pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

a na krčkom mostu kojim se isto tako priličnjo često provezem nisam vidio niti jednu pukotinu
Nedajbog da si vidio pukotinu vozeći se autom 40 km/h, toliko je ograničenje zbog radova na sanaciji (zbog radova na malom luku Krčkog mosta vozi se uz ograničenje brzine od 40 km/h link možda i ne radi).

One tvoje pretpostavke ja ne želim komentirati osim pitanjem: Pa što?
Upravo je ovo "Pa što?" je nešto što mislim da traži odgovor.
Most ovakvog tipa možemo usporediti s mobitelom, nije ga dovoljno kupiti nego ga treba stalno puniti strujom i novcima. Logično, ako ga slabo upotrebljavamo onda su novci bačeni. S druge strane usporedba s mobitelom je glupa jer su cijene neusporedive i, naravno, korist odnosno štete.
Temeljna teza je da takav most treba imati određeno prometno opterećenje da bi bio rentabilan, a ako se taj uvjet ne zadovoljava onda stvar postaje isključivo skupa igračka uz dodatak da ne možemo reći "dosta, ja se više neću igrati" već ćemo se time svi mi igrati a i naša djeca također.

Moje najiskrenije životno uvjerenje je demokracija. Treba diskutirati i raspravljati ali postoji i momenat kada će razuman demokrata prihvatiti činjenicu da je u manjini i da je neko drugo riješenje prevladalo kao riješenje većine. Pravo da diskutiraš, da se žališ da misliš da je nešto nepravedno i pogrešno, pravo na bilo kakvo mišljenje je nepotrošivo ali to nikako ne znači da je uvijek i u svako doba smisleno.
Ovo bi sve potpisao osim pitanja "riješenje većine" koje nije tako jednostavno. Na žalost imali smo u povijesti mnogo slučajeva gdje je "riješenje većine" proizvelo prave katastrofe. U ovom konkretnom slučaju ovaj most nije "riješenje većine" jer to bi mogli tvrditi samo u slučaju da je proveden referendum s tim konkretnim pitanjem. To što su ljudi glasali za HDZ nije razlog jer tako misli najviše 30% građana Hrvatske (od ukupnog biračkog tijela).

P.S. što se tiče tvoje nule ponovit ću po tko zna koji put moj stav da nule ne dajem onima koji ne misle kao ja. To je negdje i bit demokracije da ne moramo svi isto misliti.

leddevet

Reci to ljudima koji svakodnevno prelaze mostom na Krk. Priupitaj ih kako im je kad zapuše bura, pa ne mogu koristiti most. Most je Krku život. Mostom TEČE ŽIVOT! Kao što će teći pelješkim. Ma koliko vi uprli dokazivati da je nepotreban, skup, ovakav-onakav. Hrvatska NE SMIJE biti presječena na dva dijela i ovisiti o hiru stranih carinika!

Ne ja ga definitivno nisam razumio a ne razumijem ni tebe. Ako se sve počne povezivati sa svačim i ako se počne ići iz digresije u digresiju nema ništa od diskusije. Briga me za Kupare. Mislim da pored ovolike histerije i napada na javne osobe nitko neće imati muda napraviti nešto nepošteno.

Ja bih da se držimo mosta koga ja želim, smatram korisnim i poticajnim za šire područje ne negirajući ni tebi ni drugima da imate suprotno mišljenje.

Nastavak o nekim svježim nijansama koje su također u igri, pa kao nijanse često odlučuju i mogu odlučiti.

Dvije su grupe nenamjernih nijansi, koje značajno igraju igru, naša recentna (elitna) tradicija zadnjeg doba te EU i ostale objekcije i projekcije, koje nisu poptuno različite od te naše tradicije ali ni iste, a koje se kao objekcija ili čvrsta vizija upliću u nameću.

Glavna odlika nenamjernog djela naše tradicije zadnjeg doba je nužnost da se stigne jako puno toga i održe visoki rezultati, što je razvilo adekvatnu praksu u kojoj su istaknuti likovi a i šire snage zbilja upleteni i znaju sve i svašta, ali se ne stigne i ni na pameti je povezati neke minimalne točke, počevši od Titova ulaska u klopku na Sutjesci i posljedica proboja, u čemu sada igra slijedeće:
- svi istaknuti likovi, uključujući tzv. oporbu, su angažirani u najmanje 20 područja svaki, pa u razdoblju zrelosti materije i procesa jača model bitke na Sutjesci, ulaženja u klopke, pokušaji izvlačenja i proboja uz nužnost da neke snage izginu do zadnjeg (kao dalmatinska brigada tada koja osigurava izvlačenje vodstva) i vječne igre oko toga potom, kojih igri je sada previše;
- na Juru Radića je sada logično i nužno palo težište, kao i na razne druge, kao na one prije, jer je takva geneza. Uz iznimne uspjehe na cca 20 polja, kao i drugi, do danas nije stigao "napraviti" niti jedna značajni most, na Masleničkom je treći projektant a sada je samo pobjedio na natječaju za lisabonski Jarunski most u Zagrebu (u vezi akdemik Kincl, IGH itd.), pa je Pelješki most zapravo za njega nužnost. problem je drugi Jure,Radnić, jer je i on slično dugo stručnjak i radio i napravio razno, a aktivnost materije o kojoj govori gore leddevet, i još više razne druge objekcije, tako da ni Juri nije lako sa najmanje 20 tereta na leđima, slično Čačiću, Josipoviću, Sanaderu, Bandiću, Mesiću ... Kao što znamo, i drug Tito je imao trenutaka kada nijanse naprave ovo ili ono, a i kod Jure je također isto otvoeno pitanje;
- Martina Matulović Dropulić je stup svekolikih zbivanja, staža jedina približno Mesiću, Luki Bebiću i Manoliću, ali sada su aktualne nijanse da se natrag ne može a naprijed ono isto što je do jučer bilo u roku keks, kao npr. ishođenje dozvola, sada može potrajati puno više nego što mogu pojmiti ona i s time upoznati i vezani Jure Radić, Čačić, Mesić, Bandić i razni, jer iako su jako inovolvirani zapravo nikada sami ni blizu nisu ishodili niti jednu dozvolu ni za šta, kao i cca 10.000 elitnih snaga koje ih opslužuju, tzv. struka. Tu su sada bitne i jake EU i slične snage, koje o tome imaju sličan uvid, sada su sve snage stisle da se razno konačno rješi i to brzo, pa je logično krenulo razdoblje sinteze, kada će se to konačno rješavati ali u za to primjerenom roku, niz toga 10-20 godina, ponešto brzo a puno toga kroz 20 i više godina. Požari koji se otvaraju na sve strane s tim u vezi se pokušavaju gasiti ali, kao što znamo, vatrogasci više ne srljaju tek tako gasiti tamo neku travu a ujedno se radi o požarima koji su plod dugog jahanja i nema više ikoga tko nešto zna i može tko procjenjuje mogućim žurno;
- u vezi s prethodnim i raznim drugim nitko više nema vremena za ništa, ulazak u EU hram je nužan, a sv aka pa imala nijansa izražavanja te nužnosti i žurnosti sada ne više proporcionalno nego 10 x više ojačava drugu nužnost, onu u kojoj otpora ničem više nema ali ni ikoga tko će u ulozi "sporednog" "vizije" i obaviti (rješiti, izvesti, platiti ...). Pojednostavnjeno, u novim izazovima, u sintezi, najednom otkazuje zbilja koja se je iznimno čudno dugo i uspješno nosila sa iznimnom daveži i presijama iznimnih invazija na iznimne ciljeve. Tu se sada već radi o beskrajnoj paleti nijansi koje se upliću u igru i odlučuju. Npr.dovoljno je da netko beznačajan negdje prolije ulje ili nasapuna kavu dasku, da cijele divizije i pokretima otklizaju lakše nego ikad, jer je razdoblje sinteze;
- nazire se obrat, koji je već sada praktički zreo, u rukama mnogih. Duge igre nisu ništa novo, jer smo na višemilenijskom raskrižju puteva, gdje se duga razdoblja jedne inercije svjetski iznimno smjene preko noći iznimno drukčijim razdobljima. Ne samo da je auto-cesta i zaleđu Jadranskog mora potrebna mnogima, EU i istoku, nego su i razna odigrana prvenstava i razno doveli do toga da potpuno nevažne i zaboravljene stvari, one koje su davno odbačene kao zadnji primitivizam, najednom drže konce. Doslovno zadnji preživjeli čobani mogu odlučivati o jako puno toga a na elitnim pozicijama sada su preko noći mogući kompletni obrati, kako je to kompletno bilo šezdesetih, pa sedamdesetih ... Praktički je i u vezi ovih cesta najednom lakše promjena svega, pa i svih važnih, nego ičega prije i dugo. Usostalom, tako su svi tu došli takvom logikom, sve je postavljeno tako i posluje se, pa je logično kako došlo tako ošlo.

U navedenom smislu sada jako utiče ako bilo tko, bilo kakav pojedinac, malo promisli igru i čvrsto stane na loptu, kao Prosinečki. Glavnina nema šta izgubiti, može samo dobiti. Ako se malo stane na loptu, auto-cestu u zaleđu Jadranskog mora će isfinancirati EU snage, uz solidna plaćanja svega šta treba, a razne snage koje dugo i sada hapaju će same moliti da isto učine sa krajnje brižljivo promišljenom solidnom lokalnom cestom i tunelom do Pelješca, uz najveću pažnju prema svemu što vrijedi, uključujući i prirodu, te plaćanja svega po primjrenioj cijeni, uz razumljive dodatne poreze i prireze za "otkup" grijeha. Sve te snage igraju igru u vremenskom tjesnacu, vremena nemaju a uvida u stvar još manje, pa su najednom i sitne igre i više nego dovoljne za snažne uticaje na cijene, poslovanje, rješenja, svu strukturu i infrastrukturu. Drug Tito nije imao sve to ni u primisli, nužnost nužnosti je na dnevnom redu imala samo kao preživjeti, pa je sve to nakon toga nenamjerno, neplanirano, i otuda tolika nelogičnost i maoističke napetosti, od iscrpljenja dugim nenamjernim marševima i napredovanjima.