pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Bojeći se da mi, na poseban način dragi, ragusa ne ostane razočaran što „dežurni dušebrižnici“ nikako da mu se jave, premda ih on zove (u Dnevniku) pa zove (ponovno u komentaru), pomislih: ma što da mu se ne javim, što da mu ne ispunim tu želju makar u ovo blagdansko vrijeme :)
Ne smatram se, doduše, dušebrižnikom ni u privatnom ni u javnom životu; čak štoviše sve rjeđe nailazim na „dušebrižnike“ – kako u društvu u kojemu se krećem tako i na ovome forumu, no moram priznati da sve češće nailazim na ljude kojima se i na sam spomen Crkve naglo rasplamsa „sindrom žrtve“ pa im negdje duboko iz podsvijesti provru sve spaljene „vještice“ i žrtve križarskih vojni, k'o da su im i sami bili svjedocima. Najčešće, međutim, nailazim na one koji su, kad je vjera u pitanju, postali naprosto ravnodušni - ako je imaju, ne trude ju se upoznati, a ako je nemaju, niti ne pokušavaju razumjeti one koji ju imaju: "vjera je OK, cuga je OK, gay je OK - sve je OK":
No, to je već tema za posebni dnevnik, i šteta bi bila njome odvlačiti pozornost s teme o kojoj je ovdje riječ.

A da bi bilo jasnije što se to tamo u tome Vatikanu dogodilo pred koji dan, čovjek bi, uz znanje o političkim zbivanjima i procesima, morao više od prosječnoga promatrača znati i o praksi i nauku Crkve. Pa, prije ocjene subotnjega događaja, samo par natuknica (nekoga će možda i zanimati).

- U „uskrsnoj noći“ (subota na nedjelju uoči Uskrsa) praksa je katoličke Crkve u svoje „redove“ primiti one koji su se na to odlučili kao odrasli (bilo da su prije toga bili pripadnici neke druge religije, bilo da su bili „ateisti...“)
- Oni pritom (za razliku od djece) ne primaju samo krštenje, nego i ostala dva „sakramenta inicijacije“ (potvrdu i euharistiju)
- Sva su ta tri sakramenta, po crkvenim zakonima, izričito navedena kao JAVNI čini (u pravilu se ne daju tajno, i u njima sudjeluje i kršćanska zajednica u koju se tzv. katekumeni primaju)
- takvo „krštenje“ (ponajprije zbog sakramenta potvrde-krizme)u pravilu podjeljuje biskup (događa se ono svake godine i po svim našim katedralama u „uskrsnoj noći“), a papa je, uz to što je poglavar katoličke Crkve, ujedno i biskup grada Rima (rimski biskup)

Iz svega navedenoga dalo bi se zaključiti da se u subotu u Vatikanu dogodilo nešto redovito, što se svake godine događa u svim katedralama svijeta, pa i u katedrali sv. Petra u Vatikanu. I, uistinu, dosad nitko nikad nije „prigovarao“: ni kad je prije nekoliko godina papa Ivan Pavao II. (koji, valjda, nije bio „fundamentalist“, kako ovdje neki karakteriziraju „papu Ratzi-ja“) na isti način krstio (i krizmao i pričestio) jednu cijelu japansku obitelj (koja je, „po rođenju“, valjda bila šintuistička, ili budistička ili tko zna koja, jer nitko po novinama nije pitao).

No, kad je riječ o „po rođenju“ muslimanu, i još k tome poznatome novinaru i borcu protiv fundamentalizma, nesumnjivo – ima tu i „političkih“ konotacija (premda bi se „siroti“ Allam na tu tvdnju s pravom mogao i uvrijediti). E, pa da vidimo kakvih:

- moguće je da papa, kako to i sam tvrdi, ovime želi posvijestiti načelo vjerske slobode – da svatko ima pravo birati svoju vjeru – odmah i pitanje: što bi tu trebalo biti sporno?
- moguće je da papa, kojemu raznorazne fundamentalističke organizacije već godinama javno prijete smrću i bombaškim napadima na Vatikan, želi potaknuti javnost, pa i onu islamsku, pa i muslimanske vjerske vođe na glasnije i jasnije distanciranje od zloupotrebe vjere u postizanju određenih političkih ciljeva – pa onda opet i pitanje: je li tu nešto sporno?
- moguće je i da papa ovim činom želi poručiti da „redovitost“ života i vjerskih obreda ne trebaju ustuknuti pred onima koji žele uvesti „izvanredno stanje“. Ako bi bilo tako – bi li tu bilo nešto sporno?
- moguće je i da papa ovim postupkom želi pokazati kako je katolička vjera „bolja“ od drugih, konkretno islamske. a koji vjerski predstavnik, pa i obični vjernik, intimno ne misli tako? (inače bi, valjda, promijenio „svoju“ vjeru za neku „bolju“)
- moguće je i da papa ovime provocira neki novi teroristički napad, kako bi nakon toga mogao slavodobitno izražavati sućut nad izgubljenim ljudskim životima – e, za onoga tko u to vjeruje, naprosto nemam nikakvih potpitanja.
-

A što se Allam-a tiče, idemo zamisliti suprotnu situaciju:
zamislimo da se „potajno“ krstio, a da je javnost (jer je ipak riječi o javnoj osobi) za to naknadno ipak doznala. Ne bi li i onda bilo onih koji bi tvrdili da je pogriješio? da je kukavica koja nije kadra stati iza svojih odluka? da je licemjer?... Bilo bi ih, sigurno bi ih bilo. I zato sam ja sklon naprosto prihvatiti ovu njegovu odluku ovakvom kakva jest. A je li ona iskrena, nije na nama da sudimo.

Bio sam napisao komentar, ali propade mi prigodom objavljivanja! I sad iznova. Dakle, tu je već više komentara, razlikuju se međusobno, svaki na svoj način sagledava ovu problematiku. I svi na neki način imaju pravo - slučaj je slojevit i potrebno ga je sagledati iz raznih rakursa, što je dosadašnja rasprava i pokazala.

Moram priznati, očekivao sam i konfrontacije - mislim na dežurne 'dušebrižnike', koji ovakve tekstove doživljavaju kao napad na vjeru. Takve reakcije su (zasad) izostale. Doduše, tekst je napisan 'meko', na više mjesta naglašena je distinkcija između vjere i politike - namjerno, zato da rasprava ne krene u pogrešnom smjeru.

Jasno je da je ovdje riječ o događaju koji je najmanje vjerski, iako je proveden kao vjerski obred. Ništa novo, znamo i s 'domaće scene' takve stvari, samo što su to 'dječje' igre' u usporedbi s ovim. Ili - gledano s druge strane - svaka razina ima svoju 'igru'. Nije otkriće Amerike ako se konstatira da vjera i politika, duhovno i svjetovno, idu 'pod ruku' stoljećima, samo se metode i 'pojavni oblici' mijenjaju.

Međutim, vjera i politika ne idu zajedno. Vjerski obred kao politički događaj nije vjera, nego je njezina negacija. Nikakav 'celofan' tu ne pomaže. Iako sam prethodno naveo, potrudio sam se složiti tekst tako da ne izazove konfrontacije, ali ovo je bilo nužno reći. Pri tom se ne radi ni o kakvom 'izazivanju vraga'. Ali vidjet ćemo što će nastavak rasprave donijeti.

možeš maloga krstit, ali da nitko ne zna

vraga treba izazivati
a možda najvažniji razlog je
da se vidi tko je vrag
i promisli zašto, i kako dalje

Ako već islamski fundamentalizam, 'opredmećen' u Bin Ladenovoj terorističkoj organizaciji Al Quaidi, ne preza od masovnih zločina (sjetimo se New Yorka, Madrida, Londona, iračke svakodnevice), treba li ga provocirati ovakvim činom.
treba jer logika prilagođavanja nasilnom ponašanju
malo, pomalo
dovodi do ruba prostora slobode i onda
s one strane počinje

blame the victim
1939. Muenchen Chamberlain

N.B. jasno da je to odgovornost svakog slobodnog čovjeka, ali je još veća u onoga koji ima moć
(npr. Mrak, ili papa)

Ima sigurno mnogo razloga što je preobraćenje izvedeno na ovako spektakularan način. Po mojem sudu, to je više poruka RKC Europskoj uniji, nego Muslimanima i Islamu. Uostalom, preobraćenja baš i nisu tako rijetka pojava u društvu. Uostalom, poznati su i slučajevi prelaska s kršćanstva (ili neke druge vjere) na Islam (http://discoverislampath.blogspot.com/2007/06/famous-converts-to-islam.h...).

Misija ovoga Pape je izvesti evangelizacijski drang na sekularnu Europu, gdje možda vjera i nije toliko ugrožena koliko je ugrožen status i utjecaj Crkve na svjetovna događanja (počevši od legalizacije homoseksualnih brakova pa do mjesta i uloge kršćanstva u novom Ugovoru EU). Spektaklom krštenja Papa je EU pokazao koji put integracije Muslimana u europska društva preferira RKC i da je taj put superiorniji onom kojim idu svjetovne vlasti. Sekundarno (ali ne manje važno) to je i poruka istog sadržaja europskim Muslimanima.

Gledano iz tog ugla, čitav događaj ima negativno značenje, a svaki pokušaj da ga se interpretira bilo kao "izazivanje vraga" bilo kao neutralni javni događaj promašuje bit, jer, u krajnjoj liniji, dolijeva ulje na vatru onima koji vjeruju da su Islam i kršćanstvo nepomirljive religije osuđene na sukobljavanje. Fundamentalista ima i među kršćanima, a Papa Benedikt XVI je, po mojem sudu, jedan od njih.

grgo

Oholost, slažem se. Upravo je to grijeh koji je počinio papa Benedikt XVI.
Osobno mi se čini da je javno pokazivanje "kapitalca" uhvaćenom u lovu na "bezbožnike" zapravo greška i da je crkva time naivno progutala bačenu ješku i postala Allamovo oružje u ratu protiv militantnog islamizma.
Takav čin predstavlja svjesno nadoljevanje ulja na tinjajuće islamske ekstremiste i teško se može smatrati doprinosom međureligijskoj toleranciji. Osobno sumnjam da to neće biti shvaćeno kao provokacija i javni šamar islamu i to na satelitskom nivou.

Komentar u sličnom tonu možemo naći u "Sunday Times" 24.03.2008.
Pope converts outspoken Muslim who condemned ‘religion of hate’
The Pope has risked a renewed rift with the Islamic world by baptising a Muslim journalist who describes Islam as intrinsically violent and characterised by “hate and intolerance”.

leddevet

Na prvi pogled, ovo i ovakvo pompozno krštenje uz Papino učešće ne izaziva simpatije – upravo suprotno, jer kako je i napisano pretvara jednu intimnu privatnu stvar u dio javno-političkog cirkusa i kao takvo “izaziva vraga”.

Ali, ono što se je dogodilo nije se dogodilo slučajno i bez odvagivanja mogućih posljedica. Za pretpostaviti je da je obred dogovoren davno prije Bin Ladenovih nedavnih izjava o Papi i njegovom djelovanju. Isto tako, sasvim je sigurno da niti Papa Benedikt a niti novinar Allam nisu rukovođeni niti motivom namjernog izazivanja niti konfrontacijskim izbijanjem klina drugim klinom, iako to uistinu tako izgleda. Prije će biti da je ovaj dogadjaj “režiran” kao demonstracija i doprinos pokušajima da se široka diskusija o Islamu i njegovom mjestu u Europi povede i o onim “nezgodnim” pitanjima koja su dugo sakrivana pod tepih i sada, malo-pomalo stvaraju sve kompliciranije kontroverze u europskom društvu.

U ovom slučaju, postavlja se pitanje: Zašto bi krštenje jednog muslimana-probraćenika, koji svojim radom doprinosti kulturnom bogatstvu Europe i širi ideje slobode i ravnopravnosti (kao, uostalom i bilo kojeg drugog muslimana), bilo problematično i zašto bi ga uopće trebalo skrivati? Odgovor se zna: prema nekim (dominirajućim?) interpretacijama Kurana (u svakom slučaju u odredjenim islamističkim krugovima), taj čovjek čini smrtni grijeh i svaki pravovjerni musliman može ga ubiti kao psa. I dalje, bi li jedno “privatno” krštenje spasilo Allama od ruke fanatika? Naravno da ne bi, osim što bi zbog manje eksponiranosti broj onih koji bi mu rado došli glave bio znatno manji.

A takva situacija jednostavno nije prihvatljivo u Europi 21-og stoljeća, jer je u potpunoj suprotnosti s proklamiranim načelima slobode. Razgovor u rukavicama o ovoj i sličnim temama pokazao se je besplodnim: Pitanja generalne kritike važećih interpretacija Kurana u smislu prava žena, odnosa islama prema drugim religijama, primjeni šerijatskog prava paralelno s važećim gradjanskim pravom, sekularitet države, itd., sva su u dubokom konfliktu s onim što se u Europi smatra dostignućima demokracije i ljudskih prava. Povećanjem broja gradjana muslimanske vjeroispovjesti u Europskim zemljama (useljavanjem i relativno većim prirastom od autohtonog stanovništva), te istovremenom globalnom radikalizacijom Islama, čiji su lagani plijen često socijalno i ekonomski marginalizirani europski muslimani, ta pitanja su zaoštrena i na njih se traže konkretni odgovori.

Za sada, najglasniji odgovori s muslimanske strane dolaze iz radikalnih krugova, dok tiha muslimanska većina gubi orijentaciju. Poznat je slučaj nizozemskog filskog redatelja Thea van Gogha koji je brutalno zaklan na ulici u centru Amsterdama zbog, navodno, blasfemičnog filma o Islamu. Nakon objavljivanja (navodno, blasfemičnih) karikatura koje predstavljaju Proroka Muhameda u jednim danskim novinama, paljene su danska veleposlantva u više muslimanskih zemalja, organiziraju se bojkoti danskih proizvoda i zaziva se smrt svih Danaca. Zbog prijetnji, karikaturisti danas žive pod zaštitom policije, a nedavno je osujećen plan za ubojstvo jednoga od njih. Primjera bi se moglo nabrajati u nedogled.

Treba se nadati da nećemo uskoro čitati o tragičnoj Allamovoj smrti od ruke nekog fanatika. Njegov gest je izuzetno hrabar, a da li će koristiti dijalogu ili će samo pogoršati situaciju, treba tek vidjeti.

U slučaju Allamovog krštenja, jedini problem koji ja vidim je u tome što Katolička crkva nije uvijek konzistentna u obrani sloboda i ljudskih prava, odnosno i sama je podložna nekim dogmama koje su i te kako zrele za otvorenu diskusiju.