koji vlada, na kraju odrekla vlastite proizvodnje i kako i zašto se na kraju zbog dugova mora prodavati nacionalna bogatstva.Mi da smo na sjeveru,npr. kao Finska,Latvija i dr..

http://pollitika.com/tecaj-devalvacija-rohatinski-latvija-izvoz-inflacija

gdje su teški životni uvjeti ne bi imali problema s lihvarima Evrope ili Amerike.Pitajte se zašto imaju ovakvih problema zemlje velikog prirodnog bogatstva?Zašto su takve zemlje uvijek u pravilu porobljavane?Zašto kod takvih zemalja diktatorske vlade dobivaju kredite?Pa zato što oni s njima dijele kolač.Uglavnom želim reći da smo izdani prije oho-ho godina!Sada još malo to tehnički dotjeruju.Uglavnom mi nemamo više domovinu.Ona je u rukama kompanija.Te kompanije crpe bez milosti potlačena stanovništva na sve mile načine,a kod kuće održavaju socijalni mir kroz veće cijene rada pa i kroz socijalna davanja.Ukratko mislim da imperijalizam ipak postoji iza svega što se događalo u privatizaciji i oko upravljanja novcem.Mi smo žrtve velikih igrača a naše strankice u saboru su im držale lojtre dok su se ušuljavale po "noći" u Lijepu našu.(noć je metafora za nacionalističku paranoju koju su uporno proizvodili da ne vidimo prst pred nosom,da se poistovjetimo s vladajućima kroz taj nacionalni osjećaj,da nam se razbije svijest da pripadamo radničkoj klasi i tako dezorijentirani gubimo radnička prava i gubimo kreativnost proizvodnje,tj. taj poduzetnički proizvodni duh.Sjetite se kako je svatko mogao dobiti plemićki obiteljski grb..Jedan bradonja je jednom napisao:nacionalizam je u službi profita....Nemojte sad misliti da sam Crveni Kmer :)

Tko je glasao

iako se slažem da valuta

iako se slažem da valuta ima važnost ne mislim da je monetarna politika koju HNB ili bilo koja druga centralna banka vodi, vođena u ime trgovačkog lobija. niti da ima ikakav konspirativni prizvuk. radi se zapravo o obrnutom uzroku. biznis se prilagođava ukupnom ekonomskom okruženju pa i onom monetarnom.
termini porobljavanje, potlačeno stanovništvo imperijalizam,....?? Na osnovu čega to možeš tvrditi? Kompanije u Hrvatskoj, Gabonu ili Francuskoj rade isto. Idu dokle mogu ići! Jednako kao što se poslodavac prema diplomiranom inženjeru informatike postavlja u principu jednako kao i prema blagajnici u Kerumu. Ide dokle može. Kao što i zaposlenik ide dokle može. Pa se negdje nađu, ovisno o odnosu snaga. A Hrvatska, Gabon i blagajnica realno nemaju puno za ponuditi.

I Australija i Norveška i SAD i Kanada i Finska su zemlje velikog prirodnog bogatstva. No to nije sve što mogu ponuditi. S druge strane afričke državice jedino što imaju jest prirodno bogatstvo. Nije na Zapadu da od njih stvori nešto drugo niti im ikako smetaju u tom procesu.

Tko je glasao

Čudno mi je kako mi netko

Čudno mi je kako mi netko objašnjava koje su zemlje prirodno bogate.Nije li ti čudno da u tim zemljama ljudi imaju bolje OD,veću kupvnu moć?Vi svi mislite da se radi o tome da narod ne valja.Riba smrdi od glave.
Ukupno ekonomsko okruženje su i Daleki Istok...globalizacija-je sredstvo da par država vladaju svijetom i da nameću politička i ekonomska rješenja u svom interesu.Da,istina je ;"biznis se prilagođava ukupnom ekonomskom okruženju pa i onom monetarnom"....pa zato i je recesija!

a ovo je najkraći opis hrvatske makroekonomije (i zapadne E-ekonomije):

Hrvatska kuhinja..modrena ugradbena kuhinja na kredit..l kuharica kojoj se ne prlja suđe,kaže:Neću kuhati!..Imam duge nokte i moram paziti na ten!Idemo jesti u restoran...i tako,obitelj išla jesti, 4 dana,u restoran,a 26 dana nisu imali niti za kruh jer su sve spiskali uz čašicu finog vina jer oni znaju što je fino...djeca su plakala do slijedeće plaće
...(e sada prosječni hrvatski intelektualac ne zna zašto su djeca plakala i što to znači u prenesenom značenju.??...i ne može skužiti 40 stranica teksta.....pa pričao je slično i onaj S.Kulić...da, rekao je da mu je krivo jer očito nikog nisu ništa naučili..teško je nekome nešto nacrtati)

Mi možemo živjeti samo ako i nešto proizvodimo.Ne može biti uvoz veći od izvoza.Može biti kratkoročno,a dugoročno ne.HNB je sama sebi svrha jer ne podstiče razvojnu monetarnu politiku i tvrdim da je pod utjecajem trgovačkog lobija....naravno da HNB ne može sve sama ako i nema reforme,niti volje u gospodarskoj politici tj. ako se ne smanji državni budžet.On se može obuzdati.Može postojati i deficit,pa će se brže nestajati opterećenost.Može se plasirati i rezerva koja ionako beskorisno stoji,po nikakvim kamatama.Država,tj.HNB nakon usklađivanja tečaja s okruženjem treba da troši,da stvara radna mjesta,najprije kroz javne radove(korisnih stanovništvu),da dolazi do okretaja novca.Stimulirati proizvodnju.Ako treba subvencionirati i neke prehrambene proizvode.Zamrznuti cijene osnovnih životnih troškova da se ne stvara hiperinflacija.Kod nas javni radovi nisu imali takav učinak jer su u početku vrhnje brale strane kompanije npr.Bektel,a Jure Radić se slikao po televiziji kako smo mi napredna nacija,odjednom,jer stranci rade za nas jer su "sposobne" adezeonje na vlasti.I ti sada kažeš da monetarna politika nije bila u službi te žgadije.Novac utrošen na plaćanje rada na tim javnim radovima je utrošen na uvoz.Ako se bojite,vi građani kako ćete vratiti dugove ,onih 70 miljardi..i to se da srediti ako si vlast,a ne lopov,trgovački cinober-zakonom se odredi da se ne smije oduzimati više od 1/3 ODohotka,fiksna kamata.Treba ponovno osposobiti vlastite banke.Trebamo sve- jer su ovi sve sje....I još nešto,treba skužiti što je plafoniranje i kako se stvara u tom doljnjem i gornjem nivou prostor slobodnog tržišta kojeg bi malo obuzdali u svom divljanju pomoću nekih administrativnih mjera i carinskih zakona,ne znam kako bi objasnila...Zamisli si cijenu brašna u RH i u BiH.Preračunaj u Eure..preračunaj cijenu umjetnog gnjojiva u RH i BiH,naftu itd.I onda zamisli koliko treba obezvrijediti svetu Kunu.I kolika smije biti mjesečna inflacija da bi onaj višak administracije,tj.zaposlenici u ime socijalnog mira i broja glasova,počeli prelaziti u novostvorena radna mjesta u proizvodnji ili uslugama jer se tu formiraju slobodno osobni dohoci . Sve će ti biti jasno.Da,samo zamisli i da si ti proizvođač.Trgovci ne vide dalje od svog nosa.Misle da bi propali.Ne bi.Prodavali bi naš višak proizvodnje okolo po svijetu.Ali,lakše je ovako...Guverner Rohatinski bi trebao zaprijetiti barem ostavkom ako se njemu stalno nameće obaveza da se krpa državni rasipni nerazvojni budžet tj.deficit ,ako ima imalo morala...mislim da mu je stalo samo do statusa...mi građani u budućnost nemamo ništa od toga što je on dobivao nagrade i priznanja...mi imamo samo 42 mil.Eura duga...a kako smo lijepo živjeli?Mi koji nismo kasta na državnim jaslama.

Tko je glasao

Joj, joj!

Joj, joj!

..globalizacija-je sredstvo da par država vladaju svijetom i da nameću politička i ekonomska rješenja u svom interesu.
ako napravim rezime zadnjih 20 godina globalizacije i prebrojimo relativne dobitnike i gubitnike tog procesa vidjet ćemo da su dobitnici upravo one države koje su prije 20 godina bile vrlo siromašne i puno manje utjecajne te kao takve nisu diktirale globalizacijske trendove nego su to radili oni čija je relativna moć, bogatstvo i utjecaj kroz isto razdoblje oslabila.

HNB je sama sebi svrha jer ne podstiče razvojnu monetarnu politiku i tvrdim da je pod utjecajem trgovačkog lobija
ovo je zapravo tipična hrvatska reakcija. uvijek moraju biti neka mutna posla. ljudi iz sjene. tobožnji lobiji. imaš kakve dokaze za to? tajne račune željka rohatinskog? zašto je tako teško prihvatiti da čovjek vidi svoj prioritet u stabilnosti cijena? uostalom stabilnost cijene je zakonska zadaća HNB iz koje Rohatinski, iako bi mogao, ne izlazi zbog vlastitih ideoloških zabluda( moj dojam da se radi o zabludama, postoje brojni ljudi, pa i ovdje koji tvrde da bi diranje u tečaj bilo štetno, jednako kao što su brojni ljudi, a nisu ni trgovci ni uvoznici takvu politiku branili godinama zbog straha od inflacije čekajući strukturne reforme). na koncu to nije Hrvatska umotvorina nego je preslikano od njemačke Bundesbanke( što je i ECB preuzeo) a tamo još žive sjećanja na strašnu hiperinflaciju u doba Weimara.

Tko je glasao

ovo je zapravo tipična

ovo je zapravo tipična hrvatska reakcija. uvijek moraju biti neka mutna posla. ljudi iz sjene. tobožnji lobiji. imaš kakve dokaze za to? tajne račune željka rohatinskog? zašto je tako teško prihvatiti da čovjek vidi svoj prioritet u stabilnosti cijena? uostalom stabilnost cijene je zakonska zadaća HNB iz koje Rohatinski, iako bi mogao, ne izlazi zbog vlastitih ideoloških zabluda( moj dojam da se radi o zabludama, postoje brojni ljudi, pa i ovdje koji tvrde da bi diranje u tečaj bilo štetno, jednako kao što su brojni ljudi, a nisu ni trgovci ni uvoznici takvu politiku branili godinama zbog straha od inflacije čekajući strukturne reforme). na koncu to nije Hrvatska umotvorina nego je preslikano od njemačke Bundesbanke( što je i ECB preuzeo) a tamo još žive sjećanja na strašnu hiperinflaciju u doba Weimara.

Nigdje ja ne vidim stabilnost cijena.Cijena vode je 70% veća unazad 5 godina.Cijene plina,benzina,telefon,hrana(u nazad godinu dana min. 30%) a cijena rada je ostala na istoj razini.Ne mogu se pomiriti da cijene nisu rasle jer svaki put kada se vraćam iz Kauflanda vrečica je sve praznija za istu količinu novca.Još nakon što uvedu ove sve namete ne znam gdje će se to odraziti,na cijenama ili na dodatnom stezanju remena.Osim toga Bandić nam uvodi zajedničku uplatnicu za plaćanje komunalnih naknada i usluga za vodu, čistoću, pričuvu, komunalnu i vodnu naknadu,plin.E,vidiš:ovdje će biti toliko prostora za podizanje cijena a biti ćemo ucijenjeni vodom i plinom,ako ne platimo sve odjednom.Oni s ovim pripremaju samo ucjenu najsiromašnijim slojevima pod izlikom da nam kao žele "olakšati plaćanje".Nabiju cijenu kanalizacije a ostaneš bez vode...Koje su to jeftine fore iz Alan Forda...

Nigdje ne sumnjam da Rohatinski ima tajne račune,ali sumnjam da mi imamo i ljudi koji bi sve dali za društveni status i ugled...

www.mobbing.hr/img_mbg/opatija/kratomanska-paranoja.doc

a što se tiče hiperinflacije u Njemačkoj tridesetih godina prošlog stoljeća u ovom dnevniku je i opis kako se liječi hiperinflacija...pod naslovom:POKUSNI BALONI i dalje...

Tko je glasao

Evo ti stabilnosti cijena!

Evo ti stabilnosti cijena! Rast inflacije( mjeren indeksom potrošačkih cijena) po godinama.

1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008.
4,0 4,6 3,8 1,7 1,8 2,1 3,3 3,2 2,9 6 ,1

Ne možeš uzeti jednu stavku nego ih treba gledati agregatno. Sad, možemo govoriti i o osobnoj inflaciji pa je onaj tko je pušač više pogođen novim trošarinama nego onaj tko nije, onaj tko troši više na hranu( ljudi sa nižim prihodima) su više pogođeni rastom cijena hrane itd....međutim ako stavimo stvari u povijesni kontekst možemo slobodno zaključiti da je Rohatinskovo doba bilo doba stabilnih cijena. Sa određenim nuspojavama bez daljnjeg, no to je stvar njegove krive prosudbe a ne ciljano rađeno u ime određenih struktura.

i nije samo stvar njemačkog iskustva. I Jugoslavija i samostalna Hrvatska vuku traume hiperinflacije. A ti si, čini se, sve to olako odbacila prilikom detekcije Rohatinskove motivacije.

Tko je glasao

Danas sam slušala vijesti

Danas sam slušala vijesti na radiu 101 gdje je govorio u ime HNB neki Novak da HNB neće devalvirati svetu kunu zbog razloga jer mi nemamo nikakve proizvodnje s kojom bi započeli izvoz.Nadalje,da je Mađarska to mogla jer ima snažnu poljeprivrednu proizvodnju.Bravo!Mislim da u HNB može slobodno raditi svaka kumica s placa.Dakle pomiriti se s tim da ne možemo ništa učiniti da tečajem stimuliramo izvoz i ostalim administrativnim mjerama...Dakle ništa drugo nam ne preostaje nego uvoziti,dizati kredite da pokrpamo budžet da jedan dio povlaštenog stanovništva bude sit u ime socijalnog mira i da panduri budu isto siti da nas ostale možete guliti,provoditi ovrhe i na kraju dobro namlatiti ako dignemo svoj glas da nam je dosta.Ako će opet biti važnija kuna,a ne zaposlenost tj. likvidnost, ja ću radije biti u zatvoru...Pa ću i ja biti na državnom proračunu..(he,he,he...jesam prolupana!!!)..sigurno će i za to trebati veza...ha,ha,ha

Još nešto nevezano i vezano za temu: poslije je bila zanimljiva emislija o promociji neke knjige koja se zove nešto kao "Dodiplomski studij"....Kako postati kriminalac,prevarant,proricatelj budućnosti ili barem žicer itd.,i kako se uvaliti u politiku i sve to zaokružiti!Poruka je:Samo budale rade pošteno,proizvode i misle na budućnost društva...

Reci ti meni, imaš li ti ikakvu viziju za budućnost hrvatskog gospodarstva?

Tko je glasao

Danas sam slušala vijesti

Danas sam slušala vijesti na radiu 101 gdje je govorio u ime HNB neki Novak da HNB neće devalvirati svetu kunu zbog razloga jer mi nemamo nikakve proizvodnje s kojom bi započeli izvoz.Nadalje,da je Mađarska to mogla jer ima snažnu poljeprivrednu proizvodnju

Moguce je to ozbiljniji gospodin od cca 55-65 godina.

Mislim da u HNB može slobodno raditi svaka kumica s placa

Izgleda da si u pravu jer:

Hungary
GDP: agriculture: 3.2%
industry: 31.9%
services: 65% (2008 est.)
Export:machinery and equipment 61.1%, other manufactures 28.7%, food products 6.5%, raw materials 2%, fuels and electricity 1.6%
Import:machinery and equipment 51.6%, other manufactures 35.7%, fuels and electricity 7.7%, food products 3.1%, raw materials 2.0%

Mi imamo zaista jaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaako puno ekonomista i pravnika.Primjetili ste?

Tko je glasao

Vidi, ja se slažem sa

Vidi, ja se slažem sa tvojom kritikom HNB-a. Mislim da griješe takvom politikom. Oni komotno prebacuju lopticu na drugoga. Oni se ne žele uprljati i uvijek mogu, kad stvari konačno odu kvragu, reći da su čekali strukturne reforme. No realan guverner bi trebao biti svjestan svog okruženja. Ne može Fabio Cappelo igru Real Madrida jednostavno kopirati na NK Međimurje i onda se čuditi kad dožive potop.
Ono sa čime se nisam složio je motivacija HNB-a za takvu politiku odnosno mislim da je u krivu a ne da radi u nečijem interesu.
Inače što se Rohatinskog tiče on je postao gotovo mitska figura hrvatske scene. Mnogi ljudi iz svih sfera ga gledaju sa udivljenjem i u njemu vide jedinu svjetlu točku. No on osvaja nastupom i stilom, ne suštinom.

Tko je glasao

@Franka Valli, možda si ti

@Franka Valli, možda si ti i svi ostali koji zagovaraju devalavaciju kune u pravu. Probaj se, međutim, staviti u položaj Rohatinskog. Kao čelnik monetarne vlasti, on ima ne samo profesionalnu, nego prije svega političku odgovornost. A tko mu sjedi na drugoj strani političkog stola? Sve do jednog nekompetentni, gramzljivi, neodgovorni, bahati, nerazumni političari kojima on NE SMIJE dati u ruke "igračku" devalvacije.

I to je IMHO glavni razlog zašto ne popušta, a ne to da on ne razumije dobre strane devalavacije u ovakvim vremenima i situacijama. Čovjek je jednostavno odgovoran prema zemlji i čeka da dobije takve sugovornike koji će znati i biti kadri odgovorno upravljati javnim financijama i stvarati okvire i uvjete za zdravu privrednu aktivnost.

nemesis

nemesis

Tko je glasao

Ima smisla to što ste

Ima smisla to što ste napisali.Nedaj Bože s njima raditi takve reforme...Oni bi se ponašali kao oni nekad,na ulici:Devize,devize...tj. odmah bi uposlili svoja potrčkala...U tome i je bit...Hiperinflaciju i precjenjen tečaj iskorištavaju tj. mogu tvrditi,stvaraju pokvarene političke strukture...Sjećate li se onih vreća novaca koje su Romi pronašli na Jakuševcu( u vrijeme bivše SFRJ)...navodno su bile vlasništvo nekog političara..ne sjećam se točno imena pa neću napisati ime..mislim da počinje s Vr...To im,političarima, omogućuje položaj jer nisu kontrolirani,jer imaju povlaštene informacije...Mi se trebamo obračunati prvo sa tom mafijom a za to nam je neophodno nezavisno i učinkovito pravosuđe.Mislim da bi ekonomski znanstveni forum trebao prvo podići kaznenu prijavu zbog pronevjere i igre oko tečaja kada se uvodila Kuna jer su počinili zločin s predumišljajem...
P.S.
Danas sam dobila informaciju da je pokojni Vugrin podneo neku sličnu kaznenu prijavu..nisam točno informirana..

Tko je glasao

Evo jedan prilog, vezano uz

Evo jedan prilog, vezano uz temu, a pronaći ću i kaznenu prijavu od Vugrina.

Uništavanje obračunskog sistema

Kronologija važnijih događaja od 1990-te

1990 - dolazak Normana A. Baileya, američkog ekonomskog experta na poziv nove Vlade. Definiranje osnovnih ekonomskih problema u Hrvatskoj

1990 - osnivanje timova koji razrađuju novi obračunski sistem i model privatizacije

1991 - usvojeni svi materijali stručnih timova čime su trebali biti udareni temelji novom, modernom ekonomskom sistemu u Hrvatskoj

1992 - Saboru RH ponudjena rješenja obračunskog sistema i privatizacije u potpunoj suprotnosti sa materijalima stručnih timova (podvala vodećih ekonomista kojima je dano povjerenje, na čelu sa prof. dr. Mladenom Habekom)

1994 - u Saboru je nekako progurana rasprava o pljački hrvatskog gospodarstva. Zastupnici Veri Stanić glavnu stručnu podršku pružao je Ivica Vusak, direktor informatike u centralnom ZAP-u, ali iako je potvrdio dolazak na drugi dio prezentacije u njezinom uredu (o mogućnostima kontrole financijskih tokova pomoću nikad aktiviranog projekta OFIS) na njoj se ne pojavljuje

1999 - prof. dr. Ante Lauc u svom doktorskom radu prezentira konvertirane bilance za 400 najjačih poduzeća u Hrvatskoj. Njegovu inicijativu da se takve bilance izrade za sva poduzeća iz ZAP-ovog registra zaustavlja (osobno ili po nečijem nalogu) direktor ZAP-a Dinko Zidarević, a zbog neugodnog ozračja realne slike hrvatskog gospodarstva koje stvaraju konvertirane bilance (rađene po zapadnim standardima)

# Jedan neprijatelj pametnom čovjeku više vrijedi nego hiljadu prijatelja

# Jedan neprijatelj pametnom čovjeku više vrijedi nego hiljadu prijatelja

Tko je glasao

Ovo počinje biti vrlo

Ovo počinje biti vrlo zanimljivo!!! Hvala :)

Tko je glasao

Dobro, plus, slažem se s

Dobro, plus, slažem se s Vama... I oko Rohatinskog, osim što se tiče licemjerja... Rohatinski treba javno izaći sa problemima... Ok. Pitajmo se zašto on to ne želi?

Postoje dvije opcije.
1. On zapravo svijesno vodi lošu politiku dok mu uvoznici plaćaju večeru, a političari nekretnine zato što servisira dugove.
2. On zna za neodgovornost i nesposobnost političke elite jer često dobiva upute od njih jer monetarna vlast godinama nema samostalnost jer fiskalnu politiku vode nesposobni ljudi kojima je zaduživanje svakog dana normalna stvar. On ih ne može obuzdati i zato povremeno daje izjave u medijima, ali ljudi uglavnom ne shvaćaju da se tiho javlja jer ne može izdržati. Mislim da bilo koji guverner sada mora slijediti u stopu fiskalnu politiku koja trči prema vanjskom dugu. Onako iskreno, što tu može guverner, osim reći da je dosta i tu i tamo u javnosti plakati? To je napravio Rohatinski eventualno prekasno, ali i to je za raspravu. U slučaju ostavke isto neće biti nekakvih previranja... Zna on to. Potreban je narod uz bok stručnjaka.

Smatram da je opcija pod 2 realno stanje i da smo prema Roatinskom često neopravdano kritični. Čak i njegovi kritičari iz EIZ-a kažu da on dobro obavlja posao tamo gdje monetarna politika nema samostalnost. Ptanje je tko se treba izboriti za njenu samostalnost. Da, guverner, ali usamljen je taj glas jer njega politika može maknuti dok smo rekli "keks". Budimo realni jer to je Hrvatska. Rijetko tko bi se javno bunio. A i taj bi stradao zbog verbalnog delikta.

Još nešto... Mediji su totalno zakazali i može ih biti sram. Od kada su počele vijesti o krizi, nitko nije javno izgovorio o važnosti EIZ. Ti ljudi su vodeći ekonomski znanstvenici u RH. Potrebni su im samo podatci. S druge strane mediji, a i dio javnosti ismijavaju dr. Kulića koji osim znanja posjeduje i formalne dokaze kao što su diplome, radovi itd. Neka netko dokaže da je Kulić u krivu sa znanstvenog aspekta....

Tko je glasao

Podsmijavali su se oni i

Podsmijavali su se oni i pokojnom Branku Horvatu...lijepo je sve predvidio.

Tko je glasao

Umijeće je reći bitno u

Umijeće je reći bitno u dvije rečenice. Sad Franka reci nam: koji qrc si tila reći sa ovim postom?
--------
Crni

"Neki političari su duševni bolesnici pa od države prave ludnicu!"

--------
Crni

"Neki političari su duševni bolesnici pa od države prave ludnicu!"

Tko je glasao

Pa nije ni čudo što imamo

Pa nije ni čudo što imamo takvu vlast.

Tko je glasao

sorry, ali ovo je puno

sorry, ali ovo je puno predug dnevnik za pollitiku (FAQ: Pazite da tekstovi ne budu predugački, gruba mjera je da tekst ne bi trebao biti duži od dva ili tri pritiska na PageDown tipku (ekvivalent dvije ili maksimalno tri novinarske kartice). tvoj tekst ima 40 ili 41 pg dn!
druga stvar je interpunkcija. ok, u komentarima smo većinom svi malo slobodniji, ali mišljenja sam da bi dnevnik ipak trebalo malo više dotjerati. iza zagrade, točke i zareza dolazi razmak, a između zagrade i slova ne dolazi razmak. znam da možda zvuči kao cjepidlačenje, ali ovo otežava čitanje i pomalo iritira i na kraće staze od ovih 40 pg dn.
što se dužine tiče, nije stvar u zakrčivanju prostora, nego u tome da ovdje tvoje mišljenje ostaje zatrpano ispod hrpetine teksta i teksta (valjda odatle i dolazi toliko pluseva, a nula komentara).

..............................................................................................
Get your facts first, then you can distort them as you please.

Tko je glasao

@griotta, slažem se je

@griotta, slažem se je ovopuno predugačko za čitati, čime se nakog otprilike polovine pročitanog naprosto gubi interes za ostatak teksta. Dao sam plus, jer sam si iz čiste radoznalosti uzeo vremena da sve pročitam, ali inače tema mi je osobno neinteresantna.

"Što vrijedi galopirati ako se krećemo u pogrešnom pravcu!"

Tko je glasao

Tražila sam po netu ima li

Tražila sam po netu ima li objavljeno u pdf. formatu,pa nisam mogla naći.Bilo bi mi lakše da sam samo objavila link.Radi se o tome da možda netko tko razmišlja o makroekonomiji pročita kako se revolucija može provesti mirnim putem kroz bankarski sustav samo ako za to ima intelektualne i političke volje.A što se tiče teksta:ima oko 40 stranica a ja nisam daktilografkinja već optičar (a radim nešto drugo).Ljudi kad pišu knjige imaju lektora i nemojte mi nabijati komplekse jer ja zbog takvih gluposti ih nemam.I još nešto:Ako mislite da će štreberi hrvatske gramatike promjeniti društvo na bolje i oni kaj znaju 13 stranih jezika,onda ćete se načekati.Tekst je ovdje zbog ozbiljne teme:Kako su gospoda znala kako da nas preveslaju.I kako su se busali precjenjenom kunom poput Churchilla.Tekst je ovdje da se vidi i kako mi nepismeni idioti pamtimo sva njihova obećanja i postupke.I vrlo je poučan.Kaj vam se ne sviđa kritika SDP-eu ili HDZ-eu?To je vaš problem.Onaj kome je stalo do promjena neće kukati kako mu je teško pročitati.Kaj bi ja sada trebala plakati kako mi je bilo teško to tiplati?

Tko je glasao

ne valjda još jedna od

ne valjda još jedna od tih...
gle, rekla sam ti što mi smeta i obrazložila sam i zašto. nisam ti čak niti dala minus nego sam samo htjela ukazati na navedeno.
s druge strane, ti mi tu izvlačiš da "mi smeta kritika sdp i hdz" i da "onome kome je stalo do promjena neće biti teško pročitati". nemoj tako, molim te nemoj. bezveze je, nelogično, neutemeljeno i iritantno. već je ovdje ispunjena kvota ljudi koji će uvijek kad se s njima ne slažeš reći upravo to što si rekla. zaguglala sam te i znam da bi ti trebala moći i bolje od toga.

..............................................................................................
Get your facts first, then you can distort them as you please.

Tko je glasao

Oprosti,jučer sam bila

Oprosti,jučer sam bila živčana jer nisam bila naspavana

Tko je glasao

Neki ekonomski analitičari

Neki ekonomski analitičari tvrde da je Hrvatska industrijska proizvodnja negdje na 80% predratne proizvodnje, što bi valjda trebalo značiti da je nama prije rata zbog toga išlo puno bolje i da smo imali veću kupovnu moć, veće plaće nego danas, veći izvoz takodjer, veći BDP po glavi stanovnika i sve vezane stavke koje iz toga proizlaze. No svi znademo ili barem oni malo stariji da je nama u onoj državi bilo puno, puno lošije nego danas i da smo si mogli priuštiti puno, puno manje stvari nego danas. Iste te stvari koje danas srećemo na svakom koraku i kojih ima na bacanje smo u onome sisitemu skupo plaćali i još teže nabavljali. Za pošteni televizor trebao si biti dobar ili s direktorom carinske ispostave ili s vozačem autobusa na medjunarodnim linijama. I tako je bilo gotovo za sve, seljaci nisu mogli doći do umjetnih gnojiva, graditelji do cementa, trgovine su zjapile poluprazne i išlo se u shoping od mađarske do italije i austrije. Ponosni jugoslaveni su kupovali u velikim trgovačkim centrima sve i svašta od igle do lokomotive, a imali smo zamislite 20% jaču industrijsku proizvodnju nego danas. Normalno je da se čovjek zapita, a što smo mi to onda proizvodili da ne možemo danas kada smo eto oskudjevali u svemu i svaćemu i kada smo da bi preživjeli od 1.-1. u mjesecu morali ići po jebene kobasice u Mađarsku, po kavu i deterđent u Austriju ili po traperice u Italiju. Normalno je zapitati se i što bi naša industrija mogla i trebala proizvoditi danas da se smanji uvoz barem prehrambenih proizvoda, jer eto, iako bi naša rodna slavonsko-baranjska polja mogla prehranjivati pola europe, mi nismo u stanju proizvesti ni dovoljno za vlastite proizvode. Čak nam i mlijeka nedostaje kojega vidim uvozimo i iz BiH, a zamislite, seljak danas dobije subvencije na svaku proizvedenu litru + isto dobije i otkupljivač mlijeka. Država dakle svaku proizvedenu litru mlijeka subvencionira s ca 2 kune i nemamo ga dosta?! Zašto? Kad otkrijemo odgovor na to pitanje, možda otkrijemo zašto nam ide tako traljavo kako ide i što trebamo poduzeti da nam napokon krene na bolje.
Deprecijacija, siguran sam, nije rješenje, niti bilo kakvi monetarni trikovi ili neke druge fiktivne manipulacije.

Tko je glasao

Iste te stvari koje danas

Iste te stvari koje danas srećemo na svakom koraku i kojih ima na bacanje smo u onome sisitemu skupo plaćali i još teže nabavljali.

Te iste stvari su globalno pojeftinile zbog razvoja tehnologije u proizvodnji.Ne možemo uspoređivati prijašnji stupanj svjetske tehnološke proizvodnje sa današnjom .Prvi kompjuter je bio veličine zgrade a za to nije bio kriv onaj bivši sistem.Protekcionizam bivšeg sistema je bio u svrhu da se sačuva domaća proizvodnja.Kada sam uvozila svoj prvi stroj,na carini su me htjeli prvo odrati jer je carinik pogledao u nekakvu čitabu i rekao da takva vrsta stroja se proizvodi u Zadru.Onda sam tražila ponovnu procjenu,tuuužnog pogleda, pa su malo smanjili cifru.Danas je slobodno uvoziti svakakav šund i bofl,a mi dižemo kredite za deponije smeća.Sa protekcionizmom ne valja pretjerivati ali treba postojati.

Tko je glasao

Zašto? Kad otkrijemo

Zašto? Kad otkrijemo odgovor na to pitanje, možda otkrijemo zašto nam ide tako traljavo kako ide i što trebamo poduzeti da nam napokon krene na bolje.

Pogledaj dug YU pa onda pogledaj dug HR
Pojeli smo svoju supstancu, da smo zaduženi na istom nivou kao jugoslavija danas bi živjeli lošije nego u toj istoj jugoslaviji. Sada kad dolaze krediti na naplatu morati ćemo još zagrabiti u djedovinu ili zadužiti djecu. Pitanje je što je gore od te dvije solucije. Čini mi se da ćemo sada malo prodavati djedovinu, već je počelo sa brodogradnjom. Nitko još i ne shvaća koje zlo ćemo napraviti uništenjem brodogradnje. Uništenje brodogradilišta je samo mali dio štete koja će nastati.

Tko je glasao

Neki ekonomski analitičari

Neki ekonomski analitičari tvrde da je Hrvatska industrijska proizvodnja negdje na 80% predratne proizvodnje

Zanima me gdje si to pročitao?Ima nekih ekonomskih analitičara koji su prodali dušu vragu...ima takvih sociologa itd.(ti su najgori)

Zanima me kada je tako dobro zašto su građani dizali kredite i to oko 70 milijardi kuna da bi kupovali te" jeftine televizore"

http://www.zadarskilist.hr/clanci/25082008/gradani-duguju-120-milijarda-...

.Ja osobno sam žmukljerica pa kupujem za keš jer još dobijem i popust 15%.Ali sam "zatucana seljačina" jer nemam u svakoj sobi telku,i nemam plazmu,imam mobitel nokia 3310 jer je još ispravan,moj auto je još ispravan,služi svrsi, a zove se škoda favorit.(djeca neće da sjednu u njega,ne znam zašto?)Neću otići na more, na kredit ,jer bi bila vrlo nervozna :"Kakav je to odmor da ja plačam nervozu ?Da razmišljam kako ću to vratiti?"
Zašto mislite da ćete pomoću stvari,auta,mobitela,odmora na kredit biti netko i nešto?...Pitam se da li meni stvarno treba "ona knjiga"?Treba mi, ali nekima treba pod hitno!
(ČOVJEK I SREDINA-PSIHOLOGIJA ALIJENACIJE..pročitajte)
http://pollitika.com/tko-je-imalo-pametan-neka-ovo-procita-s-razumjevanj...
Zar se djelatnici SOA moraju voziti u audijima šesticama,zar političari tj. državna administracija se mora voziti BMW-ei,mercedesi i sl. marke.Zaduživati zemlju zbog drangulija!Ako smo tako sposobni od kud toliki vanjski dug!Preko 42 milijarde eura.Odgovor je ovaj:Tko je prvi otvarao auto salone i kome je smetalo da se kod nas također proizvode automobili,mislim da je bilo nekih pregovora s Mitsubishijem,ili Toyotom (ne sjećam se koji proizvođač)
Poanta ovog dnevnika je da postoje pravilnosti u monetarnoj politici.Realni tečaj i trošenje putem državnog zaduživanja u javne radove da bi došlo do brzog okretaja novca,tj.da se troši,da građevinac javnih radova npr.auto cesta,ili stanova kupuje moje proizvode jer bi bio jeftiniji od uvoznog,pa bih imala čak i malo više,pa bi kupila knjigu ili otišla na neki koncert,ili bi upisala neku edukaciju vezanu za proizvodni proces,dakle,da se proizvodi i da se troši novac.Jel' to nazadno razmišljanje?Cijelo društvo bi postalo naprednije.
Naši dragi vlastodršci,uz pomoć MMF-a su nas izmanipulirali!Oni su precjenili tečaj i dizali kredite za javne radove ali se novac nije na kraju investirao u proizvodnju,i na tehnološki razvoj.Novac je potrošen na uvoz i kupovanje socijalnog mira.Tu pročitaj kaj su sve još napravili...pod "Razlog djelovanja aktivista:KRŠENJE LJUDSKIH PRAVA"

http://pollitika.com/udruzimo-se-neka-s-moga-vrata-vijori-sal-od-svile
Oni trebaju odgovarati za pronevjeru!Jer su znali što rade!!Imali su plan!
Poanta je da našu lijepu parcelu prisvaja šaka ljudi koji su umno poremećeni(jer kome treba tolika nagomilana bogatstva,ne stignu ih ni obići,niti koristiti...bolesni sadisti koji ne vide invalide,bolesne starce koji plaćaju lijekove ,nemaju ni za hranu dovoljno..)

Danas je bila emisija na HRT u 14h gdje se vide lijepo posljedice globalizacije u Boliviji.He,he..tko je došao kod nas poslije 90.-tih iz te zemlje?Što je bilo s Indonezijom 70.-tih?Pa jeste li svjesni da ekipa oko Svjetske Banke plaća ekstremne desničare(plaćene ubojice) da usporavaju razvoj društvene svijesti,svaku pomisao o nezavisnosti,tj. pomisao o vlastitoj proizvodnji.Oni moraju biti gazde!Ne,mi!Tamo,u Indoneziji su pobili u roku 6 mjeseci pola miliona socijalista,tj.ljevicu su uništili do korjena.Ubijane su cijele obitelji,a novac je dolazio iz SAD-ea.Nije SAD samo Hollywood i Rock..(evropski je bolji)..Postoji jedno pravilo:Kada se netko naglo obogati,znaj da su stotine naglo osiromašile.Mi smo imali dobar sistem ekonomije,dobro zamišljen jer se ipak razmišljalo -dugoročno.Onda je i cijela globalna tehnologija bila na nižem stupnju i nemoj sada uspoređivati ZX spectrum s Windovsima.Slavko Kulić je dobro to rekao i ako je on lud,onda smo mi svi ludi.Svi mi koji nismo na državnim jaslama i koji smo u realnom sektoru.A mi stvarno nemamo više živaca gledati ovaj snobizam,čitati ovakva opravdanja,za pokvarenu do srži,globalizaciju.
Kaj vi ne gledate osim Simonice,emisije Reporteri
..Koja je ekonomska pravda da nosim traperice na kojima ima raspadnutog ljudskog tkiva jer je tamo negdje u Indiji neki radnik bosih nogu klorirao tj. izbjeljivao materijal,koja je to sreća što kupim vazu od gline koja je zdrobila neko dijete dok je bila u fazi pripreme...sve je na papiru ekeološki i ok...Zapadni radnici koji su stvarali svojim znanjem i radom proizvodne pogone ostaju bez sredstava za rad i zaposlenja jer zgrtači sele strojeve tamo gdje su troškovi života tako niski da si mi to ne možemo ni zamisliti..Polako gubimo radno znanje..I koja je to pravda i poredak da strojevi više vrijede od egzistencije ljudi,naroda..Koja je to glupost da se toliko energije troši na prevoz drangulija prekooceanskim brodovima...Zelena salata iz J.Koreje!!!...A naša će se bacati ili ćemo preći u budućnosti na proizvodnju samo uljene repice da bi samo hranili strojeve...Osim toga kada dođu te kompanije koje sade biljke za proizvodnju energije ne mare na tlo...Iscrpe ga da se ne može 5-6 godina ništa saditi pa se sele u druge krajeve...

Krajnje je vrijeme da se sindikati ujedine na svjetskoj razini jer ovo nema smisla..

Evo da citiram svog fejs frenda:"Izlaz postoji a to je društveno ekonomski odnos baziran na vrijednostima ljudskog rada, pravedna preraspodjela dobara, jako zdravstvo, jako školstvo i da dalje ne nabrajam. Pogledajte Švedsku. Tamo je to sve ostvareno. Tu leži budučnost....i nas i svijeta. Nauka nam je podarila fantastične stvari od INTERNETA i da opet ne nabrajam, pa zato odnosi u društvu traže drukčiju nadogradnju."

Vi svi koji se odupirete tome:Vama je dobro!Itekako dobro...

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Novi dnevnici

  1. Ukrasti Ubiti... hranu od aluzija komentara 0
  2. mene čovjeka spasi od aluzija komentara 1
  3. znanje za konkretni rad od aluzija komentara 0
  4. povjerovati NE moramo od aluzija komentara 0
  5. ŠEFovi zastupnici vijećnici od aluzija komentara 3
  6. život u bogatstvu od aluzija komentara 0
  7. Zadnji je čas ili jako blizu njemu od lunoprof komentara 3
  8. laganini... neka jesi kakav jesi... ALI od aluzija komentara 3
  9. Dvije ravnopravne Hrvatske, antifašistička i „blajburška“ od Feniks komentara 1
  10. zaljubljen u tuđi ZAKLJUČAK od aluzija komentara 2
  11. život svoj živimo otuđeno od aluzija komentara 0
  12. kako živimo 24 sata od aluzija komentara 0
  13. Studiranje u Hrvatskoj od Voltron komentara 2
  14. Bandić i ustaše „izbosne“? – Ne, Račan, Milanović i SDP! od Feniks komentara 5
  15. Vrhunac stranačke prostitucije - koalicija HDZ-HNS od vkrsnik komentara 0
  16. Javno, jasno i otvoreno prokazano licemjerje aktualnih hrvatskih vlasti od Feniks komentara 16
  17. elitizam i proleterizam od aluzija komentara 0
  18. u ludnici jesam... lud nisam... od aluzija komentara 4
  19. lud nisam.. u ludnici jesam od aluzija komentara 0
  20. razumijevanjem majmuna razumjeti ŠEFA od aluzija komentara 0
  21. Globalno zagrijavanje od Zlatno doba kap... komentara 6
  22. Politika je kurva. od DeVeT komentara 2
  23. pederi i lezbe... spasitelji čovječanstva od aluzija komentara 0
  24. škola proizvodi karakter za karijeru od aluzija komentara 0
  25. Novi veliki spin HDZ-a u obliku esejista- Davor Ivo Stier-a, buntovnika koji to nije od ppetra komentara 64

Trenutno online

  • Registriranih korisnika: 0
  • Gostiju: 21

Novi korisnici

  • AlexD
  • Voltron
  • IMOTA MORLAK
  • pzbunj
  • Zbunj