Tagovi

Politika, zakon, moral

...A sada opet jedna mala digresija.

(Ne navodim cijeli tekst, jer bi bio još beskorisniji i dosadniji. A ni ovaj tekst nije namjenjen prvenstveno beskorisnim korisnicima "Politika coma" niti diskutantima, koji su sposobni jedino do smrti mlatiti po praznoj slami, nego nekom slučajnom namjerniku koji će imati dovoljno mozga da u njemu vidi one bitne stvari.)

Elem, da počnem, t.j. da nastavim, odnosno počnem svršavati.

Nema tome dugo da je propalo društveno vlasništvo i društva koja su se na njemu zasnivala, a evo se opet i sve češće čuju glasovi da bi ponovo trebalo uspostaviti društvo zasnovano na takvom vlasništvu.
Meni se čini da su ti glasovi malko zakašnjeli, jer društvo u kojem su privatni vlasnici kapitalnih dobara faktično razvlašteni, i u kojem je to, kapitalno vlasništvo došlo pod faktičnu kontrolu zaposlenika, prvenstveno managera, neopazice se i bez ikakve buke i revolucije zaista uspostavilo na Zapadu, i to u zadnjih osamdesetak godina. Zapad je, eto, bez revolucije uspostavio ono za što je Istok prolio mnogo krvi i napravio puno buke.

Što se to zapravo dogodilo?

Kapitalno vlasništvo izuzeto je od kontrole njegovih vlasnika i došlo pod kontrolu ne-vlasnika, zaposlenika (prvenstveno managera) Ostvarila se ona parola marksista i komunista:

Tvornice radnicima!

Ovdje se ne radi samo o pukim riječima. U svom glasovitim udžbeniku za ekonomiju P. A Samuelson navodi da je do 1900. godine četiri petine stvorenog viška vrijednosti odlazilo pod kontrolu vlasnika kapitala, a samo jedna petina išla je zaposlenicima. No, naknadno, od 1900. do 1970. došlo je do nezgodnog obrata koji je rezultirao time da je samo jedna petina viška vrijednosti odlazila pod kontrolu vlasnika kapitala a četiri petine odlazile su zaposlenicima, a do vremena kad ja ovo pišem, a to je 2014. godina, stvar je puno gora. Nemam egzaktnih podataka, ali ne bih se nimalo začudio, ako bi se otkrilo da je vlasnicima kapitala ostala samo, ili, najviše jedna desetina ukupne dobiti, a da najmanje devet desetina dobijaju država i zaposlenici.

Ovdje će biti mnogo onih koji će u čudu zapitati:

Pa što je nezgodno ili loše u svemu tome!!!??

Evo što je loše:

Kapitalna dobra došla su pod kontrolu ne-vlasnika – onih subjekata čija sudbina formalno-pravno nije ovisila o sudbini kapitalnog vlasništva, pa se nisu brinuli o njemu, nego su, kako sam već govorio, gledali da se sami što je moguće lakše i komotnije obogate. Jasno da je to rezultiralo propadanjem kapitalnog vlasništva koje ih je zapošljavalo, a na kraju i propadanjem lakomislenih zaposlenika koji su dobit tih poduzeća pretvarali u svoj luksuz i općenito podizanje životnog standarda, umjesto da su se brinuli o tome da dovoljno investiraju u razvoj kapitala koji ih je zapošljavao i hranio.

Posljedica takvog razvoja događaja je velika nezaposlenost te sve šira i dublja bijeda.

Eto što se dogodilo nakon što se ostvarila ona parola: Tvornice radnicima!

U tzv. socijalističkim zemljama, u kojima su radnici bili i formalno nekakvi jadni vlasnici kapitalnih dobara, tj onog, tzv. društvenog vlasništva, a naročito u jugoslavenskom samoupravljanju dogodilo se isto, samo se sve odvijalo puno brže i temeljitije. Komični paradoks socijalističkih društava bio je to da su upravo radnici sami, poput onog Molliereovog Harpagona, opljačkali poduzeća u kojima su radili. Ni moćna komunistička partija nije ih mogla spriječiti u tome. A sada, zamislite, ti isti radnici traže krivca, no, kako stvari stoje, bolje bi im bilo da ga ne traže i ne nađu.

Jasno, nisu samo radnici pljačkali svoja poduzeća. Nakon antisocijalističke revolucije, tj. povratka u kapitalizam, taj su posao preuzeli raznovrsni manageri i znatno ga unapredili.

Ni ovo se ne zbiva bez stanovite komedije. Društveni i gospodarski manageri koji su se dobro potkožili traže krivca za sveopću bijedu i kaos i upiru prstom u liberalni kapitalizam i kapitaliste (kojih zapravo više i nema), te govore da oni prisvajaju 99% dobiti, a da radnicima isplaćuju svega 1%.

Gore sam upravo pokazao da je istina zapravo suprotna i da je do ove velike krize i bijede došlo baš zato što zaposlenici, raja i država uzimaju onih 99% i uludo ih troše. No to nitko ne želi vidjeti. Svi se zdušno trude da slijepo vjeruju u one managerske floskule i objede, već davno upokojenih kapitalista i liberalnog kapitalizma.

Ko zna? Možda raja s tim slijepilom hoće sama od sebe sakriti vlastiti grijeh a lukavi manageri svesrdno joj pomažu u tome.

No pustimo to i radije se dajmo na definiranje problema iz kojeg proizlazi teško i sve teže stanje cijelog svjetskog gospodaratva, a i društava i politike.

Sukladno onome gore rečenom, njihova slabost proizlazi iz toga što su kapitalna ili produktivna dobra došla pod neformalnu ali vrlo potpunu kontrolu zaposlenika, a dijelom i države. Nevolja je u tome što sudbina ovih novih, neformalnih, ali faktičnih gospodara društvenih bogatstava i društvene produktivne moći nije neposredno i formalno, tj. zakonski - de iure - ovisna o sudbini tog bogatstva kojim upravljaju, pa ga oni pustoše sve dok ga ne dovedu do nule, a onda se daju u paranoičnu, antizavjereničku potjeru za krivcem.

Osnovni kvar od kojeg strada današnjica, a stradati će i budućnost, nalazi se u samim ne-personalnim temeljima društva, u općim odnosima na kojima društvo počiva. Nestalo je funkcionalne, produktivne ovisnosti o onom kapitalnom (plodnom) vlasništvu s kojim raspolaže ljudska vrsta, odnosno suvremeno društvo. S njom je nestala i pravda, humanost, dobar život i još mnoge druge dobre stvari. Tako to uvijek biva kad uzde padnu u ruke onima koji ne znaju upravljati.

«Putevi budale, njegovog novca i sreće brzo se raziđu.» kaže jedna stara Perzijska poslovica.

Stari Latini su govorili: Coruptio optimi pessima – pokvarenost najboljih je ono najgore. (Pod onim «najbolji» misli se na najviše društvene slojeve.) No ima nešto još gore od toga: Coruptio fundamenti ili coruptio fundamentorum– pokvarenost temelja – onih općih društvenih i ekonomskih običajnih temelja, tj. uobičajenih društvenih i ekonomskih odnosa o kojima smo upravo govorili. Ako su oni u kvaru, e...onda sve što proizlazi iz njih mora biti pokvareno, počev od onih «optimi» pa do pessimi, tj. do običnog vulgusa – puka.

Pokvaren je, a i licemjeran i onaj opći duh današnje kulture, jer umjesto uvida u kvarne temelje društva, njemu se, kao krivci za zlo koje nas snalazi, priviđaju razni Masoni, Iluminati, Sionski mudraci, Bilderbergeri, pohlepni bankari, tajni centri moći i ko zna ko još. Možda čak i nekakve vjetrenjače.

Što se tu može?

Tamo gdje ljudi masovno vjeruju u horoskope, ne treba se nimalo čuditi da vjeruju i u demone kao što su Masoni ili drugi slični fantomi. Teško je uopće naći nekoga ko nije prolupao na neki ovakav način.

No pustimo te stvarno prividne teškoće, tj. teškoće što dolaze iz vjere u stvarnost privida.

Današnje društvo, kako smo rekli, pati od nečeg puno težeg i opasnijeg - coruptionis ili destructionis fundamentorum, pa je naš primarni zadatak upravo silazak u te temelje i njihovo popravljanje.

A evo kako mislim da bi to trebalo izvesti.

Već smo pokazali da je upravljanje kapitalom postalo jako kompleksno i da vlasnik velikih kapitalnih dobara više ne može upravljati njima. Upravljanje, dakle, treba prepustiti obdarenim i školovanim managerima. A da ovi ne bi upravljali na štetu poduzeća, treba donijeti zakon koji će poput vlasničkog odnosa i vlasničke ovisnosti, sudbinu managera učiniti ovisnom sudbini poduzeća kojima upravljaju, tj. o efikasnosti njihova upravljanja. To bi trebao biti neki onakav zakon kakav je ovdje (tj. tamo) izneseni «Zakon o kontroli efikasnosti rada managera», a, dakako, i oni ostali.

To bi bio glavni zadatak u popravljanju onih temelja - fundamentorum.

Vlasnička ovisnost o produktivnim materijalnim dobrima mora se, dakle, zamijeniti nekom drugom vrstom funkcionalne i produktivne ovisnosti, tako da manager, isto kao i vlasnik, kapitalista bude prisiljen, raditi, štediti i investirati u usavršavanje kapitala kojim upravlja.

Dalje, zakon mora managera motivirati, i prinuditi i na pravedno plaćanje rada, jer to je, kako se nedvojbeno pokazalo, neusporedivo najbolji motiv za dobar rad. Ali o tome smo dosta govorili na drugim mjestima.

Ljudi koji imaju dar poduzetnosti i sposobnost da sebe i druge pokrenu na rad i prinude na štednju, kako bi osigurali siguran i dobar život, ne samo za ono vlastito neposredno sutra, nego i za buduće generacije, takvi ljudi, dakle, vrlo su rijetki ("rjeđi nego ljudi sa dvije glave"), a i dragocjeni su svakom društvu. Ovi ljudi, međutim, ne moraju nužno biti i pošteni, a nerijetko to stvarno i nisu. No to nije nikakav problem, jer društvo može proklamirati zakon koji će te darovite ljude natjerati da rade kao da su najpošteniji na svijetu, pravi anđeli.

U suprotnom, ...hm...hm... grrrr...brrrrr... jao i kuku.

Nemojte, molim vas, sada misliti da ja nekome prijetim ili ga plašim nekakvim rogatim zakonima, jer zakoni za koje se zalažem veoma su dobroćudni i dobri, a ti, istinski dobri zakoni nikome, ne samo da ne prijete, nego čak niti ne zabranjuju nekome da vara i krade. Dapače, oni potencijalne prekršitelje čak upozoravaju na to da će ljuto zažaliti i zakukati budu li ih uhvatili da se bave i onim, «suptilnim», tj. nedozvolenim vrstama ljudske djelatnosti.

Eto, baš tako postupaju oni pravi i dobri zakoni. Ako ne vjerujete meni, pitajte H. Kelsena, najvećeg teoretičara prava prošlog stoljeća.

A što se tiče kaznenog progona i kazni, ja sam tamo u zakonima navodio da bi zastara trebala nastupati nakon dvadeset ili trideset godina.

Mislim da sam tu pogriješio.

Budući da se kaznom, između ostalog, obeštećuje oštećeni subjekt, a oštećeni subjekt je ljudska vrsta, kazneni progon trebalo bi obustaviti tek kad nestane ljudske vrste, ili umre sam počinitelj.

Dalje, ispravljam se i naglašavam kako sada mislim da bi u slučaju teških delikata ipak trebalo primjenjivati i smrtnu kaznu, kojoj bi, iz humanih razloga, trebalo dati eufemistički naziv: JACKPOT.

Prema mišljenju jednog od osnivača ekonomske znanosti, Sir Williama Pettya, smrtnu bi kaznu trebalo primjenjivati tek ako se počinitelja, ne bi nikako moglo tako iskoristiti da vrati barem dio štete koju je počinio, jer, smatra ovaj mislilac, ravno je ludosti nagrađivati besplatnom hranom i čuvanjem ljude od kojih bi se trebalo čuvati.

A kad smo već kod ovoga, što se tiče same smrtne kazne, ne mislim da je njeno ukidanje barbarski čin, ali vodi u barbarstvo. I stoga bi smrtnu kaznu možda najprije trebalo primjenjivati na onima koji traže njeno ukidanje, jer ti ljudi čine veliki, vrlo veliki grijeh i štetu nesagledivih razmjera.

No vratimo se mi ipak našem problemu i njegovom rješenju.

Tvrdim, dakle, da se kvarni temelji suvremenog društva mogu popraviti etabliranjem onakvih zakona za koje se zalažem. Njima se uspostavlja umjetni vlasnik, kojemu su razne vrste managera samo neposredni, kreativni i motivirani izvršitelji njegove volje, od kojih neke zakon prisiljava na to da budu i pošteni.

***
Ovo isto, nešto drugačijim riječima:

Izlaz, dakle, i produktivno rješenje ove krize, u koju je zapalo privatno vlasništvo, građansko društvo, a i cijela civilizacija, po mom mišljenju, nije u nekakvom neoludističkom, tehnoklastičkom ili ontoklastičkom pokretu koji bi uništio umjetno biće, niti pak u «povratku prirodi», i društvenom vlasništvu, nego u stvaranju virtualnog privatnog vlasnika. Ovaj vlasnik, kako sam već rekao, ne bi bio nikakav novi robot, nego novi društveni, pravni i ekonomski subjekt koji bi nastao na temelju etabliranja specifičnih zakona, isto kao što je svojevremeno bio nastao i živi privatni vlasnik. Uspostavljanjem tog umjetnog ili virtualnog vlasnika, bio bi uspostavljen novi, ne. vlasnički, nego zaposlenički oblik ovisnosti o razvijanju kapitalnih dobara. Može se očekivati da bi ovaj oblik ovisnosti bio znatno funkcionalniji i produktivniji od vlasničkoga.

Važno je ponovo istaknuti i naglasiti slijedeće:

Zamjena živog privatnog vlasnika umjetnim ne bi bila popraćena nikakvim krvoprolićima, napetostima, ratovima, nego smirivanjem. Odmah nakon njegovog utemeljenja počeo bi se osjećati pad nezdravih napetosti, povratak pravde, i opće poboljšavanje ekonomskog socijalnog, političkog i duhovnog stanja ljudske vrste, a i same civilizacije.

Nadam se da će se svi (koji razumiju ono što znadu pročitati) uvjeriti u to kad pročitaju zakone pomoću kojih se on uspostavlja i da će to barem često, ako već ne stalno imati na umu.

***
Virtualni ili umjetni vlasnik zapravo ne bi bio ništa drugo do umjetno biće, kapital u kojeg bi se, putem zakona, ugradila moć samoočuvanja, «želja» za bogaćenjem i razvojem, te sposobnost da kontrolira žive subjekte s kojima dolazi u poslovne ili radne odnose. On bi veličinu dohotka i potrošnje nekog subjekta ponovo uskladio s veličinom njegova radnog ili kreativnog doprinosa ostvarivanju ciljeva vrste ili doprinosa u usavršavanju već zgotovljenog umjetnog bića. Svojom pravednošću, ljude bi motivirao na što bolji i sofisticiraniji rad i onemogućavao ih da ga drpaju, okradaju ili zloupotrebljavaju uopće.

***
No da se vratimo korak unatrag.

Ljudska vrsta treba biti ovisna o svom vlasništvu. Slobodan opstanak i ostvarivanje ciljeva vrste ovisi o tome da li je vrsta, na pravi način, funkcionalno ovisna o njemu - da li je ovisna na taj način da ga ta ovisnost motivira i prisiljava da ga razvija. Gore spomenutom zakonskom reformom, ponovo bi se uspostavila takva funkcionalna ovisnost kakva je vladala onda kad je vrsta, zahvaljujući djelatnosti živih privatnih vlasnika, kapitalista najintezivnije razvijala svoje vlasništvo i «koracima od sedam milja» napredovala ka ostvarivanju svojih ciljeva. Pojednostavnjeno govoreći, zakon koji stvara funkcionalnu ovisnost o raznim dobrima, istovremeno stvara i motivaciju za rad i razvijanje tih dobara, jer zapovijeda da se dobar rad dobro plaća, a činjenje štete kažnjava. Gdje nema nekog takvog zakona, tu je nered, bijeda, kaos, nesreća i druge slične stvari.

Što se tiče pojedinačnih društvenih i pravnih subjekata – zaposlenika, obitelji, poduzeća, država itd - oni nisu ovisni isključivo o svom vlasništvu, nego i o produktivnosti svog ponašanja ili rada i produktivnosti njihovih unutrašnjih odnosa. Zakoni o kojima će biti riječi uspostavljaju takve odnose koji ih motiviraju na produktivno ponašanje i nagrađuju ga, a kažnjavaju neproduktivno ili štetno.

Eto, samo toliko o tome.

***
Zakoni kojima se uspostavlja virtualni vlasnik, odnose se na četiri ključna, temeljna društvena i ekonomska subjekta, koji su ujedno četiri ključne pravne osobe, tj. pravni subjekti, adresati.

Evo ih - 1. fizička osoba, 2. obitelj, 3. poduzeće i 4. država. O produktivnosti svake od njih, te funkcionalnosti i pravednosti njihovih međusobnih odnosa ovisi to hoće li društvo i civilizacija ići naprijed ili nazad.

Kako sam naprijed već naveo, glavni, zakoni koji se odnose na te pravne subjekte su:

1. Zakon o kontroli efikasnosti rada managera, 2. Zakon o kontroli ekonomske efikasnosti obitelji, 3. Zakon o kontroli efikasnosti školstva, i 4. Zakon o kontroli efikasnosti državne administracije i vlasti.
Svi su objavljeni na internetu.

Svaka država koja bi etablirala ove ili ovakve zakone učinila bi nacionalni kapital umjetnim vlasnikom cjelokupnog svog bogatstva. A ako bi brojčane kriterije u svakom od tih zakona određivala globalna država, i ako bi isti kriteriji važili za sve lokalne države, unije ili federacije na planetu, onda bi bio uspostavljen perfectus proprietarius ili dominus - perfect owner - potpuni, globalni virtualni vlasnik.

Neke napomene i rekapitulacija

(Ovo sam već objavljivao, ali kako se radi o važnim stvarina neće biti zgorega da se ponovo navede. Naravno, podrazumijeva se da velikoj većini čitatelja neće nimalo koristiti sve, što god ja napisao. Izgleda da je istina najbeskorisnija stvar na ovome svijetu.)

Vrlo uopćeno, čak pomalo preopćenito govoreći, postoje tri opća načina čovjekovog društvenog življenja ili tri opća odnosa individua i drugih društvenih subjekata prema samom društvu u kojem žive, a i prema ciljevima društva i ciljevima vrste.

Evo ih:

Prvi je baziran na principu po kojem društveni subjekti ostvaruju svoje interese na račun i na štetu društva. Takav način življenja ne vodi ka nekom velikom dobru.

Drugi je suprotan, a sastoji se u tome da društveni subjekti svoje interese i svoja dobra žrtvuju interesima društva ili države. Niti ovakav način življenja nije dobar.

U prvom slučaju imate društvene subjekte, ali bez društva, a u drugom; društvo bez pravih društvenih subjekata.

Treći način nije ona «zlatna sredina»- mediocritas aurea ili mezotes - nego nešto što je kvalitativno drugačije, a prakticira se tako da oni društveni subjekti o kojima smo gore govorili brinu o ostvarivanju svojih vlastitih interesa i ciljeva i pokušavaju ih ostvariti ali isključivo na način kojim se daje doprinos ili koji vodi ka ostvarivanju društvenih ciljeva, ili pak ciljeva vrste.

Upravo ovim trećim, organicističkim načinom - iako se on nikad nije svjesno prakticirao - stvorena su sva dobra koja čovjek danas posjeduje. On je uvijek vodio ka usponu, dobrom životu induividua i ostvarivanju ciljeva društava i ciljeva vrste. Ona prva dva načina vodila su ka propadanju.

Jasna svijest o vrijednosti tog, organicističkog, ili funkcioalističkog principa probila se, na svojevrstan način, jedino u Kantovoj moralnoj filozofiji, u knjizi Kritika praktičkog uma, kroz maksimu, odnosno tzv. kategorički imperativ: «djeluj tako da uvijek možeš poželjeti da način tvog djelovanja može postati općim zakonom!»

Konkretni zakoni koje sam spominjao a koje ćete vidjeti u naknadnom tekstu zapravo su samo jurističko, političko i sociološko osvještavanje tog načina djelovanja na koji i individue i društva i cijela vrsta ostvaruju svoje ciljeve.

Do sada je u pravu i praktičnoj politici taj način ostvarivanja ciljeva imao kakvo, takvo «teorijsko» postojanje samo u obliku dobrih običaja i morala. No kako su ovi oblici postojanja ovog produktivnog principa ili načina ljudskog djelovanja uglavnom nesvjesni i nejasni, a stoga i lako pokvarljivi, ja sam inzistirao na tome da se on dade, tj. izrazi s kristalno jasnom sviješću, i u formi pozitivnih zakona, koji su puno trajniji i funkcionalniji i pogodni da budu dugotrajnim temeljem svakodnevng života ljudi.
Bona (iusta) lex aere perenius est – dobar zakon trajniji je od mjedi.

Ja, dakle, nisam ništa izmišljao, nego sam samo clare et distincte – jasno i razgovijetno - u formi zakona, iskazao način ili princip po kojem je čovjek do sada uspješno ostvarivao svoje ciljeve i pokazao kako se treba i nadalje ravnati po njemu ako bi svoju djelatnost želio okruniti uspjehom.

Hegel je na jednom mjestu u Fenomenologiji rekao da istinska filozofija ništa ne izmišlja niti konstruira, nego samo iskazuje ono što jest. To je velika misao, a samo ono «iskazivanje onoga što jest» je najviši domet ljudskog duha i ono što pokreće svijet. (causa finalis).

Analogno filozofiji, ni pravna teorija, ni zakonodavstvo ne bi smjeli ništa izmišljati, nego samo iskazati ono što treba biti i kako treba biti.

No da se još nakratko vratimo onim načinima čovjekovog življenja.

Prvi se prakticirao u vremenima kad su društva već stvorila znatna bogatstva pa je bio moguć i isplativ egoistički grabež. Drugi je obično stupao na političku pozornicu kao reakcija na onaj prvi i na propadanje društva. Ali, kako je on bio nemisaona antiteza onom prvom, i sam je vodio ka još većem propadanju.
Dobar primjer onog prvog načina neproduktivnog življenja i odnosa prema društvu je kapitalizam i građansko društvo dvadesetog stoljeća, a primjer onog drugog je komunizam.

Mi bi smo htjeli afirmirati onaj treći način, koji se pokazao ispravnim i produktivnim, a koji – kako sam već bezbroj puta rekao – zapovijeda da svaki duštveni subjekt treba ostvarivati svoje ciljeve, ali da to smije činiti isključivo na način koji vodi i ka ostvarivanju ciljeva društva ili vrste.

Ponovo, ali nešto drugačijim riječima.

Društvo u kojem prevlada egoizam, tj. u kojem se vlastiti interesi ostvaruju na štetu društva, jest bolesno društvo i prijeti mu propast.

No sustavni «altruizam» (bilo prisilni bilo dobrovoljni, ideološki) u kojem se interesi individua i drugih društvenih subjekata žrtvuju interesima i ciljevima društva, također je sociopatske naravi – specifična društvena bolest. I takvo je društvo nehumano i prijeti mu propast.

Zdravo tj. funkcioalno, samoodrživo ili autopoietično društvo je jedino ono u kojem - kako smo već rekli - individue i drugi društveni subjekti ostvaruju svoje ciljeve ali na način kojim se istovremeno ostvaruju, i ciljevi društva, i ciljevi vrste.

Tu se radi o organičkom ili organicističkom odnosu između društva i unutarnjih subjekata koji ga čine, a jedino takvo društvo može biti funkcionalno organizacijsko sredstvo pomoću kojeg ljudska vrsta može ostvariti svoje ciljeve.

Evo, na kraju moram reći kako sam sretan što vidim da člitatelji nisu pozaspali čitajući ovaj dnevnik nego su se razbudili kao da ih je netko polio mrzlom vodom i da im se oči nisu samo otvorile, nego čak razrogačile.

Srdačno

Vaš Petrus

Komentari

nadam se da si svjestan da je

nadam se da si svjestan da je sve što si napisao - utopija.
možda se jednog lijepog dana transformira u socijalizam s ljudskim likom. Za sada smo još u prvom razredu škole kapitalizma i privatnog vlasništva, koje se neposredno dovodi u vezu sa fizičkim osobama, kao vlasnicima.
naši teoretičari i praktičari kapitalizma razumiju samo kapitalizam u kojem su Ivica i Pero vlasnici, po mogućnosti 100%-tni, a naši kritičari kapitalizma žive još u vrijeme Marxovog kapitalizma, u kojem se prilično jednostavno dalo utvrditi tko koga eksploatira na vlasničkoj bazi.
No sada, kada su upravljači ekspropriirali vlasnike kapitala u smislu donošenja odluka i raspodjele profita, analitički okviri kritike kapitalizma su potpuno izblijedili i novovjeki kritičari kapitalizma nemaju više odgovor na mnogo pitanja.
npr, ako su vlasnici nekog poduzetničkog oblika mirovinski fondovi - tko je tu stvarni vlasnik i tko koga eksploatira, tko je izvorni poduzetnik u klasičnom smislu te riječi, i da li je takva vlasnička struktura prvi korak evolucije prema društvenom vlasništvu, skriven u formalno privatno-vlasničkoj strukturi suvremenih država?

Tko je glasao

Hlad

Stara Hladovino, mislim da se krećeš područjem koje je blizu istine, a ni ova kratka analiza nije nimalo loša. Problem je u društvenom vlasništvu, odnosno više u njegovom (ne)razumijevanju. Koncipiramo li društveno vlasništvo onako kako se shvaćalo do sada, od Platona do Lenjina ili Kardelja, onda smo jagnje povjerili na čuvanje cijelom čoporu vukova, i može ga spasiti samo to što bi se vukovi mogli poklato oko toga ko će ga zaklati... i... naravno...pojesti.

U jednom kraćem tesktu, ovakav oblik vlasništva kakvog predlažem, dakle, u tom tekstu, kažem da se vlasništvo umjetnog vlasnika može zvati i društvenim vlasništvom ili pak državnim, a favoriziram naziv "vlasništvo ljudske vrste", jer su i one daleke, još-ne-začete generacije njegovi suvlasnici.

No to mi nije toliko važno. Najvažnije od svega je to da to kapitalno ili bolje produktivno vlasništvo bude dobro zaštićeno od drpanja, plašenja, zamračivanja, i sličnih djelatnosti, a naravno i od nesposobnih upravljača. Glavni cilj svih zakona koje sam sačinio upravo je optimalna zaštita tog vlasništva koje nas hrani.

Tko je glasao

samo ala promijena

možda bi trebalo ukinuti tržšte dionicama i razne brokerske kuće. brokeri i tržište dionicama omogućuju mijenjanje vrijednsti neke firme koje u biti nema veliike veze s njezinom stvarnom vrijednošću. zahvaljujući tom tržištu mnoge se firme razviju ali još više ih propadne u cijeloj priči dobro prolaze brokerske kuće. ameri koji su pravi maheri u toj trgovini najednom pokazuju večiku pažnju za kupnju ininih dionica.pto od MOL-a što od hrvatske vlade. vrijednost ininih dionica sada je manja nego što će biti za koju godinu.
ukidanjem tržišta dionica i brokerskih kuća dovelo bi do pada, krize. ali firme koje rade a nemaju napuhan vrijednost zahvaljujući dionicama bi bez nekih velikih stresova podnijele tu krizu i brzo bi se oporavile. nezaposlenost koja i se u jednom trenutku jako povećala brzo bi se smanjila. također bi se smanjio roj onih koji uz jednu firmu imaju i nekoliko njezinih kćeri i kćeri kćerki.

w. ;)

Tko je glasao

AH a Rotschildi, Rockfelleri,

AH a Rotschildi, Rockfelleri, Hiltoni, Windsdori, Bushevi, Morgani

http://www.abovetopsecret.com/forum/thread372125/pg1

prebiru po smeću od kada su njihovi menadžeri sve ukrali od njih... :)

Sorry što sam ti stavio forum sa teorijama zavjere , ali ajde da malo nadođeš...

Justice for all !

Tko je glasao

AH a Rotschildi, Rockfelleri,

AH a Rotschildi, Rockfelleri, Hiltoni, Windsdori, Bushevi, Morgani

Opet sve sami pokojnici. Pustite ih da počivaju u miru.

Tko je glasao

Noćni

Država se pretvorila, iz "noćnog čuvara" u noćnog lupeža.

Tko je glasao

nije baš to, ali nije ni baš da nije.ipak ima neke blage veze...

Nemam egzaktnih podataka, ali ne bih se nimalo začudio, ako bi se otkrilo da je vlasnicima kapitala ostala samo, ili, najviše jedna desetina ukupne dobiti, a da najmanje devet desetina dobijaju država i zaposlenici.

Tko je glasao

Indian

Hvala za ove podatke.

Kad se pogleda taj uspon troškova, čini se kao nekakvo stubište za gubilište.

Tko je glasao

no, no...

.... nećemo valjda državnu potrošnju zvati - troškovi?

Ogromna većina toga su tzv. "socijalni transferi", tj. niveliranje prihoda stanovništva...

Prije 100 godina bi ti država uzela desetinu... i to pojela i popila. Danas ti uzme pola, ali 90% toga da tvom nezaposlenom susjedu koji iznajmljuje četiri stana na crno :)

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najviše ocijenjeni članci