pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Taj stari talijanski termin urbanog govora u politički prostor je lansirao poznati talijanski glumac i komičar Beppe Grilo, a što bi trebalo biti ekvivalent našemu „Jebite se!“. Mada izbjegavam prostačenje u govoru i pisanju, ovo ovdje je izuzetak jer se odnosi na političku konotaciju – to je visoko politizirani izričaj i u hrvatskom jeziku.

Upravo smo doživjeli „događanje omladine na ulicama“, koja je nenadanim ali uspješnim krilnim prodorom Vladi zabila efektan gol. I to zatekavši ju na lijevoj nozi, u više nego simboličnoj pozi u kojoj je uobičajeno njima sve važnije od dužnosti na javnim pozicijama financiranim od naroda. Liječnik i Ministar Primorac, koji je petu godinu na čelu Ministarstva prosvjete, skupa s najviđenijim članovima Vlade (uključujući i Premijera) odabrao je baš taj dan đačkih prosvjeda za prezentiranje reprinta (da dobro ste vidjeli - reprinta a ne prvo-printa što je samo po sebi više nego simbolično) knjige o genetskim istraživanjima u domeni iranskog porijekla Hrvata (ma da su nam našli barem neko bolje porijeklo!).

A đaci, srednjoškolci, ta naša uzdanica za bolju budućnosti, naglo je i nenadano izronila iz anonimnosti u svjesnu i modernu „web generaciju“, i običnim svakodnevnim mailovima i SMS-ovima su organizirala prosvjede, koji su srušili „maturu“ u prah i pepeo. Ustvari, kada se bolje razmisli – dečki i cure su upravo položili maturu, onu životnu. Naime, jedan je jedini život kojeg žive, njihov život u kojemu se malo što može vratiti natrag i ponoviti. Zato je posve dovoljno da će u njemu sami griješiti i snositi posljedica, pa zašto onda da se opterećuju tuđim greškama, lijenošću i neradom.

Poučno, nema što! Ali ne samo njima, nego i Vladi - i cijeloj naciji.

Gospodin Primorac, umjesto da se suoči s činjenicom da je Ministar već skoro punih pet godina, u kojima se on bavio „genetičkom“ sanjarijama, a zbunjivao javnost, profesore i đake s nekakvim HNOS-om; svađao sa stvarnim i u svijetu priznatim hrvatskim znanstvenim veličinama snivajući vlastitu veličinu i moć, na isti samo-umišljeni način je umislio da je s maturom sve jasno, i da je dovoljno samo pobrati lovorike. No ispalo je da je bilo „jasno“ samo njemu (i njegovima prijateljima, sponzorima i mentorima u Vladi), koji također već petu godinu u svojim glavama konstruiraju nerealnu sliku virtualne „pastoralne“ Hrvatske, kakva samo njima odgovara. Ali ne i njenim građanima koji tu virtualnu sliku osjećaju na svojim vlastitim i vrlo konkretnim sudbinama.

No iz tog virtualnog sna prolomio se grom „web generacije“ i ošinuo u pravo mjesto. Sada, kad bi se postupalo po demokratskim principima i u svijetu ustaljenoj proceduri, kao i prema europskim pravnim i političkim stečevinama („odgovorne vlade“) Ministar bi trebao razmisliti o ostavci, a on se upravo raspituje pred javnošću gdje su to stvari zakazale, da će on osobno istražiti tko je to zakazao, itd. I valjda naći žrtvu koja bi njega iskupila. No, eto, može on glumiti što želi, svima nama je sasvim jasno tko je zaista "omanuo"! No prava katastrofa nesagledivih posljedica leži u činjenici da se ovdje radilo o jednom od boljih ministara u jednoj neproduktivnoj i nesposobnoj Vladi - i eto, baš su njega djeca morala "opaučiti"!

Znakovito, nema što! Ali ne samo njima, nego i Vladi - i cijeloj naciji.

Time su djeca neočekivano otvorila jednu novu stranicu hrvatske političke prakse. Cyberspace nije nikakav umjetni nepostojeći svijet nego premreženost informacijama, a one ima svoju nevjerojatnu konkretnu moć. To je stvar o kojoj se malo vodi računa na političkim visinama, koju se malo shvaća i na pravi način prihvaća, najčešće zanemaruje, i čak spinning manipulacijama se ide đonom protiv informacije. Omladina nam je zorno pokazala kako su bila krhka takva očekivanja. Dovoljno je bilo sjesti za kompjuter, razaslati mailove ili SMS-ove, i da se sve te "blistave iluzije" starijih ii moćnijih rasprše u prazne mjehuriće. To je jedan novi svijet, njihov svijet, jedno novo doba, njihovo doba, u kojem se informatički neukiji i skloniji manipulacijama teško snalaze. No vrijeme je da se konačno shvatimo, da njih, djecu našu, treba respektirati jer su počeli spoznavati vlastitu moć, ali i odgovornost.

Stasala je nova politička generacija u Hrvata, no tek su u srednjim školama, i jao si ga vlasti, bilo kojoj vlasti, kad pođu studirati. Svi smo se već počeli pitati gdje je nestao onaj pokretački i revolucionarni naboj omladine. Kašnjenje političke svijesti kod nas je donekle razumljivo, budući da smo kao nacija izišli iz jednog gnjilog sustava strogo kontroliranih informacija, proživjeli rat u kojima je informacija bila „vojna tajna“, da bi nas potom zahvatila tranzicijska katastrofa u kojoj je informacija bila postala polugom kriminalnih i kriminogenih struktura. U takvoj situaciji u kojoj je velika većina građana Hrvatske bila životno i egzistencijalno ugrožena inertnost političke akcije je bila posve razumljiva (mada ne i opravdana).

Roditelji naše djece su nedavno stidljivo i oprezno organizirali prosvjede, u strahu za sebe i njih, svoju djecu, okupivši na centralnom zagrebačkom placu oko 40.000 ljudi. Indikativno je da su tu brojku vlasti i oficijelni mediji umanjivali koliko je god moguće, jer je svako masovnije okupljanje za svaku vlast neugodnost s nepredvidivim posljedicama. No djeca tih istih zabrinutih i neodlučnih roditelja iznenada su visoko odskočila, i kao u odbojci, žestokim „smečom“ poentirali. Ne zato što su srušili „maturu“ (jer su i oni za nju, ali tako da se zna što ona znači), nego zato što su sebi, svojima roditeljima i cijeloj naciji pokazali moć društvene akcije, koja je to moćnija što je spontanija. I da se od nepoštene vlasti ništa ne dobiva na poklon, nego od njih se jedino može i treba uzimati.

I tu smo došli na sponu koju nas vezuje s demokratskim svijetom. Dok smo mi Hrvati bili izgubljeni u ratnim i privatizacijskim kataklizmama, svijet je trčao naprijed. Španjolski preokret prema Zapateru izveden je omladinskim SMS-ovim, koji su ga opet po drugi puta ostavili na vlasti, a na veliko razočaranje onih koji modernitet ne razumiju, ili ga teško shvaćaju ili su čak protiv njega - jer im ruši njima poznati svijet i njima drage i poznate potpornje na kojima su opstojali. Takve straši svijet slobodnih ljudi, koji sve znaju, ili barem znaju kako do znanja doći. Opet ta nesretna informacija, koja ruši sve pregrade.

I tu smo na onome što nas spaja s našim susjedima Talijanima, kod kojih je na djelu politička parola „Vafankulo-Jebite se!“. Poznati Beppe Grillo je 25. travnja u Torinu na Piazzi San Carlo okupio oko 120.000 ljudi, i u tom jednom te istom danu je na 500 mjesta širom Italije sakupio 1,300.000 potpisa za set referenduma za slobodu informacije. Njihovi etablirani mediji su se opet počeli baviti kalkulacijama o broju učesnika na trgu Svetoga Karla (kao da je važno da li je bilo 80, 100 ili 120 tisuća, jer nitko ne može ne osporavati 1,300.000 potpisa). Vjerojatno zato što jedan glumac i komičar u vrijeme slobodnog protoka informacija preko web-a može postići ono što ni etablirani mediji niti političari ne mogu. To je najava novog vremena, najava nove moći, jedna neugodna poruka Berlusconijima s ove i one strane Jadrana, da ni televizija više nije ono što je nekada bila, da je informacija danas došla u svaki dom, u svaku glavu, ali na jedan drugi način, kritičniji i korektniji, manje podložan kontrolama i manipulacijama, I takva pročišćena informacija se sada samostalno i samosvjesno vraća u političke sfere – i ljulja etablirane političke i medijske strukture, i obara ih kad su najuvjereniji, najsamouvjereniji.

U zaglušujuću i zbunjujuću bitku za kontrolu odnosno slobodu informacije uključio se čak i „stara komunjara “ a danas Predsjednik Italije Giorgio Napolitano , javno istupajući u u obranu „štakora“ iz klasičnih ali njima dragih i vjernih medija, a protiv destruktivnog Weba, jer on vjerojatno ni ne zna upaliti kompjuter, pa ovisi samo o tiskanim medijima, kao što i Berlusconi još misli da su njegove televizije nedodirljiva moć. I kod nas Vlada često pred svima nama zasjeda tako da pred svakim ministrom stoji laptop, ali ruši ih obični spontani mail jedne anonimne cure organizatorice đačkih prosvjeda.

Beppe Grilo tako kaže u svom blogu: Istina je kao virus!:
Kontrola informacija je novi fašizam.
A u svom „Political Press Release number 10“ od dana 28 April 2008 u Beppe kaže nešto slikovito i jezgrovito:
Lijevo i desno ne postoji. Ono što samo postoji su poslovne grupacije. Italija je njihov biznis. Naši porezi su njihovi prihodi. Mediji su njihov glas. Dobri i loši novinari ne postoje. Ono što samo postoji su kontrolirane informacije. Postoje samo neznatne nijanse u razlikama između l'Unità i Il Giornale, između Tg1 and Tg5.

Isto bi se moglo primijeniti i za Hrvatsku. Živimo u jednom jedinom globalnom selu, a globalizacija počinje proizvoditi i svoje druge, pozitivne efekte. Vodi se bitka divova u kojoj se već nazire jedini mogući pobjednik – to je ova nova „web-generacija“.

„TEMPORA MUTANTUR, NOS ET MUTAMUR IN ILLIS!“ - „VREMENA SE MIJENJAJU A I MI S NJIMA“.