pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Prosecutor v. Mrkšić et al - We read the judgment, so you don't have to

Kao što je djelomično točno predviđeno u ovom članku, Raspravno vijeće ICTY oslobodilo je Miroslava Radića svih točaka optužnice, a Veselina Šljivančanina i Milu Mrkšića proglasilo krivima za zločine (ubojstva i mučenje) na Ovčari. Šljivančanin je proglašen krivim samo po točki optužnice za mučenje, dok su Mrkšiću dokazane 3 točke: ubojstvo, mučenje i nehumano postupanje pa je kažnjen s 20 godina, dok je Šljivančanin dobio 5. Od osam točaka optužnice (5 za zločine protiv čovječnosti i 3 za ratne zločine), tužitelj Marks Moore bio je uvjerljiv u svega 3 što je značajno manje od 50% plediranog. Ima li Nenavođena Raketa (i.e. Carla del Ponte) šanse uspjeti u žalbenom postupku?

Tužiteljica je optužila vukovarsku trojku za navodno sudjelovanje u mučenju i egzekuciji 264 Hrvata i drugih ne-Srba odvedenih iz Vukovarske bolnice 20. studenog 1991. nakon kapitulacije hrvatskih snaga u Vukovaru dva dana ranije. Optužnica je tvrdila da su srpske snage odvele žrtve u hangar na farmi Ovčara gdje su ih mučili i kasnije istog dana ubili. Trojka je bila optužena za slijedeća djela: progon, istrebljenje, ubojstvo, mučenje i nehumano/okrutno postupanje. Za svaki od ovih zločina Mrkšić, Šljivančanin i Radić su prema tužitelju odgovorni pojedinačno (za naređivanje, planiranje, itd) i temeljem zajedničkog plana, a tereti ih se i kao zapovjednike. Od svih plediranih opcija, Marks Moore danas može unijeti osudu za jedino 3 - ubojstvo, mučenje i nehumano/okrutno postupanje (djela progona i istrebljenja nije dokazao) i to samo glede dva optuženika, pri čemu ni jednom nije dokazana individualna odgovornost (naređivanje) nego samo poticanje i pomaganje. Povrh toga, jedan optuženik je nevin, a Moore nije uspio dokazati ni zajednički plan (udruženi zločinački pothvat).

Vođenje slučaja vukovarske trojke od strane tužitelja često je u hrvatskoj javnosti kritizirano jer optužnica nije obuhvatila razaranje grada i žrtve u tom periodu, nego samo zločin na Ovčari. Javnost je doduše pri tome bila često uskraćena za podatak da su ti događaji predmet jedne druge optužnice, one protiv (još uvijek) bjegunca Gorana Hadžića (vidi dolje prilog NoveTV u kojem Ivana Petrović to ponovno prešućuje makar je sudac to rekao na čitanju presude). No očito je da čak i sužen "samo" na masovnu likvidaciju na Ovčari, ovaj slučaj nije imao dovoljno uvjerljivih dokaza glede velikih i bitnih dijelova optužnice koji bi uvjerili raspravno vijeće. Kako žalba nije isto što i ponovno suđenje, upitno je može li tužitelj uvjeriti žalbeno vijeće da je raspravno pogriješilo.

Ono je naime ustanovilo da tužiteljstvo nije dokazalo da su bilo Šljivančanin bilo Mrkšić naredili ubojstva ili mučenje. Dokazano je da je Mrkšić naredio evakuaciju bolnice i postavio Šljivančanina da tim procesom upravlja pri čemu mu je zadatak bio selekcija civila i osoba pod sumnjom da su počinile ratne zločine. (Da je tužitelj uspio dokazati udruženi zločinački pothvat, Šljivančanin bi samim ovim činom postao odgovoran, no vijeće nije bilo uvjereno da je zajednički pothvat postojao.) Nakon izdvajanja muškaraca iz bolnice i njihove otpreme prema Ovčari autobusima, Šljivančanin se zatekao na mostu gdje je stranim predstavnicima koji su vidjeli autobuse onemogućavao daljnje kretanje zbog izmišljenih sigurnosnih razloga.

Po dolasku autobusa na Ovčaru, pripadnici srpske teritorijalne obrane i paravojnih jedinica okupili su se oko autobusa prijeteći i vrijeđajući muškarce u autobusu no JNA je izdala naredbu vojnoj policiji da ukloni TO i paravojne jedinice iz baraka. Ipak, JNA nije ostala neutralna već je izdvojila 12-15 muškaraca iz autobusa te ih odvela u bolnicu gdje su ispitivani od strane Šljivančanina i premlaćivani.

Lokalne srpske vlasti u međuvremenu su održale sastanak u Veleprometu na kojem je bilo protivljenja ideji da JNA zarobljenike odvede u Srbiju u Sremsku Mitrovicu, a neki su se zalagali da im se sudi u Vukovaru. Mrkšić je na tom sastanku rekao da će provesti odluku "vlade", ali konačna odluka Hadžićeve uprave ostala je nejasna zbog nedostatka direktnih dokaza, makar je idući dan Hadžić izjavio da postoji sporazum da se zarobljenici drže u "našim sabirnim kampovima".

U takvom "kampu" hrvatske zarobljenike su mučili i premlaćivali pripadnici teritorijalne obrane, na čelu s Miroljubom Vujovićem, i paravojne jedinice uz pomoć ponekog vojnika JNA. To su neposredni počinitelji zločina u ovom slučaju. 15-20 pripadnika vojne policije JNA čuvalo je hangare, a čak i kad ih je stiglo više nisu pokazali konzistentan napor u osiguravanju zarobljenika jer su puštali TO i paravojsku da slobodno pristupaju zarobljenicima koji dolaze. Čak ni zapovjednici JNA koji su posjetili hangar nisu uspjeli podići efikasnost vojne policije, a onda ju je Mile Mrkšić svojom iznenadnom zapovijedi povukao oko 9 navečer. Nakon toga 200 je zarobljenika ostavljeno na milost i nemilost TO-u i paravojsci koji su ih u malim grupama odvodili na izolirana mjesta gdje bi ih smaknuli. 1996. ekshumirano je 200 tijela žrtava koje su, forenzički dokazano, umrle od traume ili jednog ili više metaka.

Zbog činjenice da su zarobljenici selektirani na temelju stvarne ili pretpostavljene pripadnosti hrvatskim snagama, oni nisu bili "civili" već "ratni zarobljenici" po međunarodnom pravu. Pravila se naime razlikuju ovisno o tome tko je zaštićena osoba (civil ili ratni zarobljenik). Zbog toga je vijeće odbacilo sve tužiteljeve navode za zločine protiv čovječnosti jer se oni mogu počiniti samo prema civilima. Zločini protiv čovječnosti podrazumijevaju napad na civilno stanovništvo, a ne ratne zarobljenike (zločin protiv ratnog zarobljenika je ratni zločin, ne zločin protiv čovječnosti). Zbog toga nitko od trojice nije osuđen za zločin protiv čovječnosti, nego samo ratne zločine.

Okosnicu optužnice – udruženi zločinački pothvat kojim se čine zločini – vijeće je odbacilo jer je utvrdilo da nema dokaza da su trojica radili zajedno na takvom planu. Vijeće je uvjereno da je Mrkšić htio odvesti zarobljenike u Srbiju kako bi ih kasnije zamijenio i da je takvu naredbu dao Šljivančaninu jer su zarobljenici upravo tako tretirani prethodnih dana. Ipak, Mrkšić se navečer predomislio i odlučio povući vojnu policiju te ostaviti zarobljenike teritorijalcima. Vijeće je objasnilo da "razlozi tog ponašanja ostaju poznati samo Mrkšiću" makar je iz ponašanja moglo pročitati da je on pristao na moguća ubijanja odnosno povukao vojnu policiju upravo da bi ubojstva omogućavao, istovremeno fiktivno skidajući odgovornost s JNA jer "nije bila prisutna" (a trebala je biti). Vijeće smatra da je izgledno da je Mrkšić odluku promijenio pod pritiscima lokalne srpske vlasti, koja nije imala nikakav pravni autoritet nad JNA. No prema dokazima ni Šljivančanin ni Radić nisu bili uključeni u proces Mrkšićevog premišljanja što učiniti. Zbog te činjenice nemoguće je govoriti o zajedničkom poduhvatu, mišljenja su suci, niti postoje dokazi da su zločini naređeni. Ipak, Mrkšića se po mišljenju sudaca može proglastiti krivim za pomaganje i poticanje kaznenih djela ubojstva, mučenja i okrutnog postupanja.

Dokazi protiv Miroslava Radića bili su izrazito slabi prema mišljenju vijeća. Nema dokaza da je bio na Ovčari niti da je sudjelovao u selektiranju zarobljenika. Makar su tri svjedoka tvrdila da je za događaje na Ovčari znao, vijeće zbog razloga koji su detaljno objašnjeni u pisanoj presudi nije povjerovalo tim svjedocima i zaključilo da Radić nije znao ili imao razloga znati da njemu potčinjeni čine zločine.

S druge strane, Šljivančaninu je vijeće zamjerilo što je na Ovčari bio i vidio mučenja pa je, za razliku od Radića, znao ili imao razloga znati da se čine zločini. Štoviše, zbog prijašnjeg ponašanja TO i paravojske, Šljivančanin je trebao reagirati (npr. poslati dodatno osiguranje) no izabrao je ne poduzeti mjere koje je mogao da spriječi zločine. Time je povrijedio svoju dužnost brige o ratnim zarobljenicima pa ga je vijeće proglasilo krivim za pomaganje i poticanje mučenja i nehumanog postupanja. Za ubojstvo Šljivančanin nije proglašen krivim jer su se ona dogodila tokom noći nakon Mrkšićeve zapovijedi odnosno intervencije kojom je Šljivančanin prestao biti nadležan za zarobljenike.

Sukladno zaključcima, ICTY je osudio Milu Mrkšića na 20 godina zbog ratnog zločina ubojstva, mučenja i nehumanog postupanja, dok je Šljivančaninu odrezao 5 godina za ratni zločin mučenja.

Presuda za masakr na Ovčari hladan je i neugodan tuš nakon presude Martiću koja je opravdala očekivanja sa 35 godišnjom kaznom. Hrvatska javnost ovu presudu razumljivo osjeća gorko zbog malog broja godina kazne. No pri procjeni pravednosti treba imati na umu da suci presudu donose na temelju onoga što im suprotstavljene stranke iznesu pa nisu u mogućnosti unijeti osudu za zločin ili oblik odgovornosti za koji tužitelj nije ponudio dokaze. Pitanje koje dakle treba biti pretpostavljeno pitanju jesu li suci ("sud") pravedni je pitanje je li tužitelj imao loše sastavljen slučaj i tko je za to odgovoran. Fokus rasprave ne bi trebao biti na teorijama zavjere o izjednačavanju krivnje i politici nego pitanju zašto je npr. tužitelj(ica) pledirala zločine protiv čovječnosti kad je bilo jasno da se ne radi o civilima? Zašto je u optužnicu unesena optužba za naređivanje ako za to nema dokaza? Tko je donio odluku da se optuži Radića usprkos nevjerodostojnim svjedocima? Nezadovoljstvo presudom ogorčene žrtve i građani Hrvatske moraju usmjeriti prema doista odgovornoj instanci makar je doduše uvijek moguće da je uz tužiteljstvo aljkav posao odradilo i vijeće, no takve situacije su rijetke.

Detalji o slučaju Tužitelj protiv Mile Mrkšića i drugih:

Optužnica (PDF)

Transkripti sa suđenja

Odluke raspravnog vijeća / Odluke žalbenog vijeća