pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Domaći huškači mogu na godišnji! Potpirivanje strasti, incidenata i susjedske netrpeljivosti prema Slovencima koju zdušno prate mediji propagandnim ratom u kojem apsolutno niti jedan tekst o Sloveniji nije i ne može biti pozitivan, uskoro će utihnuti jer će spor između ove dvije države biti upućen jednom od mnogobrojnih međunarodnih sudišta, poznatom po dugoj tradiciji i, sukladno, konzervativnim presudama.Hrvatska i Slovenija će pitanje graničnog spora iznijeti pred Međunarodni sud u Haagu, kako pitanje neodređene granične crte na moru tako i nekih neusklađenih točaka na kopnu, potvrdili su danas premijeri dviju država Ivo Sanader i Janez Janša...
Jutarnji.hr Konačni odabir načina rješavanja spora i škrta rasprava koja je njemu prethodila (a u kojoj su se spominjali OSCE-ov arbitražni sud i ITLOS, International Tribunal for the Law of the Sea u Hamburgu) dao je naznačiti hrvatskoj javnosti da na međunarodnoj sceni danas postoji mogućnost forum shoppinga: samo u zadnjih dva desetljeća naime države su stvorile preko 30 međunarodnih sudova i/ili tribunala, bez hijerarhije, od kojih neki imaju paralelnu nadležnost pa treba pažljivo birati.

Jasno je da mediji složeni martimno-kopneni postupak razgraničenja kakav je onaj pred ICJ-em neće biti u stanju korektno pratiti posebno kad se zna da više ne postoje jasna pravila maritimnog razgraničenja što takve slučajeve čini prilično složenima. Substandardni medijski pristup pokazuje se već danas u prenošenju vijesti o slovensko-hrvatskom rendes-vous-u na Bledu gdje je objavljeno da će dugogodišnje diplomatske napore zamijeniti pravno rješenje izdano od strane "Međunarodnog suda u Haagu" . Međunarodnih je sudova u tom gradu nekoliko, a niti jedan ne nosi ime "Međunarodni sud u Haagu".

Međunarodni sud pravde, na koji su u Jutarnjem mislili, organ je UN-a koji rješava sporove u parnicama između država koje su stranke sporazumno pred njega iznijele i daje savjetodavna mišljenja na zahtjev UN-a, organizacija i nekih drugih ovlaštenih tijela. Jedan je od najvažnijih organa UN-a i ujedno najviši sud te organizacije. Makar se samo države mogu pojaviti pred sudom to ne znači da su svakoj državi otvorena vrata: preduvjet je prihvaćanje Statuta suda koji je dio Povelje UN-a koju prihvaća svaka članica UN-a.

Današnji dogovor Sanadera i Janše bitan je jer ICJ postaje nadležan za neki spor samo kad ga stranke sporazumno podvrgnu njegovoj nadležnosti (bilo nakon što je spor nastao, kao u ovom slučaju, bilo unaprijed za buduće sporove, kao što na primjer određuje Konvencija o genocidu). Hrvatska i Slovenija u skorije će vrijeme zato potpisati tzv. kompromis , ugovor kojim podvrgavaju spor ICJ-u u kojem će odrediti predmet spora, a kad sud izvijeste o kompromisu postupak će započeti.

Sanader je pojasnio da će reaktivirati rad mješovite komisije za granice koja bi trebala utvrditi sporne točke na kopnu dok bi se formirala još jedna komisija pravnih stručnjaka koji bi trebali postići zajednički okvir za izošenje spornih pitanja pred Sud te ga pretvoriti u međudržavni sporazum koji bi zatim potvrdili parlamenti obiju država te bi bio iznesen pred Sud.

U postupku koji će početi iznošenjem kompromisa pred sud neće biti ni tužbe ni tužitelja ni tuženog (za razliku od recimo slučaja Hrvatska v. Srbija za genocid) jer taj odnos pretpostavlja prije ugovorenu obvezu koja nije izvršena, čega između Hrvatske i Slovenije nema. Uslijedit će pismeni postupak (slanje memoranduma) i eventualni ali malo vjerojatni prigovori (koji su tipični za postupke pokrenute tužbom) i privremene mjere nakon kojih će se održati usmeni postupak s izvođenjem dokaza i saslušanjem stranaka i svjedoka.

Od suda je moguće tražiti samo da primjeni pravne propise međunarodnog prava na činjenično stanje koje se pred njega iznese. Izvori tih propisa prava na temelju kojih sud presuđuje su: 1) međunarodni ugovori, 2) međunarodni običaji (opća praksa prihvaćena kao pravo), 3) opća načela priznata od civiliziranih naroda. No ukoliko se stranke sporazumiju, sud može odlučivati i tzv. ex aequo et bono što je antički princip koji zahtijeva da suci odlučuju "pravedno" i u "dobroj svijesti" makar to značilo donijeti odluku izvan prava ili, nekad, čak i protiv prava. Umjesto da samo primjenjuje propise na činjenično stanje, sud koji odlučuje ex aequo et bono postaje kreativan u stvaranju novog i pravičnog rješenja – umjesto definiranih pravnih načela odlučujuću ulogu zauzimaju otvoreni pojmovi poput "pravičnosti". Odlučivanje ex aequo et bono omogućuje izmjenu prava u skladu s pravdom i političkim zahtjevima. Princip je razrađen u trgovačkim odnosima u srednjem vijeku gdje su posebni trgovački suci sporove između trgovaca na sajmovima rješavali van redovnih (kraljevskih) sudova i ubrzano, kako bi minimalno omeli trgovanje. Cilj rješavanja ex aequo et bono bio je neformalno, brzo i jeftino doći do rezultata koji je "fer" za obje strane neovisno o zakonu zemlje, a ovisno o trgovačkim običajima i praksi među strankama.

Slovenija u kompromis želi uključiti odlučivanje ex aequo et bono jer se ono nikad ne implicira, no Janša je izjavio da konačnog stava nema i da će to biti predmet pregovora komisija (koje će raditi na definiranju kompromisnog ugovora) te napomenuo da ICJ obično sudi samo na temelju tri glavna izvora. Janša je u pravu – Međunarodni sud pravde u preko pola stoljeća svog djelovanja nije niti jedan slučaj riješio ex aequo et bono. No činjenica da Slovenija potiho želi da sud odlučuje i ex aequo et bono indicij je da slovenska strana nema povjerenja u pravo iz 3 izvora odnosno da su procijenili da njegova primjena na njihov slučaj neće rezultirati onakvim rezultatom kakav priželjkuju. Zahtjev dakako nije iznenađujuć: slovenski stavovi oko Piranskog zaljeva oduvijek su se temeljili na pravičnosti umjesto crti ekvidistancije jer bi ona onemogućila nesmetani izlaz na otvoreno more.

Žarište spora biti će upravo Piranski zaljev. Argumenti Slovenije su da 1) ima suverenitet nad cijelim Piranskim zaljevom koji je izvršavala od stupanja na snagu Osimskih sporazuma, što dokazuje Pulskim sporazumom i Uputama policiji Slovenije; 2) princip ekvidistance nije primjenjiv na Piranski zaljev te treba primijeniti posebna pravila, kao što je to ICJ učinio u North Sea Continental Shelf slučaju (razgraničenje Danske, Njemačke i Nizozemske) i još dva "continental shelf" slučaja što je prihvaćeno u nikad ratificiranom sporazumu Račan-Drnovšek i s čim se Hrvatska u ranim pregovorima slagala; 3) ima pravo na direktan pristup otvorenom moru kroz koridor u obliku dimnjaka; 4) sastav stanovništva zaljeva opravdava slovensku nadležnost; i 5) stav Hrvatske da članak 2. Konvencije o pravu mora sprečava rješenje kakvo predlaže Slovenija je pogrešan jer ta norma nije ius cogens (pravilo koje vrijedi uvijek – npr. zabrana genocida) nego pravilo koje stranke mogu ili ne moraju primjeniti.

Argumenti Hrvatske su da 1) slovenski suverenitet nad cijelim Piranskim zaljevom je neutemeljen i protivan međunarodnom pravu; 2) granica u Piranskom zaljevu mora slijediti crtu ekvidistance; 3) zahtjev za pristup otvorenom moru je protivan međunarodnom pravu. Hrvatska će isticati kako su suverenitet nad zaljevom republike dijelile ili da ga je izvršavala federalna vlast te kako Slovenija prema članku 15. Konvencije o pravu mora ima teret dokazati "povijesni temelj i posebne okolnosti" na temelju kojih bi se trebalo odustati od crte ekvidistance. U procjeni hrvatskih argumenata važnu ulogu igrat će sporazum Račan-Drnovšek kojim su slovenski zahtjevi za granicom koja ne slijedi ekvidistancu prihvaćeni, dok su Hrvatskoj pripala sela pored rijeke Dragonje. Najjači argument Hrvatske je članak 2. Konvencije o pravu mora koji određuje da država ima suverenitet nad teritorijalnim vodama što znači da suverenitet na teritoriju određuje suverenitet na moru pa je zahtjev za slovenskim suverenitetom nad cijelim zaljevom nelegalan jer ne izvršava suverenitet nad cijelim kopnenim dijelom zaljeva.

Promatrajući gore izneseni centralni, ali nipošto jedini dio cijelog spora, najave da će postupak pred ICJ-em biti brzo gotov naivne su predizborne projekcije, posebno za postupak pred sudom koji je opsjednut procedurom i koji je u zadnjih desetak godina umjesto rješavanja merituma provodio vrijeme sukcesivno izdajući proceduralne direktive o koječemu. Takvo prebacivanje fokusa na proceduru bio je zapravo njegov inovativni način za izbjegavanje odlučivanja o meritumu zbog politički teških slučajeva koji su zadnjih godina dospjeli pred vijeća.

Ipak, izbjegavanje merituma je ozbiljno ugrozilo ugled suda. Jedan se bivši tajnik ICJ-a nije libio u jednom razgovoru ustvrditi da je ICJ prestao biti "sudom" u modernom smislu te riječi, a s njim se implicitno složilo i 7 od 15 izdvojenih mišljenja u jednoj od odluka iz slučaja Srbija v. NATO zemlje. Vraćanje s političkih slučajeva (BiH v. Srbija, Srbija v. NATO zemlje, Lockerbie, Use of Nuclear Weapons) na tradicionalne slučajeve suverenih prava poput granica (za koje postoji bogata sudska praksa, počevši od slučaja Gulf of Maine preko Continental Shelf slučaja do bezbroj Delimitation of the maritime boundary between X and Y spisa) neće znatno ubrzati postupak ali će barem imati manje političkih repova o kojima bi sud trebao voditi brigu.

Hoće li mu repove pokušati podvaliti stranke u postupku ili lokalni mediji vidjet će se čim nas neuki novinari obavijeste da je "počela tužba o granici pred međunarodnim sudom u Hagu" ili nešto slično.

Preporučeni link:
International Court of Justice website (uključuje bazu svih slučajeva od 1946)

*******

Više o mogućem ishodu postupka pročitajte u članku
The Conundrum of the Piran Bay: Slovenia v. Croatia - The Case of Maritime Delimitation

Abstract:
Drawing borders between countries has historically been a very demanding task, often underpinned by deeply-rooted emotions that suppress the argumentative dialogue and reasoning and in too many cases has led to long-term general deterioration of relationships which may devolve into war. As the title suggests, the focal point of this paper will be a legal assessment or a legal prediction of the outcome of the maritime border delimitation dispute between Slovenia and Croatia in the northernmost part of the Adriatic Sea, namely in the Piran Bay. The paper will be structured into four parts. In the first part the authors will present the factual context of the dispute, followed by a presentation of the legal arguments that both countries have laid on the table so far. In the third hermeneutical part, these legal arguments will be applied to the factual context assessed in light of valid international law and especially the existing jurisprudence on international juridical and non-juridical bodies, including the practice of other states in similar cases. In the last part the authors will predict the outcome of the case as if they were the arbitrators or the judges of a tribunal to whom the dispute between Slovenia and Croatia will most likely eventually be referred to.