Neovisni, ali ne i neutralni

Do nedavno sam se prvenstveno orijentirao na jačanje javne političke mreže. No, čini mi se da cijela ta priča ne polučuje praktički nikakav interes.

Vizija ove priče je bila prilično jednostavna. Politički osviješteni pojedinci koji razumiju značaj i važnost JAVNOG političkog angažmana, JAVNE rasprave, JAVNOG udruživanja i djelovanja, trebaju raditi na širenju svojih veza i poznanstava, te dotična koristiti poradi podrške raznim inicijativama s kojima se pojedinci slažu.

Širenje takve mreže, jačanje odnosa, snažno promrežavanje imaju direktni rezultat u jačanju same javnosti kao političkog elementa. A bez javnosti snažno uključene u politički proces, nema niti mogućnosti zaštite općeg društvenog interesa.

Pa tako, gledajući današnje stranke, udruge i slično, imamo uvijek istu priču gdje se ekipa oslanja na sitne prostore namijenjene za politički oportunizam s obzirom da iza svih tih razjedinjenih inicijativa nema nikakve političke snage, već se sve svodi na postojeću političku konstelaciju, kontekst i nemogućnost izlaska iz takvog konteksta koji je nužan.

Imamo tako čisto za primjer danas studente filozofskog fakulteta, no osim par neorganiziranih i politički ne pretjerano značajnih grupacija, studenti nemaju nikakvu podršku koja bi mogla uroditi bilo kakvim plodom, osim onim koji je moguć u takvom kontekstu.

To znaći da vlast i cijeli politički etablišment zajahao na oportunim trendovima može pristati na pobjedu studenata isključivo ako ta pobjeda neće motivirati neke druge pojedince, interesne grupe da se počnu boriti za svoj interes na isti način. Iliti, učiniti pobjedu, ako je već pobjeda oportuna, Pirovom.

Rezultat takve pobjede je po običaju izrazito demotivirajući, potiče gađenje pri ideji društvenog angažmana, nužno mora pasivizirati javnost, nikako je ne nabrijati da i ostatak ekipe krene tim putem. Cijeli etablishment godinama se bavi isključivo ovim poslom i to je na kraju krajeva i jedini preostali način na temelju kojeg grade svoj politički legitimitet. Kroz gušenje, porobljavanje masa.

Upravo zato sam neko vrijeme i inzistirao na jačanju javne političke mreže, mreže koja osigurava novi politički kontekst zbog izrazitog političkog potencijala takve mreže, pa čak i potencijala isključivanja centara moći kao nelegitimnih i naravno suvišnih.

Na žalost, ili nisam cijelu misao dovoljno dobro iskomunicirao ili je ekipa ipak daleko previše zasićena svojim demotivirajućim mislima da bi sagledala širi kontekst koji u startu uništava svaku neovisnu incijativu kao agresora postojeće strukture moći.

Kako bilo da bilo, čini mi se da sam bio i ostao jedini zagovornik same ideje javne političke mreže, što ipak jasno ukazuje kako ideja nema dovoljan realni potencijal da bi bila u ovome trenutku realizirana.

PoliWiki, baza javne političke mreže na internetu se tako pokazao izrazito inertnim projektom, neinteresantnim i za pojedince koji se iz sve snage trude napraviti bilo kakvu promjenu, ali im po običaju ne ide.

S obzirom na moguću prepreveliku sublimaciju cijele problematike jačanja javne političke mreže kao novog temelja demokratskih političkih odnosa, sve mi se čini da nema druge nego da se prilagodim potrebama zajednice i elementima koji su nešto manje apstraktni i nešto više konkretni.

I tu se kao prirodan obrat nameće kreiranje političke opcije. Sve u svemu ponavljam. Ja bih daleko najradije da gradimo temelje političkog u samoj javnosti, potpuno slobodno, potpuno autopoietično, bez bilo kakve daljnje opipljive smjernice osim one koja sama izraste iz takve mreže, ali koliko mogu primijetiti, nekih pet godina ideja nije prolazila, pa je možda ipak vrijeme da se prilagodimo razmišljanjima drugih koji ne dijele ovu jednostavnu viziju.

Pa tako, hajdemo preći na političku opciju.

Politička opcija za razliku od javne političke mreže je znatno više zatvorena, predefinirana, isključujuća. Ali isto tako i opipljiva i politički samorazumljiva.

Ovdje govorimo o grupi srodnomišljenika koji definiraju svoje temeljne političke zahtjeve za udruživanje. Pa tako, iz prošlog primjera, možemo povući jednu crticu:

1. Ubojstvo i zlostavljanje lojalnih civila u oslobođenom području kukavički je čin i najteži zločin protiv čovječnosti. Oni koji pravdaju taj čin, koji se furaju na i drugi su to radili, bio je rat, itd. nisu ekipa s kojom želim kreirati političku opciju.

Vjerujem da je ovaj zahtjev po sebi mnogima samorazumljiv, samoshvatljiv i naravno, vjerojatno i stvar kod koje nema toleriranja neistomišljenika upravo zbog svoje samorazumljivosti.

No, nekim pojedincima to nije shvatljivo i ne mogu pristati na takav zahtjev.

Mogu isto tako primijetiti da je Jelenska nekad i ne tako davno pozivao u klet 25 ljudi s pollitike.com-a kako bi se našli i razgovarali o ideji političke opcije. No, prije takvog razgovora vjerujem da je općenito ipak jedan vrlo potreban pretkorak da svatko od tih 25 ili više pojedinaca dobro razmotri oko kojih stvari ne želi ulaziti u polemiku, gdje startno zahtjeva konsenzus, kakav god da bio, ali nikako ne onaj koji gura stvari pod tepih i koji otvara prostor za ozbiljne sukobe unutar opcije.

Što se te stvari bolje u startu definiraju, što bolje svaki od tih pojedinaca bolje razmisli što želi, a ŠTO NE ŽELI, to je otvoreniji prostor da ekipa srodno razmišlja i da se umjesto bavljenja bilo kakvim vječnim temama, može okrenuti na kreiranje cijelog sustava koji slijedi iz vrlo srodne političke perspektive.

Osobno znam, odnosno imam poprilično iskustva sa istomišljenicima i onima s kojima ne mogu doći na zelenu granu da se na rogove postavim. Sa isto, odnosno srodnomišljenicima, rasprave su doslovno uvijek oplemenjujuće, jačaju političku artikulaciju utemeljenu na intuitivno prihvaćenom sustavu vrijednosti i takva grupa ljudi može kreirati IZNIMNO plastična politička rješenja koja se ostatku ekipe mogu i ne moraju svidjeti.

No, ono što je ključno jeste da oni kojima se sviđa, ne trebamo više stvari preduboko filozofski apstrahirati i gubiti se u mentalnoj birokratizaciji prevelike siline apstrakcija, već su stvari dovoljno jasne i opipljive da se svatko može u tome pronaći ili ne pronaći.

Ova prića za razliku od kreiranja temeljne demokratske infrastrukture, ljudima vrlo jasno i jednostavno nudi viziju i vrlo jednostavno i jasno kreira alternativu urušenom političkom sustavu. Ovaj model postaje politički konkurentan i moćan. Model je snažni kreator trenda, ne suporter što je slučaj kada se bavimo uspostavom infrastrukture.

S obzirom da nam politički sistem ide u jednu stvar i to vrlo naglo i vrlo nizbrdo, pitanje je godine kada će cijela politička konstelacija kihnuti, što bi iznegiralo cijeli demokratski proces zbog potrebe društva za zaštitom. Govorim o klasičnom ciklusu despotizam-decentralizacija-kaos-despotizam koji je prirodna pojava u politici tisućama godina, a i mi sada u tom smjeru srljamo.

I na žalost, s obzirom na dinamiku ovog procesa, držati se pasivno kroz podršku i infrastrukturu možda nije dovoljno razborito. Kreiranje političke opcije pak daje odgovor u realnom političkom kontekstu ovisnom o vremenu.

Zato sam i krenuo ovim putem, za sada naravno testno, memetički, a nadam se da će barem mrvica cijele priče uroditi i nekim plodom. Jer plod je definitivno potreban.

Pa tako, vratimo se na Jelensku i njegov prijedlog 25+25x100 i na tu jednostavnu ideju kod kreiranja političke opcije koja nema veze sa postojećim opcijama koje su po mojem mišljenju utemeljene na desetljetnim i stoljetnim indoktrinacijama, koje svoju dogmu ne mogu održati u informatizacijsko doba, te se stapaju i gube smisao, otvarajući ogroman prostor za one koji osjete da su potrebni neki drugi pristupi i neka druga rješenja za razliku od ovog ponuđenoga.

Kako je ovaj zahtjev neobično opsežan, ne sumnjam da je cijela priča daleko veća od mojih potencijala i sposobnosti. No negdje ipak treba krenuti.

To kretanje je dakle u misli da oni koji žele političku opciju, da dobro promisle oko temeljnih pitanja i odgovora preko kojih se ne prelazi. Da kada netko, recimo ja, ali možda i Jelenska ili neko peti odluči pozvati tih 25 ljudi, da to ne budu kruške i jabuke koje ne mogu sjest i dogovoriti se niti oko osnova, već da to budu ljudi koji se sasvim dovoljno dobro kuže da mogu kreirati idejne temelje opcije.

Moji prošli pokušaji su išli u tom smjeru, a bilo bi mi drago da i vi ostali malo promislite oko ideja načina, kako kreirati opciju, te ponuditi rješenje kroz konkretan prijedlog.

Jelenska je dakle govorio o 25+25x100, no priča mi od početka pada u vodu, ako recimo HDZ-ekonomija mene proziva zato što sam postavio citirani zahtjev. Pa onda da pređemo na sva moguća i nemoguća pitanja, to vjerujem da stvarno ne bi imalo smisla, baš kao što je i produkt dvogodišnjih rasprava sa pollitika.com i dalje jednako diskrepantan kao i na samom početku, što ipak ukazuje da bez jasnog definiranja srodnomišljenika možemo još 50 godina ostati na Ustašama i Partizanima i sličnim šemama zbog koje se ekipa pjeni i ne gura dalje.

Eh da. Još jedna stvar. Ekipa se ovdje često vezala po pitanju prijateljskih veza, ne toliko po pitanju temeljnih ideoloških stavova. Vjerujem da u ovoj priči nema mjesta za priče o vezama i konkretnim imenama (ja bih rado surađivao sa Mirkom, Antom, Stipom i Katarinom spike), već prije svega u pronalaženju temeljnih pitanja preko kojih nismo spremni preći. Kao pojedinci i kao bilo kakvo udruženje.

Pa hajmo, ako netko ima volje da artikuliramo ta pitanja. Svako od nas ponaosob. Pa da vidimo koji nam je uopće potencijal udruživanja ili smo ipak još previše razmaženi da bismo se mogli smatrati političkom snagom.