Pomirba i „uvažavanje“

• Dnevnik Feniks - Sri, 25/07/2012 - 14:43
• Glasujte
  -5 Up Down
• Komentari 104 dodaj komentar

Veća sam pisao da sam se krajem 1970. zaposlio u jednom velikom zagrebačkom poduzeću, sa zaista šarolikim društvom u pogonima, radnici s područja gotovo čitave Jugoslavije, naravno najviše iz Zagreba i okolice, potom su slijedili oni „izbosne“.

Nalazilo se tu rame uz rame i desetak bivših partizana i podjednak broj bivših pripadnika kvislinških vojski, onih koje su, ako je vjerovati Josipu Jurčeviću i Tomislavu Karamarku, „komunistiičke zvijeri“ onako bezdušno pobile nekoliko puta, radilo se o tada krepkim pedestgodišnjacima koji su zagazili u šesto desetljeće života.

Fascinantno je da na ideološkom planu između nekada smrtnih neprijatelja nikakvih sukoba bilo nije, zaista bi se moglo reći da je došlo do pomirbe i ne samo među Hrvatima, a bilo je zaista svačega od nekadašnjeg višegodišnjeg Kardeljevog osobnog tajnika, demobiliziranih partizana s činom i bez njega, bivših ustaša, domobrana i četnika kažnjavanih i nekažnjavanih, pa sve do jednog redikula koji je samo uvjetno pripadao tom društvu.

Dečko se naime kao stasiti srednjoškolac negdje 1942. slikao u uniformi svojeg susjeda, natporučnika „Legije“, kad je ovaj bio na dopustu, onda je hvalisavo pokazivao te slike prijateljima, da ih malo fascinira i da vide tko je on ... uglavnom odgulio je 6 godina kao „ustaša“, iako rata vidio nije, sve vrijeme se uspješno krio.

Prema pričanju najzanimljivija osoba iz redova bivših kvislinga bio je jedan bivši ustaša, B., koji je otišao iz firme na bolji posao u INU, netom prije nego sam ja došao, radilo se o čovjeku koji nije nikad krio na kojoj je strani bio u ratu.

Upoznao sam ga nekoliko godina kasnije na proslavi pedesetog rođendana jednog zajedničkog prijatelja, a tada je ispričao jednu anekdotu; kaže da su se kao i svake godine šefovi podaja naftnih poduzeća iz čitave Jugoslavije našli na dogovoru o raspodjeli tržišnog kolača, te tko će kojim derivatima i u kojim količinama opskrbljivati jugoslavensko tržištu, tko će koliko isporučivati JNA i puniti NEP rezerve. Poslije dogovora slijedio je zajednički ručak, a na ručku priče, pa i one iz rata, svi akteri negdje podjednakih godina, ovaj bio u partizanima ovdje, onaj ondje, petorica nositelji spomenice 1941., svi višekratno odlikovni, samo naš B. šuti. Uslijedi pitanje i njemu jel' bio u ratu, a on opali: „Od prvog dana!“ „Imate li spomenicu?“ slijedi pitanje, ali i munjevit odgovor: „Joj, dečki, nemam, moji to nisu delili!“

Razgovor se prekida i nastane neugodni muk koji potraje koju minutu, a onda ga B. prekine: „Dečki, kaj ste stali, pa da nije bilo nas, di bi vi zaradili vaše ordenje i spomenice, ne bi se valjda sami protiv sebe tukli!?“ Svi su se nasmijali, a potom se situacija počela "otkravljivati".

Elem, nedugo po zaposlenju dolazim ujutro na posao, a u susjednom pogonu na svoje radno mjesto dolazi jedan majstor i sa: „Zdravo, ustaša“ pozdravlja svojeg kolegu koji mirno uzvraća sa: „Bog, četnik!“, pa onda drugi dan: „Dobro jutro, četnik!“, „Živio, ustaša!“ i tako svaki dan ...

Jako neuobičajeno za ono vrijeme.

Pitam tako njihovog šefa koji je to vrag, jel' se stvarno radi o bivšim ustaši i četniku i neće li se sukobiti, a on mrtvo hladno kaže da se radi o bivšem ustaši iz Prigorja i četniku negdje iz Bosne, obojica su zaglavili i izdržali po osam godina zatvora, da oni tako od prvog dana, ali da među njima nikad nije došlo ni do ozbiljnije prepirke niti svađe, da on u to njihovo osebujno pozdravljanje neće ulaziti, a da mu je i partijski sekretar rekao neka ih ostavi na miru, jer su obojica dobri meštri, a i okolina se već priviknula na njih.

A onda dolazi „Hrvatsko proljeće“, ova dvojica „voze“ po starom, niti u pogonu nema nekakvih međunacionalnih napetosti, sve do trenutka studentskog izlaska na ulice i radikalizacije hrvatske političke scene s elemetima hrvatskog nacional-šovinizma.

Tada se Srbi počinju osjećati ugroženima i to javno govore ... neki Hrvati, zanimljivo, ne oni iz redova bivših kvislinga, dolijevaju ulje na vatru ...

Kod ove dvojice iz naše priče događa se sljedeće, iz upotrebe nestaju riječi „ustaša“ i „četnik“ već se pozdravlja sa: „Zdravo, druže F.“ i odzdravlja sa: „Zdravo, druže R.!“

Njihov šef mi tada jednog dana kaže: „E vidiš, sve je bilo u redu dok su ova moja dvojica bili „ustaša“ i „četnik“, sad kad su se počeli „uvažavati“, sad stvari ne valjaju!“

Dolazi Karađorđevo stvari se počinju smirivati i nakon jedno dvije godine ova dvojica se prestaju „uvažavati“ i ponovo se vraćaju na staro oslovljavanje.

Početkom osamdesetih obojica su otišla u mirovinu, izgubio sam ih iz vida, tako da nisam mogao pratiti njihovo ponašanje u trenutku „stvaranja države“.

A bilo bi više nego zanimljivo, zar ne!?

• Dnevnik Feniks - Sri, 25/07/2012 - 14:43
  
• Komentari 104
• 1542 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar