pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Pogledah danas, na prvom danu ZagrebDoxa dokumentarni film "Manda Bala" (Send a Bullet iliti po naški Pošalji metak). I natjerao me na razmišljanje.
Kada pišu o filmu, pisat će najprije o žabama. Ali žabe su tu sporedni likovi. Glavni lik je Jared Barbalho, jedan od najmoćnijih brazilskih političara; guverner i predsjednik senata.
U Brazilu, državi izrazito nejednolike gospodarske razvijenosti, osmišljen je projekt težak milijarde kojem je cilj pokretanje poduzeća i razvoj gospodarstva sjevernog, najslabije razvijenog dijela Brazila. Projektom rukovodi već spomenuti Jared Barbalho, a novac namijenjen projektu završava na računima fiktivnih poduzeća, mahom poduzeća koja se bave uzgojem žaba. Pod pritiskom optužbi za prijevaru i pranje novca, J.B. daje ostavku na mjesto predsjenika Senata, a unatoč imunitetu završava pred sudom koji ga oslobađa. Drugom uhićenju je pobjegao. U filmu govore 3 državna odvjetnika; jedan od njih unatoč razočarenju u pravosuđe zaključuje da je dovoljno "lupati" diva kad ga se već ne može uništiti. Možemo se zapitati ima li u Hrvatskoj trenutno energije, hrabrosti i volje za lupanje diva.

Problem nerazvijenosti regija rezultira sve većom centralizacijom i migracijama prema Sao Paolu koji trenutno broji preko 20 milijuna stanovnika. Kako je drugi državni odvjetnik rekao, ljudi u drugim dijelovima Brazila su gladni, a pošto se pogača nalazi u Sao Paolu, moraju i oni doći tamo kako bi dobili barem mrvice.
Zvuči li poznato?
Prenapučenost, duboki jaz između siromašnih i bogatih koji dijele isti životni prostor, nedostatak društvene kohezije... sve to rezultira procvatom kriminala. Krajnji rezultat - grad kriminala. Otmice na raskrižjima, pljačke vozača i pješaka, ucjene itd. Sjećam se davno da sam čula kako je u Brazilu uobičajeno otimati članove obitelji (uglavnom majke) nogometaša i tražiti otkupninu. Ono što nisam čula je da je uobičajeno otimati bilo kojeg čovjeka koji ima nešto više novca. Navodno svatko ima barem jednog člana obitelji ili prijatelja koji je bio otet. Otmičari obično obitelji pošalju odrezane prste ili odrezano (ili čak odgriženo!) uho otetoga obitelji kako bi pokazali ozbiljnost svojih namjera. Djeca koja se igraju na ulici toliko su svjesna što se oko njih događa da im je igra otmičara na stalnom repertoaru, rezanje dijelova tijela uključeno.
To nas vodi do sljedećeg aktera dokumentarca. Osim otmičara, na tom kriminalu "masno" zarađuje i čitav niz drugih ljudi; od onih koji se bave proizvodnjom automobila otpornih na metke i onih koji se bave iznajmljivanjem helikoptera kao (što se otmica i pljački tiče) najsigurnih prijevoznih sredstava, preko onih koji se bave prizvodnjom čipova koji bi omogućili konstantan nadzor osobe koja je nositelj čipa do onih koji se bave estetskom kirurgijom (treba sve te odrezane uši nekako nadomjestiti!).

Ipak, tek kroz razgovor sa jednim otmičarem možemo doći do temelja čitavog problema. On je mlađi čovjek (lica sakrivenog maskom) koji ima devetero djece (+ deseto na putu), kada je prvi puta ubio ne sjeća se, a o ubijanju i posljdedicama toga što radi ne razmišlja jer mu je preživljavanje primarna preokupacija.
Pitajući ga o njegovom podrijetlu dolazimo do onog bitnog. Tvrdi da su gotovo svi njegovi "suradnici" doseljenici iz sjevernih dijelova Brazila (onih kojima je bio namijenjen projekt iz prve strofe!), dok je on sam rođen u Sao Paolu, ali su njegovi roditelji doseljenici sa istog tog sjevera.
Tim dijelom priče zatvara se krug. Bogati (J.B.) kradu od siromašnih, a siromašni kradu od bogatih. Tko na kraju prosperira? Jedino kriminalci, ove ili one vrste (kako i taj otmičar kaže, krade se oružjem ili olovkom; on krade oružjem, a političari olovkom).
Usto, film pomalo zadire i u povijesnu podlogu korupcije tvrdeći da je korupcija počela već se portugalskim doseljenicima koji su oda samog početka primijenili model ponašanja po kojem je jedna skupina ljudi podređena drugoj te po kojem je glavni cilj bio izvući maksimum materijalnih bogatstava s tog područja.

Pokušajmo sada sagledati tu priču iz Hrvatske perspektive.
Kao i Brazil, i Hrvatska pati pod velikim razlikama od jedne regije do druge. Imamo posebno ministarstvo koje bi se trebalo time baviti, pa sretno im bilo.
I mi imamo svoj Sao Paolo. Centralizacija, konstatntno povećavanje broja stanovnika, sve veće razlike među slojevima (npr. dok jedne najnovija poskupljenja režija egzistencijalno ugrožavaju, drugi ih neće niti zamijetiti), duge cijevi svakih nekoliko dana na ulicama. Koliko je to realna slika, teško je procijeniti. Radi li se uistinu o porastu kriminala ili ipak samo o porastu broja informacija? Ne znam, ali znam da niti našim kriminalcima (kao što nije ni brazilskim) neće trebati dugo da shvate da ima i unosnijih poslova od pljački dućana i poslovnica FINA-e. Takvo najbrutalnije i najprimitivnije nasilničko ponašanje prema bilo kojem građaninu koji se nađe u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu postaje sve izglednije.
Naši problemi sa korupcijom među najvišim državnim dužnosnicima vidljivi su i golim okom. Ali, koje su šanse da će i kod nas doći do reakcije kakva se dogodila u Brazilu? Hoće li naš Bajić bosti diva?

Vidimo kako svaki događaj u društvo ima svoj učinak sličan domino-efektu. Svaki potez može nešto pokrenuti ili pak zaustaviti.
U tome, a ne u činjenici da je država oštećena za ovu ili onu svotu, leži prava opasnost od korupcije. Korupcija utječe na pojedine situacije koje zapravo mogu i ne moraju biti bitne (na ovom primjeru, korupcija je "skršila" taj program, ali možda od njega ionako ne bi bilo ništa, ili ne bi bilo dovoljno), ali korupcija istovremeno nagriza same temelje društva i u tom smislu ostavlja teške i neuklonjive posljedice po sustav, ali u krajnjoj liniji i na život svakog građanina.