pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Čitam baš jučer kako će Zagrebačka županija zbog poticanja lovstva odobravati sredstva za poticaje za unos zečeva i divljih ptica u lovišta, za štete od divljači i ostalo.

Vrlo zanimljivo da će se za nečiji hobby davati poticaji. S tim da se radi o hobbyju od kojeg ima više štete nego koristi i koji je jedna, ne siva, nego skroz tamna zona privrede.
Kao prvo, lovci su grupacija goleme moći čija hobotnica ima pipke u svim strukturama vlasti i koji uspješno uspjevaju sprječavati prilagođavanje naših zakona europskima, a i tamo gdje su zakoni u redu, oni se ne provode ili se tumače onako kako je to za njih najpovoljnije.

Prvo pogledajmo čime oni opravdavaju svoje postojanje: svojim ekološkim angažmanom i zaštitom životinja, održavanjem ravnoteže u prirodi odstrjelom, što sanitarnim, što onim u klasičnom lovu, hranjenjem životinja zimi, pa čak i ovakvim unosom uzgojenih životinja u lovište. Čista farsa.

Unos u lovište? A što je to lovište? Lijepo vas molim, objasnite mi. Ne možete? Jasno da ne možete. Lovište je svako područje najmanje tristo metara udaljeno od zadnjeg objekta u građevinskoj zoni koje lovci odaberu i pri tom ništa ne moraju pitati ni vlasnike parcela koje se proglašavaju lovištem, niti vlasnike susjednih parcela. Netko tko želi otvoriti neku vrstu farme, graditi nešto, otvoriti azil za životinje, baviti se bilo čime, to ne smije raditi na tuđoj parceli bez da dobije nekakvo odobrenje od te osobe, a ako to misli raditi na svojoj parceli, mora tražiti dopuštenje vlasnika susjednih parcela, a radi se, odreda, o potpuno bezopasnim djelatnostima. Osim toga, sigurno su lovišta u zemljama EU posebno označena područja za koja netko plaća licencu državi, a veliko je pitanje smije li ga se proglasiti na tuđem zemljištu.
Između ostalog, ako netko ima manje od hektara zemljišta (a hektar je velika parcela) ne može dobiti dozvolu za gradnju bilo kakvog objekta niti na tom svom zemljištu iako mu za obradu tako velike parcele treba kultivator, kosilica, trimer, možda i motorna pila, gomile alata... Lovci svoje čeke rade na tuđem zemljištu i nitko ih ne pita za dozvolu. Poznat mi je slučaj u kojem su lovci čovjeku sasjekli nekoliko velikih, starih voćaka i napravili od njih na jednoj od njih čeku i to na toj istoj njegovoj parceli- voćnjaku, naravno, bez pitanja.

Lovstvo je opasna djelatnost, radi se o rukovanju oružjem i to najčešće od strane vrlo nezrelih osoba (usprkos često i njihovoj dubokoj starosti), uglavnom povezanim s konzumacijom alkohola (oružje i alkohol ne idu zajedno, naravno), a to se i vidi prema onom dijelu njihovih uspješnih ulova svojih vlastitih kolega, a koliko je bilo promašaja pa da onda za to nismo čuli, to je drugo pitanje. Zbog toga bi i zakoni morali biti stroži: češće psihofizičko testiranje (u zrakplovstvu i nekim drugim strukama se takva testiranja obavljaju jako često, u nekim strukama i svakih šest mjeseci, a da čovjek možda i nije u prilici tako ugroziti druge ljude kao što to naoružani lovac može) i to barem jednom u godinu dvije, alkotest prije i nakon lova, a tko ugrozi svojom pucnjavom živote ili imovinu drugih ljudi mora mu se oduzeti i oružje i pravo na lov, jer sigurno to nije (u većini slučajeva) učinio namjerno, nego zato jer nije sposoban za rukovanje oružjem. To se ne odnosi samo na lovce nego i na policajce i vojne osobe.

Dakle, da prvo raščistimo onih 300 metara (koje oni ne poštuju, pa ja nalazim čahure između svoje vikendice i naselja, a udaljenost moje vikendice od naselja je 360 m. Veliko je pitanje koliko je i tih tristo metara sigurna udaljenost čak i kad bi se poštivala. Nisam siguran da sačma (ili kugla) iz klasične lovačke puške ne može doletjeti na veću udaljenost, ali čak i da je tako, po zakonu se smije koristiti i karabin čije zrno leti i na udaljenost od preko 1000 m, dakle, i ta udaljenost bi morala biti veća od tih 1000m + neki sigurnosni faktor.

Drugo, ekološko djelovanje i zaštita životinja i prirode.

Dakle, priroda se štiti tako da se štiti životinjski i biljni svijet nekog područja onakav kakav jest. To znači da se mora očuvati raznolikost autohtonog biljnog i životinjskog svijeta nekog područja.
To se postiže tako (barem to sama priroda tako rješava), da slabe, bolesne i nemoćne ugibaju ili ih pojedu grabežljivci koji se njima hrane , a najzdravije i najjače jedinke se, uglavnom, očuvaju i obavljaju svoj dio posla na održavanju vrste, to jest, razmnožavaju se.
Dio toga je i takozvani lovni turizam. Koliko puta se na nekoj granici ulove lovci (jer ipak, ponekad, i nad lovcem ima lovac) koji pokušavaju prokrijumčariti ulovljene zaštićene vrste, pa čak i sitne ptice pjevice, a ne radi se o jednoj ili dvije sitne žiotinjice, nego uvijek o gomili takvih.
Ti strani lovci idu u lov isključivo u pratnji i pod nadzorom naših lovaca, časnih pripadnika naših lovačkih društava. Nikako se ne može dogoditi da oni nalove gomilu zaštićenih životinja a da to ovi ne vide. Vide to oni jako dobro, ali to dopuštaju, a ovi zato i dolaze k nama u lov, jer tako nešto si u svojim matičnim zemljama ne bi mogli ni zamisliti, a kamo li dopustiti, a i kazne bi bile takve da im to više nikad ne bi palo na pamet i kad bi to probali napraviti.

Da ne govorimo o krivolovu. U malim sredinama se oduvijek znalo tko ide u krivolov. U stara vremena je bilo manje ilegalnog oružja, ali bilo je i pojedinaca koji su i u to doba išli u krivolov a da nisu bili lovci, međutim, većina krivolovaca su bili članovi lovačkih društava, a sumnjam da je i sad drukčije.

Naseljavanje alohtonih (stranih, onih koje tamo inače ne žive) vrsta ne spada nipošto u ekološku djelatnost jer je to narušavanje prirodne ravnoteže nekog područja.

Lovci obje te stvari rade obrnuto od tih ekoloških načela. Ubijaju samo najzdravije i najjače jedinke, jer love iz užitka, zbog trofeja, a ne zbog prehrane, a povremeno održavaju takozvane sanitarne izlove u kojima stradava sve živo što se nađe pred njihovim cijevima, uključujući tu i kućne ljubimce i domaće životinje.

Naseljavaju alohtone vrste koje ili ne mogu normalno živjeti na nekom području, ili svojim uvođenjem ugrožavaju normalan život autohtonih (domaćih) vrsta s tog područja. Primjer je pokušaj naseljavanja jelena lopatara u Vukomeričke gorice (za to sam čuo od jednog poznanika lovca koji se na tu ideju zgražao), divljih svinja na otoke, vraćanje dabrova u Hrvatsku nakon što su ih sami lovci jednom davno istrijebili i više nema niti uvjeta za njihov normalni život na tim područjima, naseljavanje rakuna u Njemačku u doba nacizma, a našlo bi se još toga.

Kažu da vole životinje i da se to vidi jer ih hrane zimi o svom vlastitom trošku, dok to organizacije i aktivisti koji se bore protiv lova nikad ne rade. Istine je da ih oni hrane. I uzgajivač svinja hrani svoje svinje, a hrani ih iz sličnih pobuda kao i lovac divlje životinje - da ih na kraju ubije. Jedina je razlika što to ovaj drugi radi zbog prehrane, a onaj prvi iz užitka i radi toga da može hraniti svoj ego hvaleći se okolo svojim trofejima.
Osim toga, na taj način ih navikavaju da dolaze na hranilišta i mjesta na kojima im se ostavlja sol, pa je lakše namjestiti zasjedu jer se zna kamo će sigurno doći i kojim će putem otprilike ići.

Rado bih napravio pokus i oduzeo im svima oružje i pravo lova, pa da vidimo koliko bi njih i dalje toliko voljelo te životinje da bi ih zimi hranili ako ih ne smiju ubijati. NITI JEDAN.

Što se tiče organizacija koje se bore protiv lova, slažem se, tu lovci imaju pravo: oni nikad ne idu hraniti te životinje kad je u prirodi manjak hrane.

Druga pitanje je i zašto se mora posebno financirati unos autohtonih vrsta poput zečeva (a oni se razmnožavaju "kao zečevi") i divljih ptica ako lovci vode računa o prirodno ravnoteži i odstreljuju višak i bolesne jedinke. To znači da kad nema viška oni ne love, a onda se te životinje (koje ionako imaju veliki prirast) same na miru razmnože u dovoljnoj količini da ih možda treba pri tom ograničiti kad pretjeraju.
Znači ili se novac poreznih obveznika koji bi se dao korisnije iskoristiti baca na nešto što bi se samo po sebi reguliralo kad se nitko ne bi na nepravilan način miješao, ili se troši na narušavanje ravnoteže u prirodi stvaranjem viška nekih (makar i autohtonih) životinja koje nakon toga moraju lovci odstrijeliti da ne rade štetu zbog svog prevelikog broja. U oba slučaja je to nepotrebno trošenje novca.

Isto tako, krivim tumačenjem zakona, njima se daje za pravo ubiti tuđeg kućnog ljubimca koji se zatekne tristo metara od naselja a da nije na vodilici, pa čak i ako je vlasnik blizu njega i time se ugrožava i život tog vlasnika.
Kao prvo u zakonu to ne piše da mora biti na vodilici nego pod kontrolom. Pas može biti pod kontrolom i kad nije na vodilici ako se vlasnik potrudio naučiti ga da sluša, a zakonodavac poznaje pojam vodilice (iako je izabrao naziv povodac ili povodnik, a psa se ne povodi nego vodi, pa ne može biti povodac nego vodilica, a kad bi i postojao pojam povoditi, povodnik bi bio čovjek koji povodi, a opet ne vodilica).
Pas se mogao i otkinuti i pobjeći nekom iz dvorišta i vlasnik ga možda traži, pa s kojim pravom ga netko smije ubiti bez da prije pokuša naći vlasnika.

Dakle, moglo bi se o tome još naširoko pisati i navoditi argumente, ali mislim da je ovdje premalo mjesta za to. To bi bio materijal za omanju knjigu.

Poanta je da se zakoni moraju mijenjati i da nitko ne smije biti iznad njih, bili to lovci, političari, suci (koji su dobar primjer ljudi iznad zakona), policajci ili bilo tko drugi.